TOP
BOSANSKA
 
OBLIKOVANJE IDENTITETA KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ
























Uredio:
Ing. Salih Čavkić







Startpage

 

ISTRAŽIVANJA

ZILHAD KLJUČANIN "Vodeni zagrljaj"

POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU


dr Rizo Dzafic

Savremena bosanskohercegovačka litetratura je posljednjih godina je dobila nekoliko djela koja pokazuju da se nekim segmentima uključuje u svjetske književne tokove. Među djelima koja su uspostavila modernu komunikaciju sa recipijentom su i pjesničke zbirke Amira Brke, romani Hazima Akmadžića, Isnama Taljića, Asmira Kujovića i Mehmeda Đedovića, te književna djela, uslovno kazano, mlađih pisaca: Harisa Rekanovića, Nihada Hasanovića i Faruka Šehića. Ako se postmodernizam posmatra kao već definisan način književnog iskaza sa svojim specifičnostima gdje se ova epoha javlja kao opreka modernizmu, u taj tip literature možemo uvrstiti i djela Zilhada Ključanina, prije svih zbirku priča ČETIRI ZLATNE PTICE, romane ŠEHID, KOLIKO JE SRCE U MRAVA i osobito, roman VODENI ZAGRLJAJ.

Zbirkom priča Četiri zlatne ptice ovaj pisac je istraživao mogućnosti postmodernističkog kazivanja tradicionalne tematike što podrazumijeva igru sa fabulom, tekstom, likovima i događajima, predstavlja piščev pokušaj da obuhvati egzistencijalnu i historijsku problematiku i čežnju kao estetsku i etičku vrijednost koja nikada nije zadovoljena.

Roman Šehid nosi više postmodernističkih crta.

Prije svega, riječ je o djelu koje nosi osobine i romana i priče i eseja i drame. On je ispovijest i jednog čovjeka i svih ljudi, jednog i svih Bošnjaka, jednog sela i svih sredina Bosne. On je i tragika jednog naroda i čitavog civiliziranog svijeta. "Šehid" je moderna slika kaosa i destrukcije psihe čitavog svemira. U centru interesovanja je vječito egzistencijalno pitanje kako preživjeti DANAS i živjeti POSLIJE DANAS sa teškim i bolnim spoznajama. To je pitanje koje svi postavljamo, a koje je ne samo moralna kategorija, nego suštinski ljudski problem: kako uz prošlost prihvatiti budućnosti. U centru piščevog interesovanja je šehid. Šehid je “svjedok”,“mučenik”, onaj koji pogine u boju protiv nevjernika. Na sudnji dan rane mu se zacrvene poput krvi, sjaje i mirišu na mošus. U dženetu šehidi imaju najljepše mjesto... Polazeći od ovih spoznaja pisac stvara okvirnu priču o šehidu u koju ugrađuje život. Vodeći se potrebom za originalnošću uvodi ljude i događaje koji nisu, kao u dosadašnjoj literaturi, fiktivna kategorija. Oni su plod i stvarnosti i mašte. Nešto između sna i jave, pa su u slikanju prisutni nihilizam i ironizacija. Mijenjajući ugao posmatranja i problematizirajući pitanje odnosa među ljudima i nacijama razvija priču o čovjeku, nevinosti, njegovom usudu i umiranju.

Šehid je roman toka svijesti u kom je sve podređeno etici: i esteticizam i moral. U prvom planu je destrukcija ličnosti, naroda, vremena i ljudske psihe. Centralne tačke romana su sudbina šehida koji nosi pod pazuhom odsječenu glavu, poplave, razgovori, sukobi, traganje za vlastitom ličnošću i identitetom. Pisac mijenja ugao posmatranja, leksiku i stilove, slika selo i grad, prošlost i sadašnjost, individualno i opšte i pokazuje kako se ljudska sudbina zrcali u odsjaju patnje koja ima svemirske razmjere.

Korak dalje u postmodernističkom traganju Ključanin je otišao u romanu Vodeni zagrljaj. Šta je novo, savremeno i umjetnički relevantno u ovom romanu?

