TOP
BOSANSKA
 
OBLIKOVANJE IDENTITETA KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ























Uredio:
Ing. Salih Čavkić







Startpage

 

TEKSTUALNA STRATEGIJA U OBLIKOVANJU IDENTITETA

POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA:

San o zemljici bosanskoj

dr Rizo Dzafic

Savremena nauka o književnosti više ne koristi metodološka pitanja u pristupima književnosti i metodama proučavanja, već koristi epistemološka pitanja kroz koja se dolazi o novim spoznajama bez pomoći tradicionalnih modela zasnovanih na retorici, estetici i pozitivizmu. Takva orijentacija u književnokritičkom pristupu djelu omogućava istraživaču da koristi novu metodologiju i nove mogućnosti koje šire spoznaje o djelu i pokazuju prednost novih strategija u oblikovanju znanstvenog diskursa što omogućava interdisciplinarni rad na području književnosti, odnosno uključivanje drugih disciplina u analizu književnog djela: psihoanalize, antropologije, filozofije, sociologije i sl.

Roman Izeta Perviza San o zemljici bosanskoj (Svjetlost, Sarajevo), upravo nudi mogućnosti takvog interdisciplinarnog rada i još šire: svojim misaonim kontekstom otvara mogućnost dubljeg sagledavanja postojećih književno – teorijskih struja i uključivanje postmodernizma kao jednog od naučnih modela u teoretskoj i semantičkoj dekonstrukciji romana. Takva metodologija sa naglašenom žanrovskom kontaminacijom je najbliža postmodernizmu, vladajućoj struji s kraja 20. i početka 21. stoljeća.

Ono što na prvi pogled pada u oči nakon čitanja romana je autorova vizura prilikom slikanja Bosne kao jednog od mogućih ovostranih i onostranih svjetova. U njoj ima više planova kojima pisac razvija svoj odnos prema svijetu:

- priča o "zemljici Bosni" kao jedna od mogućih priča u kojoj stanje prerasta u događaj;
- preplitanje tokova priče izvan književnog iskaznog sistema, i
- prelasci iz jednog u drugo teoretsko stanje.

Elemente tog svijeta pisac je sakupio na jedno mjesto i stvorio diskurs u kom se ogledaju stoljetni pokušaji nametanja moći i uspostavljanje drugog poretka, različitog od onog koji je do tada bio vladajući. To je matrica na kojoj treba dijalogizirati sa ovim romanom koji govore o zemlji u čiju su sudbinu umreženi i njeni sistemi, i osvajači i žrtve, prošlost i sadašnjost.


 

Razvijajući više pripovijednih tokova, pisac je imao na umu recipijenta koji preko lica(sudionika), uspostavlja relacije između naslovljenika i autora. Naslovljenik je dat različitim tehnikama (dijalog, monolog, pričanje, dokumentarna podloga, poetski, prozni i dramski iskaz kao temeljne osobine romanesknog ustroja), jer tekst bez naslovljenika ne postoji. Tekst bez diskursa ne postoji. Tekst i naslovljenik zajedno odgonetaju hipotetično, pretpostavljeno stanje:

I u trenucima kad se život stavlja na kocku;  

u ratu u miru i kad nema opasnosti

I kad pokušava preživjeti. ("promrmljao je Atif kroz stisnute zube požutjele od duhana, tek onako, više za sebe, sa puno straha, onog straha što udari u trenu nenadano, a onda dugo otkucava poput bolesna zuba.").
To su temeljne opreke koje nude nove mogućnostima u tumačenju piščevih stilističkih mehanizama potvrđujući obuhvatniji uvid u stanja i situacije.

Prilikom pisanja suvremenog romana cilj autora je uvijek da razradi odnos između fiktivnog i stvarnog svijeta na svevremenski detektiranom prostoru. Da bi to postigao mora koristiti mogućnosti naratologije u kojoj sučeljava likove sa opasnostima pokazujući kako se oni u tim situacijama odnose i ponašaju. Kad je riječ o "zemljici bosanskoj" globalna tema je prostor na kom caruje zlo, a čovjek, naivan i neiskvaren po svom nastanku, nikako da shvati suštinu i namjeru zla, pa se uvijek pita: šta sam zgriješio? Gdje sam zgriješio? Klanjao sam svaki namaz. I hadž sam obavio? Zašto je Allah poslao na mene sva ova iskušenja? U čovjeku otkucava glas koji ga prisiljavaju da se od svakodnevnog seoskog domaćina pretvori u umnog filozofa što pokušava odgovoriti na pitanja:

- Šta je život? - Šta je smrt? - Postoji li iskupljenje i spas?

