Bosanska Krupa, pogled sa tvrdjave TOP
BOSANSKA
 
 BOSANSKA KRUPA
Unsko Sanski Kanton

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ





Džemaludin
ef. Čaušević

































Startpage


UDARI NA LINK ZA STRANICU ZA PRINTOVANJE


U POVODU 135. GODINA ROĐENJA
DŽEMALUDINA EF. ČAUŠEVIĆA
ČOVJEK EVROPSKE ORIJENTACIJE
( OKRUGLI STO, BOSANSKA KRUPA, UVODNO IZLAGANJE)


dr Rizo Dzafic

Krajina je svaki geopolitički prostor prostor omeđen susjedima, a Krajišnik se u usmenoj narodnoj tradiciji tumači kao stanovnik Krajine, serhatlija koji čuva svoj identitet i egzistenciju. Branili su se stoljećima i od uskoka i hajduka i mletačkih ćesara i francuskih kraljeva i austrougarskih careva  koji su se dovijali kako da stabilizuju svoje režime na ovom trusnom tlu. Takav način života je stvorio ljude sa specifičnim pogledom na svijet, etikom i načinom življenja.

Bosanska krajina nije, kako neki smatraju, prostor  na kom "izumire glas mujezina" i koji razdvaja svjetove, nego mjesto gdje žive autohtoni Bošnjaci i spajaju se sa drugim i drugačijim čuvajući svoje specifičnosti. Rušili su je i palili ali nisu uspjeli prekinuti vjerske, emotivne, etičke, nacionalne i duhovne niti sa maticom svoga naroda. Ona je kolijevka junaka i ratnika, narodne epike i usmenog stvaralaštva, mjesto gdje se dodiruju Istok i Zapad, islam i Evropa. Različiti pogledi i mentaliteti.

Bosanska krajina je prostor između Une, Korane i Gline sa specifičnostima društveno-ekonomskom razvoju, natalitetu, historiji, kulturi i običajima sedimentiran stoljećima na postulatima objavljenih religija. Narodi su gradili moralni odnos unutar zajednice, a duhovno biće u kontaktu sa drugim i drugačijim i njegovali vjeru i tradiciju kao moćno oružje u odbrani svoga opstanka, identiteta i prostora na kom se stoljećima sukobljavaju interesi svjetskih sila. Uprkos tome što su ga u svakom stoljeću gasili tinjao je u njima islamski duh i filozofija zasnovana na trpljenju i inatu da bi u vrijeme  posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu bljesnuo herojstvom nezapamćenim u historiji jednog naroda. Potomci Hrnjica, Hasanage Pećkog, Tale od Orašca, Murata Šuvalića, reis-ull-uleme Čauševića i drugih junaka mača i pera ponovo su udarili na goli nož da sačuvaju svoje domove. Izbačeni iz životne inercije, razmahnuli su se neviđenim vitalizmom koji pred sobom sve ruši i uništava. Na starim ratnim poprištima pisali su svojom krvlju nove stranice krajiške historije. Tekbiri su se oglasili Krajinom, a na krajiškim ruševinama  ponovo se čuo ezan. Pokazali su Krajišnici da u Krajini nije  izumro glas mujezina!

Uz sve to, Bosanska krajina je mjesto tolerancije gdje se stoljećima dodiruju Istok i Zapad, vjetrometina na kojoj su živjeli muslimani, pravoslavci i katolici, kapija kroz koju se lakše i brže ide u Evropu. U njoj  stoljećima žive jedni pored drugih Bošnjaci, Hrvati i Srbi pokazujući da je moguća trajuća bliskost munara i tornjeva, mujezinova zova i crkvenog zvona i na toj relaciji su razvijali simbiozu koju je nametao suživot. Živjelo se životom trpljenja, život je bio usmjeren prema transcendentalnoj jednosti, ali se ipak u nekim vremenskim intervalima nije mogao izbjeći sudar razli-čitih svjetova što je kroz historiju uzrokovalo potrese i krvoprolića. Ovaj prostor najbolje je naslikao narodni pjevač stihovima:

"Ovakva je krvava Krajina
s krvi ručak, a s krvi večera,
svak krvave žvače zalogaje
nikad b'jela danka za odmorka".