Zavisno od vlastite sposobnosti, čitalac će ući dublje ili pliće u ovaj književni univerzum. Nakon druženja sa tekstom će uočiti da je riječ o heterogenom romanu u kom ima mitskih priča o čovjeku, prošlosti i sadašnjosti, prirodnom i neprirodnom stanju, ljudskom i božanskom; da pisac razbija tradicionalni ustroj i na moderan način razvija svoju fabulu o ljudima različitih profila i njihovim životnim putevima. U prvom planu pripovjednog diskursa su ljudi satkani od različitih segmenata odisejskog psihološkog ustroja, a među njima se izdvajaju stanovnici u malom gradiću S. koji sam za sebe predstavlja univerzum, pojedinačnost, odnosno entitet. Uočiće neovisnost izraza i sadržaja, pa knjiga nema tradicionalan fabularan tok u kom se pod terminom fabula podrazumijeva niz različitih konstitutivnih elemenata hronološki složenih u priču u kojoj su tanke granice između historijske građe i fiktivnog, fingiranog, izmišljenog svijeta samog pisca. I intelektualne aspiracije čitalaca će biti zadovoljene ovim nivoom spoznaja.

Književni kritičar će prvo pokušati odrediti njegov žanrovski kod (roman ili složenija pripovijetka) i kazati da je riječ o heterogenoj formi koja je kompilacija različitih pristupa, tema, motiva, epoha i žanrova. Zavisno kojim teorijskom očima gleda, naglasiće da je knjiga, ako se posmatra sa, uvjetno kazano, neutralnog motrišta, ima zanimljiv diskurs utemeljen na slikama, tvrdnjama i konstatacijama. Te slike su razbijene i razbacane, pa ih treba kupiti i slagati u misaono-umjetničku cjelinu. Naglasiće da je u prvom planu ono o čemu kazuje, a neće uspostavljati emotivan odnos prema pojavama o kojima govori. Takav stav mu omogućava da sagleda kompozicionu građu romana i poglavlja u kojima ima i zanimljivih fabula i neobičnih pripovijednih sekvenci, i impresivnih slika stvarnih i mogućih svjetova. To će mu pomoći da sagleda roman djelo kao simbolističku viziju svijeta pretočenu u fikciju vode iz koje sve dolazi i u koju se sve vraća, koja je izvor kratkog života i lokacija vječitog trajanja. Da bi se ušlo u suštinu misaone konstrukcije djela metaforiku romana uvijek i iznova treba analizirati i aktuelizirati, jer se tek tako mogu dokučiti smislovi postojanja savremenog čovjeka i razlozi njegovog vječitog opterećenja opterećenog destruktivnom neurozom. Te spoznaje će književni kritičar dokazivati izdvajajući poglavlja sa simboličnim nazivima: Mali, ružin, mali pupoljak, Putevi/Staze; Tamo gdje se dodiruju kljunovi životne i smrtne vage; Šerlok i Poaro i tako dalje* I tragaće za tezama koje dokazuju da je riječ o neobičnom spoju borhesovsko-prustovske poetike gdje je simbol u prvom planu, ispred fabularnog toka. Koristeći Ničeovsku filozofiju analiziraće antijunake kao zatvoreni psihološki sistem, njihovu isprepletenost sa prirodnim silama i sudbinsku povezanost sa zavičajnim korijenima. Takav pristup će omogućiti da spozna i ekološku dimenziju romana kao paradigmatsku tematsku pojavu u savremenoj evropskoj književnosti.

Jezičar će uočiti da autor razbija tradicionalni, svakodnevni (kolokvijalni govor) i dosadašnje jezičke konvencija, te da pokazuje maksimalno poznavanje suvremenog prozno-iskaznog koda (pravila). Ono što pada u oči na prvi pogled je da pisac vješto barata sa svim stilskim sredstvima kako bi pokazao i dokazao pokretljivost, fleksibilnost, umjetničku snagu, bogatstvo i raznovrsnost bosanskog jezika. Razlažući semantički ustroj jezika može izvući brojne dokaze da se jezik brzo razvija i mijenja u skladu sa i potrebama čovjeka. Istovremeno će naglasiti kako pisac pokorava govor i jezik nudeći u njegovim šiframa mnoštvo univerzalija. U stvari, sa jezičkog aspekta može se postaviti i radikalnija misao Alfreda Šulera da čovjek "što je primitivniji, utoliko je sretniji", da je čovjekov odnos prema svijetu inkorporiran u njemu samom, da šireći spoznaje izaziva nesklad sa sobom i svijetom i uzrokuje apokaliptičke vizije budućnosti. Te apokaliptičke vizije su stilski predstavljene snažnim eliptičnim rečenicama koje u podtekstu nose misaonu dubinu i grafijskim znakovima:

"Ipak ona je ušla.
Otresla kosu.
Stala pred njega.

- Od danas sam punoljetna. Od danas ne želim biti djevica.