A spoznaje razvijaju fatalizam koji izbija iz svake pore njegovog protagoniste iz Atifa: - Šta ćeš, svačije je mriti i kad-tad, svako od nas će otići. Koristeći najpogodniji žanrovski kod pisac je dao sliku malog čovjeka u krupnim zbivanjima:

"Strah je svud oko njega, ogromni ljudski strah. Osjeća on kako taj strah curi iz ljudi, polutečan, ljepljiv, nekad ga vidi i zamišljenog i stvarnog, u boji, svijetložut, osjeća kako se širi okolo, i sve lijepi jedno za drugo, čovjeka za čovjeka, pa su mu se svi slijepili u tolikoj mjeri da je čovjeku pojedincu teško da se raspozna, gotovo nemoguće. (.)-Nije li strah isto tako spoznaja kao što je svaka spoznaja u svojoj suštini strah? -Vodi li strah do spoznaje? -Vodi li spoznaja do straha?"

Strah u romanu pisac razlaže pokušavajući da pomogne ljudima da obuhvate njihove smisao. Da bi to postigao miješa žanrove, postavlja sebe u različite situacije, koristi različita sredstva izražavanja. Saživljava se sa različitim vremenima, postavlja likove u dominaciju nad vremenom, vrijeme nad likovima, smrt nad životom. Prati čovjeka u onim situacijama kad pokazuje svoje drugo lice, ono koje ne bi nikad u miru pokazao. Jer, mir nudi utopijsku, a rat pravu sliku o čovjeku i njegovom mjestu u imaginarnom kontekstu u kom su različito konstruisani umjetnički svjetovi.

Jezički snažno, dati su odnosi stvarnog i historijskog. Odlika takvog pristupa su:

bogata poređenja, metaforika (dani-vojnici), koja asimilira događaje, simbolika, koja ih objašnjava; ironija – koja odvaja i lirsko-epski paralelizmi koji upućuju. Cilj je uvlačenje recipijenta u logičku igru u kojoj rješava omeđen problem, bijeg od stvarnosti, pokušaj da se zaboravi šta se dešava,

da se stvarnost umota u fikciju,
stvori drugi paralelni svijet:

Postmodernistička metodologija u romanu, ima zadatak da usmjeri recipijenta u pravcu koji želi, koji je potreban. Negira ono što postoji, stvaran novi svjetove da bi se izbrisali postojeći. U okviru istoga nađu razlike, u kojima sučeljava:

dobro zlu,
život smrti,
ljubav mržnji,
sloboda ropstvu,
optimizma pesimizmu.

Zbog toga Atif sve posmatra i analizira. Pamti. Registruje. Poredi. Zaključuje.

Pepliće fikciju i historiju i refigurira vrijeme. Od rođenja se "bunio protiv vanjskih zakona što ga čekaju i već mu prijete kalupom".

Traga za smislovima u besmislu i haosu. Analizira Krajinu i Bosnu što pruža mogućnost razvijanja različitih pripovjedačkih strategija. U stvari, pisac slika sebe, svoje dileme i iskustva, usmjerava svoju životnu viziru na moguća rješenja, uspostavlja saučesnički odnos između pripovijednog glasa i implicitnog čitaoca. ("Atife, ko je stariji, ti ili tvoje jaje? Koga će sudbinski čekić prije prije razbiti). Da bi neke dileme razriješio, šalje antijunake u arkadijsku atmosferu šuma, u mlin, u selo kao prostore mogućeg svijeta u kojima će najlakše doći do spoznaje, da progovori u njemu stoljetno iskustvo, nagon da preživi.



