TOP
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA


Esad Bajtal Filozofski temelji psihologije
Esad Bajtal

r e c e n z i j a
Ugo Vlaisavljević

Ugo Vlaisavljević

Vodeći motiv Bajtalovog rada naznačen je već u njegovoj prvoj rečenici: “Psihologija ima kratku historiju, a dugu prošlost.” Ova često navođena opaska njemačkog filozofa i psihologa Hermanna Ebbinghausa iznosi važan uvid da psihologija ima prošlost koja zasigurno njoj pripada iako ne može biti uključena u njenu historiju. U ovoj dojmljivoj sentenci povučena je, u stvari, razlika između dvije prošlosti: one kraće prošlosti, koju bez kolebanja pripisujemo psihologiji, i one duže, za koju smo obično skloni da je ne pripišemo psihologiji. Ebbinghaus svojim iskazom ustanovljuje izvjesno pravo; on iznosi odvažnu tvrdnju da psihologija ima pravo, da polaže pravo, na ovu dužu, neusporedivo dužu, nesagledivu prošlost. Međutim, samo je pravo na izvjesnu kratku prošlost utvrđeno i neupitno pravo, na osnovu čega se ta prošlost računa u historiju psihologije. Psihologiji nesumnjivo pripada njena novija prošlost, jer biografija se piše od trenutka rođenja, pa tako i biografija psihologije. Psihologija je jedna od rijetkih disciplina koja ima tačno ustanovljenu godinu svog rođenja - 1879. godinu, kada je Wilhelm Wundt ustanovio prvu psihologijsku laboratoriju na Univerzitetu u Leipzigu. Wundt se smatra ocem i osnivačem psihologije. Datum rođenja psihologije utvrđen je, dakle, epistemološki: od tada počinje historija psihologije qua znanosti. Wundt je, u stvari, zaslužan ne za utemeljenje psihologije kao takve nego za utemeljenje empirijske psihologije koja bi mogla ispuniti kriterije moderne pozitivne znanosti.

Ako se Esad Bajtal odlučio da pokuša izvršiti “ponovno prisvajanje” one još ne prisvojene, “duge prošlosti” psihologije, onda njegovo istraživanje nije naprosto historijsko nego je prije svega epistemološko. Naime, ovo istraživanje bi moglo biti čisto historijsko kada bi psihologija mogla biti svedena na empirijsku psihologiju i kada bi ova potonja mogla biti uzeta kao pozitivna znanost u jakom smislu riječi. Tada bi se pred nama jasno razdvojile dvije prošlosti, a ona prva koja je privukla autora bi se pojavila kao “predznanstvena povijest psihologije.” Međutim, umjesto da jasan epistemološki kriterij “znanstveno versus neznanstveno” dijeli povijest, kako bi to htjela naivna svijest o znanosti, upravo je povijest ta koja ovaj kriterij postavlja prema svom vlastitom ritmu i promjenljivim odnosima. Ne samo Wundtova nego i sva kasnija psihologija do današnjeg dana neće ispuniti stroge kriterije pozitivne znanosti. Wundtu se prije može pripisati zasluga da je empirijsku psihologiju, odvojivši je od racionalne psihologije (prema podjeli koju je uveo još Christian Wolf), postavio na put da postane “razlučiva akademska specijalnost,” što će biti postignuto tek kasnijim razvojem koji seže “duboko u dvadeseto stoljeće.” (Cf. The Oxford Companion to Philosophy, ed. by Ted Honderich, Oxford University Press, 1995, str. 729). U tom smislu se 1879. godina može uzeti daleko opreznije, prije kao datum početka porađanja, “početka emancipacije psihologije od filozofije.” (Ibid.) Ovaj proces još traje i u doglednoj budućnosti se ne nazire mogućnost da bi mogao biti dovršen. U svakom slučaju, koliko god ga pomjerali u novije doba, “povijesni raskid filozofije i psihologije nikada nije bio nekakav jasan raskid.” (Ibid., str. 730)

