TOP
BOSANSKA
 
UNSKO-SANSKI KANTON

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


Dr. Rizo Džafić



UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ






 

  
    Bihać Grad
   
Bos. Krupa
   
Bos. Petrovac
   
Bužim
   
Cazin
   
Ključ
   
Kulen Vakuf
   
Sanski Most
   
V. Kladuša

  

 

Hotel ADAS u Bihacu























 


S E M I N A R


MJESTO KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI U BOSANSKO-HERCEGOVAČKOJ KNJIŽEVNOSTI I KULTURI
(ZAVIČAJNE ZBIRKE I NJIHOV ZNAČAJ)


1. DRUŠTVENE I POLITIČKE PRILIKE
2. ŽANROVI KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI
3. POČECI KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI
4. U DUHU TRADICIONALNE POETIKE
5. Specifičnost krajiške bajke
6. SAVREMENE TEME i TENDENCIJE
7. RATNO STVARALAŠTVO U BOSANSKOJ KRAJINI
8. NASTAVNI PLANOVI I PROGRAMI


Napomena: Zbog dužine stranice poglavlja su numerisana za brži pregled. Ako udarite mišem u jedno od gornjih poglavlja bićete odmah prebačeni na početak dotičnog poglavlja. Ponovo nazad na vrh stranice udarite na strelicu koja pokazuje ka vrhu stranice. Nadamo se da će vam ovo pomoći. Želimo Vam ugodno čitanje! Čavkić




1. DRUŠTVENE I POLITIČKE PRILIKE

Krajina je svaki geopolitički prostor prostor omeđen susjedima, a Krajišnik se u usmenoj narodnoj tradiciji tumači kao stanovnik Krajine, serhatlija koji čuva svoj identitet i egzistenciju. Takav način života je stvorio ljude sa specifičnim pogledom na svijet. Bosanska krajina je kolijevka junaka i ratnika, narodne epike i usmenog stvaralaštva, mjesto gdje se dodiruju Istok i Zapad, islam i Evro-pa, različiti pogledi i mentaliteti. Smještena između Une, Korane i Gline sa specifičnostima društveno-ekonomskom razvoju, natalitetu, historiji, kulturi i običajima sedimentiran stoljećima na postulatima predanja objavljenih religija. Narodi su gradili moralni odnos unutar zajednice, a duhovno biće u kontaktu sa drugim i drugačijim, zadržavajući autohtonost i identitet. Mjesto tolerancije gdje se stoljećima dodiruju Istok i Zapad, vjetrometina na kojoj su živjeli krajiški muslimani, pravoslavci i katolici. Kapija kroz koju se lakše i brže ide u Evropu. Krajišnici su njegovali tradiciju kao način odbrane identiteta i prostora na kom se stoljećima sukobljavaju interesi svjetskih sila. Branili su se od mletačkih ćesara, francuskih kraljeva i austrougarskih careva koji su se dovijali kako da udo-brovolje svojeglave Krajišnike i stabilizuju režime na ovom trusnom tlu.
U Bosanskoj krajini stoljećima žive jedni pored drugih u dobrim susjedskim odnosima Bošnjaci, Hrvati i Srbi pokazujući da je moguća trajuća bliskost munara i tornjeva, mujezinova zova i crkvenog zvona i na toj relaciji su razvijali simbiozu koju je nametao suživot. Živjelo se živo-tom trpljenja, život je bio usmjeren prema transcendentalnoj jednosti, pa ipak se u nekim vremenskim intervalima nije mogao izbjeći sudar različitih svjetova što je kroz historiju uzrokovalo pobune, potrese i krvoprolića. Ovaj prostor najbolje je naslikao narodni pjevač stihovima:

"Ovakva je krvava Krajina
s krvi ručak, a s krvi večera,
svak krvave žvače zalogaje
nikad b'jela danka za odmorka".

Nastanak krajiške književnosti može se pratiti od davnina, od knji-ževnosti koja se njegovala na orijentalnim jezicima: perzijskom, arapskom i turskom, a osobito je ta književnost njegovana od dolaska Austro-Ugarske (1878.)kad se stvaraju djela koja iskazuju poetiku življenja i nastojanje pisaca da sačuvaju jezik i običaje svoga naroda. Po nastanku stara, u vremenskom trajanju životna, a po umjetničkom djelovanju iskrena i neposredna, krajiška književnost je imala tok, razvoj, predstavnike i dodirne tačke sa književnostima ostalih naroda sa kojima je stvarala interkulturni kontekst. Krajiška književnost ima temeljne odrednice u kojima se tematski kretala.

To su:

1. djela vjerskog karaktera,
1. rodoljubiva djela sa naglašenim nacional-romantizmom,
2. ratno stvaralaštvo,
3. poslijeratna motivika,
4. moderno-urbana djela i
5. postmodernistička literatura.

Najčešće je u književnosti njegovana tema slobode: u jednom periodu bila je to borba za nacionalnu slobodu, kasnije za slobodu iskaza, onda za slobodu življenja, pa za slobodu mišljenja i najzad, danas, za golu egzistenciju u kojoj se ponovo vraća tematika vjerskih sloboda.




2. ŽANROVI KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Istražujući žanrovsku strukturu književnosti u Bosanskoj krajini uočavamo da je na vrhu ljestvice narodna književnost sa pojavnim oblici-ma; zatim poezija, proza i kratke drama. Na genealoškom stablu krajiške književnosti istraživači su izdvojili grupe pisaca:
u oblasti pripovijetke: Petar Kočić, Murat Hajrović, Džemaludin Čaušević, Jelena Bilbija, Ivo Kozarčanin, Murat Šuvalić, Ante Ćosić, Zlatan Jukić, Nenad Radanović, Rasim Filipović, Skender Kulenović, Šefket Nakić, Rizo Džafić, Zilhad Ključanin, Hazim Akmadžić, Husein Dervišević, Advan Hozić, Faruk Šehić i dr.
U romanu: Ivo Kozarčanin, Zlatan Jukić, Đorđe Vlajić, Skender Kulenović, Mladen Oljača, Ahmet Hromadžić, Izet Perviz, Ranko Risojević, Husein Dervišević, Zilhad Ključanin, Šefket Nakić, Irfan Horozović, Muhidin Šarić, Husein Dervišević, Šefket Nakić i dr.
U poeziji: Ivo Kozarčanin, Đorđe Vlajić, Ante Ćosić, Branko Ćopić, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Enisa Osmančević-Ćurić, Muhidin Šarić, Enes Kišević,Amir Talić, Hazim Akmadžić, Stanko Rakita, Enes Kišević, Meho Baraković, Muharem Omerović, Jure Jurković, Haris Rekanović,Tomislav Tomić,Amir Talić, Esmir Salihović, Faruk Šehić i dr.
U drami: Petar Kočić, Rasim Filipović, Jan Beran, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Muhidin Šarić, Nihad Hasanović i dr.


3. POČECI KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bosna i Hercegovina je prostor na kom žive narodi slični i različiti, a istovremeno svoji i prepoznatljivi. Kao što su prepoznatljivi evropski, japanski, ili francuski duh u književnosti, kulturi i načinu života, tako je i bosanski duh stoljećima ugrađivan u biće bosanskog naroda. Sintagma "bosanski duh" označava jedinstven sistem međusobno sukladnih ideja i djelovanja, "zbir više nacionalnih identiteta i ono što je zajedničko u njima". 1) Bosanski duh je otvoren, tolerantan i multidimenzionalan.
Kad je riječ o vrijednosti krajiške književnosti može se tvrditi da ima visok umjetnički nivo, te da se još uvijek nepravedno i neopravdano izostavlja iz nastavnih planova i programa na prostoru Bosne i Hercego-vine. A to je, u stvari i tema ovog rada: da se ukaže na značajna djela i pisce u krajiškoj književnosti i na neopravdanost izostavljanja tih pisaca iz šireg konteksta bosanskohercegovačke literature i kulture. Da je ta književnost zanimljiva i umjetnički nadahnuta govore podaci da su krajiški pisci zastupljeni u brojnim izborima, pregledima i antologijama bosansko-hercegovačke književnosti. U ediciji Bošnjačka književnost za djecu u 20 knjiga (1994.) od 20 pisaca je 8 sa prostora Bosanske krajine: Skender Kulenović, Advan Hozić, Ahmet Hromadžić, Rizo Džafić, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Ismet Bekrić, Irfan Horozović i Enisa Osmančević-Ćurić. Međutim, u brojnim drugim izborima, pa i nastavnim programima, mjesto bi trebali naći mnogi pisci koji zaslužuju da uđu književnost bosan-skohercegovačkih naroda. Tvrdnju ćemo potkrijepiti brojnim argumentima.

IVAN KLARIĆ:
Po zanimanju prosvjetni radnik, a u djelima djeci se obraćao kao ravnopravnim sagovornicima. Pisao pripovijetke, putopise i druge tekstove. Objavljivao je u Sarajevskom listu (Sreća u nesreći, Iz doba buna i zauzeća, Proslava, Prvi poklon i dr.), a čitaoci su bili oduševljeni pojavom poučnih tekstova u kojima im je znalački prenosio svoja iskustva. Te pripovijesti,kako ih je zvao, nosile su historijske motive.

MEHMED - DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ:
Vrlo obrazovan intelektualac koji je živio i pisao prvih decenija prošlog stoljeća. Bio reis-ull-ulema od 1913. do 1930. reformirao vjerske škole, napisao veliki broj naučnih radova i pedagoških udžbenika, preveo Kur'an na bosanski jezik. Kad je Čaušević objavio zbirku "poučne proze" Dedini menakibi (doži-vljaji, 1914.) čitaoci su bili iznenađeni, jer nisu očekivali da će se čuveni reis-ulema baviti dječijom literaturom. Oni koji poznaju to vrijeme višenacionalnih previranja, znali su da je takva knjiga morala biti napisana, jer je imala svoju funkciju i potrebu. Zbirka Dedini menakibi je piščevo razmišljanje o vjeri i naciji, etici, estetici i položaju bošnjačkog naroda u multikulturnoj sredini kakva je Bosna i Hercegovina. Priče govore o svakodnevnim situacijama, ukazuju na probleme, nude rješenja i naglašavaju potrebu da čovjek u sučeljavanju sa drugim i drugačijim sačuva svoj identitet dostojanstvo:
"Pa, efen, dragi, taki je jedan propis živjeti u ljubavi i biti u slozi između se. Mi se čudimo kako su druge vjere u slozi i žalimo što nijesmo i mi složni. Nije dosta reći da je sloga potrebna, nego se treba proći dosadašnjih zadirkivanja. Čovjek se mora zarumeniti od stida kad čita jednu novinu koja tobože Islamu služi, pa vidi one riječi, ono nesretno zadirkivanje i nabacivanje kojekakvim gibetima (izrazima): ovaj je aneksijaš, onaj frankovac, onaj Srb, a onaj Hrvat. I čovjek se pita: u kom smo to vremenu kad se ovako dijelimo i klevećemo".

ANTE LOVRIĆ:
Jedan od rijetkih pisaca iz ovog perioda koji je nedovoljno poznat i istražen. Živio u vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, pisao je o ljubavi, saradnji, nacionalnoj toleranciji. Obrađivao tematiku kojom su se bavili i ostali pisci njegovog. Književno djelo mu predstavlja neposredno obraćanje mladima, a u temelju poetike je vezanost za zavičaj: ma kud se kretao, nosi sve ono što ima iz okoline: roditelje, braću i sestre, najbližu rodbinu. Lovrić u duhu ne uvodi mlade u prostore patnje i stradanja. Životne situacije svodi na igru, a igru koristi kao način da maštom želje pretvori u stvarnost.

MURAT HAJROVIĆ:
Pisac koji je pisao pod utjecajem literature i kulture orijentalnih naroda. Prevodio sa turskog i arapskog, sakupljao narodne umotvorine i na osnovu njihove tematike pisao priče i dosjetke. Njegova knjiga "Priče i dosjetke" ima 25 priča. Inspiraciju na kojoj je gradio strukturu priča je nalazio u tri izvora: u orijentalnoj književnosti, krajiškoj tradiciji i slavenskim legendama. To su priče čije su teme izvan sfere historijske realnosti, u carstvu igre, mašte i imaginarnih događaja. U njihovom podtekstu su poruke o dobroti i pokvarenosti, pravdi i nepravdi:
"Bio nekakav čovjek koji se i dan i noć trudio, dok nije stekao hadžijski trošak, pa naumi hadž učiniti. Ali, pošto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvraćaše od hadža, govoreći:
- Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ići na Ćabu, jer ja ne mogu sama ostati!
- On ne htjede odustati od svoje nakane, već se spremi i pođe. Idući tako jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te večeri ode na jaciju u džamiju, pa pošto klanja jaciju, ostane sam u džamiji da još klanja.
- Ali, ne lezi vraže! U blizini džamije neki hrsuz udari na jednu kuću da je oplijeni, na što ga komšije opaze, te ga okupe.
- Hrsuz bježi, a oni za njim. Hrsuz okrene džamiji, a oni za njim. A kad biše kod džamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretražujući oko džamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivši ovog hadžiju u džamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, što im se sakrio, i poviče društvu:- Hajte ovamo, eno njega u džamiji - bajagi klanja!
Oni se iskupe, otvore džamiju i poviču:
- Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio pokrasti našega komšiju!
- On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon svežu, i kad je da osvanuo, dovedu ga na sud.
- Pošto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsiječe ruka, a onda da se provede kroz čaršiju i da se poviče:
- Ovako će biti svakome ko se god usudi krasti!
- Ne, vi nemojte vikati, dočeka on. Vi vičite: ovako će biti svakome
ko se usudi ne poslušati svoje matere! Kad ga zapitaše zašto, on im kaže da je pošao na hadž bez materine dozvole, te ga je za to ta nesreća stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.
Kad oni razumješe, pustiše ga, a on se odmah vrati kući."1)
Mada mu je književno djelo sa današnjeg aspekta torzično i ima dokumentarnu i književnohistorijsku vrijednost, on je uspio čitaoce vezati za svoje vizije i upečatljivo dati svoju sliku svijeta.