Roman je komponovan od dva dijela:

I DIO (SVIJEĆA OKLOPLJENA MRAKOM): u kom su kompozicione cjeline 1. K'o jaje jajetu; 2. Njih trojica; 3. U kolu sna dan; 4. On; 5. Dan, dvoje, dvojica i troje; 6. Novi dan i novo rađanje;7. Djevojka koja je naslutila; 8. Kolo; 9. Svijeća oklopljena mrakom;

II DIO: (USNULA VREMENSKA SJENKA) koji ima cjeline: Slika prva; Slika druga; Slika treća; Slika četvrta; Slika peta; . pa do Slike šezdeset devete. i

III DIO (SUDBINSKOM KRETNJOM GAŠENA SVIJEĆA) KOMPONO-VANA OD SEDAM SLIKA: 1.Ono što je neuhvatljivo pobjeglo; 2. Ono što bi moglo biti papirnati smijeh; 3. Ono što je nesposobnost govora; 4. Ono što je ostalo zapisano; ( u kom su dijelovi: Umjesto epiloga; Antiepilog jednog zapisa o jednom životu; ); 5. Ono što je iza sudbine sudbini dato; 6. Ono što je poslije svega; 7. Ono što je naoči-gled nevažno, a traži da bude rečeno) i, na kraju SLIKA ZADNJA, finalni dio ovog obimnog romanesknog promišljanja.

Ne držeći se tradicionalne hronologije, pisac prati životnu liniju junaka Atifa. Ubacuje likove i događaje koji su određivali njenu sudbinu, ljude i gradove koji su bili samo potvrda krajiiške duhovnosti i mentaliteta, čovjeka sa sela koji je lukav, mudar,

plašljiv, podozriv, nepovjerljiv, a istovremeno snalažljiv i stamen.

Čvrst.

Neuništiv u svojoj namjeri.

Takav je oprezni Atif koji sluti zlo. U to zlo je, kako to obično biva, ugrađen motiv ljubavi. Neobičan motiv posmatran sa aspekta Bosne i Krajine. I motiv konja, vječita pjesnička inspiracija Krajišnika.

Takav je i Munir koji je život proveo po zatvorima zbog nekog fundalizma čije značenje mu nije bilo poznato, osim što je iskopao stotine fundamenata za kuće,

i Hilmo koji se pita otkud on kako je došao i šta radi na ovome svijetu, koji je " mrzio i sunce kao i hladnoću, mrzio je ići kao i ležati, mrzio je i živjeti, ali je, ujedno, kao i svaki normalan čovjek, mrzio i smrt; i kuću je mrzio, kao i sebe i svoj život".

I Sale "što je znao liječiti travama, u findžan gledao i u kahvenom mulju rješavao zamršeni labirint ljudskih puteva, bacao grah i određivao šta ko osjeća kao da je čovjeku oduzeto pravo da sam govori o sebi".

I Vuk koji je " i bio i nije bio, i nestao i nije nestao."

I stari hadži - Munir.

I fatalna ljepotica Sefija, koja je izvezla ruho i čekala dragana, a uzrokovala toliko nesreća, smrti i tragedija.

I Radošćanko,

I Stameni,

Svi oni čine tematske blokove i svi su usmjereni da prevladaju zlo, mržnju, nasilje i pohlepu. Pisac ih spaja, a zatim razdvaja na raskrsnicama da se više ne sastanu. Pritom koristi raznovrsna stilska sredstva, od smirenog kazivanja
do zahuktalog pričanja u kom će doći do izražaja bogatstvo narodnog govora:

" – E, moj Atife, haman se porušismo. Evo, i kuća nam se odasipa k'o kakva starica. A kad pa'ne ova kuća, past ćemo i mi. Nije džabe horoz 'nolko piv'a. Zove on njekog, bogami, zove.

Kuluriku – vrišti horoz, zove nekog, nekog zove. ne smiješ sjesti na kladu. ne valja. utorkom glavu prati. ne valja ići po smećištu, nabasat ćeš na džine. nabasaćeš na pasji sugreb pa će ti sve crvene tačkice, sve 'vako po trbuhu, hop, hop, hop-cup. pas ugrebo zemlju. to je loš znak.".

Likovi imaju zajedničku crtu: svi su "vječito protiv, vječito anti, nikad "u suru utjerani", rađanjem protiv rađanja, rođeni samo iz prkosa i iz prkosa živjeli, ne odobravajući niti pobijajući išta, slijedeći samo svoj nemir koji ih je vodio nečemu maglenom, u njima zakopanom, njihovom." i svi liče jedan drugom k'o jaje jajetu, imaju slične sudbine, početke i završetke. To je kazao slikama slike nakupljenim na prostorima Krajine. Bez mnogo radnje i događaja pisac uvodi čitaoca "in medias res": ( "vidi on Hilmu kako sjedi i poput kurjaka trga prijesnu teletinu i halapljivo je guta, kako zvjerski lomi kruh, a bijele mrvice padaju svud oko njega i u bradu mu se zavlače, baš kao vijavicom ponesene snježne pahulje.(.) U autu staračkog doma otputovao je Hilmo ravno u smrt. Kad su ga okupali, ošišali, obrijali i obukli u čistu odjeću, umro je."