I još jedan kuriozitet: Krajišnici, imaju bogato duhovno naslijeđe koje im je pomagalo da se uzvise nad sitnim i sebičnim interesima ostalih naroda na ovom prostoru sa kojima su pokušavali njegovati suživot i toleranciju. Međutim, taj suživot je uvijek bio na vagi, jer ga drugi nisu htjeli. Stoljećima su na ovim prostorima Srbi dizali bune, a u bunama su uvijek isticali svoje zahtjeve za ujedinjenje sa Srbijom. I što je zanimljivije sa današnjeg aspekta: historičari su pronašli podatke da je sve te bune  i krvoprolića i u balkanskim ratovima i u Prvom i drugom svjetskom ratu i  u ovoj posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu uvijek podsticala i pomagala vlast iz Srbije.

**********************

Sudbina Bosanske krajine se kroz sva stoljeća uvijek prelamala na Bosanskoj Krupi. Stari Krupljani pamte šta se sve činilo da se izbrišu  naši intelektualni korijeni sa karte postojanja kako svijet, pa ni Krupljani ne bi bili svjesni veličine i značaja svojih  predaka. Podmetali su nam Nikolice i Nikoletine, Jovice i Jovandeke kao autohtone Krajišnika u namjeri da prekinu idejne, emotivne, etičke i kulturne veze Bošnjaka i njihove tradicije.

Povijest Krupe su pravili kako je njima odgovarala, a pisali su je nepismeni ljudi po direktivama iz velikih nacionalističkih centara. Tako ćete naći podatke o Krupi iz pera minornog pisca Milana Karanovića, priučenog učitelja Rajka Drljače, samozvanog historičara Milana Ćurguza, neškolova-nog novinara Pere Drljače, nametnutog autoriteta sa učiteljskim kursom znanja Čede Vignjevića, vječitog partijskog kadra Paje Stojisavljevića, nezaobilaznog kulturnjaka bez znanja o kulturi Žiže Stojakovića, ženskog kadra koji je imao tačne upute i zadatke Dragice Šipke, brkatog Nidže Štrpca, novinara "Oslobođenja Ilije Mandića koji je strašio krupske Srbe zelenim beretkama. Uz njihovu pomoć, a Boga mi, i nekih Krupljana Bošnjaka koji su služili kao pokriće činili su zlodjela bosanskokrupskoj književnosti i kulturi. Takve komisije, tijela i pojedinci su mijenjali historiju Bosanske Krupe, topografske nazive, brisali ono što im nije odgovaralo, a afirmisali što im odgovara. Pisali su ono što su im govorili razni Kličkovići, Vještice, Bubulji, Šipke, Medići, Vignjevići, Obradovići, Zmijanjci, Ivaniše-vići, Glišići i drugi koji su nam, poslije svojih đedova u Podgrmeču što su isto to radili našim precima, decenijama kovali zavjeru i čekali svoj trenutak, a da mi to nismo znali. A eto, dočekali da se nađu na listama ratnih zločinaca i putnika za  Hag.

Falsifikovali su prošlost da bi dokazali svoju autohtonost na tlu Bosanske Krupe.

Uzalud. Istina se ne može falsifikovati!

**********************

Stare knjige kažu da se jedan dio današnje Vranjske zvao Badnjevića Vranjska, a drugi Beširevića Vranjska. Da se današnja Jasenica zvala Hasanbegova Jasenica, a Velika Jasenica se zvala Hadžibegova Jasenica. Današnji Srednji Dubovik se zvao Malićbegov Dubovik, Mali Dubovik Alajbegov Dubovik, a Donji Dubovik - Alibegov Dubovik, po čuvenom ratniku Ali-begu Krupiću. Današnja Donja Suvaja se zvala Hašimbegova Suhaja, a Gornja Suvaja - Mahmutbegova Suhaja. U svim tim mjestima krupski begovi su imali svoje ljetnikovce, kule i čardake.

