TOP
BOSANSKA
 
OBLIKOVANJE IDENTITETA KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI

Bihać, Bužim, Cazin, Ključ, Krupa, Kladuša, Petrovac, Sanski Most, Kulen Vakuf


UREĐUJE:
Ing Salih ČAVKIĆ






















Uredio:
Ing. Salih Čavkić







Startpage


ISTRAŽIVANJA:

MEHMED ĐEDOVIĆ: Sjena kurjaka

SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI


dr Rizo Dzafic

Ako djelo posmatramo kao pitanje nove teorijske projekcije kulture i kao identi-fikaciju različitih manifestacija, osjetićemo koliko takav pristup otvara mogućnosti za uspostavljanje novih zakona multikulturnog djelovanja. Teško je danas u bosansko-hercegovačkoj književnosti naći djelo sa kojima će se uspostaviti takva, postmoderni-stička komunikacija, jer se ona (kao i politika, ekonomija i dr.) guši u moru nesporazuma, neznanja i problema. Ipak, u posljednjih nekoliko godina pojavilo se nekoliko djela koja vraćaju nadu da ima pisaca u čijim djelima možemo naći pretpostavljene teorijske principe. Takvih djela se pojavilo tek nekoliko, ali su zanimljiva i značajna po tome što uspijevaju uhvatiti korak sa savremenim svjetskim kretanjima u književnosti i, uz to, uspijevaju dati nov kvalitet savremenoj našoj literaturi. Jedno od njih je roman Mehmeda Đedovića (1971. Miljanovci, Kalesija) "Sjena kurjaka". Sa misaonog aspekta naslov djela zanimljiv je i rječit sa više aspekata. Prije svega, što dotiče neke dimenzije iz mitske prošlosti kad su kurjaci bili bliski sagovornici, a istovremeno, kod nas u Bosni, ulijevaju strah i poštovanje. Razvijajući tu temu pisac je uspio dočarati atmosferu tajanstvene patine prošlosti kakva u čovjeku nastaje u susretu sa dalekim i nepoznatim.

Roman "Sjena kurjaka" počinje neobično, a neobičan ima i tok i završetak. Sve što je neobično, ima cilj da pojača čar tajanstva, da veže recipijente za aktante, ulije nadu da je opstanak moguć u najtežim životnim trenucima, da za mržnju postoji lijek, a za zločin osveta. U tom kontekstu treba posmatrati moto knjige:

"Svijet se kotrlja hiljadama godina, a ako ti se čini da sve počinje i prestaje s tobom, znaj da je to laž; slatko i lijepo je u nju vjerovati, ali je ipak samo laž kao i sve druge.

I prije tebe su ljudi hodali zemljom, činili zlo i osuđivali ga s istom ravnodušnošću, i prije tebe su napadali i branili se, vjerovali i izdavali, kurvali se i bili vjerni. Sve što treba da doživiš neko je doživio, put kojim tabanaš utro, i znao sve što ti tek treba da saznaš".

Takav moto koji je u neku ruku aplikacija čitavog djela, arhitema knjige, misao vodilja na čijoj liniji treba pratiti djelo. Nastavlja se detaljima koji asociraju na Sibir kao mjesto ambijentalnog prostora u čijim prostranstvima se kuju planovi i zavjere koji se reflektuju i u dalekoj Bosni. Autor nam šalje poruku kako se sve što se dešava na kugli zemaljskoj reflektuje na sve njene dijelove, osobito na male i nejake koji otkad je svijeta i vijeka trpe teror moćnih, jakih, zlobnih i pokvarenih. U toj funkciji je slika mračne atmosfere u Sibiru i protagonista koji se mislima i pojavama jedino uklapaju u tu i takvu atmosferu. To su Milutin i Janko, ljudi izgubljenih i u svijetu i vremenu, mistične ličnosti koje žive u prostorima mraka, prošlosti, mitologije i zaborava. Pa su, kao takvi, stalna prijetnja sebi i svijetu.

