 |
"MANJE OD NIŠTA"
Autor:
Esad BAJTAL
Breza, oktobar, 2006. |
 |
PRIKAZ KNJIGE -
"MANJE OD NIŠTA"
Prof.dr. Esad Zgodić |
U
starijoj filozofiji – posebno onoj koja je zamišljala kako se ljudska
historija događa po već nekom unaprijed definiranom planu-proviđenju pa
apsolutno moćna Volja, ove ili, one, Transcendencije, s onu stranu
ljudskih htijenja, njima iza leđa radi, oblikuje i dolazi na svoje –
rasprave o ulozi ličnosti u historiji nisu bile na cijeni, zapravo,
tretirale su se kao nešto što pripada sferi subjektivističkog i
banaliziranog psihološkog gledanja na historiju.
Takvoj tradiciji, pripada, uzmimo, i Hegelova filozofija povijesti:
ljudske strasti su važne, ništa se veliko u historiji ne događa bez
velikih strasti, no, one su tek oruđe u rukama svjetskog duha, a on,
primoravajući ljude da, u krajnjoj liniji, rade ono što On hoće – i to u
matici predestiniranog toka Historije – briše i ostavlja iza sebe kao
anonimna i efermerna subjektivna mnijenja i uobraženja individualnih
motiva, volja i strasti kao nešto slučajno i nesupstancijalno. Recimo: u
ovakvim i sličnim filozofijama svjetskog duha nije bilo, niti je moglo
biti, respektabilnog mjesta za ono što ćemo ovdje nazvati diskurs i
metoda psihobiografije u tumačenju političke historije.
***
No, kada izađemo u prostore izvan ovakvih filozofija povijesti, dakle,
kada izađemo na polje refleksija o historiji kao indeterminističkoj
stvarnosti slučajnog, neproračunljivog i nepredvidljivog ili, pak, u
sferu mišljenja koje - smatrajući, pri tome, da se sloboda sastoji u
djelovanju u skladu sa spoznatim historijskim nužnostima – traži humusno
zemljište ljudskoj autonomiji u historiji, odmah susrećemo drugačija
viđenja: tu su nepregledne diskusije o ulozi ličnosti u historiji.
Svakako, tu se, ilustrirajmo te rasprave, izdvaja, naprimjer, Karlajlova
rasprava o heorijima. (Thomas, Carlyle /2004/ O herojima, Zagreb:
Politička kultura). Kasnije, međutim, sa oblikovanjem i etabliranjem,
uzmimo, socijalne psihologije, analitička psihobiografija zadobija svoje
utemeljenje i ogledne elaboracije. Podsticaji su dolazili sa tla
pokušaja da se objasni masovna psihologija nacifašizma i utvrdi
psihološka profilacija njegovih vođa. Ilustrativan je, u tom kontekstu,
naprimjer, rad Eriha Froma i njegovo tumačenja psihologije Adolfa
Hitlera. (Fromm, Erich /1989/ Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb:
Naprijed; Beograd: Nolit.) Na tim i sličnim tradicijama i moderna
socijalna a posebno politička psihologija, znajući, pri tome, za njene
objašnjavalačke vrijednosti ali i ograničene domete u njenom spoznajnom
produktivitetu, koristi psihobiografiju kao jedan od svojih diskursa. (O
psihobiografiji u kontekstu političke psihologije informativno vidjeti,
naprimjer, u: Šiber, Ivan (1998) Osnove političke psihologije, Zagreb:
Politička kultura, posebno poglavalje Psihobiografska metoda).
OMOT KNJIGE - MANJE OD NIŠTA
Kako se u Bajtalovom rukopisu, zapravo, radi o jednom pokušaju
sublimirane psihografije Slobodana Miloševića
prethodni ekskurs za svoju svrhu ima samo jedno: ustvrditi kako taj
pokušaj nije stvar subjektivnog hira i autorove dokone imagnicije nego
da jeste objektivno – mada, čini se, autor, u svojim, inače,
nepretencioznim ali, svakako, spoznajno produktivnim, spoznajnim
aspiracijama, na to i ne pretendira – u dosluhu sa u znanostima već
etabliranim pristupima u tumačenju politike i njenih personalnih
protagonista. I po ovoj ukorijenjenosti njegov rukopis zavređuje
respekt. I autorovo, skrenimo na to pažnju, akademsko obrazovanje u
psihologiji, sa svoje strane, osigurava ga i daje mu kompetenciju.