Dalje historija govori da su Srbi počeli naseljavati  sela oko Krupe dolaskom Austrougarske 1878. Dolazili su iz Like na prostore Podgrmeča i  kao kmetovi obrađivali zemlju krupskih begova. Vremenom otkupljuju te posjede, jer se bogati Krupljani  počinju iseljavati u Tursku o čemu je na dramatičan način u Novom Beharu iz 1928. godine pisao krupski pisac Murat Šuvalić u tekstu pod nazivom

Selenje bosanskohercegovačkih muslimana u Tursku i podnaslovom: Apel iz Bosanske Krupe.
U tom tekstu ima razmišljanja koja su aktuelna i danas:

"Oni koji su prezentovali muslimane u našim krajevima gledali su samo da zaštite vlastite interese. Sela se ovdje ispraznjuju od muslimana kao da zadnji dan dolazi. Odlazili su masovno i prodavali imanja i do 70 % jeftinije nego je njihova vrijednost. Ta imanja su kupovali pravoslavni seljaci iz Bosanskog Petrovca i Like. A Turci, kao vješti orijentalci, koristili su naše iseljenike u vlastite svrhe: da čuvaju zabalkanske granice i li da isušuju nezdrave i puste ritove Bitinije. Niko se nije sjetio da im pomogne u njihovoj nevolji".

Pokušavali su da nam orvelovskim metodama izbrišu pamćenje, a u tome su djelimično i uspjeli. Pitajte Krupljane danas, pa ćete vidjeti da malo znaju o velikanima iz svoje historije među kojima se izdvajaju: 

 

Džemaludin ef. Čaušević (1870 – 1938) iz Arapuše najblistavijem umu Evrope s početka 20. stoljeća kog su zbog njegovih vazova zvali "bosanski Ciceron".

Murat Šuvalić (1897 – 1936) za kog kaže Alija Nametak da je bio "najvoljeniji i najčitaniji" pisac s početka prošlog stoljeća, čije su priče i pjesme sa nestrpljenjem čekali čitaoci El Hidaje, Osvita, Islamskog glasa, Savremenika, Behara i Novog behara. Ne znaju Krupljani ni danas mnogo o njemu jer je skoro jedno stoljeće bio izbrisan sa karte postojanja. A bio je izbrisan zbog toga što je ismijavao vlast tadašnje Vrbaske banovine i bana koji je po zanimanju bio mesar, doveden iz  Beograda "da uvede red u Bosansku krajinu". Priča se da mu je ban nudio sahan dukata da ne objavi priču "Moj junac" što je Šuvalić odbio mada je bio vrlo siromašan. Članovi najbliže Šuvalićeve familije iz Bosanske Krupe i danas će vam pričati kako su bili proganjani zato što su bili u rodu sa ovim velikim piscem. Pisao je o srpskim bunama na Grmeču, hajducima i uskocima koji su imali podršku od aktuelne vlasti i po krupskim selima palili i pljačkali muslimanske kuće i džamije. U pričama je navodio ljude, imena, datume i događaje. Tako je u priči "Na Jagodnjaku" opisao četnikovanje Goluba Babića koji je opljačkao i popalio Arapušu i Jasenicu, pa dalje kaže: "Tu, u Risovcu zateče dva mladića, dva rođena brata Čatakovića, iz Čatakovića kod Cazina. Zarobi ih i nabi žive na kolje." (Na jagodnjaku, str. 52.). Dalje se priča razvija u tako jezivom doku da ga normalan ljudski um ne može ni zamisliti. A Krupljani su, nakon toga, čitavo stoljeće živjeli sa Babićima kao prvim susjedima, a nisu znali ništa ni o Muratu Šuvaliću ni o svojim komšijama.

Ne znaju Krupljani ništa ni o Krupljaninu

Muratu Hajroviću (1873-1918) najprefinjenijem piscu bajki svoga doba, velikom misliocu, prevodiocu i sakupljaču narodnih umotvorima na ovom prostoru. Priče mu označavaju afirmaciju bošnjačke etike i kulture (Sabur) u kojoj slika patnju i stradanje, ali i potrebu strpljenja i opreza (sabura) što dovodi do iskupljenja i praštanja.

U njima nade i težnje pretvara u iluziju stvarnosti, a čitaoce navodi da samo iz priča izvlače zaključke u kojima je naglašena etička dimenzija:

"Bio nekakav čovjek koji se i dan i noć trudio, dok nije stekao hadžijski trošak, pa naumi hadž učiniti. Ali, pošto je bio jedinjak u svoje matere, ona ga odvraćaše od hadža, govoreći:

- Moj sinko, ti si u mene jedinjak, nemoj ići na Ćabu, jer ja ne mogu sama ostati!