Stilistika postepeno prelazi u misaonu dimenziju koja roman pretvara u metaforu, u široku sliku žrtvovanja za univerzalne ciljeve:


- Kuda ćeš, plamena djevojko?
- Idem da nahranim vatru.
- Čim hraniš vatru, nesretnice?
- Sobom, svojim tijelom, svim svojim što su mi dali.
- Zar izgaraš?
- Izgaram.
- Nije li te strah?
- A čega da me bude strah?
- Ne znam, ali mene bi bilo strah.
- Je li te strah živjeti?
- Pa onako, ponekad.
- Eto, vidiš. Moj zadatak je da hranim vatru da grije ovu zemlju.
- A šta dobijaš zauzvrat?
- Ja ? Ništa.
- Pa ko onda ima koristi od toga? Neko drugi?
- Uvijek drugi imaju koristi?"
 

Snažna metaforika se razvija i dalje: "Ko je pustio ovu vješticu? – prvi put svi su čuli kako se otac grubo ophodi pre-ma starici koju je obožavao.:  - Zatvorite je".  - Zatvori je!  U sebe je zatvori, Atifaga!"

(.)

- Šta je bilo poslije sa djevojkom?
- Nije bilo poslije, barem ne djevojčinog poslije.
- A u općenitom poslije?
- U općenitom poslije nije više bilo nje.
- Umrla je?
- Prepuklo joj srce bezgranično natopljeno slutnjom.
- Znači, umrla je.
- Nije, samo joj je srce puklo.
- Kako to, da joj je srce puklo, a nije umrla?
- Tako, bo'me. Eto te pa se misli i premišljaj do mile volje.

U savremenom književnom djelu stilistika ima izuzetan značaj. Ona nudi misaonu širinu o ljudima i događajima, proširuje našu želju da doživimo što nismo doživjeli, spaja rečenice u prostorne cjeline. Razbija tradicionalni modus kazivanja, urušava norme i pravila pisanja, stvara novi tip u kom će recipijentima biti pružena mogućnost da nagađaju. Tako roman dobija potrebnu "gustinu teksta" u kom svaka riječ ima prošlost ili budućnost, svaka misao je već obrazložena ili se obrazlaže, a sve skupa daju romanesknu cjelinu koja nudi beskrajne mogućnosti odgonetanja:

" . sve je isto, sve je natovareno i jedan pretovaren dan, ništa se nije promijenilo, majmuni još uvijek gule banane i bedrenom kosti životinje razbijaju glavu bivolu, izgon iz raja još uvijek traje, posljednja večera je nedojedena, kanibal je obukao gaće, ali mu one nisu pomogle da se odmakne od svoje vatre sa ražnjem, robovi su još okovani u lance u kolonama iznad kojih pucaju bičevi robovlasnika, oni koji drže bičeve izvode pojedince i streljaju ih. metak u čelo. juče danas sutra. metak u čelo. preksutra. metak u čelo. juče danas sutra. jučedanassutra. probušene lobanje traže da im rupa bude oko kako bi vidjele da je samo jedna sunčeva kretnja, pri tom oko nas se kreće naša sjena , gleda nas iz raznih perspektiva, svaki put činimo joj se drugačijim, zrelijim, naprednijim, mi sami poprimamo misao naše sjene a odijelo na nama mijenja se, boji, kompletira do savršenstva uglađenosti, ne krećeš se ti nego tvoja sjena, ne kreće se zemlja, već Sunce, u početku sunce nam bješe iza leđa sjena naša ispred nas i ona nas je vodila naprijed, pri kraju sunce biješe ispred nas a sjena naša iza leđa i ona nas je vodila nazad.".