PETAR KOČIĆ:
Pisac u čijem djelu je progovorio obespravljeni bosanski čovjek kao nemoćna žrtva i kazao svoje patnje i stradanja, naglašavajući ideale slobode, pravde i jednakosti. Književno djelo Petra Kočića je nadahnuta priča o Bosni i slobodi, o životu bez tereta tuđinske vlasti. Ono je san o ljepšem sutra u kom će svi ljudi biti ravnopravni. Kočić je to je naglašavao i u pričama i komedijama. Kočićev život je po mnogo čemu simboličan: rođen je 1877.- godinu uoči Berlinskog kongresa na kom će Bosnu i Hercegovinu dati na upravu Austriji, živio u vrijeme kad je Bosna vodila najodlučniju bitku za slobodu, a umro 1916. u okupiranom Beogradu. Njegov odnos prema svijetu i sklonost ka literaturi je obilježila sredina u kojoj je odrastao, a koja je imala bogatu tradiciju.
Počeo se baviti književnim radom veoma rano. Godine 1902. objavio je zbirku pripovijedaka "S planine i ispod planine". U njoj se pokazao kao svjedok i učesnik događaja, umjetnik opsjednut apsolutom tradicije vlastitog naroda. Druga zbirka pod istim naslovom štampana je 1904. i u njoj su priče Jelike i omorike, Kroz maglu, Kroz svjetlost, Mračajski proto i Jazavac pred sudom. Treća istoimena knjiga štampana je 1905. U njoj su priče Mejdan Simenuna Đaka, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka, Rakijo, majko, Pjesma mladosti, sa zbora i Jance. U njima je dao je brojne sociemske figure koje su neposredno sukobljene (bogati-siromašni, dobro-zlo, eksploata-tori-eksploatisani), a njegova djela, predstavljaju krik protiv nepravde, socijalne nejednakosti i zla.
Godine 1910. je izdao zbirku Jauci sa Zmijanja. Poznate su mu i pjesme u prozi Kmeti, Slobodi i Težak u kojima na duboko topao lirski način govori o svom o emocionalnom odnosu prema svijetu u kom živi. Likovi su složeni, a motivi su osipanje porodica, rušenje tradicije i dolazak novog čemu se nije radovao. Selo i seljaci nisu izložba folklornog i prazničnog ruha i bogatstva, niti samo opis paćenika u mrežama bogatih - to je široka slika teškog nacionalnog položaja i statusa, pa priče imaju cilj da mobiliziraju narod i pripremaju za otpor.

FEJZULAH ČAVKIĆ:
Fejzulah Čavkić je objavio veliki broj pripovijedaka u Sarajevskom listu od 1904 do 1909. godine (i nekoliko priča za djecu.) i jedan je od temeljaca krajiške dječije literature. Pisao je prozno-poetske reportaže iz Krajine u kojima razvija svoje razmišljanje o ljepoti zavičajnog podneblja. Nejčešće priča o zavičaju, slika njegove ljepote i malog čovjeka koji se u takvom ambijentu bori za mjesto pod suncem. Opisivao je mijene godišnjih doba koje vidi u promjenama boja prirode, a u te opise projektovao misli o ljudima. U pričama "Otac" i "Na putu" je opisao trenutke čovjekove osame, mješavinu jave i sna i na podlozi realnosti gradio fabulu:
"Sunce se k'o veliki krug s jatom grimiznih i zlatnih oblaka spušta sve niže k zapadu za golemu planinu Plješevicu. More svjetla razlilo se po Bihaćkoj dolini, po okolini bihaćkoj, po šumama i brdima, što se steru istočno od Bihaća, a dva dječaka idu za kravama i nose u rukama gomilu knjiga. Mrtva tišina razlila se uzduhom što se stere iznad Ripča, iznad Spahića i Brekovice, iznad sve bihaćke okoline, te očekivala skoru promjenu – da bijeli dan zamijeni tamna noćca. Hasan je još uvijek u strahu. Sad će ga neko upitati: Zašto si odsjekao onaj grabić u šumi, pa ga bacio? Jesi li to učio u školi!" 1)
Književno djelo nosi osobine njegove ličnosti: nezavisne, slobodne, iskrene, poštene i tolerantne.

ŠTEFA JURKIĆ:
Rijetki su pisci - žene u krajiškoj književnosti, a osobito u generaciji prethodnika, kako smo je uslovno nazvali. Štefa Jurkić je jedan od takvih, a uz to najproduktivnija u krajiškoj književnosti. Njeno djelo je zapitanost pisca pred nejasnim i nepoznatim, pokušaj da se svijet shvati, želja da se pomjere granice saznanja izvan svijeta prisutnih stvari i poznatih događaja. To je tip priče u kojoj likovi izrastaju u simbole i u kojima je naglašena ideja da nije sreća u zadovoljavanju ličnih interesa, nego u žrtvovanju za druge. U njima ima čuda iz slavenskih legendi i stvarnih događaja i impresivnih slika socijalnog stanja. Djela su joj vjer-skog karaktera, a obrađuje teme iz biblije legendi i slavenske mitove.

MURAT ŠUVALIĆ:
Pjesnik, pripovjedač, satiričar i publicista. Znao je nekoliko jezika, bio živi "leksikon znanja" i “najčitaniji beletrista-književnik bosanskih muslimana skoro čitav jedan decenij"1). Kompoziciju djela je gradio na granici između realističke priče i bajke, pa djeluju iskreno, životno i moderno, svedene na životnu mjeru.
“Ne znam da postoji grana nauke u koju se nije razumijevao. Povijest i zemljopis je tako dobro poznavao, da je znanjem znao iznenaditi i profesore kojima je to bio glavni predmet1)-napisao je njegov savremenik Husein Šehić.
Pisao je novele, članke, putopise, studije i političke tekstove. Bio je oštar satiričar, beskompromisan borac za prava ugroženih, uka-zivao na mane društva i pojedinaca, primitivizam predstavnika vlasti, imao oštro pero, izgrađen stil, vrstan jezik i smjelost da udari po najaktuelnijim problemima. Zbog neslaganja sa režimom stare Jugoslavije bio je izbrisan sa karte bosanskohercegovačke književnosti i kulture, proveo dugo vremena u zatvorima. Kao posljedica teškog života rano je obolio i umro u 40-toj godini, a ni najstariji Krupljani ne pamte da je bila veća dženaza u ovom gradu. Ukazivao je na zlo koje prijeti bošnjačkom narodu, na nosioce zla, rušitelje vjere i tradicije, pa je bio više od šest decenija bio tabu - tema za čitaoce. U izdanju PRVE MUSLIMAN-SKE KNJIŽARE Bekira Kalajdžića 1942. godine je posthumno objavljena zbirka Izabrane pripovijesti, a 1987. “Izabrana djela Murata Šuvalića”. Šuvalićeva djela su inspirativna prozno-poetska tkanja o toplini i ljepoti krupskih sokaka, mahala, lipa. Una je metafora života, mjesto ljubavi i svjedok ljudskih tragedija istovremeno. U novelama alegoričnog tipa (Moj junac, Prosjak Osman), ismijavao je vlast, a osobito bana Vrbaske banovine koji je po zanimanju bio mesar, poslan iz Srbije dekretom kralja. Priča se da mu je ban nudio sahan dukata da ne objavi priču “Moj junac”, ali je Šuvalić odbio, mada je živio siromašno. Njegov prijatelj Husein Šehić, u stilu posvetio mu je stihove:

U kišna predvečerja,
Dok mahala okisla čeka noć,
Nad grobom ti mokri gavrani gaču,
I s grane na granu skaču.
Kržljava trava, maslačak i žara
Ozelenjuju tvoj mezar pod grbavom šljivom.
Niz nišan ti se ne slijevaju kapi kiše,
Jer ti, druže, nišana nemaš.
(A koliko si ti podigao nišana,
Koji se porušiti neće?!).

("HUSEIN ŠEHIĆ: Sjećanje na mrtvog druga(1939).

JELENA BILBIJA:
U generaciji prethodnika bila je među onima koji su svoje ideale vezali za ljudsku slobodu i nacionalni identitet, sretno i bezbrižno djetinjstvo i oni su naglašeni u poetici njenog djela. Objavila je: Priče za djecu, Priče o selu i gradu, Briki i druge priče. Književno djelo je, za vrijeme u kom je pisala, obimno i značajno. Znalački animira čitaoce, nudi razmišljanja i ukazuje na neraskidive veze među ljudima.
Čitaocima njenog doba je bila najzanimljivija zbirka Briki i druge priče u kojoj govori o dječaku što je odrastao u šumi, pa dolazi u selo i pokušava se snaći u urbanoj sredini. U civiliziranom društvu nailazi na brojne probleme i prepreke, sukobljava se sa njima i pokušava očuvati etičke vrijednosti koje je stekao u netaknutoj prirodi. Tu je pisac dao kontrast između rustikalne i urbane sredine nudeći ono prvo kao vrelo na kom se čovjek mora napajati snagom i životnim vrijednostima.

IVO KOZARČANIN:
Kod pisaca postoji želja da u govor djela uvede inovacije, pa i kod Kozarčanina. Riječ je o piscu koji je imao smisao za prikazivanje svijeta, ali darovitost nije uspio zaokružiti u umje-tničku cjelinu. Kozarčanin govori o predmetima i bićima iz najbliže okoline, a svoju viziju svijeta gradi po mjeri i potrebi čovjeka. Maštovitost je mogućnost za ulaženje u intimu i područje dječije psihe, pa pisac iz temelja mijenja predstave o stvarima i predmetima pozivajući čitaoca na igru i odgonetanje svojim poetskih opservacija. Uspostavlja relacije izme-đu sebe i svijeta djetinjstva i time dobija na autentičnosti poetskog kazi-vanja. Najčešće je njegovo djelo edukativno, u funkciji saznanja svijeta i prenošenja ideja, te socijalnih i rodoljubivih poruka.
"Tragično preminuli IVO KOZARČANIN je " autor poznatih romana s naglaskom na apsurdu života (Tuđa žena i Sam čovjek)), u osnovi je lirski disponiran stvaralac kojemu je gotovo sva poezija satkana od tamnih, sumornih boja i nokturalnih atmosfera.(…)
Kozarčaninova poznata bujna metaforika u pjesmi je svedena na djeci prihvatljivu mjeru, kao što je u građenju usporedaba ostao blizak dječijoj percepciji.
Ipak, premalo je takvih modroproljetnih melodija da bismo Kozarčanina mogli smatrati nečim više od velike nade hrvatske dječje lirike".1)



4. U DUHU TRADICIONALNE POETIKE

Nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije, koja nije ispunila očekivanja ni jednog naroda, dolazi II svjetski rat i podjele Bosne, pa jedan dio pada pod protektorat NDH (Nezavisne Države Hrvatske), a drugi pod upravu "Nedićeve Srbije". Sa pripremom oružanog otpora naroda razvija se svijest o potrebi formiranja nove Jugoslavije čija bi članica bila i BiH u historijskim granicama. I na prostoru Bosanske krajine pisci su se suprotstavili vještačkim nacionalnim tvorevinama. U zemlji podijeljenoj na vjere i narode nisu samo gradili poetiku već i vizije budućeg života koji je označavao konačan prekid sa tradicionalnim načinom života i mišljenja. Pišu angažovanu literaturu o očuvanju životnog prostora i nacionalnih vrijednosti. Međutim, odmah po dolasku na vlast komunizam i socijalistički sistem guše tragove nacionalnog identiteta afirmišući ideologiju bratstva i jedinstva kao perspektivu budućnosti.
Pisci njeguju klasične žanrove: poeziju, prozu, roman, dramu i sl. Malo ih je krenulo novim putevima poetskog kazivanja u kom će dati nešto novo iz suočavanja sa stvarnošću. Za njih je stvarnost rat i poslijeratni period,a djela obojena crno-bijelom tehnikom. Međutim, ta književnoste nema malodušnosti i očajanja. U njoj je naglašen ponos zbog spoznaje da sloboda ima svoju cijenu. Njegovane su kraći žanrovi kao što su pripovije-tke, drame i poezija, s obzirom na okolnosti u kojima su ta djela nastala.
"Možda je to povlašten ili čak jedini način "našeg" suočavanja sa "stvarnošću", sa potpuno ogoljenim stvarima. To su razdoblja kada napokon saznajemo, i to kao kolektivni subjekti saznanja, "tko je tko" i "što je što", kada nam se drugi i drugo pojavljuju potpuno izloženi i razobličeni. Rat je jedan događaj realizacije (pojedinca, društva, kulture itd.), ili se bar tako neodoljivo priviđa. Ne jedan između mnogih sličnih događaja nego onaj iza kojeg svi ostali zaostaju, pokazujući se naknadni i izvedeni. Nikada se stvarnosti ne možemo približiti u toj mjeri kao u ratu. Ništa nije tako stvarno kao ratna stvarnost: ljudi u ratu, kultura u ratu, priroda u ratu… Samo u ratu stvarnost može biti u toj mjeri dokučena : toliko da je za mnoge nepodnošljiva. Zato je to prilika za mnoge da puste mašti na volju. Nikada se tako mnogo ljudskih gesta, radnji, poslova ne pokazuje fiktivnijim i ispraznijim. Nikada ih se tako lako ne odričemo, ali nikada za njima ni ne posežemo mirnije savjesti."1)
Njeguju veće književne žanrove sa naglašenom poetizacijom zavičaja. Među pisce tradicionalne književnosti u Bosanskoj krajini možemo izdvojit mnoge, ali kod nekih je tek izvršiti novu književnokri-tički valorizaciju njihovog djela:

ZLATAN JUKIĆ:
Mada nema dovoljno podataka, zna se da je pisao u duhu krajiške književnosti koja se razvijala u duhu tradicionalne poetike. Među zanimljivije knjige spada omladinski roman Netko zviždi kroz vjetar (Sarajevo, 1960) u kom priča o grupi dječaka koji prolaze kroz bolna i teška iskušenja da bi ostvarili bolji život. To je tema mnogih pisaca omladinske literature. Pisac je dao lično iskustvo u kom se osjeća dah i snaga života i piščeve pokušaje da uspostavi tokove u vremenu kad se ritam života poremetio i pobrkao. Vješto nijansira likove, razvija slike unutrašnjeg stanja, prati preživljavanja i opisuje reakcije na vanjske događaje. Pronašao je najbolji način da kroz dramu mladih izrazi svoju literarnu inspiraciju i naglasi svoje životne nazore.

