TOP
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA


"MANJE OD NIŠTA"
Autor: Esad BAJTAL

Breza, oktobar, 2006.

PRIKAZ KNJIGE - "MANJE OD NIŠTA"

prof. dr. Esad ZGODIĆ
Prof.dr. Esad Zgodić

U starijoj filozofiji – posebno onoj koja je zamišljala kako se ljudska historija događa po već nekom unaprijed definiranom planu-proviđenju pa apsolutno moćna Volja, ove ili, one, Transcendencije, s onu stranu ljudskih htijenja, njima iza leđa radi, oblikuje i dolazi na svoje – rasprave o ulozi ličnosti u historiji nisu bile na cijeni, zapravo, tretirale su se kao nešto što pripada sferi subjektivističkog i banaliziranog psihološkog gledanja na historiju.
Takvoj tradiciji, pripada, uzmimo, i Hegelova filozofija povijesti: ljudske strasti su važne, ništa se veliko u historiji ne događa bez velikih strasti, no, one su tek oruđe u rukama svjetskog duha, a on, primoravajući ljude da, u krajnjoj liniji, rade ono što On hoće – i to u matici predestiniranog toka Historije – briše i ostavlja iza sebe kao anonimna i efermerna subjektivna mnijenja i uobraženja individualnih motiva, volja i strasti kao nešto slučajno i nesupstancijalno. Recimo: u ovakvim i sličnim filozofijama svjetskog duha nije bilo, niti je moglo biti, respektabilnog mjesta za ono što ćemo ovdje nazvati diskurs i metoda psihobiografije u tumačenju političke historije.
***
No, kada izađemo u prostore izvan ovakvih filozofija povijesti, dakle, kada izađemo na polje refleksija o historiji kao indeterminističkoj stvarnosti slučajnog, neproračunljivog i nepredvidljivog ili, pak, u sferu mišljenja koje - smatrajući, pri tome, da se sloboda sastoji u djelovanju u skladu sa spoznatim historijskim nužnostima – traži humusno zemljište ljudskoj autonomiji u historiji, odmah susrećemo drugačija viđenja: tu su nepregledne diskusije o ulozi ličnosti u historiji. Svakako, tu se, ilustrirajmo te rasprave, izdvaja, naprimjer, Karlajlova rasprava o heorijima. (Thomas, Carlyle /2004/ O herojima, Zagreb: Politička kultura). Kasnije, međutim, sa oblikovanjem i etabliranjem, uzmimo, socijalne psihologije, analitička psihobiografija zadobija svoje utemeljenje i ogledne elaboracije. Podsticaji su dolazili sa tla pokušaja da se objasni masovna psihologija nacifašizma i utvrdi psihološka profilacija njegovih vođa. Ilustrativan je, u tom kontekstu, naprimjer, rad Eriha Froma i njegovo tumačenja psihologije Adolfa Hitlera. (Fromm, Erich /1989/ Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb: Naprijed; Beograd: Nolit.) Na tim i sličnim tradicijama i moderna socijalna a posebno politička psihologija, znajući, pri tome, za njene objašnjavalačke vrijednosti ali i ograničene domete u njenom spoznajnom produktivitetu, koristi psihobiografiju kao jedan od svojih diskursa. (O psihobiografiji u kontekstu političke psihologije informativno vidjeti, naprimjer, u: Šiber, Ivan (1998) Osnove političke psihologije, Zagreb: Politička kultura, posebno poglavalje Psihobiografska metoda).