- On ne htjede odustati od svoje nakane, već se spremi i pođe. Idući tako jedan dan, prispije u prvi grad i padne u jedan han. Te večeri ode na jaciju u džamiju, pa pošto klanja jaciju, ostane sam u džamiji da još klanja.

- Ali, ne lezi vraže! U blizini džamije neki hrsuz udari na jednu kuću da je oplijeni, na što ga komšije opaze, te ga okupe.

- Hrsuz bježi, a oni za njim. Hrsuz okrene džamiji, a oni za njim. A kad biše kod džamije, nesta hrsuza, ko da je u zemlju propao. Pretražujući oko džamije, da se nije gdjegod sakrio, pope se jedan od njih, i proviri na prozor, pa opazivši ovog hadžiju u džamiji, pomisli da je to onaj hrsuz, što im se sakrio, i poviče društvu:

- Hajte ovamo, eno njega u džamiji - bajagi klanja!

Oni se iskupe, otvore džamiju i poviču:

- Ha, lopove jedan, sad si se razmahao klanjati, a malo prije si htio pokrasti našega komšiju!

- On se iznenadi da nije mogao ni jedne progovoriti. Oni ga napokon svežu, i kad je da osvanuo, dovedu ga na sud.

- Pošto su u toj stvari bili gotovi svjedoci, sud je osudio, da mu se odsiječe ruka, a onda da se provede kroz čaršiju i da se poviče:

Ovako će biti svakome ko se god usudi krasti!

Ne, vi nemojte vikati, dočeka on. Vi vičite: ovako će biti svakome ko se usudi ne poslušati svoje matere! Kad ga zapitaše zašto, on im kaže da je pošao na hadž bez materine dozvole, te ga je za to ta nesreća stigla, a da on nije nikada ni bio hrsuz.

Kad oni razumješe, pustiše ga, a on se odmah vrati kući."

Branko Ćopić (1915. Hašani kod Bosanske Krupe - 1984. Beograd), pripada  tradiciji i kulturi Bosanske Krupe i Podgrmeča. Jednom dijelom stvaralaštva je zaslužio da uđe u književnu i kulturnu mapu ovoga grada. Ima trideset objavljenih knjiga. Sa ovog prostora je tihi i nenametljivi

Đorđe Vlajić 1920. Pučenik, Bosanska Krupa - 1995. Beograd). Pisac deset knjiga romana i pripovijedaka.

Ni za Safeta Krupića (1911. Bosanska krupa, 1942. Jasenovac) ne znaju mnogi Krupljani. Vrhunskog filozofa i intelektualca koji je stradao u  mračnim logorima Jasenovca.

Što je tragičnije, ne znaju ni današnje pisce, umjetnike i intelektualce među kojima bih izdvojio one koji su napisali zanimljiva djela  koja bi, da je bilo razumijevanja mogla obilježiti jedno vrijeme i jedno podneblje: među njima se izdvajaju:

Sadik Šehić (1936. Bosanska Krupa - živi u Gradačcu) pisac dvadesetak knjiga,  monografija i publicističkih radova.

Husnija Krupić (1942. Bosanska otoka – živi u Zenici). Dječiji pisac, tri objavljene knjige

Zahida Ćirić - Mušeljić (1944. Bihać -  živi u Bosanskoj Krupi) koja je obilježila jedno vrijeme zbirkom pjesama "Bosna kao majka". Vrijeme kad smo se  mnogi od nas krili po podrumima ili u inostranstvu.

Enes Kišević (1947. Bosanska Krupa - živi u Zagrebu). Ima  dvadeset i četiri objavljene knjige.

Enes Bešić (1968. Bosanska Krupa) i danas živi o Bosanskoj Krupi.

Faruk Šehić (1970. Bosanska Krupa – živi u Sarajevu), jedan od najznačajnijih savremenih pisaca u Bosni i Hercegovine

Husein Osmanagić (1972. Bosanska Krupa), zbirka pjesama za djecu

Izašao bih iz konteksta svoje teme, a mogao bih nabrojati veliki broj generala, brigadira, vrsnih političara iz Bosanske Krupe, doktora nauka, kulturnih i javnih radnika  koji su djelovali u posljednja dva stoljeća, ili djeluju i danas.