Bajtal na dosljedan način pokušava izvesti sve konzekvence ovog uvida. Nasuprot danas lako prepoznatljivoj nesklonosti psihologa da prihvate svoju blizinu filozofiji, on će nastojati da kroz obiman i zahtjevan posao historijske rekonstrukcije psihologije glavne etape povijesti filozofije prikaže kao glavna poglavlja u razvoju same psihologije.  Pritom je blizina filozofiji uzeta na radikalan način, kao izazov epistemološkom uvjerenju da je psihologija u pravom smislu riječi empirijska psihologija koja se kao znanost pokušava odvojiti od filozofije. Bajtal blizinu psihologije filozofiji ne postavlja u jasan okvir predznanstvene povijesti psihologije. Upravu mu dosljedno i produbljeno povijesno istraživanje dopušta da se odvaži uzdrmati uvjerenje o konačnom empirijsko-znanstvenom obliku psihologije. Čitava povijest filozofije je predstavljena kao genealogija psihologije, pri čemu je ovoj potonjoj oduzeta svaka mogućnost približavanja nekom konačnom obliku, nekom njenom konačnom rođenju. Emancipacija od filozofije je već odavno počela, od “rođenja” same filozofije – i nikada neće biti završena i smirena u nekom obliku znanstvenosti. Bajtal nam prikazuje jednu dinamičnu i otvorenu povijest psihologije in statu nascendi, u kojoj njen empirijsko-znanstveni oblik upravo predstavlja najveću prijetnju njenoj filozofskoj prirodi. Pritom se pokazuje da je Heideggerova distinkcija povijest/historija mnogo važnija od distinkcije znanost/neznanost. Svojim povijesnim analizama Bajtal je relativizirao i kontekstualizirao ovu epistemološku distinkciju par excellence, a da to nije bacilo loše svjetlo na psihologiju. Povijest psihologije avant la lettre, kakva je bogato ocrtana u ovoj knjizi, nas poučava ne o nekakvoj neznanstvenoj ili predznanstvenoj psihologiji nego o psihologiji koja je već oduvijek uvučena u orbitu znanosti. Pritom se ne radi o rehabilitaciji naprosto antičkog ili nekog drugog predmodernog koncepta znanosti nego o isticanju epistemološke biti filozofije, jer upravo ona  predstavlja posljednju instancu prosuđivanja znanstvenosti.

Blizina psihologije filozofiji nije ponovo osnažena samo iz njihovog antropološkog nego prije svega epistemološkog srodstva: ne uči nas psihologija qua filozofija samo o biti čovjeka, o njegovoj istinskoj prirodi, nego također i prije svega o biti same spoznaje, na osnovu koje u modernom dobu empirijska znanost stječe posebne povlastice. Bajtalovo subverzivno i inspirativno vraćanje psihologije u okrilje filozofije, kada se čini da to može samo nauditi njenom epistemološkom statusu, pretpostavlja posebno isticanje i prevrednovanje epistemološke vrijednosti same filozofije. Bajtalov doprinos bi se onda mogao sažeti ne u zaključku da je filozofija odavno uspijevala nagovijestiti saznanja psihologije nego da je psihologiji kakvu danas poznajemo prethodila duga povijest metapsihologije, zato što su tačke nerazlučive povezanosti filozofije i psihologije prije stupanja na stazu njihovog razdvajanja bile upravo momenti istinske epistemološke refleksije. Zato autor u svom traganju za tačkama preklapanju u višemilenijskoj povijesti ne traži mjesta gdje je filozofska interpretacija najbliža svakodnevnom iskustvu nego sebi upravo može priuštiti da se drži “uobičajenog određenja filozofije kao čisto spekulativne aktivnosti.”

Tako se u tom beskrajno širokom polju koje bi se moglo nazvati “pred-historijom psihologije kao empirijske znanosti,” autor pokušava nositi sa nimalo lakom zadaćom povezivanja historijskog razjašnjenja sa spoznajno-teorijskim razjašnjenjem. Kasni Husserl je, kao što je poznato, u tom ključu predstavio svoj vlastiti posljednji pothvat, ne propuštajući da istakne koliko je on težak i neizvjestan, jer ga treba provesti usprkos “vladajućoj dogmi o principijelnoj razdvojenosti” ova dva načina razjašnjenja. (Cf. o tome Die Krisis, Beilage III, Martinus Nijhoff, 1954, str. 379.) Ova dogma i dan-danas ostaje u gotovo nepomućenoj snazi, usprkos važnim epistemološkim preokretima koji su se u međuvremenu desili, poput recimo onog Foucaultovog. Zato vjerujemo da i pažljiv čitalac može lako da previdi najvažnije stremljenje Bajtalove interpretacije, tim više što će ga i neka važna ukazivanja možda zavesti na stranputicu: na primjer, iz naslova će pomisliti da se radi o čisto epistemološkoj, sinhronijskoj analizi psihologije, a po sadržaju će zaključiti da se radi o prikazu historijskog razvoja koji je doveo do psihologije.