RASIM FILIPOVIĆ:
Pjesnik, pripovjedač i dramski pisac. Napisao je obimno i raznovrsno književno djelo koje nije temeljito istraženo i verificirano. Za djecu je napisao zbirku priča Glumica ( Zagreb, 1969) i dramu Zeleni demon, Zagreb, 1931. godine). Glumica je zbirka priča u kojima govori o godinama poslijeratne izgradnje. To je vrijeme koje je bilo ispunjeno neizbrisivim detaljima. Priče su oslobođene velikih opisa, detalja i širokih okvira zbivanja; svode se na jednostavne susrete, svakodnevne stvari i obične događaje. Saša i Tanja žive život neovisan od života odraslih, pa i od stvarnosti. Domišljaju svijet u kom nema patnje i stradanja, mržnje i gladi. Knjiga omogućava djeci da se zabave i nauče o svijetu u koji ulaze. Zeleni demon je knjiga najbliža žanru bajke. To je priča o svijetu životinja u kom postoji hijerarhija i red i u kom svako zna svoje mjesto. U taj svijet dolazi strašni Vuk, zeleni demon koji ruši tu idilu i svi se slože da se treba boriti kako bi se oslobodili zla. Jezik i stil su u duhu tradicionalne poetike, a dijete može mnogo toga naučiti.

ĐORĐE VLAJIĆ:
Do danas nitko nije obratio pažnju na književno djelo Đorđa Vlajića, mada je napisao zanimljiv i značajan književni opus. U djelima je, poput svog zemljaka Branka Ćopića, uzimao teme iz zavičajnog podneblja podneblje i mentalitet djeteta Bosanske krajine. Napisao je više djela, a poznata su zbirke pjesama Nemirno sunce i Bronzani slavuj, te roman Sentimentalni ratnici.
Nemirno sunce je zbirka od tridesetak pjesama u kojima obrađuje vrijeme prije rata u zavičaju. Svoje motive proširuje spoznajama o tajnama koje kriju dubine mračnih šuma. Piše o onome što dijete ne vidi, o mraku, vjetru lutalici, risu ratniku i drugim detaljima iz narodne krajiške tradicije. Bronzani slavuj je knjiga koja u formi bajke govori o događa-jima iz djetinjstva. To je tip romana u kom se jedna priča nadovezuje na drugu, a sve čine konstrukciju fabule. Roman naglašene didaktike nema veću umjetničku vrijednost. Vlajić u traganju za identitetom revolucionara ne slijedi uobičajeni pravolinijski postupak savremenika. Dopušta junacima da sumnjaju,da vode postupak, da provjeravaju činjenice i razmišljaju, da donose vlastite sudove i prema njima se ravnaju. To su ljudi prerano sazreli u ratu koji prihvataju sav teret života. Pažnja usmjerena na etiku čovjeka koji u najtežim situacijama zna čuvati ljudsko dostojanstvo.

ADVAN HOZIĆ:
U generaciji pisaca koji njeguju tradicionalnu poetiku, Hozić se pojavio se kao formiran pisac šezdesetih godina. Po ugledu na prethodnike počeo je sa ratnom tematikom da bi vremenom tragao i našao nov način slikanja stvarnosti i odvojio se od poetike tradicionalista. Njegov tip literature se nije dublje bavio psihologijom i najčešće je ostajalo na površini pripovijedanja. Nedostatak vremenske distance je mana ratne literature koja je i te kako potrebna dječijoj, kao i svakoj književnosti. Svoju umjetničku vrijednost je pokazao u knjigama u kojima obrađuje teme iz života: Čudo od djeteta, Sumnjivi telećak i Na kraju plača. U njima je lagahnim, jednostavnim i opuštenim stilom u kom nekad u prvi plan dolazi humor, a nekad nostalgija, naslikao junake koji imaju svoj svijet i u njemu pokušavaju da se snađu. Rat se sluti u atmosferi izbezumljenog očekivanja i kobnih predskazanja, kao zlo koje se prikrada i uzima danak, ali djeca zadržavaju životni optimizam.
Od prvih priča i romana za djecu do danas, Hozić je prošao brojne faze od slikanja svijeta djetinjstva proživljenog u drugom svjetskom ratu, preko poezije za djecu do savremenog načina kazivanja u kom imamo priče koje se smatraju vrhuncem i najljepšim primjerom bosanskohercego-vačke pripovijedne proze. Vremenom je mijenjao tehniku slikanja svijeta djetinjstva i sa crno-bijele tehnike prešao na slikanje emotivnih doživljaja.

MLADEN OLJAČA:
Pisac tradicionalne poetike koji je pisao djela sa tematikom iz II svjetskog rata u vrijeme ideologizacije književnosti. Napisao niz djela u kojima je naslikao i djecu i odrasle od kojih najveći broj predstavlja umjetničku stereotipiju, pa je potrebno izvršiti novu valorizaciju njegovog djela. Ono što bismo mogli izdvojiti su zbirke priča Šapat borova, Poslije ponoć i Sin i druge priče. Svijet slika crno-bijelom tehnikom i posmatra iz jedne perspektive. Teme su klišeizirane: dječaci idu u rat da bi postali heroji. Rat je demon koji se prikrada, zastrašujućom snagom prekida tok svakodnevnog života i uzima žrtve ostavljajući duboke i bolne tragove. Temelj poetike je da čitatelju pruži sliku i doživljaj vremena. U prvom planu je čovjek sa životnim nazorima prema kom pisac pokazuje pažnju i poštovanje.

STANKO RAKITA:
Stanko Rakita je po profesiji bio učitelj, a ovaj podatak značajan za razumijevanje njegovog književnog djela. Kao pedagog, djetetu nudi umjetnost koja obiluje jednostavnošću misli i rečenica, izražava svijet neposrednih osjećanja. U žanrovsku formu uvija poruku do koje dolazi na temelju vlastitog iskustva. Odlikuje ga jednostavnost jezika kojim uspostavlja harmoniju između poetike i usvojenog oblika komunikacije. Napisao je veliki broj knjiga za djecu, a najznačajnije su dvije zbirke: Nigdje kraja svijetu (1976) i Bijeli let (1982).
Poetika književnog stvaralaštva ovog pjesnika je jednostavna: pisati lako, živo, dinamično i dopadljivo. U poeziji izražava prozaičnost života i u njemu traži trenutke koji će obasjati djetinjstvo srećom i zadovoljstvom. Baštinio je bogato naslijeđe tradicije, pa je vlastitoj lirskoj komponenti dodao bogatstvo i ljepotu krajiškog folklora, leksiku i muzikalnost. U prvom planu je teza o humanizmu koji pobjeđuje zlo i nepravdu dobroti i praštanju. U tom je i etička dimenzija poezije.
Stanko Rakita je pjesnik koji je našao sklad između želja i potreba mladog čovjeka Slikao je prirodu djeteta i stvaralački izražavao njegovo divljenje i čuđenje, radosti i želje i pomagao mu da pronikne u tajne postojanja. Njegov je govor prepun muzike, živih pastelnih boja, prirode, ali i racionalne logike kojom nudi djeci iskustvo i ljubav.

DRAGAN STUDEN:
Književni vjesnik modernog pjesništva Studen se periferno bavio ovim stvaralaštvom. U vrijeme kad tradicionalna poezija ustupa mjesto modernom pjesništvu, on je trasirao poetske puteve modernizma otvarajući prostor za nove motive i način kazivanja. Takva njegova književna orijentacija je naročito naglašena u zbirci Vrzino kolo u kojoj se obraća čitaocu na jednostavan način, ali u jednostavnosti koja nosi bogatstvo stilistike i misaonu dubinu. Istovremeno je u modernističkom pristupu ljubav prema narodnom jeziku, pjesmi i nacionalnoj prošlosti. Studen je pjesnik trenutka i u poeziji za djecu i odrasle.

JOVAN – JOCO BOJOVIĆ:
Pisao poeziju raznovrsnog stiha i ritma o djetetu koje je okruženo brigama i problemima i pokušava da ih riješi bez pomoći starijih ( Savjet). Poput ostalih tradicionalista, navodi dijete da savjete traže od djeda i bake koji su kod Bojovića su simboli dobra, nostalgičan povratak u djetinjstvo. Poznata mu je zbirka Poslije gozbe gdje govori o problemima i nudi načine kako da ih riješi. Posmatra čovjeka kao svijet za sebe što mu omogućava da formira vlastita pravila i zakone. On je obogatio krajišku poeziju i unio tematske inovacije.

NENAD RADANOVIĆ:
Jedan od najproduktivniji pisaca u književnosti Bosanske krajine. Iz knjige u knjigu, tragao je za fenomenom ljepote i ljubavi, za dobrotom u ljudima i drugim vrlinama koje odlikuju ljudsko biće. Osobine te književnosti su prisutne u zbirkama priča Čarobni opanci, Dva djetinjstva i Almin vrt.
Riječ je o piscu koji zna šta želi i to svoje znanje vješto utkiva u krajišku književnost bogateći je novim temama. Te su teme kočićevski stvarne i ćopićevski produhovljene, a ipak Radanovićeve, napisane impresivno. U njima je progovorio iskreno i bez ustručavanjem, a u govoru se otkriva kao umjetnik širokog obrazovanja, solidne kulture i zrelog izraza. Svojom pojavom u krajiškoj književnosti (Čarobni opanci) koja je u to vrijeme patila od početničkih slabosti, ugledanja i imitiranja, je uticao da književno djelo za djecu počne da se njeguje kao važan dio stvaranja.
Radanovićevo djelo je rezultat semantičkog procesa koji je posljedica novih intertekstovnih odnosa. U centru je socijalno stanje sa nemilosrdnom logikom, bogatstvo života biva uništeno nekom odlukom starijih o odlasku, selidbi, napuštanju zavičaja-tada se događaji iz prošlosti sele u uspomene i sjaje snagom vječite radosti, ostaju kao intimni dio čovjekovog ljetopisa. Slika najčešće djetinjstvo iz perspektive siromašnog dječaka koji počinje shvaćati život sa one njegove crne strane: patnja, usamljenost, glad, borba za egzistenciju. To je označilo početak savremene socijalne priče koja je označila odvajanje od ratne tematike i ulazak u nove književne prostore u kojima pisci sukobe među ljudima tumače kao odnose i sukobe klasa, a ne nacija.

KEMAL COCO:
Od prve zbirke, pa preko ostalih (Crni okvir, Čestitka za mamu, Bosni u pohode, Pjesme izbjegličke, Smotanko ispisao je poetiku života i dao paralelno njegove dvije slike: onog koji je pjesnik sam proživio i onog koji proživljavaju oni kojima se obraća. Njegovo djetinjstvo je maštoviti odlazak u irealno, doživljaj prvih treptaja ljubavi, izdvojenost iz tradicionalnih okvira prirode. Zato se njegova poezija doima kao lirska hronika vlastitog vremena i bitisanja. To je poezija koja otkriva pjesnikovu dušu što treperi na svaki udar života. U nekim stihovima pjesnik se uspio dići iznad prosječnosti, začuđenim okom djeteta gleda svijet i ulazi u njega čistim senzibilitetom djeteta.
Zbirka Smotanko predstavlja izbor iz poezije koju je stvarao četiri
decenije i unio ono što je najvrjednije. Mada predstavlja kompilaciju dosadašnjeg stvaralaštva, ono se otkriva kao pjesnikova potraga za dalekim danim djetinjstva, plavim brdima, ljepoti i dobroti. Pjesme nose poruke onima koji čine prve korake u život i nailaze na prve probleme i prepreke. Pjesnik priziva uspomene, mijenja sredinu i širi krug tema i likova, ali ne mijenja postupak slikanja i naoko istim motivima uvijek daje nova značenja i postiže druge ciljeve.

ENES KAHVIĆ:
Priče Enesa Kahvića (Šamar, Mamina kosa, Zmaj podvaldžija, Dvica…) su decenijama prisutne na stranicama dječijih listova i časopisa. Nagrađivan je, a nagrađene priče sabrao je u zbirku "Zvjezdarnica" koja označava nastavak tradicije u pisanju priče iz života. Pisao je tip sentimentalne dječije priče u kojoj slika teške strane života i probijanje kroz prostore prepreka i problema. Životne lomove djeca osjećaju kao i odrasli, nose ih u duši što je ostavljalo duboke ožiljke. Takav svoj stav Kahvić je u poetsko-misaonom smislu: da bi postigao cilj moraš savladati prepreke bez pomoći drugih. I kad pjeva o ljetu i jeseni, o suncu i kiši, izmamljuje slike iz sjećanja i nudi kroz poetske ilustracije, a slikama kazivao je što se oko njega dešava. Znalački slika život sa njegove svijetle strane i naglašava vjeru u budućnost.

MUHAREM OMEROVIĆ:
Objavio je desetak knjiga poezije i veliki broj pjesama i priča u dječijim listovima i časopisima. U njima slika svijet u koji čovjek ulazi pokušavajući da uspostavi sa njim komunikaciju.
Omerović je majstor kratke priče. U njima traga za humanošću i naglašava neku istinu, te nudi rješenje na osnovu vlastitog iskustva. Rodoljublje izjednačava sa čovječnošću, a mladost sa intuicijom i emocionalnošću. Intimna komponenta umjetničke predstave se nadnosi nad ovom prozom kao suštinsko određenje odnosa prema likovima.
Omerović je decenijama gradio stih. Znao u svemu naći mjeru i sve
kazati sa dozom topline i neposrednosti gradeći umjetničko-estetsku tvorevinu. Zbirka Soliterci je knjiga u kojoj dijete osvaja prostor za život u vremenu odrastanja.

ESAD JOGIĆ:

Pisac koji u djelima nudi iskrice krajiške mudrosti kroz poetske slike jednostavnih misli i osjećanja. Živi u Zagrebu što je usmjeravalo njegovu poetiku, pa i jezičkostilski izraz, način razmišljanja, odnos prema svijetu i djetetu. Objavio je za djecu zbirke Materija sreće i Strašno je biti ptica za vrijeme lova.
Najveći dio stvaralaštva zauzimaju opisi prirode, slike bogate krajiške vegetacije. Pjesnik je naslikao prostor šuma i životinja i u kom vlada hijerarhija i harmonija, život ima svoje tokove i cikluse. Te pjesme su bogate slikama i refleksijom,a u njima pjesnik traga za onim što je ljudsko u čovjeku u vrijeme dehumaniziranih odnosa. Stvari kod Jogića nisu viđene u veselom i humorističkom tonu, on rijetko vidi onu smiješnu stranu. Najčešće je uronjen u prošlost i prirodu, šume, rijeke, jezera, planine. Traga za korijenima zla što nagrizaju zavičaj i traži način da ga pobijedi. Afirmiše etiku Krajišnika, ukazuje na nužnost otpora, potrebu odlučnosti u odbrani ljudskih ideala: slobode, pravde i istine.