OMOT KNJIGE - MANJE OD NIŠTA

Kako se u Bajtalovom rukopisu, zapravo, radi o jednom pokušaju sublimirane psihografije Slobodana Miloševića
prethodni ekskurs za svoju svrhu ima samo jedno: ustvrditi kako taj pokušaj nije stvar subjektivnog hira i autorove dokone imagnicije nego da jeste objektivno – mada, čini se, autor, u svojim, inače, nepretencioznim ali, svakako, spoznajno produktivnim, spoznajnim aspiracijama, na to i ne pretendira – u dosluhu sa u znanostima već etabliranim pristupima u tumačenju politike i njenih personalnih protagonista. I po ovoj ukorijenjenosti njegov rukopis zavređuje respekt. I autorovo, skrenimo na to pažnju, akademsko obrazovanje u psihologiji, sa svoje strane, osigurava ga i daje mu kompetenciju.
U odnosu na do sada publicirana psihološka protretiranja Slobodana Miloševića pristup je Bajtalov osebujan: koncentira se – s onu stranu parapsiholoških konvencionalnosti, kaprica, inata i stereotipa – spoznajno i događajno, prije svega, na njegovo držanje za vrijeme suđenja u Haagu. A onda se ono spoznato kontekstaulizira: dovodi se u vezu sa empirijom i objekvitetima državne agresije na Bosnu i Hercegovinu, odnosno, sa užasnim stvarnostima zločina i zločina genocida koje je ona proizvela. One, te stvarnosti, sada iz perspektive psihiografije Slobodana Miloševića bivaju dodatno reflektorski osvjetljene i tu je, onda, njihova spoznajna svrha i vrijednost.
Možda, valja to ovdje primjetiti, Bajtalovi opisi tih stvarnosti zvuče isuviše poznato jer se i odnose na ono što je očigledno. No, to zvučanje čuje se u ušima preživjelih žrtava agresije i čudovišnih zločina: u relevantnom dijelu srpskog, odnosno, srbijanskog javnog mnijenja, međutim, ono se ne čuje, prigušeno, je, i to različitim metodama, tehnikama i strategijama poricanja. Bajtalov rukopis kritički komentira i demistificira tu živu a predominirajuću politiku poricanja
10
– i mentalitete te psihoafektivna stanja koji stoje iza nje i koje ona, sa svoje strane, oblikuje i reproducira – pa se, otuda, u tu otkriva jedna od njenih vrijednosnih dimenzija. To živo jeste, međutim, i odgovor na mogući a, u osnovi, tendenciozni, prigovor: čemu vraćanje Miloševiću, i to u formi analize njegove psihologije a, uz to, i u ekstremnom kontekstu suđenja. Nije, niti će zadugo, zapravo, govor – i to u različitim kulturološkim i znanstvenim diskursima i metodskim pristupima – o njemu, o politici i zločinima koje je ona prouzročila – biti deaktualiziran.
***
No, recimo: upravo u ovom aspektu njegov se tekst samosituira u još jednu, doduše, tek oblikujuću, sferu znanstvenih istraživanja: riječ je o multidisciplinarnom izučavanju fenomena poricanja zločina uopšte. A reprezentativno djelo u kojemu se na sistematski i monografski način formatira ovo istraživanje možemo naći i u djelu Stanje poricanja, Znati za zlodela i patnje (Koen, Stenli, Samizdat, B92, Beograd, 2003). Bez pretencioznosti, kažimo kako smo se i sami bavili ovim fenomenom u našoj knjizi Politike poricanja, O metapolitici i bosanskoj alterpolitici, Sarajevo, DES, 2005.
U ovom kontekstu valja podcrati kako Bajtalov rukopis korespondira i sa naporima nevelikog kruga emancipatrski orijentirane srpske intelegencije koja, takođe, radi na oslobađnju srpske masovne svijesti od narkoza bezazlenošću i magije poricanja: kao, u tom kontesktu promatrajući, reprezentativne tretiramo radove, naprimjer, Ivana Čolovića (uzmimo, tu je njegovo djelo Politika simbola, Biloteka XX vek, Beograd, 2000) i Milorada Tomanića, naprimjer, njegovo djelo Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Medijska
11
knjižara Krug, Beograd, 2001. Naravno, radi se ovdje tek o ilustracijama: bibliografija srpskih autora ove orijentacije, svakako, je obimna, ali se u njenu prezentaciju ovdje, razumljivo, ne može ulaziti.
Ako ga situiramo u maticu istraživanja fenomena poricanja zločina uopšte onda jest vidljivo kako, i u ovom aspektu, Bajtalov rukopis ne pripada sferi subjektivnih mnijenja i politikantskih mašatrija: korespondira s znstvenim diskursima koji su već uočili ovaj fenomen u svjetskim razmjerama i koji ga hoće, razrađujući, pri tome, mogućnosti prevencije zla i novih zločina, demaskirati i objasniti te, i na taj način, participirati u nužnim katarzama masovne nacionalne svijesti koja je još obuzeta i oduzeta prikrivanjima i krivotvorenjima zločina koje su u ime sakralizirane nacionalne stvari izvršili politički kreatori, ideološki projektanti-zaluđivači i masovni, i to osviješteno militirazirani, smosvjesno okrutni epigoni i dobrovoljni egzekutori hegemonističke, pannacionalističke i ratne državnonacionalne politike. A bez te katarze nema ni pokajanja, a bez pokajanja nema ni ozdravljenja.
