TOP

KOMPENDIUM - ZNAČAJNA LITERATURA IZ DIJASPORE

LITERATURA NASTALA U DIJASPORI


ODISEJ U ZEMLJI ŠVEDSKOJ

Autor: Ševko Kadrć

Kad padne noć
Na stepeniku osluškujem,
Zvijezde se u vrtu roje
A ja vani u mraku stojim.
Čuj, jedna zvijezda je tupo pala!
Ne idi bos u travu;
Vrt mi je krhotina pun.
Zvijezde, Edith Sodergran

Svaka istinska i velika umjetnost je Kentaur. Između mnogih uvoda koji su mi se nametali nakon čitanja nedavno objavljenog romana 'Odisej sa planine' autora Ševke Kadrića odlučio sam se za onaj koji je u naslovu. Da li pisac tananog i zamršenog bosanskog mentaliteta, koji već više od trinaest godina snatri pod švedskim nebom, u sjenci zlatne krune jednog nesumnjivo bogatijeg svijeta, može ostati isti? Da li se iko može tome oduprijeti i da li to uopšte vrijedi, ako prava vrijednost nije ono što je učinio Ševko Kadrić, to jest, da se strasno prepusti novim uticajima kao dahu novog proljeća. U tom pogledu, roman 'Odisej sa planine, jednostavna i topla ljubavna priča, neporecivo je prožet proplamsajima švedske životne aurore, mada je na jedan prost način o tome nemoguće govoriti.
Glavnu protagonistkinju romana , Melli Sorensen, davno je pogodila Amorova strela, u opojnoj ljepoti balkanskih vrleti. Roman je neka vrsta njene ispovijesti koja počinje dvadeset pet godina od tog događaja čije posljedice život obilno ponavlja u vidu novih lijepih i neponovljivih ljudskih bića i starih, ružnih i otrcanih nesporazuma. Velika mladalačka ljubav sa neporecivim dokazom koji će dobiti ime Tina okončana je onako kako to samo mladost čini. Ali, velikim ljubavima nije suđeno da se mogu okončati, iako često nije prijatno vidjeti šta mogu učiniti onda kada nije suđeno da se mogu kontrolisati. Romeo, u liku šarmantnog i duhovitog Erola, neće biti u prilici da sazna kako je postao otac. Barem će na to morati sačekati. I to ne samo on, nego i njegova kćerka kojoj je majka izmislila oca, imenujući ga Odisejem. Na ovaj ili onaj način, bio je to sudbinski i proročki čin. Od svih svjetskih avanturista za Odiseja se barem sigurno zna da se vratio svojoj Penelopi.
Svevremena i obična priča o ljudskoj potraži za srećom postavljena kao tematski okvir u velikoj mjeri odslikava i samog autora kao Odiseja sa perom koji sve zrelije promišlja svoje pisane avanture u koje se upušta. I ovoga puta on pokazuje da su mu bliski ženski likovi i da mu putovanje kroz njihove emotivne svjetove počesto pruža veći izazov i motiv da oblikuje svoje književne ideje i poruke do kojih mu je stalo. Romaneskna saga razlijeva se preko oštrih i sumornih hridi jednog suludog vremena, upijajući u sebe patnju i nesreću onoliko koliko je nužno da bi se iskoristilo jedno važno umjetničko iskustvo po kojem modernost sadržaja ne može biti sama sebi cilj.
U magiji kazivanja autor gradi jedan suptilan odnos između prošlosti i sadašnjosti, fascinantan amalgam u kojem ne titraju samo trenuci neke doživljene i idilične ljepote i draži, nego i trenuci u kojima se hvataju teški i bolni fakti življenja. Upravo u toj literarnoj zoni Ševko Kadrić svjesno se upravlja prema meridijanu zemlje Švedske opredjeljujući se za sudare i prožimanje duhovnih svjetova i kultura kako bi se doprlo do onog ljudskog i univerzalnog. U tom smislu, kada se svaka od pojedinačnih ljudskih putanja do kraja sagleda uočava se neodoljiva spoznaja da je istinski Odisej cijele priče sama Melli Sorensen, koja se mladalački hrabro upustila u avanturu traženja mjesta pod švedskim suncem. Način na koji je Ševko Kadrić ocrtao tu životnu priču samohrane majke i žene koja koja je ostala u tajnoj vezi sa prekinutim korijenom prvotne sreće, u neku ruku već je prepoznatljiv po lepršavom, sočnom, na mahove nadahnutom jeziku, koji poseže za svim što je izazovno i u isti mah autentično i prirodno.
Neporecivo je da je autoru katkada stalo da čitaoca diskretno podsjeća da on nije u stanju niti želi odvojiti tok kazivanja od matice nekog apriornog Dobra, mada je to refleksija svega propuštenog i izgubljenog na balkanskim 'Orkanskim visovima'. Sljedstveno tome, nemoguće je zamisliti je Ševko Kadrić autor koji bi bio voljan da do krajnjih granica relativizira svoj duhovni kod i da napiše drugačiji završetak od onoga što je čitaocu ponuđeno, kao neko dugo sazrijevano i napokon ubrano voće sreće, kao ponovo nađena stara šerpa u mislima jednako božanski blistava i vrijedna kao vinski pehar od najčistijeg srebra. Da li je to onaj novi tanani švedski uticaj nemoguće je sa sigurnošću tvrditi, ali je izvjesno da je 'Odisej sa planine' knjiga u kojoj će bosanski, švedski ili bilo koji drugi čitalac otkriti snagu nekog zdravog zavještanja da nema nesretnih ljubavnih staza do sreće, nego samo nesretnih i pogrešnih kompasa koje nosimo u srcu.