HUSNIJA KRUPIĆ:
U književnosti se javio relativno kasno, u 57. godini života zbirkom "Tajna dječjeg oka". Zbirka sa oko 50 pjesama različite kompozicione strukture, tematske orijentacije i umjetničke vrijednosti. Motivi su raznovrsni: od onih najjednostavnijih gdje se pjesnik pita pita zašto nešto voli ili mrzi, od lastavica i suncokreta, klasičnih motiva o mišu i maci, do savremenih o domovini, ratu, izbjeglicama, stradanju, poginulim borcima, psihičkim traumama, koje nosi doba ljudske kataklizme. Mada je riječ o poeziji tradicionalnog tipa, ona se uklapa u panoramu krajiške književnosti..
Stvara lirske minijature gdje je svakom slovu udahnuta duša, pa stihovima asocira učenika da lakše nauče slova: B kao Bosna, D kao domovina, I kao Istina, G kao Gnijezdo. Osluškuje život, traži kodove pomoću kojih će djeca njegovu poeziju dešifrirati i nalazi ih u huku rijeka Une, Vrbasa, Drine, Save. Osluškuje huk dječijeg srca i bilježi kroz pjesmu koja će ostati kao trajan dokaz o vremenu. pokazuje kakvo je bogatstvo jezičko-stilskih preliva u svijetu djetinjstva.

RANKO PAVLOVIĆ:
Objavio je za djecu knjige priča Jarac u pozorištu i Čistač obuće i već je prvim knjigama skrenuo pažnju književne kritike. Njegovao je tip kratke i u savremenoj književnosti nepravedno zanemarene dječije priče koja je na granici između crtice, novele i anegdote. Usprkos sažetosti imaju radnju, likove, prepoznatljivu leksiku i tematiku, a jednostavnost je prostor na kom se odvija komunikacija između pošiljaoca i primaoca. Gradeći ih na tim temeljima, služe kao mogućnosti asocijacija, navode dijete na razmišljanje i stiče nove spoznaje.
Priče Ranka Pavlovića nose pojačane poetske efekte koji odgovaraju osobnostima dječijeg estetskog poimanja svijeta. Nalazi riječi koje pokreću predstave, jer dijete uživa u brzoj promjeni pozornice. U pričama traga za temama u kojima će podsticati radoznalost, odgovoriti na pitanja kako postići moralno savršenstvo, kako naći sebe u haosu stvarnosti. U pričama mu je najzanimljivija fabula koja je kostur za građevinu, krcata dijalozima humorom, ulijeva optimizam i vjeru.

RANKO RISOJEVIĆ:
Prozni pisac koji je prvim djelima za djecu, romanima Dječaci sa Une i Priče velikog ljeta, te zbirkom Veliki matema-tičari najavio novu poetiku i žanrovsku orijentaciju u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti koja je oskudijevala u žanru romana za djecu. Uživanje u romanu je različito od uživanja u drugim književnim žanrovima jer je on prestao biti moralni kodeks jedne skupine i postao otvoren za različite moralne perspektive. Moral više nije apriorno utvrđeno mjerilo za postupke likova, pa je djelo zato i zanimljivo, nije šablonizirano i uvlači čitatelja u postolovinu otkrivanja unutarnje istine o postupcima likova. Likovi se otkrivaju čitateljima u svim svojim teškoćama stjecanja iskustva, a čitatelj uočava razliku između vlastitie fikcije i stvarnosti.
Uvjerljivo i živo opisuje svijet djetinjstva, a sa bi ga sugestivnije iskazao u pričanje je uveo naratora sa kojim se identificira i otvara hronološki slijed narativnih sekvenci uključujući čitaoca kao sudionika u čarobnoj magiji djetinjstva. Nema preplitanja postu-paka, retrospekcija i reevokacija, pričanje je ritmički ujednačeno i gradirano, užlijebljeno u tradiciju pripovjedačke Krajine. Roman je komponovan od kratkih priča međusobno povezanih kronološkim slijedom i naslovima. Naslikan je odnos između majke i dječaka ostavljenih da sami osvajaju život. Ona se, kao u bajkama, odlikuje neizmjernom ljubavlju, ali ta ljubav nije slijepa, već usađena u srce i um. Njena ljubav ga čuva dok savladava životne prepreke i pronalazi pravo rješenje za probleme.
Risojevićeve zbirke Vrijeme i vrt, Tako ponekad, Bosanske elegije, Istrpi ovo draganje, Ozon, te roman Dječaci sa Une to najbolje potvrđuju. Osobine poetike je u tome što je pokušavao povezati zbivanja u životu i prirodi, što u mijenama godišnjih doba pokušava sagledati i mijene života.

MILAN OSTOJIĆ:
Ostojić je pokazao dar u oblasti dječije poezije, ali je tu poeziju njegovao kratko, da bi se posvetio drugim profesionalnim opredjelje-njima. Objavio je veliki broj pjesama u dječijim listovima i časopisima i zbirku Umišljeni miš koja je izazvala zanimanje i čitalaca i književne kritike na prostoru Bosanske krajine. U njoj priča o motivima iz životinjskog svijeta, pravilima i zakonima koji u njemu vladaju. Kazivanje je jednostavno, šaljivo i zanimljivo. Iz svog kuta pjesnik prati događaje i opisuje ih. Znalački uranja u dječiju psihu i pokušava dotaknuti u njoj ono tajanstveno, strano, nepoznato. U vrijeme kad je napisao prvu zbirku Ostojića je kritika prihvatila sa mnogo nade, međutim, kao da se zasitio i sa manje uspjeha je počeo pisati za odrasle, a onda potpuno prestao.

MUHIDIN ŠARIĆ:
Decenijama je formirao svoj pjesnički stav u dječijim listovima i časopisima gdje se i nalazi suština njegove poetike. U zbirkama pjesama samo ponegdje prepoznajemo Šarića, jer su mu motivi hete-rogeni, a jezičke igre prilagođene vremenu. Poezija se kreće tematski u najužem krugu djetinjstva, a pjesmu je osjećao kao stvaralački čin u funkciji estetskog doživljaja izazvanog dječijom upitanošću i radoznalošću. Na zanimljiv način, poetsko-humornim kazivanjem, ostvaruje viziju djeti-njstva. Jezik i stil su mu, ne samo originalni, nego i neponovljivi u krajiških tradicionalnoj književnosti.
" Sav svoj pjesnički ulog Muhidin Šarić je stavio u odbranu djeteta i djetinjstva. U prvim zbirkama postojao je trag pjesnika banjalučkog kruga iz kojega je i on potekao. Te je utjecaje vrlo brzo prevladao tako da je u posljednjim zbirkama, naročito u zbirci Cvrkutanka, izvoran glas… U zbirkama Spava li dan u mraku, Na krilima neba, Kada plava ptica sanja i Zaljubljena baka se prelamaju igrivi, šaljivi elementi utemeljeni na poetici igre, u kojoj su po pravilu tradicionalne škole, djed i njegov unuk najčešće ličnosti. Time što je udaljen od književnog centra, te odsustvom življeg kontakta i komuniciranja s priznatim pjesnicima objašnjava se utjecaj koji neki pjesnici sa više glasa i ugleda vrše na mlađe pjesnike.1)
Šarić je jedan od modernih senzibilnih putnika kroz književnost koji je naslikao čovjeka izbačenog iz svijeta i vremena u kom živi Blago u kovčegu, Vuk dobrica. Karakteristike njegove literature su tamne boje i nostalgični tonovi. Najveći domet postigao je u zbirci pjesama Cvrkutanka u kojoj je njegovo poznavanje životinjskog svijeta došlo do izražaja.

ENES KIŠEVIĆ:
Kiševićevo pjesničko djelo za djecu, nije obimno, ali je učinilo zaokret od tradicionalne poezije i usmjerilo je novim tokovima. Objavio je tri knjige - dvije dramsko-poetske igre Mačak u trapericama i Ne ogledalo, lice umij, te zbirku Smjehuljica i Plačuljko koje su profilirale Kiševićevu poetiku. U temelju poezije je igra kao nešto što djetetu, niko ne može oduzeti. Ona je neodvojivi dio djetinjstva, mogućnost da se zaboravi svijet u kom dijete živi i da se prenese u željene svjetove u kojima vladaju druga pravila i zakoni. Zato koristi igru koja ima specifične estetske i etičke vrijednosti. Igra je značajan dio ljudskog života, sve što se dešava u periodu djetinjstva, avanture i sukobi, šale i iluzije.
"Mačak u trapericama" je najznačajnije djelo u Kiševićevom opusu dječije literature. Ne samo zbog savremenih tonova kojima je obojio djetinjstvo, nego i zbog modernog izraza nepoznatog na našim prostorima. Djelo asocira na savremeni tip " proze u trapericama" koju je afirmisala grupa pisaca jeans-kulture, odnosno jeans-vremena. Kao lik koji je obukao na sebe taj prepoznatljivi znak savremenosti, mačak je postao dio te kulture i tog suvremenog života sa svim simbolima koje sa sobom nosi vrijeme traperica. Nije ovo, samo simpatična dosjetka, dodvoravanje igri, nego i stvarno jezično približavanje "žargonu", onom govoru koji smo u asocijaciji prepoznali u pojmu "proze u trapericama".
Osobina Kiševićeve poezije je višesmislenost, simbolika, meta-forika i ironija. Nameće misao da je nekad životinja imala drugo i drugačije mjesto u životu čovjeka. Životinja se javlja kao savjest, korektor ljudskog ponašanja, svjedok, opomena za grijehe, greške i propuste. U pjesničkim slikama o individualcu-mačku čitalac može prepoznati ironiju i satiru, elemente basne i bajke kroz koje se osjete socijalna stanja. Pisac kazuje kako je život nedokučiv te se oglašuje jedino zamršenim simptomima, a prema njemu ne vodi ni jedan neposredan put.

JURE JURKOVIĆ:
Javio se sa grupom pjesnika iste tematske orijentacije (Husein Dervišević, Tomislav Dretar, Šefket Nakić) koja je uzimala motive iz dječije igre. Njegova poezija je traganje za smislom života i osmišljavanjem čovjekovog postojanja, a supstance u tom pjesništvu su bliske modernom načinu kazivanja.
Objavio je dvije zbirke pjesama Na krilima pjesme i Na krilima mašte, a povremeno se javlja u dječijim listovima i podliscima za kulturu. Njegovo viđenje djetinjstva je zanimljivo, kazano neposrednim iskazom. Ono se temelji na pokušajima da više kaže u slikama i simbolima, da djetetu priđe kao formiranoj ličnosti koja svaku pojavu može razumjeti. U podtekstu pruža mnogo toga što je u domenu slutnje i doslućivanja. Susret sa pjesmama Jure Jurkovića nam je pokazao da se radi o pjesniku koji pozna dušu djeteta i djetinjstva i zna izgraditi stihove. U tim njima struji ljubav i razumijevanje. U poeziji je pokazao snagu imaginacije, sposobnost da pokrene, da zainteresira čitaoca. Poezija mu ima artističku spretnost, misli mu prate slike kao dopune osnovne ideje. Pesnik je svjestan da je slika najbolji i najjednostavniji oblik komunikacije sa svijetom djetinjstva, pa ih izdašno koristi kako bi uvukao dijete u igru. Pjesnik zaokuplja pažnju čitalaca i uvlači ih u svijet igre koja je najčešći oblik manifestacije djetinjstva. Prvo se rađa misao, a onda slike koje nekad jesu, a nekad nisu proizvod logike, osjećanja i doživljavanja odraslih. Vodi dijete kroz različite faze i omogućava mu da otkrije pojave, da ih shvati i prihvati.

ARIF SEMANIĆ:
Pjesnik čija je poezija ( Pionir ću budem ja i Gdje stanuje proljeće omeđena igrom, zavičajnim vidicima i pejzažima. Riječ je o heterogenim zbirkama u kojima je pjesnik ostajao na površini u slikanju životnih detalja i teško nalazio put do srca djece i do umjetničkog dojma. Mada ima zanimljivih pjesama u kojima su u prvom planu dosjetke što više podsjećaju na nonsens nego na poeziju, pjesme se mogu uzeti kao književnost koja ima svoju dokumentarnu vrijednost.
Pisac nema poetskih uzleta i ostao je na registracijama života. Između tradicije i modernih oblika izražavanja opredijelio se za lirsku naraciju i tradiconalistički izraz. U osnovi pjesničkih priča je anegdota, junaci su iz životinjskog svijeta, a stihovi nošeni retorikom i patetikom nisu dostizali visoke umjetničke uzlete. Ponekad pokušava zapažanjima dati dimenziju humora i u tome je više uspijevao. Djeca, naime, znaju dobro kad im se pjesnik obraća sa srcem, a kad je poezija plod pjesničke konstrukcije i neiskrenih kombinacija, praznih šala i nedoživljene igre.

AMIR TALIĆ:
Amir Talić je kontradiktorna pjesnička ličnost koja decenijama ispisuje poeziju i gradi iskaz blizak djetetu i djetinjstvu. Svaka zbirka označava kontinuitet misaonog razvoja, nosi leksičke formulacija koje dijete prepoznaje i uči. Pjesme su poetske vizije djetinjstva u kojima se osjeća iskrenost, vjera u čovjeka, život i svijet. Uči djecu da moraju naći način izlaska iz životnih nedaća i biti uporni u realizaciji zadataka.
Prvi i trajniji ljudski zavičaj – djetinjstvo - najviše i najplodnije nadahnjuje Talića. Osobito se to može kazati za zbirku Vilini konji u kojoj je dočarana nenadomjestiva toplina doma. socijalna dimenzija, životinjski svijet u kom i iznad kog ponosno i na prvom mjestu stoje konji, blaga, snažna i ponosna bića, simbol ponosa i inata Krajišnika. Opora stanja snoviđenja iskazuje kroz nejasne slutnje sutrašnjeg dana. Talićevu poeziju odlikuju dva tona: jedan nostalgičan, mek i blag, a drugi žestok.
Zbirka Može li snijeg da bude lud je poetsko razmišljanje o svijetu simbola i znakova, pa čitaocu preostaje da odgoneta smisao poetskih metafora. Dijete može tumačiti tu stilistiku, a ta sposobnost potiče iz davnog doba ljudskog roda kad se svijet doživljavao umjesto tumačio.
"Talićev govor je jasan. Kritički izoštren, prožet tamnim tonovima. Njegove žestoke žalopojke u stihu povremeno su inventivne, svježe i snažne po smislu."1)

MILOVAN MARČETIĆ:
Napisao je nekoliko pjesama i priča koje možemo kategorizirati u tradicionalnu poeziju. Neki ga smatraju talentovanim lirikom koji je imao dosta toga da kaže - da je nastavio graditi započetu poetiku. Njegove priče su ispovjednog karaktera sa podjednakim intenzitetom doživljaja. Po ugledu na prethodnike, iz realnosti prelazi u fantastično, a onda se, kao u bajci, vraća u realnost. Tako je njegovao tim umjetničke priče u kojoj je prepoznatljiv osebujni pečat pisca. Marčetić je iz narodne predaje uzimao motive o nadljudskim moćima vila, vještica, razvijao priče borbi između Dobra i Zla i brojnim detaljima ilustrirao tvrdnje o pobjedi Dobra. Vještice utjelovljuju mrsku sjenu, posjeduju moć i čovjek ih se nikako ne može osloboditi. Obdarene mračnim silama služe se njima i stiču moć nad drugima kako bi ostvarili neke svoje mračne ciljeve. To je osobito naglašeno u pričama Prvi susret, Noć bez sna i Svanuće. Tako je stvarao mozaičku tvorevinu bajke, fantastične i realističke priče u kojoj je preciznošću slika, tačnošću događaja i obuhvatnošću vremena i istinitošću prizora.