U odnosu na do sada publicirana psihološka protretiranja Slobodana
Miloševića pristup je Bajtalov osebujan: koncentira se – s onu stranu
parapsiholoških konvencionalnosti, kaprica, inata i stereotipa –
spoznajno i događajno, prije svega, na njegovo držanje za vrijeme
suđenja u Haagu. A onda se ono spoznato kontekstaulizira: dovodi se u
vezu sa empirijom i objekvitetima državne agresije na Bosnu i
Hercegovinu, odnosno, sa užasnim stvarnostima zločina i zločina genocida
koje je ona proizvela. One, te stvarnosti, sada iz perspektive
psihiografije Slobodana Miloševića bivaju dodatno reflektorski
osvjetljene i tu je, onda, njihova spoznajna svrha i vrijednost.
Možda, valja to ovdje primjetiti, Bajtalovi opisi tih stvarnosti zvuče
isuviše poznato jer se i odnose na ono što je očigledno. No, to zvučanje
čuje se u ušima preživjelih žrtava agresije i čudovišnih zločina: u
relevantnom dijelu srpskog, odnosno, srbijanskog javnog mnijenja,
međutim, ono se ne čuje, prigušeno, je, i to različitim metodama,
tehnikama i strategijama poricanja. Bajtalov rukopis kritički komentira
i demistificira tu živu a predominirajuću politiku poricanja
10
– i mentalitete te psihoafektivna stanja koji stoje iza nje i koje ona,
sa svoje strane, oblikuje i reproducira – pa se, otuda, u tu otkriva
jedna od njenih vrijednosnih dimenzija. To živo jeste, međutim, i
odgovor na mogući a, u osnovi, tendenciozni, prigovor: čemu vraćanje
Miloševiću, i to u formi analize njegove psihologije a, uz to, i u
ekstremnom kontekstu suđenja. Nije, niti će zadugo, zapravo, govor – i
to u različitim kulturološkim i znanstvenim diskursima i metodskim
pristupima – o njemu, o politici i zločinima koje je ona prouzročila –
biti deaktualiziran.
***
No, recimo: upravo u ovom aspektu njegov se tekst samosituira u još
jednu, doduše, tek oblikujuću, sferu znanstvenih istraživanja: riječ je
o multidisciplinarnom izučavanju fenomena poricanja zločina uopšte. A
reprezentativno djelo u kojemu se na sistematski i monografski način
formatira ovo istraživanje možemo naći i u djelu Stanje poricanja, Znati
za zlodela i patnje (Koen, Stenli, Samizdat, B92, Beograd, 2003). Bez
pretencioznosti, kažimo kako smo se i sami bavili ovim fenomenom u našoj
knjizi Politike poricanja, O metapolitici i bosanskoj alterpolitici,
Sarajevo, DES, 2005.
U ovom kontekstu valja podcrati kako Bajtalov rukopis korespondira i sa
naporima nevelikog kruga emancipatrski orijentirane srpske intelegencije
koja, takođe, radi na oslobađnju srpske masovne svijesti od narkoza
bezazlenošću i magije poricanja: kao, u tom kontesktu promatrajući,
reprezentativne tretiramo radove, naprimjer, Ivana Čolovića (uzmimo, tu
je njegovo djelo Politika simbola, Biloteka XX vek, Beograd, 2000) i
Milorada Tomanića, naprimjer, njegovo djelo Srpska crkva u ratu i ratovi
u njoj, Medijska
11
knjižara Krug, Beograd, 2001. Naravno, radi se ovdje tek o
ilustracijama: bibliografija srpskih autora ove orijentacije, svakako,
je obimna, ali se u njenu prezentaciju ovdje, razumljivo, ne može
ulaziti.
Ako ga situiramo u maticu istraživanja fenomena poricanja zločina uopšte
onda jest vidljivo kako, i u ovom aspektu, Bajtalov rukopis ne pripada
sferi subjektivnih mnijenja i politikantskih mašatrija: korespondira s
znstvenim diskursima koji su već uočili ovaj fenomen u svjetskim
razmjerama i koji ga hoće, razrađujući, pri tome, mogućnosti prevencije
zla i novih zločina, demaskirati i objasniti te, i na taj način,
participirati u nužnim katarzama masovne nacionalne svijesti koja je još
obuzeta i oduzeta prikrivanjima i krivotvorenjima zločina koje su u ime
sakralizirane nacionalne stvari izvršili politički kreatori, ideološki
projektanti-zaluđivači i masovni, i to osviješteno militirazirani,
smosvjesno okrutni epigoni i dobrovoljni egzekutori hegemonističke,
pannacionalističke i ratne državnonacionalne politike. A bez te katarze
nema ni pokajanja, a bez pokajanja nema ni ozdravljenja.