Stilistikom nas pisac prenosi u druge svjetove i uvodi nas u nove prostore i vremena. Teoretske vrijednosti širi na nove stilske konstrukcije u kojima se u prvi plan stavljaju anafora, metafore, ili grafičku formu teksta  koja se čitaocima nudi svojom unutartekstualnom simbolikom:

pogled u bezidejnu sadržinu ljudskog postojanja
pogled u prazni odsjaj misli o snu
pogled u beskraj gdje nema bijelih ždralova
pogled u bezmisaonu masu koja bestežinski urla
pogled u kraj kad se čovjeku čini da je na početku.
pogled u sebe
pogled u trokut kojim je pogled obilježen
pogled u prazno
pogled u ništa.

(.)

brda biće zalivena krvlju; veliki potop, ne vodeni, već krvav;
vidjet ćeš sebe kako se napajaš svojom krvlju, radit ćeš

to tajno, ali ti neće pomoći; tvoj trbuh bit će
providan i u njemu bit će tvoja glava; nećeš samom
sebi vjerovati već ćeš se tješiti lažju kako je ta
glava samo glava tvog glupog brata; produžit ćeš
dalje vjerujući kako si samo čovjek a iz
tebe već se izrodilo milion akrepiranih oblika;.

(.)
sanjaš a ne znaš da to, ne
nije
tvoj
san
kao
što
ni onaj prije
nije bio samo u
snu protok rijeke sna;
bačen je kamen, pa su na toj
površini krugovi rađali krugove.. (.) Okrajak Atifovog i Ćazimovog razgovora
- a znaš li ti gdje si ti?
- a je l' živa?
- a zar ona more umriti?
- a je l' istina da je kičmu slomila?
- a zar nije istina to da ne može ni rukama ni nogama?
- a zar nije istina to da je ona vječna kretnja?
- a čije korake večeras sluša njen nemir?
- a je li istina da večeras maše krilom?
- a ostavi li joj iko krilo u amanet?
- a zar ona nije uvijek letjela a da joj noge nisu ni trebale?

Bosanska krajina  

Ljudi i njihova zemlja su u začaranom krugu u kom se osjeti sudbinska povezanost i predodređenost. Te opreke su u samom temelju romana od njegovog početka do kraja:

Život i njihova smrt,
Jezička pravila i nepravilnosti
Crkve bosanske, patarenske, i džamije,
Ćirilica i latinica,

Sve se splelo na prostoru gradova koje pisac slika: Sarajeva, Bihaća, Goražda, Krupe, Travnika, Banja Luke, Olova, Mostara, Stoca, Zenice, Foče, Vranduka, Bobovca, Tešnja, Doboja, Kreševa, Gradačca i brojnih drugih gradova Bosne koji prođoše kroz roman, do njegovog kraja, " sve marširajući poput daskom potkovanog trupla i za njima osta samo tutanj njihova sna. Taj tutanj prilijepi svoje trajanje trajanju snova, pa se i on zagubi negdje u maglinama onog trena kad presušiše snovi. A snovi presušiše sasvim i iznenada kao da ih nikad nije bilo, kao rukom odneseni. Iza njih zavlada tišina." Zemlja Bosna je splet svega toga. I još više od toga. Na njenom prostoru susreću se imaginarne i stvarne ličnosti, pojmovi, događaji. Susreće se java i san. Takav splet nudi san o zemljici Bosni. Na tom prostoru susreću se različite nacije, različite imperije, različite arhitekture, različite umjetnosti, različiti ljudi u kojima je u prvom planu fukoovska metafora moći:

I tuđi i domaći svijet.
Atif susjedi
posrnuli Hilmo travar Sale
I Evlija Čelebija i Josip Juraj Štrosmajer,
I fra Martin Nedić i banjalučki Ferhad-paša.
I Ivan Franjo Jukić i Turhan-beg iz Kulen-Vakufa,
I Prosper Merime i pisac ovog romana,
I bog Binda i Teuta, žena kralja ardijejske države Argona
 

I bosanski i latinski (Illustrissime domine! In epistola dio 24. Jon. A.c. ad. V.III exterata dixi: timenus, ne vofferinus homo singulos.