U prvom fabularnom segmentu romana naglasak piščev je na jeziku, tekstualnosti, narativnim strukturama koje omogućavaju književnim kritičarima i historičarima književnosti da lociraju djelo u kontekst vremena i na temelju jezika dekodiraju njegova temeljna značenja, proširuje njegovu smislenost i dovedu do poklapanja njegovih kategorija: života, misli, riječi i iskustva.

Roman je, uslovno rečeno, komponovan od:

Uvodne priče, te po svemu, različita čak i suprotna, dijela ( I i II dio) i Epilog.

Takav dijakroničan diskurs je omogućio piscu da na uskom prostoru razvije misli i ponudi bogatstvo slika i asocijacija kao upozorenje o Bosni, zemlji sa brojnim opasnostima. Pokušavajući da taj model kazivanja uklopi u zahtjeve postmodernističkog romana i pozitivističkog pogleda na svijet, Đedović je ušao u područje literarne imaginacije otvarajući analitičarima prostor za istraživanje njegovih misli i jezičkih znakova.

U Prvom dijelu roman se kreće poznatim prostorima opisa likova i događaja, ljudi i krajeva Bosne viđenih očima stranca Bekira all Ibruna, čovjeka koji je došao u Bosnu iz Beča sa željom da prođe tragom davnog prethodnika Evlije Čelebije da se uvjeri u teze koje je našao u njegovim putopisima. Nosio je u bisagama smotak papira u želji da na njemu ispiše svoje doživljaje. Lutalačka krv predaka ga goni u opasnosti koje su dio ljudske radoznalosti, genetike, postojanja:

"Ljudi su odvajkada imali potrebu da putuju i u toj potrebi su nastajali putevi. Teži i lakši, bliži i i oni što su išli okolo, vijugavi kao zmije kamenjarke i pravi da im kraja nisi mogao vidjeti. Sigurni i rizični putevi, čiji početak i kraj su bili i daleko i blizu jedan drugom".

Znao je Bekir da ide u zemlju Bosnu, u kojoj se živi u sadašnjosti, a zaziva prošlost, u kojoj život zavisi od brojnih okolnosti i da će stalno biti u opasnosti.

"Prije nego što je Bekir All Ibrun prešao Drinu, upozoravali su ga da ne ide. Ni iskusni ratnici bez dobre pratnje ne mogu lahko proći nesigurne, opasne puteve poludivlje i neuređene zemlje u koju je imao namjeru zaći. Odmetnici rasuti po šumama jedini su gospodari i jedini zakon, oni postavljaju i krše pravila" - govorili su mu.

Preko Drine prema Zvorniku ga je ispratio Miloš kog su preporučili u Beču, a dočekao Mahmut koji se ponudio za vodiča. Bekir je bio je stranac, što je dovoljno da ne bude dobrodošao u ovaj divlji kraj i među divlji narod:

- Ako već ideš u Zvornik, nađi nekoga da te vodi, i ne plaćaj mu ni mnogo ni unaprijed, jer će te, ako vide da imaš novaca, zaklati na spavanju - rekli su mu.

Ako se ide dalje u karakterizaciju likova, dolazi se do spoznaja da je Mahmit, zanimljiv, lukav i prepreden, pun bogatog, uglavnom lošeg iskustva sa ljudima, nepovjerljiv i prema onome koga vodi i s kim razgovara. To lukavstvo će se pokazati kao prednost u samjeravanja etičkih dimenzija sluge i gospodara. Bekir je prihvatio Mahmuta, vjerovao mu i slušao njegove upute što se pokazalo kobno. Uz aktante, Đedović je opisao Bosnu kao tajanstveni prostor u kom se čovjek lahko izgubi i istraživače koji u lutaju svijetom žrtvujući se za svoje ideale. Da ih nema, svijet bi i danas bio zamka i enigma.