Tako jednostavno.
Kao kad pada kiša.
Ljetni pljusak.
Nagal.
Plahovit.
Kao djevojački plač.
Ili zavjesa.

Pljus. I nestane" 1)

Roman u potpunosti potvrđuje Peleševu (Gajo Peleš, Tumačenje romana, Artrezor, Zagreb, 1999) teoriju o dovođenju u sklad označitelja kao "materijalne strane znaka ili ono što nam je osjetilima dostupno" i označenog koji je, prema Sosiru (Saussure) "predodžba ili ideja objekta koji je imenovan" što bi se grafički moglo pokazati na slijedeći način:

Vodeni zagrljaj OZNAČITELJ Fabula
(roman) OZNAČENO Misao

Teoretičar književnosti koji polazi od postavke da je analiza književnog djela Bitijeva misao o "pripitomljavanju drugog" će uočiti opsadu svih drugih nauka (povijesti, arhitekture, filozofije, psihoanalize, antropologije i sl.) i tragati za novim pristupima koji traže i novi tip teorije književnosti. Jer dosadašnje teorije ne mogu zadovoljiti zahtjeve koje postavlja ovakva literatura. Savremeni teoretičar će istraživanje usmjeriti na razotkrivanje literarnosti mehanizama označenih u diskursima koje nalazi u drugim oblastima života i svijeta kako bi pomogli recipijentu da se snađe u nevidljivim mrežama teoretske analize. U svojim zahvatima će uočiti bogatu i raznovrsnu stilistiku koja je utoliko snažnija što je kazana jednostavnim i svakodnevnim izražajnim sredstvima.

A kao i u svakom svom pristupu, znanstvenici će u romanu detektirati one detalje kojima će potvrditi teorije da je knjiga proizvod susreta savremenih i tradicionalnih epoha da u njoj ima i francuskih i američkih i britanskih struja 20. stoljeća, da je roman traganje za novim metodama u pristupu recipijentu a što je osobina postmodernističkog romana kao književne i kulturne neminovnosti. Ono što se najjasnije može sagledati sa ovog aspekta je da je riječ o literaturi u kojoj se osoba i osobnost tretiraju kao individualne tvorbe koje su velikim dijelom uronjene u stanje kolektivne svijesti, ili bar o njemu ovise. Za razliku od klasičnih postmodernista koji su se pojavili 80-tih godina prošlog stoljeća, roman "Vodeni zagrljaj" uz klasične diskurse: vrijeme, država, pojedinac, voda, selo, rat, tuđina, izbjeglištvo, sudbina i dr. nudi i nove mogućnosti recepcije svijeta gdje pisac kazuje isto, ali svoje kazivanje pojačava računarskom tehnikom kako bi izvršio što snažniji utjecaj i na recipijenta i na život i na svijet. Tako da roman ima niz neobičnih grafijskih rješenja koji pripovjednu misao nekad prikazuju bolje i rječitije nego tradicionalni načini kazivanja. U vremenu kad knjiga i književnost gube utrku sa tehnikom, pisac pokušava naći način da pomiri te suprotnosti i pokaže da su naši strahovi da ćemo ostati bez knjige i književnosti bez osnova, da ti diskursi, ma koliko bili heterogeni, mogu biti cjelina koja će ubuduće funkcionirati u sadejstvu, da će uz sve razlike, uvijek postojati ključne tačke na kojima će se neke, na prvi pogled nespojive suprotnosti, stalno susretati. Uz sve to, znanstvenik će ukazati na još jednu dimenziju ovog romana koju nemaju mnoga djela kao proizvodi postmodernizma: roman predstavlja zaokruženu misaonu cjelinu, nije mutan i nejasan, nije rasut i teško uhvatljiv. Uočiće i novi književni i životno-filozofski smjer blizak antimodernizmu kao reakciji ljudskoj na civilizacijsko ustrojstvo, koji djelo čini antiromanom, a likove antijunacima. Oni su koji su i književni proizvodi, ali i proizvodi društva, situacije, stanja i drugih okolnosti u kojima djeluju. Zbog toga i jesu takvi: čudni, neobični, nesvakidašnji, neshvatljivi, neuhvatljivi, neprihvatljivi za sredinu, masu* Nosi svoju osobnost, svoj psihološki fenomen ili kompleks nastao kao rezultat odnosa u čovjeku i svijetu. Znanstvenik će naglasiti i strukturalističku funkciju djela u kom pisac povezuje različite elemente, žanrove i pristupe da bi ostvario svoj umjetnički cilj. U tu svrhu koristi i znanstveni jezik pokazujući kako i kodirane šifre lišene svake literarnosti mogu biti u službi umjetnosti i čine polivalentnost djela.