***
Nema potrebe da ovdje parafirziramo temeljne uvide do kojih je autor došao i u ovom rukopisu – izložio. Niti za kritičkim komentrima njegovih sudova: prepuštamo ih onom autorskom, a njihova vjerodostojnost, svakako, biće verificirana, nakon publiciranja, u opservacijama kritičke javnosti. Mi smo tragali, i njih smo akcentirali, za njegovim vrijednostima tako što smo, primarno, situirali njegov diskrus u tradiciju i subdiscipline modernih društvenih znanosti: situiranje je, zapravo, po našem mišljenju, dislociralo – recimo
12
to obraćajući se diskretnim ili, pak, mainfestnim politikama zaborava – autrovo promišljanje iz sfere slučajnih mnijenja i subjektivnih uobraženja pa, otuda, ono i tako na našim prostorima sudjeluje u oblikovanju i čuvanju prohumanističke politike sjećanja.
Na ovom mjestu, komentirajući nešto od sadržine ovog rukopisa, ipak, recimo samo to da će u psihologiji nedovoljno obrazovana publika moći razabrati značenja termina-pojmova što – kao nešto samorazumijevajuće, a u stvari nepoznato i nespoznato u svojim supstancijalnim određemjima – ferkeventno figuriraju u svakodnevnoj retorici politike i medijske javnosti: u takve termine-pojmove, uzmimo, pojmove rigidnosti, cinizma, fanatizma, blefa, incitacije, amnezije, arogancije, narcizam, egocentrizam, i sl. Rukopis, i u tome je jedna od njegovih vrijednosti, predstavlja i mali pojmovnik, recimo to tako, psihopolitičkih pojmova čija značenja – uslijed rutinske, svakodnevne, masovne upotrebe i ideološke zlupotrebe – jesu izlizana, olinjala, podrazumijevajuća, skrivena, a time, što je i najvažnije, i obmanjujuća. Recimo, na ovom mjestu, i to kako u zanimljivosti ovog rukopisa spadaju i autorove sažete refleksije o važnom pitanju: zašto u pravilima Haškog suda nema – smrtne kazne?
***
Ako se imaju u vidu ove i druge već apostrofirane vrijednosne dimenzije Bajtalovog teksta onda još više začuđuje, o tome Bajtal informira na njegovim prvim stranicama, konspirativno odbijanje – konspirativno jest budući da autor nije dobio nikakvo obrazloženje tog čina pa ostaje tek da se sluti što stoji u njegovoj pozadini, a autorovo objašnjenje jest, čini
13
se, samo jedno od mogućih objašnjenja, u svakom slučaju, ovog neakademskog poteza – redakcije sarajevskog časopisa Revija slobodne misli – čiji je, uostalom, u to vrijeme, Bajtal bio Glavni i odgovorni urednik – da objavi ovaj rukopis.
Nije, ono, to zatajeno i neobrazloženo odbijanje, međutum, nažalost, usamljeno ili tek ekscentrično: u svakom slučaju, indicira – a o njemu, u novijem vremenu, na svojevrstan načn govori i spor oko kulture odbijanja između dr Ibrahima Pašića i redakcije Godišnjaka Centra za balkanaloška ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine o čemu vidjeti u Pogovoru njegove knjige Kulin & Prijesda, Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne, Društvo historičara, Zenica 2006.) – o kriznom stanje duhova i vrijednosnih orijentacija i u onim intelektualnim krugovima koji sami sebe atribuiraju kao akademske prograđanske, prodemokratske i prolibertanske – krugove i zajednice.
***
Po svojoj sadržini, uvidima, aspiracijama i dosezima Bajtalov rukopis bi mogao – sugestija je to tek, a ne sumnjičavi prigovor – biti fragment njegovih – naravno, mogućih – širih istraživanja i cjelovitijih razmatranja tematike kojom se bavi.
No, i kao fragment te zamišljene cjeline – sa svojim tematskim aktualitetom, sa spoznajnim uvidima i sublimacijama te njihovim konciznim izrazima, sa svojim nekonvencionalnim objašnjavalačkim sintagmama, sa prefinjenim i valerskim zapažanjima, sa svojim inovirajućim vokabularom i
14
primjetnim vrlinama osebujnog a privlačnog stila u mišljenju i govoru – on zaslužuje da bude publiciran, odnosno, štampan. To je, ustvari, i naš završni prijedlog izdavaču.

Prof.dr. Esad Zgodić

Sarajevo, 8. oktobra 2006.


 

LITERATURA

KULTURA LITERATURA POEZIJA PROZA ZBORNIK AUTORI
GLAVNA KNJIGE AKTUA KRAJINA EKOLOGIJA BARAKOVIĆ




webmaster

©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 08-10-2006 - Last modified: 31/10/2020