Spajanjem davne, mistične i mitološke prošlosti, sa našim vremenom, pisac je premostio jaz između prošlosti i sadašnjosti, forme i sadržaja. Ono što se izdvaja u ovom dijelu romana je slika bosanskog čovjeka i atmosferu Bosne:od tajanstvenih i šuma, kaljavih puteljaka, nepovjerljivih Bosanaca, do zanimljivih opisa ljepote koja svim sjajem blista u svom tajanstvu, ljepote koja nosi brojne opasnosti. Tako je, slikajući ljude i prostore, u Uvodnom dijelu pisac sučelio stvaran i hipotetičan svijet tragajući za njegovim ideologemima (sastavnicama). Istražuje svoju zemlju eksperime-ntišući sa mogućnostima svoga jezika, pokušava dati njenu autentičnu sliku na moderan način:

"Zamašćeni, ugojeni vlasnik hana smješkat će mu se sve dok ima čime platiti ručak i vodu za kupanje, a jednom, kada veče pretekne dan, ravnodušno će mu prerezati grkljan i ostaviti ga u obližnjem šumarku medvjedima i divljim psima. A ni drugi nisu bolji – onaj trgovac od kog je uzeo duhan, ili kaligraf kod koga se snabdio papirom. Iza svakog osmijeha tražio je razlog, a i najmanja izbočina za pojasom njegovih domaćina, prolaznika, pa čak i djece, mogla je skrivati kuburu ili nož".

Slikajući Bosnu, dao je i odnose između jedinki, te odnose na relaciji jedinka – masa ostavljajući stalne i stabilne strategije i koncepcije tradicionalnog žanra i pokazuje kako istraživanje nepoznatog sa savremenog aspekta mijenja recepciju na svijet u kom živimo. Redefinira granice jezika, a pažnju recipijenta pomjera sa prostora sveznajućeg pripovjedača, na prostor učesnika događaja. Takvo iščitavanje djela nudi adekvatna rješenja piščevih tekstualnih zagonetki.

Ono što roman uključuje u savremene postmodernističke tokove je razbijanje tradicionalne fabule romana, mijenjanje prostora, radnji i pozicija, nagli završeci i počeci koji recipijenta dovode u zabunu. Đedović teze argumentira formalistički i kontekstualistički nudeći u podtekstu "arheologiju znanja" (Fuko) u kojoj istraživač nalazi nove prostore za zadovoljenje tragalačkih nagona. Ono što je zanimljivo kod Đedovića je težnja da naglasi djelovanje suprotstavljenih težnji koje su se osobito prelamale na Bosni, te da održava paralelan odnos između suprotstavljenih kategorija teksta i konteksta. Postmodernistički diskurs je i zanemarivanje hronologije i ulazak u maglovite prostore tajanstvene zemlje, nedostatak jasnoće i metodologije u realizaciji fabule, naglašavanje neukrotivosti ljudskog duha.

Tako Mahmut umire i ponovo se pojavljuje da bi sa Bekirom našao blago;

Bekir biva uhvaćen, pa se na čudan način spašava, da bi ga Mahmut na kraju ubio, bez ikakvog razumnog cilja i razloga. U tom haosu se kao spasilac i nada za izgubljeni svijet javlja lik Majevičkog Kurjaka, koji dolazi samo u iznimno teškim i složenim situacijama. Razvijajući priču na relaciji između jave i fikcije, pisac pojačava postmodernistički diskurs i ostavlja mogućnost da sam se dograđuju misli, rečenice i likove. Takav pristup omogućava da se razbukta mašta, stvore fikcionalni okviri u koje recipijenti smještaju misli i sudove. Pisac oslanjao na imaginaciju i uz njenu pomoć ponudi rješenje za bezizlaznu životnu situaciju. Tako nudi postmodernističku formu datu specifičnim verbalnim modusom građenim od zanimljivih leksičkih jedinica ("mada premorene, noge su strpljivo otkidale po komadić puta i nosile mršavog, u prašinu zavijenog čovjeka; U prostoriji punoj jakih mirisa drhtala je tišina. Sparina se lijepila za ispucali plafon…).