I Una i Neretva
I rat i mir
I herojstvo i kukavičluk
I pljačkaši i opljačkani
I osvajači i osvojeni.
I vojnici i civili
 

I emocije i gubljenje emocija:

"
Ujutro, čim bi ustali, vojska bi se raštrkala po obližnjim kućama, a vraćali bi se noseći raskokodakale kokoši vrtilice, da ih umire neki bi im glavu odvraćali rukama) ili vodeći za uzicu ovcu, kravu ili tele. Ono što bi ostali u logoru založili bi vatre i lojem, preostalim od juče, podmazali ražnjeve, a onda, pošto bi pristavili vodu za kahvu, zašli bi po šatorima i izbrojali tu noć krateljom pomorene. Kad bi se vratili oni prvi, nemilosrdno udarajući babe što su grlato zapomažući molile da poštede njihovu Ljubovu ili Šarenku, samo bi upitali koliko, a kad bi im dežurni odgovorio brojem, dohvatili bi se alata i do podne tačno toliko pravougaonih rupa u zemlji iskopali, sve nastavljajući na redove od juče.". Sučeljeni su vezir ....................... i sluge,

Heroji  i kukavice,
Atif  i njegovi potomci,
Čelebijini  i Giljferdinovi zapisi o Bosni,
Bosanska sirotinja  i bogataši iz Visoke dubrovačke porte,
Srpski  i bosanski jezik,
Grčki  i turski,
Ćirilica  i bosančica,
Hrvatski  i bosanski jezik,
Glagoljica  i bosančica,
Latinski  i bosanski,
Grčki  i bosanski,
Legende  i stvarnost,
Bajka  i istina,
Srebrenica  i Bihać,
 

Postmodernističko traganje za suprotnostima u svijetu:

Kad su ga okupali, ošišali, obrijali i obukli
umro je. (.) kao da je sam Iblis živio u njemu i iz njegovog tijela špijunirao svijet. Kad su ga okupali Iblis se povukao i ostalo samo tijelo.
Tu istu noć neko mu je zapalio kuću,
a na radiju su pričali kako dobro postupaju sa ratnim invalidima. 

Postmodernistička dimenzija je napadanje nekih poznatih teza. Pokušaji da se uruše i stvore novi kodovi koji će biti prepoznatljivi u savremenom svijetu. Rušenje poznatog. Razgolićivanje tajanstvenog. Objašnjavanje nepoznatog.. Rušenje i stvaranje motiva i legendi. Stalno lebdenje između fikcije i stvarnosti. Trajanje u snu. Pokušaji da se razgraniči san od stvarnosti. Sadašnjost
tek minula prošlost davna prošlost pradavna prošlost. Uz ljude svoga doba, oživljava daleku prošlost, Hune koji se otimaju sa mještanima za polupečeno meso, koji napadaju sela, borbe između Huna i mještana,

Borbe su bile žestoke, bacali su jedni na druge koplja, jurišali, sjekli glave, zabadali strijelice. Rat! Smrt. Oblaci zamračeni gustim platnom strijela i kopalja. Rasipa se to platno. Ubija i osvajače i osvojene!.

 

RAT

 

 

STRIJELE I KOPLJA UBIJAJU NA OBE STRANE

 

- neviđena hrabrost u svakodnevnoj borbi,
- izrastanje svakodnevnih ljudi u heroje.

Razvija priču o junaku Stamenom zatim . Poslije Huna dolaze Rimljani,
Ponovo borbe za prostor. Za žene. Za hranu. Zemlja Bosna je gorjela stoljećima. Hiljadama godina krvavi ratovi.
Postmodernističko je miješanje žanrova, pa u romanu nalazimo tradicije i stvarnosti, poezije i proze, junačkih epskih pjesama i tople krajiške lirike, historijskih podataka i fantastike, stvarnosti i fikcije, realnog pričanja i gatanja. To je sposobnost miješanja likova iz prošlosti i sadašnjosti, Stamenog, koji je pobijedio Hune i Sefije, ljepotice iz naših dana. Oživljavaju prikaze u mlinu, vraćaju se sa hukom Atifu legende iz prošlosti, kod mlina ga zovu crnokose hurije i požudno pružaju svoje sablasno bijele ruke i zovu ga da se uhvati u kolo.

Da bi postigao cilj pisac relativizira vrijeme, vraća radnju i događaje unazad stotinama godina, pa ponovo dovodi u dane zadnjeg rata u Bosni. Svjedoči o trajnosti ljudskog duha uprkos krhkosti tijela umotanog u kožu, trajnosti zemlje na kojoj se miješaju vremena i narodi, drveta pod kojim se ljudi ubijaju, vješaju, probadaju noževima, odmaraju, vole.

Ljudi prolaze, a pojave, pojmovi i materijalna obilježja ostaju kao svjedoci o vječnosti, vječitom čovjekovom snu da traje. I priče, kao klupčad, uvijek idu u krug, pa ponovo nastavlja svoj tok. Sve ide ukrug, pa se ponovo vraća.