Sam pisac o svojoj poetici je rekao da su književni i znanstveni rad kao "spojene posude iz kojih se značenja presipaju u umjetničko djelo, dokumentarnost u literaturu, literatura u stvarnost, stvarnost u fikciju. Tako se u tekstu osjeća i znanstvenik i umjetnik, ali u jednom neobičnom spoju koji daje rezultat ovakvo djelo koje tek treba istraživati i izučavati". (Z. Ključanin). Da je imao cilj da se "poigra sa tekstom", da nije eksperimentator, već istraživač da mu je uvijek u centru pažnje literarnost teksta kom ovom metodologijom daje razumljiviju recepciju. I to je ona prava istina: pisac se poigrava sa čitaocima, sa tekstom, sa fabulom, sa mislima. Sakuplja ih i razbija da bi ih ponovo tražio u prostoru i pokušao dovesti u istu ravan. Uvijek je "prisutno naglašavanje slučajnosti, igre s čitateljem, fikcionalnosti koja nije u opreci prema činjenicama, te izbjegavanje apodiktičkog (neoborivog) bilo kako shvaćene objave" 2)


U stvari, roman je traganje za identitetom, vlastitim i zajedničkim, grebanje po unutrašnjosti da se pronađu uzroci i posljedice individualnih i opštih tragedija na koje su ljudi osuđeni. Sa aspekta savremene naratologije (teorije priče) roman je kazivanje o međusobnim odnosima likova, o odnosima između čovjeka i zavičaja, između toka i zapleta fabularne radnje, fikcije i stvarnosti, referencije i autoreferencije. Roman je skup sastavnica o razilaženju i traganju, pokušajima nalaženja odnosa između empirije i fikcionalnosti i nastojanju da se fikcionalnost ugradi u dokumentarnost i takva materija ponudi kao piščeva istina. Kao takva vrsta književnog iskaza, pokazuje bogatstvo pripovjednih tehnika koje se stapaju u misaono-emotivnu cjelinu i tvori moderno djelo. A u temelju je ekološka postmodernistička misao prisutna od početka do kraja je u priči o rijeci, o vodenom zagrljaju koji razdvaja i spaja ljude i vrijeme i čini život i smrt zatvorenim krugom u kom se sve kreće, koji nema svoga početka ni kraja.

Roman "Vodeni zagrljaj" je mozaična priča o sudbinama ljudi iz S.: djevojci Ezi i pjesniku Zeriju profesoru Muliju, gatari Gagi, nesretnoj Mihri, mladiću kog su zvali O Sole Mio i drugim koje možemo nazvati glavnim junacima, bolje reći antijunacima romana i nosioci radnje. Tu su i ostali stanovnici iz S. koji prate i komentarišu događaje sa veće ili manje udaljenosti, pa ih različito i vide, daju im svoj pečat i etičku dimenziju. U centru piščevog interesovanja, u centru malog mjesta S i u centru života njegovih stanovnika je priča o rijeci koja dijeli S. i vječiti san mještana o mostu koji nikada nije izgrađen. Gradeći te relacije, pisac razvija konflikte čovjeka sa svijetom ili samim sobom i omogućava nam da izgradimo spoznaje o savremenoj civilizaciji.


Roman se fabularno razvija u četiri paralelne priče:
 

priča o gradu S i njegovim ljudima,
priča o rijeci i mostu,
priča o Ezi i Mihri i
priča o ratu i miru.

Priče su protkane legendama i istinitim događajima, stvarnošću i fikcijom koja je prisutna u narativnoj strukturi. Takvim postupkom autor uvlači čitaoca u leksičku igru u kojoj ima snažnih slika i prošlosti i sadašnjosti, ekonomskih i socijalnih situacija koje nastaju kao refleksi stvarnosti, prostora i vremena, mase i pojedinaca. A iznad svih je vrijeme kao neprolazna i neuništiva kategorija koje simbolično otjelotvoruje tezu postmodernista o potrebi vraćanja mita u moderni život:

"Jedna je poslala neimara koji je sve izmjerio, otišao i viče se nikad nije vratio. Druga je carevina poslala inžinjere koji opet nisu ništa uradili. Treća je carevina umjesto neimara i inžinjera poslala naredbu: Napraviti most. Uzalud. Papir nije ni prenoćio u katastarskom uredu, a kralj je ubijen u Francuskoj."(Ključanin)