**********************


Džemaludin
ef. Čaušević

Krajina je imala velike alime i muallime koji su ostavili dubok trag u svom vremenu. Među njima je i Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević, jedan od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca u I pol. 20. stoljeća.

Rođen u Arapuši kod Bosanske Krupe. Otac mu je bio učeni Ali-efendija omiljen među krajišnicima koji su ga zvali Ali-hodža. Ali-hodža je sinu bio i prvi učitelj. Nakon završenog mekteba i osnovne škole upisao se u čuvenu Bihaćku medresu. U 17. godini - odlazi u Carigrad na školovanje do završetka Mektebi hukuka (Pravni fakultet). U Carigradu je poznate muallime iznenadio bistrinom i slobodoumnošću. U vrijeme ramazana putovao po raznim mjestima Anadolije i Makedonije, bio veoma cijenjen, a njegove vazove su poredili sa Ciceronovim besjedama. To mu je omogućilo da upozna život tamošnjih muslimana i njihove nevolje. Povratkom u Bosnu je boravio držao predavanja u Begovoj džamiji. Aktuelnošću tema i specifičnim načinom izlaganja osvojio je Sarajlije. Govorio je jednako i o ovom i budućem svijetu, predlagao reforme, nudio muslimanima vizije o boljem vjerskom i svjetovnom životu. Uočio je loše prilike u kojima su živjeli muslimani u našim krajevima, pa je kao pravi sin svoga naroda – odlučio da se po završetku školovanja vrati u Bosnu.

Povratkom u Sarajevo imenovan je za nastavnika arapskog jezika na sarajevskoj gimnaziji. 1905. je postavljen za člana uleme Medžlisa, tijela koje je do tada  životarilo, odvojeno od naroda. Radi na podizanju njegovog ugleda  i uloge u muslimanskom svijetu. Putuje i proučava vjerski i svjetovni život muslimana u Bosni i Hercegovini. Zabrinjavala ga je neukost i konzervativizam, učmalost i uskogrudnost, te druge mane koje se mogu liječiti prosvjećivanjem, knjigom i školom. Shvatio je da nema napretka bez reforme i unapređenja vjerske nastave, pa pokreće inicijative na vjerskom i vjersko-prosvjetnom planu. Posebnu pažnju poklanja reformama programa u mektebima i medresama koje su bile potpuno prevaziđene. Da bi se to postiglo trebalo je imati udžbenike koji bi zamijenili one na turskom i arapskom jeziku. Bio je to početak reformatorskog i programskog djelovanja Mehmeda Džemaludina ef. Čauševića na kome će ostati do kraja života.

Mada je u radu nailazio na probleme, osobito kod konzervativne uleme koji su bili protiv reformi, Čauševićev rad i ideje su naišle na velik odjek u narodu. 1910. godine je postavljen za profesora Šerijatske sudačke škole u Sarajevu. Oduševio je studente kvalitetnim predavanjima, inovacijama i slobodoumljem kojim je naučno prezentirao islamsku misao. Osavremenio program novim lektirama, osobito knjigama iz arapskog jezika koje je prevodio na bosanski. Dolaskom Osmana Nuri Hadžića za direktora ove škole, koji nije bio iz ilmijskog  kruga, Čaušević, mada  su bili lični  prijatelji, demonstrativno napušta školu i dvije godine je bez posla.

1913. nakon ostavke reis-ull-uleme hafiza Sulejmana ef. Šarca, Hodžinska kurija kao kandidata predlaže Džemaludina ef. Čauševića, što nije bilo po volji Zemaljske vlade i nekih muslimanskih političara. Međutim, kad je i drugi put Čaušević jednoglasno predložen, zemaljska vlada konačno prihvata prijedlog i carskim rješenjem ga 1913. imenuje za reis-ull-ulemu Bosne i Hercegovine. Ustoličenje je izvršeno 26. marta 1914.  u Carevoj džamiji u Sarajevu kada mu je uručena menšura i veliko odlikovanje halife iz Carigrada, koje se dodjeljuje samo izuzetnim alimima toga vremena.