Kako je postmodernizam danas vladajuća književna epoha, a sama riječ govori da se radi o nečemu poslije modernizma, možemo reći da je riječ o nečemu što ne znamo ni je li došlo. Isto tako, postmodernizam teoretičari tumače kao napad na mode-rnističku ekskluzivnost, nečitljivost i sl. On afirmiše misao da sve u životu ima svoja dva pola, dva kraja, dvojnu poetiku i dijalektiku. Pisci nude čitaocima mogućnost da nešto sami razriješe prema vlastitom dojmu i shvatanju. Nude više završetaka, a čitalac se opredjeljuje za onaj koji je najzanimljiviji. Tako Đedović priča o smrti svojih antijunaka, pa ih oživljava i prati dalje. Ubistva nisu stvarna već imaginativna, a pisac nudi da izaberemo kraj koji nam odgovara, koji udovoljava krijerijima naše osobnosti..

Sa misaonog aspekta, u prvom planu pripovijedanja je etika zemlje u kojoj svi pokušavaju razbiti njene etičke norme. Pisac je uspio naslikati etiku Bošnjaka i njihovu tradiciju, jezik, vjeru i običaje. Razgovor starog mlinara Orhana i njegove kćerke Bejde najbolje potvrđuje moralni kodeks koji egzistira u jednoj skupini:

- Šta ti šutiš, ne progovaraš ni je'ne? -

- Šta ću, babo, ako već nemam šta kazati, bolje je da šutim – ona će pomirljivo.

- Imaš, imaš, zna tebe tvoj babo, šćeri: ovolicnu te je kupao u ovoj istoj rijeci, baš pod ovom vodenicom. Imaš, Bejda, samo nećeš, ne smiješ. Otac se ništa ne pita, niti se ocu šta priča, je li tako? -

- Tako je, babo, kako god ti kažeš… -

U stvari, stari Orhan, koji se godinama prikrivao u vodenici, prilikom napada hajduka Harana koji se odmetnuo od harambaše, u situaciji kad od zločinaca mora spasiti lijepu Bejdu, otkriva da je on legendarni Hasan Porić, legendarmi Majevički Kurjak za kog narod decenijama priča da je poginuo:

Hajduci zanijemiše, a onda udariše u glasan smijeh, svi, i onaj sa isukanim nožem. Starac se isprsio, šiba ih pogledom i prkosi smijehu.

- Dobar pokušaj, starkeljo, samo što je Kurjak davno pod zemljom, a zato što si potegao to časno hajdučko ime da bi zaštitio svoj bijedni život, Isad će te klati tupom stranom noža, onom nazubljenom, da se koprcaš i umireš do sutra…

Haran nije ni završio kad se šumom razliježe "Allahu ekber", dugo, otegnuto, da se krv u žilama ledila, a onda divlje zavijanje najkrvoločnije majevičke zvijeri, kurjaka.

Kad Orhan skloni ruke sa usta i kada zov presta, hajduci se zgledaše. Samo iz priča su znali za Kurjaka i čuli da se oglašavao tekbirima i vučjim zovom kad bi kretao u pohod…"

Ono što je snažno u romanu je momenat iznenađenja prisutan kao vječuta kategorija tog prostora i čitalac mu se uvijek nada pokušavajući da ga prepozna i preduhitri. U toj funkciji su i slike ljudi koje nisu obične i svakidašnje. Bekir od Zvornika do Tuzle sve više spoznaje te osobine,ali ih nikad nije uspio do kraja spoznati:

"Čuo sam da su ovdje ljudi na svoju ruku, da mnogo šute, a kada i govore, paze šta pričaju.
Po tebi vidim da je tako."
"To su samo priče. Svugdje ljudi i govore i šute, to je do ljudi"... (…)

Stisnuše jedan drugom ruku bez imalo iskrenosti.