NEDŽIB VUČELJ:
Vučelj je rodom iz Sandžaka. Taj podatak biografske prirode, u kontekstu analize Vučeljeve poezije, nije za odbaciti. Veliki broj Bošnjaka iz Sandžaka u bosanskohercegovačkom percipiranju knjiže-vnosti je ostao izvan matične književnosti, ali je nastavio stvarati u drugoj sredini i dao značajna djela. Poznate su mu zbirke pjesama Njedra puna zavičaja, Kovačnica i zbirka priča Zulfov kamen. Vučelj duže vrijeme živi u Bužimu što je opredijelilo tematiku i poetiku njegovih djela. Na pjesničkom planu i Sandžak i Krajina pripadaju "rubnim, krajinskim temama". Zbog toga i način na koji Vučelj gradi pjesmu se razlikuje od nastanka umjetničke tvorevine kod drugih pisaca. On traga za onim što je zajedničko i stavlja u prvi plan, kao motiv ili temu svoga djela,a onda ih razvija u živopisnu formu punu dinamike, obrta i neočekivanih događaja.
Zbirka Kovačnica poetskim izrazom i kovanicama kazuje životne istine, nudi poruke i pouke na osnovu iskustva, igrom nadjačava tempo životnog kolo-pleta i afirmiše čistoću i zaboravljenu ljepotu. Razmišlja o čovjeku i potrebi njegove unutrašnje kontrole, uticaju vanjskog svijeta na unutrašnji i reakcijama koje nekad ni onome ko ih čini, nisu jasne.
Ni u knjizi Zulfov kamen nije nadrastao tradicionalnu strukturu i našao samosvojan put do djeteta, mada ima zanimljivih i neobičnih motiva. Misao mu je pojednostavljena do kritične tačke kad se posta-vlja pitanje granice između umjetnosti i pjesničke retorike. Uz sve to, je skrivena u bogatoj i gustoj leksici, kojom kazuje svoje doživljaje. U prvom planu je tradicionalna etika i poetika saopštavanja doživljenog putem ispovijesti u kojoj nalazimo tamne i svijetle strane življenja. Uz sve to dao je zanimljivu sliku čovjeka u stalnoj borbi za sa brojnim nedaćama koje mu sprečavaju da ostvari neke svoje životne ciljeve,a nekad mu ugrožavaju i egzistenciju.



5. Specifičnost krajiške bajke

Na razvojnoj liniji bajke se izdvajaju Murat Hajrović, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić, Rizo Džafić, Irfan Horozović, Husein Dervišević i Šefket Nakić, pisci od kojih svaki na svoj način čine jednu kariku, a svi skupa daju bogatu i snažnu sliku krajiške bajke. Svaki je njegovao različiti tip bajke: Hajrović je pisao kratke bajke naslonjene na tradiciju, a svaka je na imala etičku poruku; Ćopić umjetničko-estetske tvorevine pune ljudske topline u kojima je u prvom planu životinjski svijet u krajiškim šumama i čovjeka koji se bori za egzistenciju; Hromadžić je pisao tip bajke na gdje je čudesno izvan i iznad ljudi, upravlja njihovim sudbinama i uključuju se u situacijama kad je čovjek nemoćan da razriješi neke egzistencijalne probleme; Džafić rustikalne priče naslonjenu na zavičajne legende gdje se mitološko javlja kao strukturalni elemenat; Horozović fantastičnu priču složene misaone strukture u čijoj fabularnoj optici je priča kao jedina mogućnost da ostvari život; Dervišević tip moderne bajke u kojoj vodi čitaoca kroz alegoriju da bi ga doveo do cilja, a Nakić kerolovski tip bajkovito - ekološke priče vezane za svemir i vanzemaljska čudesa. Mada su išli različitim putevima u realizaciji umjetničkog postupka i čine različite faze u razvoju, povezuje ih višeslojna strukturiranost priče, preplitanje i potiranje stvarnosti i mašte i stilistika beskrajna u svom šifriranju kojom žele na prvi pogled zbuniti čitatelje. Jedni su stvarali bajke da bi više kazali o željama i potrebama čovjeka, drugi da bi ukazali na mogućnost zaumnog koje na kraju, ostaje nejasno i samom piscu, a treći da fokusiranjem na zavičajne teme ukažu na bogatstvo tradicije.

BRANKO ĆOPIĆ:

Predstavlja temeljac krajiške i bosanskoherce-govačke književnosti. U početku je pisao pripovijetke, kasnije poeziju, pa prešao na romane i drame, da bi se na kraju vratio priči kao temeljnom žanru. Iz bogatog i brojnog književnog opusa izdvajaju se: Priče ispod zmajevih krila, Družina junaka, Sunčana republika, Doživljaji mačka Toše, U carstvu leptirova i medvjeda, Ježeva kuća i druga.
Priče ispod zmajevih krila nosi sve osobine umjetničke bajke utemeljene na tradiciji koju je zaogrnuo poetičnim jezikom i stvorio viziju svijeta kakvu mogu imati maštom obdarena djeca. U njoj je izgradio nov odnos djeteta prema stvarnosti. U temelju priče je bajka iz narodne tradicije, ili motiv iz prirode, a oko nje zbilja u koju se dječak stalno vraća. Dao je svijet prirode u kom su prisutne ptice, insekti, zvijeri, sunce, šuma, vjetar, pa umjesto lica iz života, misli i poruke prenose životinje koje, dignute na ljudsku ravan, zamjenjuju ljude. U analizi književnog djela za djecu Branka Ćopića treba poći od zbirke pripovijedaka "U svijetu leptirova i medvjeda je označila novi odnos prema i postavila dijete u novu ulogu u odnosu na prethodnike. Žanrovski je svrstavaju i u priče jer se naslanjaju na stvarnost, u bajke, jer prikazuju životinje sa antropomorfnim svojstvima, ili u basne, jer je u njima naglašena simbolika i alegorija slika i likova. Ipak, riječ je o bajkama u kojima su životinje date s antropomorfnim svojstvima. Ćopić je tako stvorio novu bajku i centralni dio njene arhetipske strukture popunjava novim čudesima.
Sve je to zaokružio u cjelinu koja ima ujednačen jezik i ton i čini harmoniju koja dotiče dno dječije duše. U knjizi je toliko smijeha, vedrine i zdravog humora, nabijena je nostalgično-sentimentalnim akcentima koji doprinose neposrednosti pjesničkog govora. Tako stvara likove životinja koje najčešće podsjećaju na likove iz basni i prika-zuje ih u visokom naboju njihove emocionalnosti što djelo čini i konkretnim i univerzalnim. Takve su i slike prirode u kojoj se životinje kreću, a fabule u inventivno smišljenom nizanju događaja i sa bogatim alegorijskim podtekstom koji prepoznajemo i u životu: kratkotrajnost čovjekovog bitisanja u svijetu, osipanje i slabljenje njegove moći ili moći uopšte, do konačnog nestanka. To je tip angažovane literature koja ima vrijednost u jednom vremenu. Bilo da ga promatra iz perspektive djeteta ili iz perspektive čovjeka, djetinjstvo kod Ćopića je kategorija bez koje bi život bio siromašniji.
"Na stranicama Ćopićevih knjiga za djecu se pojavljuju maštoviti junaci iz narodnog predanja: divovi, patuljci, mudri i lukavi Ćosa, a i što tako i životinje. U njegovom djelu za djecu često susrećemo lisice, ježeve, risove, leptire i ptice, od kojih svako ima svoju jasnu poruku mladom čitaocu. Ćopićev mačak Toša sa svojom ćudljivom i vrletnom naravi, postao je stari literarni prijatelji z znanac naše djece. Sem toga, Ćopić katkad povede svoga mladog čitaoca i u daleke, nepoznate svjetove, na Sjeverni i Južni pol, među djecu drugih rasa, nastojeći da dočara život tih dalekih predjela i razvije ljubav prema svoj djeci svijeta".1)
Značaj Ćopića je u tome što je izbjegao didaktičnost. Uvijek pokušava pronaći rješenja za konfliktne situacije koje se javljaju kao rezultat nesklada između izmaštanog i viđenog, zamišljenog i doživljenog.
Ćopićevo djelo je pokušaj da bude nosilac velikih ideja, pokretač emocija i slikar velikih događaja. U tome je uspijevao kad je govorio o univerzalnim temama i problemima. Poetika Branka Ćopića ima dva ključna utjecaja:
- Narodna usmena tradicija u tematici i u leksici (noge razigrane, noći čarne, zmaj šestokrili, Krajino, krvava haljino…).
- Književno djelo prethodnika Ćopićevo djelo je polivalentnog
značenja, zanimljivo, bogato i raznovrsno, popularno i prihvaćeno na prostorima bivše Jugoslavije. Univerzalnost misli i značenja omogućilo je da ga prihvate i djeca u drugim krajevima svijeta, a milionski tiraž knjiga najbolje potvrđuje njegovu popularnost.

AHMET HROMADŽIĆ:
Kad se pojavio pedesetih godina prošlog stoljeća, književnost za djecu u Bosni i Hercegovini je bila u začetku. Utemeljujući dječiju priču na narodnoj predaji i realnosti, stvorio je tip priče koji daje sliku života i mentaliteta krajiškog čovjeka i metaforički naslikao vječitu borbu za opstanak i potragu za srećom. Naslikao je Krajinu sa bogatom i bujnom prirodom i čovjekom u raskošnom rustikalnom ambijentu dajući mu čar svoga originalnog pripovijedanja. Pritom je preplitao javu i san, a čitaocima, ne krijući ništa, ukazivao i na svijetle i tamne strane života. Od narodne bajke je uzimao motive, ugrađivao u njih zanimljivu leksiku i moderne tendencije i tako potisnuo tradicionalističke didaktičke vidove ispoljavanja.
"Ima jedno mjesto koje me, ipak, ponajviše privlačilo. Stara tvrđava na brdu, gola i pusta, ali za nas dječake uvijek puna tajni. Tamo smo odlazili često. Tamo smo tražili ono što nikad nismo pronašli: zakopano blago i zakopano oružje. Kopali smo zemlju ispod zidina. Prevrtali kamenje, a pronalazili samo ostatke razbijenog zemljanog posuđa i ništa više. Ali tajna je tajna. I mi smo se nadali.
Ali, ne manje od tvrđave, privlačila me planina. U proljeće, kad se kitila listom. Ljeti, kad su dozrijevale jagode. Podjesen, kad su dozrijevali lješnici. Upoznao sam mnoge staze i putove po njoj, vidio sam tamo prvog zeca, kunu i vuka, čuo sam pjesmu nepoznatih ptica, upamtio sam zauvijek šum planine na vjetru, upamtio urlik vjetra nad njom, i prasak gromova i bljesak munja. Upoznao sam ljepotu. Upoznao sam prirodu i zavolio šumu i život u njoj".1)
Hromadžić je napisao nekoliko knjiga kojima je uveo djecu u vilinski svijet bajki, ambijent šuma i životinja, a događaji se nižu jedan za drugim i iz njih progovara iskonska priroda. Stvorio je tip bajke koji se razlikuje i od tradicionalne bajke i bajke prethodnika, a ipak čini kontinuitet u njenom razvoju. Pričao o patuljcima, ili o hrabrom Sunčanu i vjernoj Pahuljici, srndaću Srebrenku, ili čoporu vukova - u Hromadžića je više tradicionalna bajka nego fantastična priča o životinjama, više san nego stvarnost. Proširuje motivaciju novim likovima i događajima, unosi nov metodološki pristup. Riječ je o knjigama: Patuljak iz Zaboravljene zemlje, Patuljak vam priča, Okamenjeni vukovi, Zlatorun i Bistri potoci.
Zelena šuma manje liči na bajku, a ima više života i svijeta u kom dječaci žive. Oni ulaze u čudesni svijet podzemlja i u njemu otkrivaju otkrivaju čarobni grad, Neznangrad. U njemu započinju život pun uzbuđenja i avantura,a zatim se vraćaju u šumu i nastavljaju je istraživati. Istražujući je, nalaze orlića kog pokušavaju pripitomiti. Razvijajući priču, Hromadžić paralelno prati nekoliko radnji i događaja koji se razvijaju na granici između stvarnosti i tradicije kao bitnih sastavnica života. Okamenjeni vukovi predstavlja sublimaciju njegovog stvaralaštva. U njemu pisac slika srndaća Srebrenka koji vodi grčevitu bitku da opstane u svijetu zla i nepravde. U časopisu Život, Hromadžić je govorio o ovoj knjizi:
"Okamenjeni vukovi". Ta knjiga je pisana iz iskustva i poneseno, znaš. Ja sam rođen u tom kraju divlje prirode, koju sam kao takvu upoznao. Čini mi se da je najznačajniji moj podvig u mladosti, ne bih rekao u samom djetinjstvu, to što sam se sa jednim prijateljem jednoga dana zaputio i samo smo se popeli na vrh Osječenice, to je planina tamo kod Petrovca. Mi smo krenuli ujutro i naveče se vratili, to je bio podvig. "Okamenjeni vukovi" imaju jedan univer-zalan karakter, zato su, gdje god su objavljeni, naišli na dobar prijem. U Rusiji je knjiga dva puta štampana. Na zahtjev čitalaca obnovljeno je izdanje". 1)
Građu za knjige je nalazio podneblju Bosanske krajine gdje je proveo djetinjstvo i mladost. Tamo gdje su šume, tamne i duboke, gdje se na nebu utrkuju oblaci i vjetrovi, tamo se rađa bajka. U visokim travama, u krošnjama drveća, u starim tvrđavama - tamo gdje se otvaraju prostori za dječju igru i maštu. Pišući bajke on se obraća svakom djetinjstvu, želi svu djecu svijeta da zabavi, da ih navede da se otisnu u svijet snova.