Senad Duran

15.09.2006.



BOSANSKI PROTESTANT
Autor: Sevko Kadric
Hamlet förlag, 2004
"Bosanski protestant", je djelo koje bismo mogli svrstati u žanr historijskog romana ili historijskog eseja, razvijan je na historijskoj građi Bosne i Hercegovine. On ulazi u tematiku uzroka tragike njenih naroda, posebno onog dijela koji danas nazivamo ”bosanskim muslimanima”.
Priča nastaje u ratnoj zemunici u kojoj se našao ranjeni "bosanski ratnik" - komandant, sa danskom novinarkom Manuelom Sorensen. On njoj na plastičan način pripovijeda historijsku sudbinu Bosne od pravjere bogumilske i pripadnosti Bošnjana Bosanskoj crkvi do ovog svježeg vremena borbe za Bosnu i spas njegovog naroda.
[PROČITAJTE DALJE]


Lana Bosnić (alijas Ševko Kadrić) SARA, roman, izdavač "Društvo BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji, 2003.

ROMAN IZRAZITOG POSTMODERNISTIČNOG KARAKTERA I STRUKTURE
Hazim Akmadžić, Sarajevo, Klub novinara, 23 juli 2003.

Roman "Sara" Lane Bosnić (alijas Ševko Kadrić, op. H.A.) koji je objavljen ovih dana u izdanju Društva BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji svojom strukturom i kompozicijom, bogatstvom jezika, osobenšoću u načinu vođenja dijaloga, piščevim senzibilitetom ka dramskom u fabuliranju pripovjesti, tematskim okvirom koji prelazi uobičajene klišeje u građenju priče sasvim su dovoljni razlozi, da već sada možemo govoriti o djelu koje će u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj prozi, prije svega po modernističkom pristupu, imati svoje značajno mjesto. Predstavljajući roman "Sara" želim da naglasim da postoje bosanski pisci i djela o kojima se i o čijem radu svjesno ćuti, a među takvima je i autor ovog romana.
 [PROČITAJTE DALJE]


HAMLET

Autor: Ševko Kadrić -
Hamlet förlag, 2004

Hamlet fran Bosnien, zbirka pripovjetki koja je čitaocima na bosanskom poznata kao "Posljednji bosanski bogumil i druge priče". U švedskom prevodu je dobila drugo ime švedskom čitaocu bliže, po jednoj od pripovjetki iz nje. "Hamlet iz Bosne".

Evo izvoda iz recenzije Boa Albergera:


Hamlet iz Bosne, je knjiga o junacima koji sliče nama i zato se u njima i sami prepoznajemo. Pisac je sa istraživačkim iskustvom i literarnom darovitošću otrgnuo od zaborava događaje, ljude i vrijeme kroz koje smo prošli i prolazimo. Njegova inspiracija i junaci su obični ljudi i njihove sudbine. Izdvaja ih iz svijeta u kome su bili zatečeni i dovodi u svoju literarnu radionicu i tu na znalački način formira zapis u kom se i junaci i vrijeme i čitaoci prepoznaju. Sve isto ali i malo drugačije.


BOŠNJAŠTVO NA VJETROMETINI

Autor: Ševko Kadrić -
Hamlet förlag, 2004

Od prvog objavljivanja (1993. godine) do danas, knjiga "Bošnjaštvo na vjetrometini" Ševke Kadrića je komadana, iz nje su izvlačeni tekstovi, dio po dio (BiH u ideji velike Srbije, BiH u ideji velike Hrvatske, Međunarodna zajednica i BiH u posljednjem ratu, SDA ili Izetbegovićeva partija...) Na žalost, istina je samo u cjelovitom sagledavanju problema Bosne.