Slikajući hajduke pisac razbija epske slike o njima, slika ih i predstavljao kao pljačkaše, ubice, otimače, ali uvijek u situacijama kad treba odbraniti egzistenciju.:

- "Momčino, ove ljude vani, hajduke, siledžije, divljake, zovi ih kako god ti drago, u šumu i u ovakav život kakav žive mogla je natjerati samo golema muka. Možda neko ko o sebi ima vrlo visoko, a o drugom nikakvo mišljenje. Rijetki su oni, mada ima i takvih, koji dođu zbog toga jer im se dolazilo".

Đedović vješto slika likove i atmosferu koja objašnjava postupke likova. Dovodi čitaoce do spoznaje i utječe na njihov prosudbeni kod:

Kad noć pokrije dan, planina oživi drugim, manje poznatim, životom. Sjenke se izduže, zatrepere, sjedine, a boje utope u jednu. Duboko u šumi mrak ogušća, zaplete se u grane i kao kapom poklopi vrhove drveća… (…)

Čekanje zna potrajati kad imaš posla sa ljudima kojima vrijeme ne znači ništa; prvo što se nauči u šumi je strpljivost. Strpljivi najduže žive…

Recipijenti mogu posmatrati djelo kao žanr u kom pisac često prekoračuje iz jednog u drugo polje nadležnosti (što je teza poetike postmodernizma) vezujući tako fikcionalne konstrukcije vremenskih razdoblja i historijske sekvence. Ako se polazi od teorije da je svaki pravac opreka na prethodni, onda se može tragati u ovom romanu za oprekama koje možemo markirati kao elemente podsmodernističke strukture. Sve što susrećemo u životu, književnosti i kulturi je na neki način opreka nečemu. To je kao kad generacije uvijek udaraju na očeve, a afirmiraju vrijednosti djedova. Sa književnog aspekta, opreke su:

ANTIKA SREDNJI VIJEK RENESANSA BAROKKLASICIZAM ( i PROSVJETITELJSTVO)ROMANTIZAM REALIZAM MODERNIZAM POSTMODERNIZAM

Teoretičari književnosti su ukazivali kako pisci uvijek negiraju književni pravac iza sebe, a oslanjaju se na onaj koji je dalji. Postmodernizam je u stvari rušenje ekskluzivizma, jer da bi shvatili romane toka struje svijesti kakve je pisao Tomas Man mora čovjek biti prilično obrazovan kako bi mogao slijediti misaone tokove pisca. Postmodernizam ruši ekskluzivizam i pokušava omogućiti svakom recipijentu da shvati i prihvati djelo, da sam izvuče potrebne zaključke. Pa mu čak nudi i nekoliko zaključaka od kojih čitalac može izabrati i prihvatiti jedan.

Renesansa se oslanja na antiku, barok na srednji vijek; klasicizam je opreka baroknoj razbarušenosti, pa unosi pravila i zakone renesanse… Realizam je napad na romantizam i afirmacija klasicizma, a modernizam je napad na realizam i afirmacija romantizma. Postmodernizam negira teorije modernizma, a afirmiše zakone realizma unoseći svoja shvatanja i objašnjenja. To je ponavljanje dijalektike suprotnosti u kom su periodi opreka jedni drugima. Oslanjajući se na tu tezu, uočićemo da suvremeni pisci, pa i Đedović, sada toga nije potpuno ni svjestan, mijenja fokuse posmatranja likova i događaja i nudi brojne opreke: Tako prvo slika događaje u Sibiru, pa događaje u Bosni.

Mijenja lokalitete i uklapa u njih junake dajući im one osobine koje moraju imati da bi opstali.
Likove uvijek ih, ma kako bili bliski, dovodi u opreke, uvijek jedni za druge predstavljaju potencijalnu opasnost.