Ako romanesknu strukturu razbijemo na planove, u prvom planu su priče o Mihri i njenoj kćerki Ezi koja je krenula na put iz gradića S. i stigla u svijet. Išla je okolo, kroz vrbake, stigla na željezničku stanicu, kupila kartu za između jutarnjo-podnevni voz i osvanula u Parizu. "Djevojka rođena krajem zadnjeg rata", zaposlila se u Crazy Horse Saloonu i postala igračica u čuvenom pariškom baru, ljepotica kojoj se divio svijet. Kasnije je prešla u Marsej, najveću luku u Francuskoj, na Sredozemnom moru. Tu je zaželjela provesti ostatak života. Zamolila je taksistu da je vozi po gradu, pa gdje joj se naviše dopadne tu će ostati. Zaustavila se pored zgrade koja je bila u vrtu ruža, kupila je i otvorila pansion Ezi.

U njenom životu, kao lajtmotiv, prisutan je pjesnik Zeri koji je čitav život tražio ljepoticu Ezi i nikad je nije našao. Kako to obično biva, ljepota se zagubi negdje u svijetu, nestane, istopi se i ugasi. Zato ni njen lik nikada nije uspio dozvati. Čak ni sa plakata u gradu S. na kom se jednoga jutra pojavila nakon Ezi koja je bila najljepša plesačica u Parizu.

Tragao je po dokumentima
išao gatari Gagi
saznao da je njen otac bio u vojsci
sa profesorom Mulijem
i o Sole Miom
da su se njih dvojica vratili
a Ezin otac nikad. ---

Nalazio je svoju ljubav samo u snovima i pjesmama koje je pisao za nju i za koje je dobio brojne nagrade. Poput pjesme Kišna djevojka koja je dobila prvu nagradu na konkursu za poeziju u gradu P., rodnom mjestu pisca K. koji je još za života postao spomenik. Vremenom se traganje pretvaralo u košmar, viziju, fikciju, opsesiju i zagonetku, a završilo se u zagrljaju rijeke.

Kompozicionu cjelinu romana bogati i priča o profesoru Muliju koji je bio pronalazač i naučnik. Čovjek sa malim, urednim brčićima čija kosa "na jednu stranu pada kao slap, a na drugoj strani su dva-tri potočića". Studirao je tehničke znanosti pa je u jednu ruku bio pronalazač. Vješto je koristio ruke da stvori nešto što će mu olakšati život. I borio se u vrijeme gladnih godina da spasi narod od umiranja. Borio se protiv smrti svojom domišljatošću. Onda je, na nagovor stanovnika, počeo konstruirati most. Čitav život je gradio konstrukciju mosta, razbacivao skice po sobi i počeo ostvarivati svoju zamisao. Ali nije završio započeti pisao. Poslovi vezani za most bili su ukleti.

Zanimljiv je i lik gatare Gagi koja je svakoga jutra svojim kombinacijama od graha određivala život stanovnicima S.

U neku ruku je bila gospodar njihovih života !

Razbacivala je grah i raspoređivala sudbine mještana, a ni vlastitom sudbinom nije vladala: prilikom dolaska oslobodilaca u gradić S. dobila je i ona dijete ???

Vodeno dijete. !!!

Tu je i O Sole Mio, koji je volio pjesme.

Najradije je ležao pod dudom i maštao o svijetu koji nije vidio. Nije osjećao ni pljusak kiše, nije vidio poplave. Popeo se na dud i pjevao satima O soooole miiiiooo. Onda utihnuo. I nikad ga niko nije vidio niti je znao kraj njegove operne karijere.

Slikajući ih, pisac je pokazao kako su svi ti likovi sudbinski, svako na svoj način, bili povezani sa rijekom.

"Rijeka je snažan, plav, Bog. Bog što srcu prija. Sredinom rijeke plovi bijeli čaršaf. Nasred čaršafa jedan crveni pupoljak prerasta u ružu.