Postmodernističke dimenzije su pružanje recipijentu da dograđuje piščeve misli, da sam formira sud o Atifu, da hijerarhijski poslaže priču o Vuku,

I priču o Stamenom,
I priču o Radošćanki,
I priču o Hamzagi,
I priču o Ćazimu bez nogu koji je htio da ubije pašu, a zaboravio nož.
Posmatrane iz perspektive mogućih svjetove miješaju se misli, prepliću, sudaraju i odbijaju, izazivaju jezu, pokazuju svoju dubinu tek u naznakama, u nevinom razgovoru, da se svako ne dosjeti. Pripovijedni svjetovi se susreću, ali svaki ima svoj put nastanka i nestanka na historijski gustom bosanskom prostoru. Ljudi razgovaraju, ali svako prati svoje misli. Rečenice koje izgovaraju su beznačajne. Služe kao mogu-ćnost da se uspostavi komunikacija. Na čitaocu je da ih razvrsta, razgraniči i ponovo posloži. Da sam odluči, hoće li neko biti čovjek ili zvijer:

"Džigeru sam stavila na pleh. Mehka je, taman za tebe.
- Čiju džigeru, bona? Nisu mu valjda i džigeru dirali?
- Koji to oni?
- Pa oni što uvijek diraju tamo gdje ne treba, koji su i Ćazima.
- Ne znam ja koji su ti to, niti znam kako si ga zvao, ali ja sam njega zaklala.
- Ti zaklala Ćazima.
- Jesam. Uskukurikao se cijelo jutro. E, nećeš mi slutiti, velim ja i sebi i njemu, za sjekiru, pa na kladu. Bogami i žuč mu je sva natekla, a to neće valjati, Atife.
- Ko će mu ulje sad po cijelom tijelu posuti. Ima li još onih koji se boje da se vlasti ne zamjere?
- Šta će mi ulje? Evo, već sam ga operutala.
-Jel' se puno koprc'o.
- Horoz ko horoz. Eno ga sad u lavoru, koprc'o se ne koprc'o.".
Veće semantičke cjeline koje čine zasebne pripovijedne situacije su:
 
Priča o Atifu,
O gradovima,
O ljudima,
O životu i smrti.
I - o vremenu:

"Gdje je vrijeme?! Kad bi čovjek samo znao gdje se zaturilo to pakleno vrijeme, u kojem džepu počiva, sve bi mu bilo jasno. Ovako.kolo, samo kolo; kao san, kao laž, kao stvarno, kao prikaze, kao sve.

Luđačko kolo u kojem se ništa ne može razabrati da li to da je on, Atif, u sredini, i opet, ni to sa sigurnošću, jer oh, Bože, ko će odrediti sredinu kola za koje nismo sigurno postoji li ili ne.".

I priča o Ćazimu koji je htio ubiti pašu, pa mu odsjekli noge, ili o Hazmagi koji je paši glavu spasio, a ipak izgubio svoju:

"Čudno. Ipak, koji je to Hamzaga?
- Kako ne znaš, pobogu. Pa onaj što mu je paša lično svojom rukom glavu odrubio.
- Pa kako onda d aga vidim ako je čovjek mrtav?
- Pogledaj ono što je ostalo od njega.
- A šta je ostalo? Nišan ili.
- Ama, nije ostalo ni nišana.
- Ništa?!
- Ništa!
- Kako ništa?!
- Fino! Ništa. Obezglavljeno tijelo su bacali bijesnim psima.
- A glavu?
-Glava bijaše nabijena na kolac sve dok sve dok je vrane ne iskljuvaše. I osmijeh su mu pojele.
- I osmijeh. Oh! Sumorno!
- Sumorno! Nego šta! A ti se zezaj i dalje.
- Ne zezam se, kažem ti. Opet mi ništa nije jasno. Stvarno ne znam o kojem se Hamzagi radi.
- Pa rekao sam ti.
- Rekao – ne rekao, i jesi i nisi.
- Jesam, jesam. Rekao sam ti.
- Ama, koji je to Hamzaga?
- Onaj što mu je paša odrubio glavu.