To ih čini budnim i opreznim,

Sibir: Janko Milutin
Srbija – Bekir Miloš,
Bosna: Bekir Mahmut,

koji se igrom sudbine razdvajaju, pa ponovo susreću, uvijek u neobičnim okolnostima,

Zanimljiv su i odnosi gazda Jovo  Bekir
Mahmut  gazda Jovo
mlinar Orhan Šljivić iz sela Okrugla ispod Majevice  hajduci
Orhan  njegova kćerka Bejda,
Bejda  harambaša Hazim Tunjić
Hajduci: Arslan  Haran
Haran  Isad
scena klanja  

Hajduci: harambaša Ćazim Tunjić

 Haran

Orhan = Hasan Porić = morski Majevički Kurjak

Ponekad iz razdvaja kratko, pa ih ponovo spaja;

(Bekir Mahmut), nekad ih spaja poslije dužeg vremena
( Šaćir Dušan Albanac Sprečo  Orhan), a nekad se zauvijek gube u vremenu i prostoru.

Zanimljive su priče su o Orhanu i Dušanu Vučetiću koji su igrom sudbine polubraća. U takvu atmosferu se uklapa i tajanstveni derviš Šaćir Vildić koji nalazi ranjenog Mahmuta.

(Šaćir Vildić je usamljen, i ne samo svojom voljom odvojen od ostatka svijeta…odabrao pust drum, šumu, lutanje, glad i nesigurnost. Zašto, niko ne zna, a on nije mogao birati…).

Šaćir Vildić Karlo Suhi,

Ljudi lutaju šumom, jedni su progonjene zvijeri, a lovci koji su im na tragu.

Zatim nastavlja razvijati odnose koji u svojoj jednakosti ili oprekama dovode do završetka romana:

Šaćir Vildić (Grušava) i razuzdana udovica Sunija.

Šuma – mjesto gdje se hiljadama godina vodi vučija borba za opstanak i pritom se ne biraju sredstva.

U drugom dijelu opreke se nastavljaju:

žandari seosko stanovništvo
Mahmut žandari

 moraju nekoga proglasiti lopovom da bi opravdali svoje postojanje…

Pisac prati likove, uklapa u atmosferu, dovodi u vezu i razdvaja da bi ih ponovo spojio u neobičnim i nesvakidašnjim situacijama.

Susret Orhana i Bekira u mračnoj klopci u koju su ih ubacili hajduci.

Veza Bejde i glavnog harambaše Ćazima Tunjića za koga se priča da je "ubio svog oca, ostavio u Olovu ženu sa dvoje djece.

Bejda Karlo
Šaćir Bejda
Bejda je umrla, a rodila se Tima

(kriomice, ista onako kako je njen babo od majevičkog kurjaka, od hajduka, postao vodeničar). Smrt Time Muftić i dženaza u Vlasenici. Tajanstvena Tima, kćerka Bejde koju je, kao dobri duh, spasio Šaćir Grušava. Pojavljuje se gdje treba i kad treba.

ODNOSI:

Priča o Jusufovićima (stari Salih i sinovi mu, Ibrahim i rašid)i njihovom susjedu Karlu Suhom, podmuklom potkazivaču i prelivodi…
Jusufovići Karlo Suhi,
Jusufovići žandarmerijski penzioner Dušan Vučetić
i trgovac Drago Popović i kovač Stevo Popović…
Dušan Vučetić Mahmut Virdžić

iz okoline Srebrenice, trgovac, putnik, radnik….

U oprekama su i mjesta sa jedne i druge strane Drine.

Ona pojačavaju epski naboj. Zatim mjesta u Bosni:

vornik Spreča SprečaVlasenica.
Žandarmerijska stanica u Spreči na putu od Zvornika do Tuzle.
Olovo Srebrenica…

U oprekama su ljudi i lokaliteti:

hajduci selo
žandari šuma
šuma rijeka
potok Drina
Šaćir Vildić Spreča

Te opreke objašnjavaju ljude koji imaju vučiju ćud:

Bekir poskoči i podiže starca na leđa.

- Šta je kurjak, kakva je to životinja? – pitao je ubrzavajući korak.
- Vuk, Bečlijo, vuk, zvijer vrijedna poštovanja i straha. Kurjak je opasna i krvoločna zvijer, momčino, i ako čopor odluči da nas napadne, nema nam spasa.

Kako je Orhan pričao, tako je Bekir ubrzavao korak prema mjestu koje je u gustom mraku djelovalo kao svjetlije.