RIZO DŽAFIĆ:
Zajedno sa Horozovićem, Derviševićem i Šarićem pripada generaciji krajiške književnosti koja, u odnosu na Ćopića i Hromadžića predstavlja novu fazu u razvojnoj liniji umjetničke priče. U prvom planu tih priča je lirski doživljaj djetinjstva dat u formi sjećanja na dane daleke prošlosti. Na Hromadžića se stvaralački naslanja bajka sa zbirkom Neispričana priča i Azrailovo oko u kojoj do izražaja dolazi bogata i bujna krajiška priroda u kojoj je čitalac izložen i svijetloj i tamnoj strani postojanja. U tim knjigama Džafić je pokazao smisao za detalje, pa su mu zapažanja lucidna i originalna.
"Džafić se u knjigama za djecu Očev zavičaj i Neispričana priča potvrdio kao talentiran pisac koji je svoj talent iskazao u zanimljivom spoju seoske priče i bajke koju je obnovio i dao joj nove oznake i obilježja. On se ograničio na ispovijest o djetinjstvu u kojem su u podjednakoj mjeri prikazani otac, majka, brat i sestra. Mada živi u oskudici, Džafićev dječak nije bez igre, zato mu je djetinjstvo vedro i puno radosti, a siromaštvo nije zatvorilo životne vidike. U priči Orao neobična je ljubav orla i dječaka. Tema neobična, može se reći čak i nova, ali do kraja nije razjasnila orlov "oproštaj" s dječakom. Da li je zlotvor ili nije, ostat će nejasno. Da li je otac htio odvratiti sina od orlova, ili doista misli da je orao zlotvor, kako se nekad o orlu govori na selu. Priča Tri lica moga oca je dobro postavljena, ali nije dovedena do kraja. Priče Novčanica i Trešnja su stegnute, a Glasovi u šumi je jedna od boljih priča koja pokazuje da pisac ima snage za dublje projekcije života u kom dijete živi.
Nenametljivo je u svakoj priči izražena ljubav prema ocu. Otac kao tema i fenomen je rijetka u dječjim pričama, a kod Džafića je to skoro jedina tema. Sve njegove knjige su priče o ocu. Priča o zdravlju je strah od očeve smrti. Što će kad otac umre? Džafić je samo naslućivao, ali nije o tome dublje pisao".1)
Bajke u zbirci "Azrailovo oko" nose nesvakidašnji smisao za detalj, za psihološko portretiranje ličnosti, razvijanje radnje i situacija u kojima se stvaraju i razrješavaju konflikti među ličnostima. Ovom knjigom Džafić nastavlja bogatu tradiciju krajiške priče koju je započeo i do vrhunca doveo jedan od najvećih pripovjedača Evropske bajke Ahmet Hromadžić. Bajke je vezao za temeljne ljudske ideale: slobodu i nacionalni identitet, istinu i pravde i bez naglašene didaktike ih utkivao u priče.

IRFAN HOROZOVIĆ:
Horozović je moderan pisac koji nudi igru našem intelektu i to na način koji se razlikuje od onoga što nudi pripovijetka i novela. U Vauvan u kom susrećemo meandriranje između početka i kraja, smjenu radosti i tuge, uspone i padove, sreću i nesreću. To je priča o djedu Bademu Azizu Tamoviću i Vauvanu, biljci i psu koju je proveo kroz brojne situacije da bi spoznali nesavršenstvo svijeta. Borhesovskim kazivanjem opisuje traganje za zemljom neiskustva i djetinjstva. Pisao je to na način da je dječiju literaturu dovodio u opasnost da bude preozbiljno shvaćena, ili da bude neshvaćena. U prvom planu priče je igra. Igra se dječijom maštom, stavlja likove u neobične situacije i pokušava zamisliti, pa čak i komentira reakciju djece.
"Ovakva višeslojna strukturiranost Horozovićeve priče i njezina zbijenost u rog lijevka ima dublje simbolično značenje, jer priču stavlja iznad stvarnosti, pa čak i iznad čovjekovog uma koji nikada ne zna kako će se priča odvijati i završiti". 1)
U romanu je fabula je razgranata i ima više događajnih linija. Radnja se paralelno odvija na nekoliko mjesta i u nekoliko vremena. U prvom planu su glavni junaci, a u drugom ostali junaci djela: Velika i Mala Duga, medvjed Pandžo, Bajko, vrač Klo Ri Filko, opasna Čarobnica, ispičutura Burko, Gospodarica Boa, Feferonka Biber i mnogi drugi. Naslikao je život iz posebnog ugla za čitaoce određenog uzrasta koji dolaze do spoznaja i one im služe kao "dopuna života" i uklanja jednostranost u razvitku.
Knjiga Mađioničar iz prijestonice domina je u neku ruku nastavak priče koja je započeta u Vauvanu, mada se radi o drugim likovima i događajima. U temelju su poetski postupci pisca isti: likovi doživljavaju avanture i transformacije, tragaju za zemljom vječite mladosti, ali su dosta realniji, više utemeljeni u stvarnost, a fabula je bliža iskustvu djeteta. Riječ je o širokoj alegoričnoj slici u kojoj progovaraju lica i predmeti sa specifičnim sposobnostima i karakteristikama.

HUSEIN DERVIŠEVIĆ:
Jedan od produktivnijih pisaca Bosanske krajine Dervišević je pisao poeziju i prozu, bajke i fantastične priče sa različitim uspjehom i različitim umjetničkim intenzitetom. U opusu se izdvajaju pjesme Napasne basne i Medvjed ima dječje srce roman za djecu i priče Nezgodne zgode Malca i Bleska i Putovanje Hipa i Hopa i dr.
Prodavac osmijeha je djela u kom je ispisao priču o potraži za "vječnim djetinjstvom", za prostorom u kom će čovjek biti slobodan i u kom će razvijati svoje sklonosti. Roman je građen na temelju moderne bajke sa naglašenim smislom za konceptualno uobličavanje materije u umjetničku cjelinu. Junak je Ha-ha-ha, imaginarni dječak, ili čak sam autor. Ha-ha-ha traga za Zemljom vječitog djetinjstva u kojoj su djeca samo djeca, u kojoj nema odraslih, batina, mržnje. Roman je komponovan od desetak heterogenih priča namijenjene onima koji u svijetu grube stvarnosti vole maštu i fikciju. Tematski su heterogene: u njima ima bajke, umjet-ničke i fantastične priče, pa mješavina srodnih, a ipak različitih žanrova čine knjigu zanimljivom i modernom i u poetici i filozofiji.
Poetika Huseina Derviševića je građena na tipu umjetnosti u kojoj pisci bježe u irealnost da bi bolje sagledali realnost. Na toj meto-dologiji je napisao i zbirku "Nezgodne zgode Malca i Bleska". Poetika dječije literature zahtijeva od pisca da sruši prepreke koje ga dijele od djetinjstva, uđe u taj svijet i postane dijete.

ŠEFKET NAKIĆ:
Šefket Nakić ne nastavlja tradiciju prethodnika, kako su to radili ostali krajiški pisci bajke. Otišao je u drugom pravcu, unio u bajke kerolovske elemente simbolike, zadržao slije prirode i urbane sredine i stvorio tip ekološke bajke, nove i neobične na ovim i širim prostorima. Napisao je desetak knjiga u kojima se osjeća napredak u misaono-etičkom i izražajnom smislu. Za djecu je napisao bajke Dječak Ink i Izgubljene patike. Dječak Ink je bajka puna simbola, zanimljivih etičkih rješenja, obrta i dinamike. To je realističko-ekološka bajka u kojoj govori o čarima prirode koju čovjek nagriza i uništava. Govori o Gradiću Sreće u podnožju Plave planine u kom su žitelji bili uvijek ljudi i imali mnogo živahne dječice. Narativnim efektima stavlja jednu priču u drugu i stvara zanimljive prstenove od kojih svaki ima priču sa zasebnom fabulom. Izgubljene patike je bajka o dječaku i njegovim snovima, pod-svijesti i kratkom izletu u fantazmagorični svijet čuda. U modernističkom stilu piše i bajku o Dječaku koji je trčao munjevitom brzinom uz pomoć patika, činio podvige, pomagao djevojčicama i životinjama. Obavijen mjehurom sapunice odlazi na Izgubljenu Planetu gdje nalazi kovčeg sa zlatnicima i ujedno osjeća kako se u njegovo dječačko tijelo ulijeva Prva Snaga. Na Planeti susreće veliko Srce, Izgubljenog Konjića i spašava ih iz Vile-njakovog Lovišta. U gradskom parku upozna Djevojčicu na rolšulama, a onda ponovo na nogama ugleda izgubljene patike koje je bio jednom na dalekim putovima izgubio. Nakić slika paralelno više svjetova od kojih je svaki sam sebi dovoljan, a opet su jedni na druge upućeni.
Nakić je njegovao takav tip priče koja je nova i neobična na prostorima Bosanske krajine. Povezao je fikcionalni tekst i viziju predstavljene zbilje, a taj paraleli-zam vanjskog i unutrašnjeg je stalno naglašen. Kad se on shvati i prihvati,a mladi ga prihvataju lakše od odraslih, lakše se može proći kroz gustu metaforiku ovog stići do cilja.
Evokacija djetinjstva
Stari Japanci imaju izreku da "niko na svijetu nije jači od čovjeka koji zna". Te osobine pokazali su bosanskohercegoački i krajiški pisci stvarajući djela koja označavaju emotivnu vezu sa djetinjstvom, prisjećanje i podsjećanje na prošlost. U takvim djelima je prisutna sjeta i nostalgija. Takav tip realističke priče započeo je Skender Kulenović zbirkom Gromovo đule" koja je od svoga izlaska ( 1975.) izvršila snažan uticaj na dječiju književnost. Po ugledu na Kulenovića realističke priče su pisali Alija Dubočanin, Aljoša Musić, Ranko Risojević, Ranko Pavlović, Muharem Omerović, Nenad Radanović i drugi. Najveći broj krajiških pisaca su slikali novog čovjeka koji nije povučen u sebe i zatvoren u svoj prostor, u svoj rodni kraj, nego je u akciji, pokretu, povezan sa drugim i koji od drugih uzima iskustva što će mu u životu koristiti. On je izdignut iznad sukoba, sposoban da prihvati različitosti. Takvi su Skender Kulenović, Branko Ćopić, Ahmet Hromadžić i Nasiha Kapidžić-Hadžić. Njih svrstavamo u vrhunce krajiške dječje književnosti.

SKENDER KULENOVIĆ:
Jedan od najsvestranijih umjetnika, nosilac književnog i kulturnog razvoja ovog kraja. U jesen života, u 65. godini, objavio je zbirku priča za djecu Gromovo đule po mnogo čemu različitu od prethodnika i savremenika. U vremenu kad je period djetinjstva slikan realističko-socijalnim slikama, susrećemo neobičan tip ispovijesti-lirski doživljaj djetinjstva u kom je stvarnost data kao fikcija, a mašta u prvom planu pripovijedanja. Gradeći fabule, nudi svijet, prepoznatljiv po zavičajnoj dimenziji, po kosmopolitizmu i pokušava naslikati mogućnost uključivanja čovjeka u opšta društvena kretanja. Tematiku vezuje za krajišku tradiciju, za svijet vila i zmajeva, junaka sa konjima i zlatnim čelenkama. Gromovo đule je knjiga koja se odlikuje i odabirom tema i inventivnom obradom i problemskim pristupom. Pruža mogućnost da se obrati djeci i kaže životne istine, što misli, za što se zalaže, a protiv čega se bori. Piše o vremenu kada čovjek uplovljava u starost i kad, pri pomišljanju na kraj, doziva u sjećanje mladost kao oazu gdje se jedino osjeća sretnim. Piše o dalekim i davnim vremenima kad se činilo da je sve ljepše, zanimljivije i neobičnije kad se posmatra iz dječije perspektive, kad dijete nije znalo za pohlepu i nacionalne razmirice.
Zbirka ima dvije ključne dimenzije: romantičnu intonaciju i nostalgiju. U njoj je naslikano autohtono djetinjstvo puno igre i šale, čuđenja i tajni i pokušaj autora da ih, zajedno sa djetetom, otkrije.
"Za svoje pripovijedanje uzima pripovjedač neku građu što je pruža mnogostruki i raznoliki život oko njega i u njemu, život koji je protekao i sačuvan je u uspomenama, dokumentima ili književnosti ili pak život što ga pisac naslućuje na osnovi elemenata što mu ih daje njegovo vrijeme, pa posebno pomoću određenih znanstvenih spoznaja iz sadašnjosti projicira svoju viziju i daleku budućnost, kao što se to događa u znanstvenoj fantastici (engl. science-fiktion). Građu pisac crpi iz različitih izvora. Tako su, na primjer, pisci u vrijeme predromantizma i romantizma vrlo često uzimali građu iz usmene predaje koja se u to vrijeme često bilježila".1)
U razgovoru sa M. Vujanićem ("Oslobođenje" 15.X 1975.) u povodu izlaska Izabranih djela Kulenović je podcrtao svoj bosanski kompleks koji će doći do izražaja u zbirci priča Gromovo đule":
"Bosna je sve što imam, a Hercegovina posebno. Mostar me je nadahnuo, obogatio, inspirirao… ovo sada što pišem je također vezano za Bosnu, za moj Petrovac, za moju Krajinu. To su sjećanja na djetinjstvo, mladost…"