***
Nema potrebe da ovdje parafirziramo temeljne uvide do kojih je autor
došao i u ovom rukopisu – izložio. Niti za kritičkim komentrima njegovih
sudova: prepuštamo ih onom autorskom, a njihova vjerodostojnost,
svakako, biće verificirana, nakon publiciranja, u opservacijama kritičke
javnosti. Mi smo tragali, i njih smo akcentirali, za njegovim
vrijednostima tako što smo, primarno, situirali njegov diskrus u
tradiciju i subdiscipline modernih društvenih znanosti: situiranje je,
zapravo, po našem mišljenju, dislociralo – recimo
12
to obraćajući se diskretnim ili, pak, mainfestnim politikama zaborava –
autrovo promišljanje iz sfere slučajnih mnijenja i subjektivnih
uobraženja pa, otuda, ono i tako na našim prostorima sudjeluje u
oblikovanju i čuvanju prohumanističke politike sjećanja.
Na ovom mjestu, komentirajući nešto od sadržine ovog rukopisa, ipak,
recimo samo to da će u psihologiji nedovoljno obrazovana publika moći
razabrati značenja termina-pojmova što – kao nešto samorazumijevajuće, a
u stvari nepoznato i nespoznato u svojim supstancijalnim određemjima –
ferkeventno figuriraju u svakodnevnoj retorici politike i medijske
javnosti: u takve termine-pojmove, uzmimo, pojmove rigidnosti, cinizma,
fanatizma, blefa, incitacije, amnezije, arogancije, narcizam,
egocentrizam, i sl. Rukopis, i u tome je jedna od njegovih vrijednosti,
predstavlja i mali pojmovnik, recimo to tako, psihopolitičkih pojmova
čija značenja – uslijed rutinske, svakodnevne, masovne upotrebe i
ideološke zlupotrebe – jesu izlizana, olinjala, podrazumijevajuća,
skrivena, a time, što je i najvažnije, i obmanjujuća. Recimo, na ovom
mjestu, i to kako u zanimljivosti ovog rukopisa spadaju i autorove
sažete refleksije o važnom pitanju: zašto u pravilima Haškog suda nema –
smrtne kazne?
***
Ako se imaju u vidu ove i druge već apostrofirane vrijednosne dimenzije
Bajtalovog teksta onda još više začuđuje, o tome Bajtal informira na
njegovim prvim stranicama, konspirativno odbijanje – konspirativno jest
budući da autor nije dobio nikakvo obrazloženje tog čina pa ostaje tek
da se sluti što stoji u njegovoj pozadini, a autorovo objašnjenje jest,
čini
13
se, samo jedno od mogućih objašnjenja, u svakom slučaju, ovog
neakademskog poteza – redakcije sarajevskog časopisa Revija slobodne
misli – čiji je, uostalom, u to vrijeme, Bajtal bio Glavni i odgovorni
urednik – da objavi ovaj rukopis.
Nije, ono, to zatajeno i neobrazloženo odbijanje, međutum, nažalost,
usamljeno ili tek ekscentrično: u svakom slučaju, indicira – a o njemu,
u novijem vremenu, na svojevrstan načn govori i spor oko kulture
odbijanja između dr Ibrahima Pašića i redakcije Godišnjaka Centra za
balkanaloška ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine o čemu vidjeti u Pogovoru njegove knjige Kulin & Prijesda,
Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne
Bosne, Društvo historičara, Zenica 2006.) – o kriznom stanje duhova i
vrijednosnih orijentacija i u onim intelektualnim krugovima koji sami
sebe atribuiraju kao akademske prograđanske, prodemokratske i
prolibertanske – krugove i zajednice.
***
Po svojoj sadržini, uvidima, aspiracijama i dosezima Bajtalov rukopis bi
mogao – sugestija je to tek, a ne sumnjičavi prigovor – biti fragment
njegovih – naravno, mogućih – širih istraživanja i cjelovitijih
razmatranja tematike kojom se bavi.
No, i kao fragment te zamišljene cjeline – sa svojim tematskim
aktualitetom, sa spoznajnim uvidima i sublimacijama te njihovim
konciznim izrazima, sa svojim nekonvencionalnim objašnjavalačkim
sintagmama, sa prefinjenim i valerskim zapažanjima, sa svojim
inovirajućim vokabularom i
14
primjetnim vrlinama osebujnog a privlačnog stila u mišljenju i govoru –
on zaslužuje da bude publiciran, odnosno, štampan. To je, ustvari, i naš
završni prijedlog izdavaču.
Prof.dr. Esad Zgodić
Sarajevo, 8. oktobra 2006.
LITERATURA
webmaster
©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 08-10-2006 - Last
modified:
31/10/2020