To je bilo vrijeme I svjetskog rata, teško za muslimane i složeno za reis-ill-uleme. Trebalo se brinuti i za sirotinju koju svaki rat donosi, a istovremeno raditi i na vjersko-prosvjetnom uzdizanju muslimana u BiH. Formiranjem kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, odnosno, kraljevine Jugoslavije, nastalo je vrijeme revanšizma, nacionalne netolerancije i mržnje, vrijeme otvorenog progona i genocida muslimana. Dosljedan svojim principima, Čaušević se svim sredstvima i bez ikakvih kompromisa borio za ravnopravnost islama sa drugim vjerama, jednakost muslimana sa pripadnicima drugih konfesija u državi i za vjersku autonomiju. Zbog toga je dolazio u sukobe sa jugoslavenskom vladom, konzervativnom ulemom i brojnim protivnicima islama koji su tražili način da ga smijene. Uprkos pritiscima, on je istupao dostojanstveno, hrabro i argumentirano, uvijek čvrsto stojeći na braniku islamske zajednice. Takvim stavom uzdigao je položaj reisuleme kao vrhovnog poglavara muslimana u očima naroda i položaj muslimana u očima  tadašnje vlasti. Na položaju reisuleme Čaušević je bio do 1930. godine, kada je, dosljedan sebi i svom pozivu, na vlastiti zahtjev napustio tu dužnost i povukao se u mirovinu. Živio je povučeno, bio rado viđen na svakom mjestu, poštovan i cijenjen. Njegov ugled i autoritet ostavkom je još više porastao. Umro je u Sarajevu1938. godine, a pokopan u haremu begove džamije.

Pisac i prevodilac Kur'ana, Čaušević se, osim vjerskog i političkog, bavio i kulturnim, književnim, publicističkim i prosvjetnim radom. Još kao student u Carigradu sarađivao je u tadašnjim listovima, a dolaskom u Bosnu nastavio sa tom saradnjom. Izdavao je i uređivao Tarik, uredio sedmo godište Behara, pisao članke, rasprave, crtice i zapise, ukazivao na probleme i tragao za putevima njihovog rješavanja. Bio je rječit i oštar govornik i stajao u zaštitu obespravljenih i osiromašenih muslimana. U toku I svjetskog rata je pisao o problemima vojnika muslimana koji su u austrougarskoj vojsci bili izlagani nepravdama i šikaniranju. Tako je jednom prilikom sa ćursa u begovoj džamiji, pred mnoštvom svijeta, upitao austrijske časnike:

- Hoćemo li se sada moliti onom Bogu što ga vi bosanskim vojnicima psujete?

Pisao je o potrebi promjena, bio za nošenje šešira i otkrivanje muslimanki, pa je došao u sukob sa konzervativnim elementima. Najznačajnija su mu djela: Vazovi i nasihati; I i II ilmihal, Tedžvid, Tarihi islam, Dedini menakibi (doživljaji) - zbirka poučnih priča za djecu). Kur'an Časni je preveo sa hafizom Mehmedom ef. Pandžom 1937.

Kur'an je počeo prevoditi 1930., a na prijevodu je radio sedam godina. Prijevod je objavljen 1937. pod naslovom "Kor'an Časni – prijevod i tumač.

Uprkos kritikama Čauševićevog prijevoda koje su dolazile uglavnom od članova Glavnog odbora El Hidaje, prijevod je cijenjen zbog širine, tolerancije i liberalnih Čauševićevih pogleda. Iz njega su vršeni izbori Kur'anskih ajeta, a mnogi istaknuti islamski učenjaci oslonili su na njega svoja učenja.


Dr. Rizo Džafić,
profesor na Pedagoškom fakultetu u Bihaću

Ing. Salih Čavkić,
uredio i elektronski obradio

Publikovano na: CFABH-ORBUS vzw, Belgium
Webpage: www.orbus.be www.orbus.be

OTVORI STRANICU ZA PRINTOVANJE

- Krajiški vidici
- Kršne Krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
-
KREATIVNOST U DJEČIJOJ KNJIŽEVNOSTI

- ISNAM TALJIĆ: Roman o Srebrenici - KRITIKA

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu



webmaster
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.