6. SAVREMENE TEME i TENDENCIJE

NASIHA KAPIDŽIĆ – HADŽIĆ:
Nasiha Kapidžćić-Hadžić je začetnik moderne poezije za djecu, a cvijeće, šume, mostovi, poznanstva, livade, rijeka, avlija, ulica motivi su koji najčešće variraju u njenoj poeziji, a u kojima ona otkriva svoje intimno ljudsko biće. Puna ljubavi i povjerenja prema periodu djetinjstva, ona mu nudi čulni doživljaj stvarnih slika zaokružujući svaku pjesmu u misaono-emotivnu cjelinu. Ispisala je poeziju u kojoj se osjeća ljubav prema čitaocima i lirski naboj, život kao vrelo igre i događaja, a djetinjstvo kao svijet autonoman, blizak i tvorački. Pjesme afirmišu život u svim njegovim prelivima i poziva djecu da ga odgonetaju. Tako govori dovodeći tako u sklad misao autora i čitaoca i otvara novu stranu u krajiškoj poeziji za djecu u koju je unijela je mnogo biografskih elemenata.
Nasiha Kapidžić–Hadžić je dugo bila jedina pjesnikinja za djecu u bosanskohercegovačkoj književnosti. Zbirka "Maskenbal u šumi"(1962.) najavila je senzibilnog stvaraoca koji osjeća puls djeteta i zna dosegnuti najintimnije prostore njegove duše. Poetska definicija djetinjstva kod nje je prožeta senzibilitetom koji osjeća male i velike drame. Bliža tradicional-nim nego modernim temama, ona se poetski rasprostirala na široko područje života koji posmatra kao simbol radosnog i slobodnog postojanja.
Nasiha Kapidžić – Hadžić je po vokaciji dječiji pjesnik Objavila je nekoliko zbirki pjesama među kojima se izdvajaju Maskenbal u šumi, Vezeni most, Skrivena priča, Poslanica tiha, Glas djetinjstva, Od tvog grada do mog grada, Šare djetinjstva, Liliput, Vrbaska uspavanka i dr. Napisala je i nekoliko knjiga poetskih priča u kojima je naslikala svijet iz perspektive djeteta. To su Čarobnilo i Kad si bila mala.
Priče nemaju logičke zaplete, već cilj da postanu pre-daje, da se prenesu na buduća pokoljenja. Stoga nedostaje ono uže na koje se nadovezuju dijelovi radnje, pa je fabula labava i lahko se rasipa. Takva struktura se vidi u zbirci Kad si bila mala, koja je nastala metodom da jedna priče izvire iz druge, jedna generira drugu. Pjesnik koristi Frojdovski metod gdje je dijete zrcalo u kom pjesnik vidi sebe, svoje djetinjstvo, da bi vidio svoje ja, svoj korijen, treba mu drugi.
Nasiha Kapidžić-Hadžić je obogatila dječiju književnost stil-skim inovacijama i pokazala da se u književnosti može postići visok umjetnički nivo i u načinu pisanja i u izboru tema i strukturiranju dijelova.

ANTO ĆOSIĆ:
Njegova djela ppredstavljaju pomak od tradicionalne poetike zmajevskog i ćopićevskog tipa ka modernističkoj i postmodernističkoj književnosti. Njegovo djelo je bilo u jednom vremenu neshvaćeno, pa je malo kritičara ukazalo na inovacije i umjetnički značaj. Stoga se Ćosić i njegovo djelo moraju ponovo valorizirati i u potpunijem svjetlu predstaviti književnoj i kulturnoj javnosti. Ćosić je objavio zbirke pjesama: Šumski razbojnik, Mjesečar, Crveni kaputić i dr., i priče Putovanje Ale Kirije. Teoretičari dječije književnosti izdvajaju zbirke pjesama Šumski razbojnik i Ljubav, auto i meko srce.
Šumski razbojnik je knjiga koja je izlaskom iz štampe (1957. godine) označila prekretnicu u odnosu prema tradicionalnom načinu pjevanja. To je poezija koja se okreće novim izvorima inspiracije i novim motivima, a u kojoj nalazimo snagu, ljepotu i toplinu tradicije. Govori o izletu djeteta u prostore slobode, o tome što se dešava, kad popuste društvene stege i norme. U duhu svoje generacije (Kapidžić, Bekrić), Ćosić je gradio poetiku u kojoj su u prvom planu dijete u urbanoj sredini i njegova osamljenost. Tako u zbirci Šumski razbojnik piše o dječaku koji se odmetnuo u šumu i pokušava graditi život onakav, kakav zamišlja i kakav mu odgovara. Nedostatak urbane sredine, društva i drugih uslova za život doprinose da se preda i vrati u toplinu porodičnog doma.

ISMET BEKRIĆ:
Jedan je od prvih pjesnika u Bosni i Hercegovini koji je počeo pisati o djetetu u urbanoj sredini, njegovoj osami i snovima, svijesti i podsvijesti. Razbio je klasičan ritam i uveo novi, brz, živ, dinamičan, prilagođen potrebama modernog djeteta. Bekrić je po vokaciji dječiji pjesnik. Značajne su njegove zbirke Jutro tate Mrguda, Kape uvis, Klupa kraj prozora, Četiri revera, Otac s kišobranom i druge.
"Uvodeći dijete u žižu događanja, prihvatio ga je kao biće koje ima svoj svijet, logiku, način govora, rasuđivanja, pamćenja, doživljavanja. Pjesma o gradu je lišena tajanstva. Pojmovi i predstave se u dječjoj uobrazilji preobražavaju u nove slike i obličja. Pjesnik traži humaniji tretman za dijete, koje je pritisnuto soliterima bez prostora za igru i spokojan dječji san. Ispisuje lice grada i njegove boje, prelive svjetlosti u različita doba dana u suženom kutku dječje igre. Komuniciranja sa svijetom djetinjstva u gradu koji je suzio djetetov prostor i osiromašio ukupnost doživljaja je ustupio lirskoj meditaciji. Gradski žargon je u funkciji leksičkog stvaranja nove slike grada. Bekrić pjeva o "opelu", "fići", "ševroletu", o vrevi i buci, automobilima kao žednim krokodilima koji iz podzemnih čaša gumenim slamkama pijuckaju limunadu. To lice grada uzbuđuje pjesnika, ispunjava ga nemirom".1)
Prvom zbirkom "Jutro tate Mrguda" predstavlja prvu, mogli bismo reći realističku fazu u Bekrićevom pisanju. To je vrijeme kad na jugoslavenskim prostorima pišu neprikosnoveni autoriteti čije je djelo trebalo slijediti kako bi se udovoljilo zahtjevima sistema u kom je živio. Zbirku Cipele starijeg brata ispjevanu u izgnanstvu, u Sloveniji (Ilirska Bistrica 1997.), predstavlja potpuni prekid pjesnikov sa tradicijom i prihvatanje modernističkog načina pisanja u kom su u prvom planu djeca sa svojim podsvjesnim relacijama. U novijim zbirkama pjesama opisuje mržnju i zlo koje se čini gradovima (Sarajevo, Vukovar, Mostar, Dubrovnik). On koristi brojne efzistene (sve što jest, pjesnička zbilja) u koje transponuje svoje traumatične misli i slaže u stihove. Naslikao je provalu mržnje i nikako ne može pojmiti njene uzroke niti ciljeve, već je ostavila samo posljedice, a ciljeve nije ostvarila. U posljednjim decenijama i knjigama (Grad u nama, Cipele starijeg brata) pjesnik varira iste teme i motive; u zbirke unosi stare pjesme, što vodi na zaključak o nedostatku invencije i erudicije i sve težem snalaženju na prostorima moderne poezije.

ENISA OSMANČEVIĆ-ĆURIĆ:
Piše modernu poeziju zasnovanu na refleksiji i intelektualnom činu, pa pomjera granice emocija ka iskonskom poetskom izvorištu. Njen književni opus nije obiman, ali svaka nova knjiga je doživjela visoke ocjene od strane kritike i čitalaca. To su Pramčiok, Klempav oblak, Svjetlac u koprivama i Pedalj vedrine. U traganju za novim putevima je okrenuta unutrašnjem bivanju i biću u kom je pronašla teme različite od onih kojim su se bavili njeni savremenici. Uklonila je deskripciju između događaja i umjetničke realizacije i prihvatila slobodan iskaz i igru kroz koju dovodi dijete do spoznaje.
Već prvom zbirkom Pramčiok je najavila simboličko-metafo-rično pjevanje o djetinjstvu. To je tip ekspresionističke poezije u kojoj traga za novim motivima i izrazom. Teži da više kaže o svijetu od onoga što su govorili njeni prethodnici. Ona ne imenuje pojave,već ih objašnjava i odgoneta pokušavajući ih naslikati iz posebnog ugla kako bi dala novu perspektivu djetinjstva. Poezija joj je otvorena zračenju i tokovima savremene krajiške poezije. Obraća se djeci, onoj koja još nisu zakoračila u svijet spo-znaja, koja ga gledaju očima fantazije, vide stvari u preobraćenim slikama gdje je sve dopušteno i moguće.
U pjesama se osjeća nastojanje da iskaže vlastiti glas i pristup, pa je zbirka Klempav oblak zanimljiva i zapažen, jer su date slike prirode u kojoj je dijete dekoracija, a priroda kreira život neovisno od njegove volje i planova. Za razliku od prethodne zbirke, Pedalj vedrine stavlja u prvi plan dijete i njegovu svakodnevnicu. U svojoj generaciji je bila poetski inovator i savremenim temama i tendencijama osvježila krajišku poeziju. Temeljni cilj je da djeci kaže više o ljepotama prirode, pa ne ispisuje djetinjstvo, već doživljaj stvarnosti ispleten od vijenaca i ruža, boja godišnjih doba. Stihovi su slobodni, pričanje tečno, a pjesničke slike pune života i šarenila.



7. RATNO STVARALAŠTVO U BOSANSKOJ KRAJINI

Savremeno književno stvaralaštvo je nastajalo i u toku rata, a procvat doživljava upravo u godinama poslije rata. Pišu ih pisci starije generacije,a sve više priključak imaju i mlađi koji na nov način obrađuju teme iz rata i stradanje djeteta u vremenu ljudske kataklizme. Rat prikazuju kao okvir datosti života, a motivi su zabrinutost zbog prekinutih igara i odgođenog školovanja. Događaji su predstavljeni u ravni dječije perce-pcije, odnosno, kao upečatljive slike koje se duboko usijecaju u sjećanju, ali koje se ne povezuju sa stvarnim predstavama i zbivanjima. Djeca, naime, pamte u sinkopiranim slikama snažne emotivne potrese, prate lomove ljudskih sudbina, kretanje zastrašujuće prirode oko njih, slušaju odjeke silnog naoružanja i teško poimaju pravi smisao stvari i događaja. U poeziji i prozi je naglašena žudnja za ljepšim životom i svijetom. Poetski glas pjesnika progovorio je inspirisan događajima. Motivi su život progna-nika,strahovanje od metaka i granata,odlučnost da se odbrani zavičaj.
Istina o ratu na ovim prostorima od 1992. do 1995. u književnosti postaje sve vrijednija tematska odrednica. Kao i druge teme u prijelomnim historijskim trenucima, tema rata izrasta u inspirativno polazište pisaca koji su, svaki na svoj način i prema mogućnostima izrazili viđenje rata. Ako polazimo od teze da se najbolje iskaže ono što se lično osjeti, onda možemo na mnogim primjerima pokazati kako su pisci uspjeli život djeteta transponovati u umjetnost i ratne sadržaje pretočiti u književno djelo. Onima koji nisu proživjeli rat, koji nisu bili u njegovom epicentru, ta poezija djeluje neobično i zbunjujuće.

Prema dostupnoj evidenciji u toku rata na prostoru Bosanske krajine je štampano dvadesetak knjiga poezije, proze i reportažnih zapisa. One imaju više dokumentarnu, a manje umjetničku vrijednosti. Ostaće zabilje-ženo da je prva knjiga napisana i štampana u vrijeme agresije bila zbirka pjesama

Ešrefa Hadžića
“Negdje nad Unom i Sanom” (Biblioteka “Male ratne novine”, Bihać; Izdavač: Informativna služba Okružnog štaba odbrane Bihać, 1993.godine. Iza njega dolaze:
Murat Tatarević
i aktiv nastavnika osnovnih škola Cazin: ”Ranjena zemlja” Izdavač: Općinski sekretarijat za informisanje, Cazin; Senudin Jašarević: Pepelna svanuća Izdavač 5. korpus (Biblioteka “Ljiljani”) Bihać;

U 1994. godine su štampane knjige

Senije Skalić – Karauzović:
Odvažne pjesme (Izdavač: RTV Cazin);
Grupa autora: San o zemlji ( Izdavač: 5.korpus, Biblioteka Ljiljani;
Šefket Nakić:
“19 jabuka iz Bosne” (Izdavač: “Delta”, Bihać,1994.