 Običaji, kola, prela, svadbe, gatanja. Umire se i živi. U zemlju u kojoj je " ostao san kao jedini stvaran i apstraktan motiv". Pjesnikov san. A da bi obuhvatio tako širok vremenski prostor, pisac je morao dobro poznavati prošlost, ljude, krajeve, običaje. To poznavanje je i pokazao, mada kaže da je "priča iskovana u kovačnici sna".

Uvijek prisutna prolaznost. U ljudima, u vremenu. U selu ("Oko kola uvijek je bila poveća grupa onih starijih što sjetno gledaju oznojena lica mladeži, i traže sebe negdje u kolu(.) Oduvijek tako i jeste: tamo gdje je kolo, tamo je i nož i vrisak i ruke što se lijepe i pogledi što sijeku i miluju, i san i žudnja, i život i smrt, i ljubav i mržnja, i sve, sve.

U rečenicama se osjeća dubina, misaonost, snaga tradicije.

Svaka rečenica slika Bosne. U stvarnosti i u snu.

Ono što ovo djelo čini novim, neobičnim i zanimljivim, je što pisac recipijenta drži na granici između stvarnosti i sna, fikcije i jave, istine i mašte. A sve liči jedno na drugo. Sve je jednolično (baš k'o jaje jajetu"), a istovremeno, sve različito.

U genealogiji priče pisac kreće od semantike imena, pa do misaonih dubina o ljudima vučjih navika i osobina.. Razvijajući je, razvija priču o junacima. Dovodi u vezu legendu i stvarnost i pokušava ih staviti u istu ravan kako bi čitaoci mogli sami razlučiti šta je šta i ko je ko. Slika Bosnu, njenu stvarnost i san, ljude, njihovu stvarnost i san, prolaznost čovjeka i trajnost ljudske misli.

Priča o Sejdi Ahmed-paši
i veziru Ćupriliću.

Miješaju stvarne i fiktivne priče, stvarne i fiktivne lokalitete.

Briše vremenske granice:"Ne, ti ne pripadaš budućnosti, budućnost se ponavlja, ono što je nekada bilo, bit će opet, budućnost onih prije bit će budućnost onih poslije. (.) "

Priča o silahdaru (oružar na sultanovu dvoru) Sulejmanu se prepliće sa drugim pričama, dodiruje i razdvaja. Iznad svih su priče o pijavicama, vječitim zvijerima vječito žednim krvi i ždralu. Uvijek neko nekome pije krv. Među takvima ždralovi umiru.

i Atifa uči životu
  i nestao,

u trenutku kad se ugasio život u Atifovom krhkom tijelu opterećenom takvim životom, zemljom i svijetom. Priče se zaokružuju od početne priče o Atifu i Atifovici, do posljednje priče o njegovom unuku Selimu, studentu književnosti koji je temu iskoristio za svoj diplomski rad "iznoseći ga u potpunoj autentičnosti". Sve čine zajedničku, okvirnu priču, a to je historija "zemljice Bosne", njena prošlost, sadašnjost i budućnost. U njoj, i iznad nje je čovjekova misao, život, svijet, vječnost, smrt:

""Eto, svadba se pretvori u krvavu svadbu, a iz takve svadbe nema ni braka. Nije bitna svadba, niti je biran djever, on se već tri puta pokušao ubiti, ubio bi se on i bez svadbe, a to da je baš na svadbi sasvim je slučajno. - Nije slučaj već sudbina. Nema slučaja.
- Da nije slučaja, ne bi bilo ni sudbine.
- Da nije sudbine, ne bi bilo ni slučaja.
- Ne! Sudbina je samo zbir slučaja, iz njih građena.

"
Nakon promišljanja o sudbini, slučajnosti i drugim životnim kategorijama koje u trećem dijelu romana (Sudbinskom kretnjom gašena svijeća) stavlja pred čitaoca, pisac romana zatvara segmentom (Slika zadnja) u kom daje zaključnu misao o ovom i onom svijetu i haotične slike nestajanja u kojima ima i strepnje zbog susreta sa novim i olakšanja zbog konačnog odlaska, i praznine i emocija, i svjetlosti i mraka, i pretvaranja u ždrala i gubljenja i oblacima...

Rizo Džafić 


- Krajiški vidici
- Kršne Krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
-
KREATIVNOST U DJEČIJOJ KNJIŽEVNOSTI

- ISNAM TALJIĆ: Roman o Srebrenici - KRITIKA

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu



webmaster
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.