Pored rijeke prolazi putnički voz. Na vagonu druge klase neko naglo otvara začuđen prozor." 3)

Razvijajući neravan fabularni tok, Ključanin u poglavlju Putevi /Staze nastavlja priču o Ezi, a zatim pažnju usmjerava na starca koji "je imao mlade oči" i ruke željne zagrljaja svojih najbližih. Živio je u gradu S, koji voli svoje građane. Na putu je susreo Mihru koju je sa vidovnjakom spojio jedan vjerenički prsten. U gradiću je živio i čovjek koji ne zna kako se zove, jer mu je "rat izgrizao pamćenje kao gusjenica list". Onda prelazi na nove likove i događaje, razdvaja ih da bi ih rijekom i mostom, kao zajedničkim nitima, ponovo vezao u cjelinu. Svi su oni sudbinski vezani za gradić S. u kom je uvijek bio isti broj stanovnika.

Koliko se rađalo = toliko je umiralo.

Životna i smrtna vaga su se dodirivale svojim kljunovima.

Šire gledano, knjiga govori o tome kako su male i neznatne granice ljudske moći, kako se priroda otima ljudskim nastojanjima da je potčini i njenoj neizmjernoj snazi koja ruši planove ljudi da ostvare svoje ciljeve. Ljudi jedni drugima nisu prepreka, priroda se ispriječi i usmjerava njihove sudbine.

Postmodernistički pristup je i u nastojanju pisca da svoje kazivanje temelji na dokumentarnoj građi. Tako piše da je (Crazy Horse Saloon koji je osnovao Alain Bernardin 1951. u Parizu. U njemu su plesačice identičnih dimenzija tijela i sl...). Zatim ukazuje da je za poglavlje Rječnik zatomljenih riječi "crpio podatke iz knjige Rešada Kadića Sabit Abduzaimović-legionar broj 71.900.(Tešanj,1999.).i sl. Aktuelne događaje slika nekad ironično, nekad ozbiljno, a nekad dokumentirano. Nekad izmišlja radnju i događaje. Taj liberalizam je pokušaj da se tradicionalna fabularnost otrgne kanonima i pokaže kako jezik uvijek korespondira sa stvarnošću. Kako se činjenice mogu pretočiti u fikciju i kako se fikcija zrcali na empirijskim predmetima.

"Svi su vidjeli sliku, niko je viče ne gleda: odbačena iz svih pogleda lebdi nad predgrađem: kao nekakav ogroman plakat, kao amblem: nasmiješena djevojka igra, desnu nogu je podigla, kao kad konj udara nogom u rijeku prije nego će početi piti. Lijeva noga je, pak, čvrsta - lijepa i čvrsta, toliko čvrsta da je prelijepa - djevojka je očigledno u nizu sa drugim djevojkama, mada se one ne vide. I – to bi bilo to!" 4)

Kako vodi čitaoce prema kraju romana koji možemo nazvati i fazom povratka iz izbjeglištva stanovnika gradića S. pisac naglašava ključnu implikaciju literarnog štiva: da se čovjek uvijek, ma gdje bio, vraća svojim korijenima.

Prvo se vratio most.
Na šleperu.
Sa francuskim papirima.
Ezi ga poslala.

Djevojka rođena u vodenom zagrljaju. Najljepša djevojka svijeta sjetila se zavičaja i mosta kog ni jedna carevina nije nikad uspjela izgraditi. Dovezao ga je šleperom Malcel, mladić koji je bio zaljubljen u Ezi. Međutim, stanovnici gradića S. ne žele most. I ne žele znati ni za kakvu Ezi. Ezi se naljuti.
Naredila radnicima da prodaju most i novac daju prvom prosjaku u gradiću.
Tako je i bilo, most je navršio na otpadu, a novac je dobio stari pjesnik Zeri.


Ovakav odnos sredine podsjeća na priču o leptiru koji se pokušavao izbaviti iz čahure, pa je satima okretao da razbije čahuru i da se oslobodi. Vidio to jedan čovjek, pa je uzeo škare i oslobodio leptira iz čahure, a kad je leptir izašao, nikada viče nije mogao letjeti. Priča o mostu simbolički govori o potrebi sredine da očuva ljudskost u ruralnim prostorima, da se otmu od urbanih nasrtaja, da lete vlastitim krilima. Tako roman prima dimenziju naglašenog konzervativizma u kom se simbolički označava težnja da se kroz "fikcionalizaciju historije" sačuva identitet. Riceour bi ovu književnu pojavu označio kao " refiguraciju vremena do koje pisac dolazi preplitanjem historije i fikcije, i koje time postaje ljudsko vrijeme* Prije svega, naglasio je on, fenomenologija je osigurala stanovitu sumjerljivost vremena fikcije i historijskog vremena i priskrbila dvama glavnim pripovjednim načinima zajedničku tematiku, ma koliko ta bila razdrta aporijama. Na kraju prve etape bilo je u najmanju ruku dozvoljeno ustvrditi da se historija i fikcija sukobljavaju s istim poteškoćama, koje dakako nisu riješene, ali su prepoznate i pomoću fenomenologije privedene jeziku". 5)