1995.godina:

Halil Jusić: Osmijeh slobode (Izdavač: Porodica Jusić i Sektor za moral 517 bbr);
Senudin Jašarević:
Trnina u grlu (Izdavač: JP RTV Bihać:
Grupa autora:
Slike rata ( Izdavač: Regionalno udruženje žena, Bihać); Izbor tekstova ratnih muzičkih ostvarenja 1992.- 95. (Izdavač: D.D.Bigros Biblioteka: Svjedočenja);
Mehmed Smajić: Iz nejasnog i šutnje (Izdavač: Delta, Bihać, Biblioteka Bosna); Feniks (zbirka radova 511. Slavne);
Senudin Jašarević: Monolog o zemlji (Izdavač Kantonalni odbor SDA, Bihać);
Emir Felić:
Sličice ratne (Izdavač Delta, Bihać);
Zahida Ćirić – Mušeljić:
Bosna kao majka (Izdavač: Shine ART, Bihać);
Nijazija Maslak: Kontinuitet BiH državnosti (Izdavač: Consing, Bihać);
Šefket Nakić: Maratonac i žena koja nestaje (Izdavač: Misao, Sarajevo);

1995 godina:

Nedžib Vučelj:
Kovačnica (Izdavač: Informativni kulturni centar, Bužim);
Džeko Bibuljica: Bosna sabahom umivena (Izdavač: KDB Preporod, Velika Kladuša);
Emin Mesić: Osnovi teorije novinarstva (Izdavač, Bihaćko muftijstvo);
Irfan Horozović: Bosanski palimpsest, Izdavač, Dure, Zagreb)

1996.godina:

Nijaz Hadžić: Bošnjak iz njedara obećane zemlje (Izdavač :Bihaćko muftijstvo)

1997.godina:

Ratna sjećanja generala Mehmeda Alagića: Rat u srednjoj Bosni ( Izdavač: Bemust, Zenica);
Husein Dervišević: Nezgodne zgode Malca i Bleska (Izdavač: NIP Unsko-sanske novine, Bihać);
Husein Dervišević: Ulicom Bišća, (Izdavač: Delta, Bihać);
Rizo Džafić: Antologija krajiške poezije (Izdavač: NIP Unsko-sanske novine, Bihać);
Rizo Džafić: Murat Šuvalić: Izabrana djela (Izdavač: Općina Bosanska Krupa)
Mehmed Smajić: Kruh od zemlje, (Izdavač: Bošnjak, Bihać);
Šefko Nakić: Goliardov krug (Izdavač: Bošnjak, Bihać);
Emin Huskić: Tenef, (Izdavač: KDB Preporod Velika Kladuša);
Emin Huskić: Svi zločini Fikreta Abdića (Izdavač, Bošnjak, Bihać);
Senudin Jašarević: Treći rat - 5. korpus protiv autonomije (Izdavač, Unsko-sanske novine, Bihać);
Hazim Akmadžić: Kristalni predak ( Izdavač: Bošnjak, Bihać);
Amir Talić: Prah i pepeo (Izdavač SANAS, Sanski Most);
Nijaz Hadžić: Ašk do aška duša kuša ( Izdavač: Bihaćko muftijstvo);
Izet Perviz: Zavičajni motivi (Izdavač Udruženje građana Una, Bosanska Krupa);
Nazif Veledar: Bošnjački govor (Izdavač HIKO, Minhen);
Hazim Akmadžić: MorsM mortis (Izdavač Međunarodni centar za mir, Sarajevo);
Ismet Bekrić: Grad u nama (Izdavač: Kulturna zajednica Ilirska Bistrica, Sloveniji 1998.godine.
Zilhad Ključanin: Šehid (Izdavač NIP Ljiljan, Sara-jevo);
Rizo Džafić: Azrailovo oko-pripovijetke(Izdavač:NIP Oko, Sarajevo);
Rizo Džafić: Antologija bošnjačke poezije za djecu 20. vijeka (Izdavač Bosanska riječ, Wuppertal, Njemačka);
Nedžib Vučelj: Zulfov kamen (Izdavač: BZK Preporod, Bužim);
Rašid Durić: Antologija krajiške epike (Izdavač: Unsko-sanske novine, Bihać); Junačke narodne pjesme (Izdavač: Bošnjak, Bihać)
Emin Grošić: Ironijo, tebi pričam (Izdavač: Medresa Džemaludin Čaušević, Cazin);
Midhat Kozličić: Stanovništvo i naselja Unsko-sanskog područja 1879-1921 (Izdavač: Unsko-sanski kanton, Bihać).

Mada nemaju neku veliku književnoumjetničku vrijednost, ova djela mogu biti značajni dokumenti o jednom vremenu kad se stvarala nova krajiška književnost zasnovana na neposrednim doživljajima. Stoga bi, uz sve nedostatke koje možemo naći u ovoj književnosti, svaki bibliotekar, pa i svaki nastavnik bosanskog jezika, trebao da pozna ovu literaturu i da je njeguje, pamti i prenosi kao značajan segment iz krajiške historije o tragediji našeg naroda i njegovoj borbi za egzistenciju.
To je vrijeme koje je ukazalo na nekoliko pjesnika u prvim fazama njihovog stvaralaštva.


SANELA SINKOVIĆ – HODŽIĆ:
Kao i ostali savremenici i Sanela Sinković-Hodžić piše poeziju opterećenu posljednjim ratnim zbivanjima u domovini. Riječ je o poeziji neujednačene vrijednosti, a sa savremenog aspekta još nedo-voljno zrela da se uzdigne do umjetničke razine. Zato je teško ukazati na njenu poetiku, jer je još nedovršena i neizdiferencirana. Ratni potresi i razočarenja dolaze spolja, izvan kruga djetinjstva, sa svojom nemilosrdnom logikom i jezom, a svijet odraslih donosi odluke ne obraćajući pažnju na dječije potrebe i ne znajući da najbezazlenije promjene u svijetu djetinjstva dovode do dubokih lomova, kriza i potresa. Na pragu između djeteta i djevojke, djeteta i umjetnika, ona pokušava shvatiti nelogičnosti koje su uzrokovali odrasli. Istovremeno traga i za vlastitim izrazom naslanjajući se na moderan izraz zapadnoevro-pskih zemalja u kojima život provodi kao izgnanik. Traga za temama i motivima po kojima će biti svoja i prepoznatljiva.


KEMAL HAMULIĆ:
Kao srednjoškolac se javljao dječijom poezijom u banjalučkom listu Glas i časopisu Putevi. Objavio je desetine pjesama u kojima pokušava objasniti proces izrastanja u čovjeka i prihvaćanje životnih problema i obaveza. Poznate su mu pjesme Moram da učim, Kad završim školu, Znate li, Vječiti bijeg, Životni put, Sutra i dr. Riječ je o poeziji inspirisanoj ratnim stradanjima i događajima kad sve bogat-stvo iskustava, uspomena, pa i vrijednosti dolazi u pitanje odlukom o odlasku, selidbi iz zavičaja. Opisuje tragiku i traume tog odvajanja i u tim opisima susrećemo snagu pjesnikove evokacije.


EMIR HODŽIĆ:
Emir Hodžić jedan od pjesnika "iz dijaspore" koji u tom smjeru gradi i svoju poetiku. Napisao nekoliko pjesama i objavio u dječijim listo-vima i časopisima koje su zanimljiva ostvarenja u oblasti savremene poe-tike. Ovaj pjesnik se vraća starim, poznatim zavičajnim motivima koje miješa sa motivima u inozemstvu i spaja dva svijeta u ono što im zajedničko. Ova dječija poezija nije naivna i ogoljela, kao kod drugih savremenika, ona nosi složene životne slike smatrajući da će ih dijete uspješno protumačiti. Život u tuđini je osnovna inspiracija i pokretačka snaga u kojoj su doživljaj prošlosti i zavičaja dobili nov i složen vid književnog oblikovanja. Mijenjajući sredine, širi krug likova, tema i motiva, ali i stradanja, pa ta sučeljavanja daju nove poetske efekte.


ESMIR SALIHOVIĆ:
Dugo je pisao za djecu, gradio poetski izraz, i onda je te pjesme sabrao u zbirku Ogrlice od maštice. U njoj je objavio tridesetak pjesama različite tematike i motivacije, različitog poetskog pristupa. Pjeva o balonima, nestašnom hrčku, uplašenom mišu, kućici u šetnji, komarcu, zubaru, knjizi, učiteljici i drugim bićima, predmetima i pojavama iz djetinjstva. Osobito su snažne pjesme o prvim nagovještajima ljubavi. Opisuje naoko bezazlene i bezlične događaje i situacije, ali u podtekstu svi oni, ma koliko bili prozaični, imaju svoje naknadno značenje i skrivene izvore uzbuđenja. U poeziji je uočljivo narastanje emotivne bujice koja, od prvih dječijih igara i prvih skrivenih tajni, ispunjava dječiju dušu i formira njegov budući profil.
Kao što ćemo vidjeti iz priloženih biografsko-bibliografskih podataka na prostoru Bosanske krajine ima stotinjak pisaca koji su pisali u posljednja sva stoljeća. Od njih stotinjak ima veliki broj onih koji i te kako zaslužuju da uđu u školske programe,a ima i onih koji zaslužuju da se za njih zna bar u sredini u kojoj su pisali ili i danas pišu. Kako je odnos prema piscima, kao i prema kulturi uopšte kod nas takav da se za pisce u svakoj sredini niti zna, niti se želi znati, mnogi od njih su počeli stvarati djela i zatim, na žalost, prekinuli sa svojim radom. Prekinuli su zbog toga što nisu imali ni materijalnu ni moralnu podršku u sredini u kojoj pišu, ni razumijevanje sredine, ni neki ljudski odnos prema onome ime se bavi. Pitajte mlade ko danas zna za neke pisce iz svoga zavičaja, ko zna za pisce koji su nekad pisali, ili za one koji danas pišu. Ućete koliko znaju. A to znanje se svodi na ignoranciju i omalovažavanje takvih ljudi. Još je tragičnije da se malo pažnje posvećuje piscima iz naše prošlosti. Pitajte Krupljane gdje je ukopan Murat Šuvalić, jedan od najpopularnijih pisaca u Bosni i Hercegovini u svoje doba, pa ćete čuti ko o tome nešto zna. Niko!



8. NASTAVNI PLANOVI I PROGRAMI

Sve smo ovo kazali da bi naglasili knjiženoumjetničku vrijednost i značaj krajiške književnosti. Međutim, ono što je najbolnije, uz svu bogatu i raznovrsnu književnu produkciju, krajiških pisaca još uvijek nema dovoljno u nastavnim programima na prostoru Bosne i Hercegovine. U posljednjem, inoviranom nastavnom planu i programu s implementiranim zajedničkim jezgrom koji je pravljen, što je apsurd, kao rezultati saradnje Vlade Federacije BiH, federalnog i kantonalnih ministara obrazovanja, te takozvanog "ekspertnog tima"pri čemu se ekspertima smatraju svi koji su rođeni ili žive u Sarajevu. Tako se u tim ekspertnim timovima najčešće pojavljuju istrošeni profesori, subjektivni ocjenjivači (koji enormno mnogo svojih djela uvrste u programe), ljudi u čiju stručnost je javnost u više navrata iskazala svoje sumnje i brojni drugi "eksperti" koji decenijama sjede u tim i takvim komisijama koje su odgovorni u tamo nekom Ministarstvu morali uzeti da bi se ispunila nacionalna kvota i struktura. Među njima najčešće se javljaju Abdulah Jabučar, Enes Pelidija, Enver Kazaz, Miljenko Miloš, Nusret Voloder, Azra Hasanagić, Muris Idrizović, Zehra Hubijar, Josip Baotić, Dževad Jahić, Ismail Palić, Dejan Đuričković, Muhidin Džanko, Željko Ivanković i drugi. Još je tragičnije što kantonalna ministarstva na takve prijedloge nemaju nikakve primjedbe, pa ih samo fotokopiraju takve programe i bez konsultacije sa stručnim ljudima ne unose čak ni ono što mogu: "sadržaje i područja učenja u skladu sa specifičnim potrebama i interesima".

Iz tih, i brojnih drugih razloga, prema podacima INOVIRANOG NASTAVNOG PLANA I PROGRAMA SA IMPLEMENTIRANIM ZAJEDNIČKIM JEZGROM nema mnogo krajiških pisaca. Prema dostupnim podacima, u tom planu i programu od i do osmog razreda od 210 pisaca, koliko smo ih otprilike nabrojali u nastavnom planu 21 pisac je sa prostora Bosanske krajine. U lektiri od i do VIII razreda od 140 pisaca, 8 je sa prostora Bosanske krajine. Mada ih, naizgled, ima mnogo više, najčešće se pojavljuju isti oni koji su zastupljeni i u nižim razredima osnovne škole: Ahmet Hromadžić, Ismet Bekrić, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Skender Kulenović, Irfan Horozović i drugi. Da se zaključiti da osim desetak pisaca na ovim prostorima nema ni drugih pisaca ni drugih knjiga, čime se čini nepravda i bogatom i tematski zanimljivom području i književnosti koja se na njemu njeguje. Za to smo u neku ruku i sami krivi: nismo se znali nametnuti djelima i nismo uspjeli da sistematizujemo svoju književnost u ponudimo je javnosti. Jer, prema našoj evidenciji na ovom prostoru je pisalo, ili piše oko 150 pisaca od kojih bi se mnogi mogli svrstati u značajne pisce i značajna djela ne samo kad je riječ o kriterijima vezanim za bosanskohercegovačku književnost, nego i šire.

Međutim, kod nas ni danas nije sistematizirana ova oblast ni deset godina nakon rata, nismo formirali zavičajne zbirke koje će biti polazište i za pravljenje programa i omogućiti našoj djeci da upoznaju domaće pisce, i stručnjacima da istražuju ovu oblast i svoja istraživanja nametnu širem kulturnom bosanskohercegovačkom prostoriju. Tada bi se definisale prave književne vrijednosti u ovom i drugim kantonima, pa se ne bi dešavalo da u programima imamo atak djela onih autora koji su ujedno i članovi "ekspertnih timova", ili su u njihovoj blizini, a da se zanemare izuzetno vrijedna, moderna i kvalitetna književna djela koja danas postoje u našoj književnosti i kulturi. Zavičajne zbirke su utoliko značajnije jer, prema uputama Federalnog ministarstva obrazovanja BiH kantonalne vlasti u ovoj oblasti mogu ovaj nastavni plan i program prihvatiti u cijelosti kao središnji program sa obaveznim dijelom od 70 % i dijelom u koji se mogu ugrađivati domaći autori u procentu od 30 posto od ukupnog programa. Ako se imaju u vidu ciljevi i zadaci osnovne škole koja daje osnovu svakog daljeg obrazovanja, onda se to obrazovanje prvenstveno, kao i kod drugih predmeta, počinje od domaćih kulturnih vrijednosti, pa se proširuje i bogati novim sadržajima.

Mjesto zavičajnih zbirki je u bibliotekama: gradskim, seoskim, područnim i drugim. Kao što vidimo i na ovom primjeru danas, biblioteka sve više preuzima ulogu nosioca književnih i kulturnih zbivanja u jednoj sredini. Biblioteka je najpogodnije i najzahvalnije mjesto održavanje književnih i kulturnih manifestacija, promocije, književne večeri, susreti učenika i studenata sa piscima, te brojni drugi sadržaji. Biblioteka je mjesto gdje svaki mladi čovjek može istraživati oblast koju želi, u kojoj želi napredovati. To mu biblioteka mora omogućiti. Ona je neiscrpan izvor znanja, nauke, književnosti i kulture. Mjesto okupljanja poznatih i nepoznatih, mladih i starih, ljubitelja knjige i kulture uopšte. Bar je tako nekad bilo,a čini se, da bi to opet mogle i postati. Stoga smatram da bibliotekama u svakoj sredini treba dati jedno od najznačajnijih mjesta u kulturi, jer ona je jedna od rijetkih institucija koje to višestruko vraćaju.

 


 

- Krajiški vidici
- Kršne Krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
-
KREATIVNOST U DJEČIJOJ KNJIŽEVNOSTI

- ISNAM TALJIĆ: Roman o Srebrenici - KRITIKA
- TARIQA ALIJA "SJENE NAROVA DRVETA"
- MONOGRAFIJA "KRAJINE" SVJEDOK VREMENA

 

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu


webmaster
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.