I doista, Filozofski temelji psihologije su pouzdan vodič kroz “dugu prošlost” psihologije. To je povijest filozofije pisana za psihologe, ali također i povijest psihologije pisana za filozofe. Kao što psiholozi mogu otkriti da je njihova znanost, barem kao metapsihologija, drevna znanost, tako će i filozofi naći jednu drugu povijest filozofije čije pisanje je pretpostavljalo inventivnu i imaginativnu “redeskripciju” (cf. R. Rorty, Contingency, irony, and solidarity, Cambridge University Press, 1989, str. 108.), arheološki napor prevođenja “implicitne i nenamjerne psihologije”, kako je Bajtal imenuje u svojoj završnoj riječi, u njen eksplicitniji i prepoznatljiviji oblik. Autor na zanimljiv i uvjerljiv način pokazuje da svaka velika filozofije iz “duge prošlosti” odgonetanja svijeta i čovjeka ima svoje poglavlje iz psihologije, a čitanje ovih poglavlja jednog za drugim ispunjava gotovo sve kockice mozaika savremenih psihologijskih učenja: kod jednog filozofa čitamo asocijativnu psihologiju avant la lettre, kod drugog psihoanalizu avant la lettre, kod trećeg kognitivnu psihologiju avant la lettre, itd.

Pa ipak, naglasimo to na kraju, bilo bi pogrešno u filozofskoj prošlosti psihologije vidjeti samo (implicitnu) psihologiju prije (eksplicitne) psihologije. Autor ima posve jasnu svijest o epistemološkom domašaju svoje arheološke rekonstrukcije: “Potpuno otvorena u svojoj upitnosti (…), psihološka problematika ostaje u svojoj suštini nesamjerljiva i nužno kritički filozofična, u smislu stalne potrebe ponovnog preispitivanja vlastitih odgovora.” Pretpovijest znanstvene psihologije, dakle, ne nudi odgovore koje će kasnije učenjaci u svojim empirijskim metodama ponovo pronaći nego upravo bogatu riznicu pitanja za sve odgovore do kojih su oni uopće mogli doći. Da nije ovog preokretanja pretpovijesti u buduću povijest metapsihologijske refleksije, pretumačenja “implicitne psihologije” u epistemologiju psihologije, autoru bi se moglo prigovoriti da ništa bitno ne otkriva u tematskom preklapanju filozofije i psihologije (“filozofi su se oduvijek bavili psihološkom problematikom”), da ne razlikuje filozofsku antropologiju od psihologije i da previđa najvažniju stvar: “neka disciplina se ne definira svojim predmetom nego svojom metodologijom” (cf. Jean-Marie Klinkenberg, Précis de sémiotique générale, De Boeck Université, 1996, str. 24). Međutim, na ovaj način istaknuta, preklapanja upravo ne brišu nego ustanovljuju razliku između ove dvije toliko srodne discipline.

Nadam se da ovaj osvrt sasvim uvjerljivo ukazuje da ova nova knjiga Esada Bajtala predstavlja dragocjen i poticajan doprinos razvoju društvenih znanosti kod nas, a posebno akademskoj i građanskoj debati koja se tiče najvažnijih pitanja s kojima se misleća egzistencija može suočiti. Filozofske temelje psihologije svesrdno preporučujem izdavaču i čitaocima.

Sarajevo, 29. IV 2005.


 

LITERATURA

KULTURA LITERATURA POEZIJA PROZA ZBORNIK AUTORI
GLAVNA KNJIGE AKTUA KRAJINA EKOLOGIJA BARAKOVIĆ




webmaster

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 29-05-2005 - Last modified: 31/10/2020