Osmo poglavlje (Putokazi od ruža) je zanimljiva tradicionalna priča o Mihri, majci Ezinoj. Mihra i Gagi, njene dvije majke, su u mostu vidjeli poruku od Ezi da dođu. Da idu kod nje. Nisu se dogovorile. Gagi je krenula u rijeku. Mihra je krenula u svijet. U izbjeglištvo. Došla u Ženevu, na rijeci Arv. Na ženevsko jezero. Osoblje je voljelo staru lijepu ženu. Izbjeglicu iz Bosne. Onda je čula za riječ Marsej i krenula u tom pravcu. Taksista je bio zapanjen koliko su slične ova stara žena i ona djevojka koju je vozio prije petnaestak godina. Onda je stala pred pansion. U dvorištu ju je čekao starac i pružio buket ruža. Čovjek kojega je tražila čitav život. Suze su im tekle. Mihra je našla čovjeka svoga života.

Svojom simbolikom se osobito izdvaja poglavlje Podvodni monolog koje predstavlja monolog rijeke o prirodi i čovjeku, umiranju i rađanju. Pisac stavlja prirodu u prvi plan kako bi pokazao moć svega što okružuje čovjeka i nemoć da se riješe životni problemi. Priroda zaustavlja vrijeme. Njeno djelo je i rijeka koja ostaje neukrotiva. U njenom krilu mnogo je ljudi. U njenim stoljećima mnogo događaja. O njoj je pjesnik Zeri napisao pjesmu "Balada o rijeci". U njoj je Zeri i njegova Hidra. I u rijeci se vole, šetaju i drže se za ruke.

PRIJE Zerija i Hidre stigao je profesor Muli.
PRIJE profesora Mulija u jednoj velikoj poplavi došao je o Sole Mio.
POSLIJE svih došla je Gagi. Kažu da je nekad bila gatara:
"Uvijek se može vidjeti kako sa nekim dječakom šeta i smije se.
Razdragan je i dječak: smije se. Kažu da joj je sin, ali to niko nije provjerio. Ovdje se, inače, ništa ne provjerava. Ovdje se vjeruje." 6)
POSLIJE SVIH NJIH svakoga dana, prolaze mrtvaci, svake noći.
GORE je rat, pa rijekom plutaju mrtvaci*

Koristeći retoriku vremenske distance pisac je pokazao kako se misli mogu u širokom rasponu zrcaliti u malo riječi. Potvrđuje kako jezik ima raznovrsne mogućnosti misaonog podteksta, koliko se u leksičkoj lapidarnosti krije ljepote, čistote i misaone snage, kako ga znanstveni argumenti i vješto nađeni dokumenti kontekstualno bogate i proširuju misaono značenje. Tako postaje obimno razmišljanja o životu koji se nekad predstavlja u svojoj eksplicitnoj, a nekad u višeznačnoj formi, kako se jednim znakom, poetskim potezom, može različito mnoštvo uvezati u misaonu cjelinu. Mada je izbjegao dominirajući postupak kazivanja i fabularno razbio romanesknu formu, pisac dijelove romana slažu i zaokružuju u misaonu cjelinu koja razbija dogmatičnu stvarnost i slika globalnu strukturu života. Roman svojim kontekstom pokazuje koliko postoji puteva i stramputica kad se umjesto statistike ponudi hermeneutika (tumačenje, nauka o pravilima, sredstvima tumačenje). Upućuje čitaoce na uzročnike i okolnosti, na Bartesovu tezu ( u ogledu Diskurs povijesti, 1967.) o razlikama između pripovijedanja i događaja o kojima se pripovijeda. Pričajući događaj pisac mu daje moć označenog, a ne snagu činjenice i pokazuje sposobnost organizacije teksta sa ciljem da postigne emotivno-zbiljski učinak.

Uz sve to, roman ima etičku dimenziju.

Ona je u razmišljanju o malim ljudima u ratu, patnji i nesreći, granicama ljudske izdržljivosti, nerazumijevanju i osami. Ljudi su uvijek, ma koliko bili vezani, razbijeni i razdvojeni. Povezuje ih priroda, rijeka, most, brijeg, humke, šume. Više nego što su oni povezani među sobom. A ta veza se osjetila osobito u ovom ratu.