- Jebem ti Bosnu, i hajduke, i kurjake, glavu ću izgubiti u ovoj nedođiji – gunđao je Bekir.

Orhan se osmjehnu: - Svi gubimo glave, ovako ili onako, danas ili sutra, svi, niko ne ostaje…"

Vodeći čitaoca prema kraju, pisac zatvara radnju romana pričom o blagu Majevičkog Kurjaka u vodeničkom kamenu kod Bekir nalazi. Ali, kako to biva u svakoj priči, blago nađeno ili ukradeno je uvijek prokleto, pa ne donosi dobro ni Bekiru ni Mahmutu: Mahmut ubija Bekira i uzima blago, pa Bekira, čovjeka iz Beča, traži porodica ne shvatajući da čovjek tako može da ode i jednostavno nestane kao da ga nikad nije ni bilo... A krenuo je u Bosnu tragom zapisa svoga pretka Evlije.

Ubilo je i Mahmuta, mada se obogatio. Mada je bio najbogatiji trgovac na Drini. Pohodilo i njegove sljedbenike. Jer bogatstvo ne može skinuti sa čovjeka kletvu

Kruna završava kod Šaćira, a Haran i Ćazim i drugi umiru kako je ko zaslužio.

U centru priče je zlatna kruna srpskog patrijarha optočena rijetkim dragim kamenjem koja treba da stigne u Zvornik. Pisac je koristi kao što su drugi pisci koristili teme o mitskoj priču o eskalibaru, maču kralja Artura, ili o svetom gralu kog su tražili vitezovi okruglog stola. Kruna je i temelj romana i usmjerava sudbine junaka.

Sibir je metafora jednog kraja svijeta i javlja se na početku romana, a Bosna je metafora drugo kraja, a javlja se na kraju romana. Metafora je potrebna da pisac pokaže perspektivu posmatranja predmeta i pojava, da naglasi razliku između emitenta i recipijenta, kodova i podkodova. Danas dekodiramo ovo djelo različito od onih koji će ga dekodirati u narednim stoljećima. Historijska distanca ne postoji, pa je u analitičkom postupku, kao i prilikom čitanja, prisutna emotivna dimenzija. Ontološki status romana treba tražiti u komunikacijskom maniru. U tom je kontekstu i epilog koji je u suglasju sa uvodnim dijelom i koji zaokružuje roman u umjetničku cjelinu: ljudi se traže, ali se nikad ne nalaze. Čak i onda kada su skupa, kada zajedno žive i dijele istu sudbinu.

Dr. Rizo Džafić


- Krajiški vidici
- Kršne Krajiškinje
- KRAJIŠKA KNJIŽEVNOST
- KRAJIŠKI PISCI PO OPŠTINAMA
- DŽEMALUDIN EF. ČAUŠEVIĆ
- POSTMODERNIZAM U ROMANU IZETA PERVIZA
- POSTMODERNISTIČKA DISKURS U ROMANESKNOM PROJEKTU
- SAVREMENA RECEPCIJA KAO OPREKA TRADICIONALNOJ RETORICI
- MURAT ŠUVALIĆ PONOVO MEĐU BOŠNJACIMA
- REPORTAŽA: VODENICA STARA
- STRAH
- ŽIVOT, TO JE NEŠTO DRUGO
- A DUNAV K'O POTOK
- TEMATSKE, GENEALOŠKE I KONTEKSTUALNE VRIJEDNOSTI SAVREMENE KRAJIŠKE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU
- HUSAR HAVIĆ, KRAJIŠKI ROBIN HUD
-
PRIPOVIJETKE i PRIČE IZ NAŠIH ČITANKI
- MONOGRAFIJE SAFETA SARIĆA
 

Na prijethodnu stranicu Na vrh stranice Na sljedeću stranicu



webmaster
info@orbus.be
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Zabranjena svaka vrsta kopiranja i reprodukcije bez izricite dozvole.
Page Construction: 23/10/2005. - Last modified:12/05/2013