Ezi je svoju povezanost sa stanovnicima S. pokazala kad je svoj pansion u Marseju pretvorila u kamp za izbjeglice. U tom kampu čekala je jednu izbjeglicu. U stotinama drugih tražila je samo jednu.

Razbijajući tradicionalističku poetiku (Rječnik zatomljenih riječi) roman govori o onome što dopunjava smisao prethodnih tekstova, o revoluciji i ljudima u njoj, životnim putevima, rastancima i sastancima, ljubavi i mržnji.

Postmodernistički je obrađena i metodologija riječi koje koristi po abecednom redu, od A kao ali, preko B kao Bog, C kao cilj, Č kao čežnja, Ć kao ćud, i tako dalje. Tragajući za korijenima i smislovima značenja, uklapa ih u značenje romana. Kad se ti smislovi slože, oni kontekstu romana daju nova, šira značenja od onih koje ima. Stoga je čitav roman stalno insistiranje na njegovim širim smislovima i značenjima.

Stoga sa realističkih scena skreće na fantastične, stvara jezive slike života i smrti, ovog i onog svijeta. Sudbine se spajaju, pa razdvajaju, da bi se ponovo tražile i našle, ali u drugim svjetlu, sa drugim emocijama. Pojedinci se mijenjaju, jedino masa ostaje ista. Pisac nije eksperimentator, mada voli eksperimentisati, nije klasični istraživač, mada voli istraživati. Takva ambivalencija(dvojnost)pristup književnosti predstavlja rizik i za autora i pisanje, i za recipijenta i čitanje. Nije cilj otkrivanja istine, nego da pokaže piščevu artističku znatiželju.

Kako je pisac u jednom intervjuu naglasio da književnost danas gubi bitku sa medijima, zaostajati za radijom, televizijom, kompjuterima i drugim tehnikom, pisac je grčevito pokušao u ovom romanu naći formulu koja će pomiriti brojne suprotnosti i pomoći knjizi i književnosti da nađe svoje mjesto u takvom okruženju. Tako roman u neku ruku predstavlja pokušaj da se književnost osavremeni grafijskim elementima koji predstavljaju upute u čitanje, ali i u njegovo pisanje, želimo li da knjiga bude zanimljiva i atraktivna recipijentu. Pisac pokazuje da književnost može ići ukorak sa vremenom i proširuje prostore i književnosti i savremene književno - teorijske misli.

Isto tako, omogućava čitaocu da izmjeri vlastita iskustva sa piščevim, da uoči vlastitu upitanost o dosadašnjem egzistiranju i shvati dramatičnost stvarnosti koja nas može već sutra baciti u zagrljaj životne rijeke i čijim dubinama nema cilja ni granica. Ovakvo tumačenje romana nas spašava obaveze da upadamo u zamku o mitskoj definiciji i misiji romana i da sačuvamo potrebnu interpretacijsku distancu i neophodnu književno-kritičku objektivnost.

Sve to kazuje da je riječ o djelu koje nudi različite aspekte u tumačenju. A vrijednost djela je pružanje mogućnosti da se život sagleda iz viče diskursa, da udovolji apetitima recipijenata različitog uzrasta, književnih afiniteta i obrazovanja ga čini i misaono i tekstualno zanimljivim. Roman omogućava da se izraz i sadržaj dalje razlože na svoje supstancije i forme, da se u djelo uđe sa različitih strana, da ga recipijent dalje razgrađuje i definiše i ponudi završetke koje bi, po njegovom mišljenju, trebali biti najlogičniji.

Rizo Džafić
 


1) ZILHAD KLJUČANIN: Vodeni zagrljaj, Bosanska riječ, Tuzla, 2005., str. 8.-9.
2) MILIVOJ SOLAR: Granice znanosti o književnosti, Pavičić, Zagreb, 2000., str. 80.
3) ZILHAD KLJUČANIN: Vodeni zagrljaj, Bosanska riječ, Tuzla, 2005. str. 16.
4) ZILHAD KLJUČANIN: Vodeni zagrljaj, Bosanska riječ, Tuzla, 2005. str. 71.
5) PAUL RICOEUR: Historiografija i fikcija, temps et recit III. Le temps reconte. Ed. Du seuil, Paris, 1985., 236-237).
6) ZILHAD KLJUČANIN, Vodeni zagrljaj, str. 178.


- Krajiški vidici
- Krajiški vicevi
- Kršne Krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
 

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu



webmaster
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.