2000. godine Naša riječ iz Zenice je objavila drugo izdanje knjige u kom nije bilo priloga intervjua sa ljudima koji su na tu temu imali šta reći. I jedno i drugo izdanje provokativno postavljaju pitanje opstanka Bosne i Hercegovine kao multikulturalne zajednice, kao modela kom međunarodna zajednica danas teži posebno Evropa. Taj model je zadnjim agresivnim ratom urušen. Deytonski mirovni sporazum je to urušavanje potvrdio a događaji poslije rata mu idu u prilog. Nije sporno da autor nije mogao obuhvatiti sve aspekte ali pitanje je šta ako ima za pravo?


ASE LEŽI LAZAR
(Uz roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, Kopenhagen – Zenica 2008.)

Ramo Kolar, Oslobođenje

Prošlo je trideset i osam godina otkako je umro posljednji bosanski bogumil Lazar Drljača (13. jula 1970.), veliki bosanski slikar, stanovnik Univerzuma, individualist i Čovjek Prirode. Otkad je ugledao sunce u svom selu Blatna kraj Bosanske Krupe (1882/3.), počeo je tragati za neizrecivim... preko Sarajeva, Beča, Rima, Pariza, Mostara... u susretima sa Modiljanijem, Pikasom, sa kojima je i prijateljovao... kroz mnoge izložbe... slike, boju, ruku, dušu, ljubav...

Zaustavio se na padinama Prenja, na Borcima i Boračkom jezeru, gdje će provesti posljednjih četrdesetak godina života. Tamo će i reći da nije samo slikar, već još više, i prije bravar, tehničar, arhitekta, cepiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosac, sakupljač šumskih plodova, ložač vatre, majstor za pečenje rakije... Otkad je tridesetih godina onoga vijeka, u čezama napravljenim vlastitom rukom, dojezdio u Konjic, odmah je prepoznao kraj u kojem će dočekati preseljenje u vječnost.

Umro je sam i neshvaćen, kako i jeste običaj u nas. Jedina mu je želja bila da ga sahrane kao bogumila... i stećak stave na metafizičko Sanovanje. No težak je kamen u nas, još teži zaborav, haljkavost, nipodaštavanje svega (svoga) vrijednog... Znao je kazati kako je on zapravo bogumil... posljednji bosanski bogumil.

I tu, i tad, na Borcima, u šumama i kraj jezera, u kolibi, i na livadi, u lovu i branju majkine dušice... Lazar je u tom iskonu života i smrti, mira i nemira, želio da prevlada metafizičku sudbu, prokleto ozbiljnu igru opredmećivanja i izricanja Duha, da bi dospio do samog Taoa, do neizrecivog. Zato je i na svojim platnima, i u šutnji svojoj, životom, potvrdio onu Volterovu: «Najrazumljiviji jezik na svijetu je jezik slobode».

Ševko Kadrić je zato i zašiljio pero, hvatajući se u koštac s teškom zadaćom, romaniziranja života ovoga bosanskog Modiljanija i Krusoa, uokvirujući ga u dvjestotinjak strana knjige naslovljene sa «Zaljubljen u sunce», ostajući na tragu pojašnjavanja njegove biografije u kojoj je mnogo toga novog osvjetljeno, autor je nastojao ući u Drljačin «govor šutnje», traganju za vječitim Smislom i smirenjem, najprije preko Prirode i njena odsjaja na slikarskom platnu razapetom u visovima prenjskim. Sunce ga je, veli pisac uvjek i iznova radovalo: «Prošlo je još nekoliko dana kad je sunce odozgo oblake razrezalo i u komadima ih lijepilo uz stijene ili treptalo po klekovini bora. U njemu se život iznova budio, radovao se suncu, radovao se životu...» (st. 149). No mnogo češće je glavni lik ovog romana živio i slikao Pustinju, i to onu koja neprestano raste, po onoj Đ

Šarčevićevoj: teško onom ko Pustinju skriva, tada i ponor u nama govori i šuti istodobno.

U romanu je i Kadrić prepoznao ovu dubinu življenja, kao doticanje «preleta između dvije tajne», kao sudbu «vječnog, vraćanja istog», susreta sebe, svoga Ja u sebi kao biću koje neprekidno traga za svojim bitkom. I lijepo je što autor, i sam zaljubljen u sunce, Drljačinom opredjeljenju bogumilskom, na kraju knjige, «poklanja» stih koji će sutra, neznan neko valjda, uklesati na Lazin stećak, inspirisan riječima nekog našeg Demorada dijaka: «Ase leži Lazar, posljednji bosanski bogumil/ Cijeli život tražih i slikah sunčeve zrake/ Ljudi mi se zbog toga rugaše/ A ja kad bih se ponovo rodio/ opet bih samo sunce slikao...» Valjda će promocijom ove knjige u Konjicu, biti bar na tren zaborav potisnut i utisnut ovaj stih na Lazin stećak na Borcima. Amin.

Zaljubljen u sunce

Adolf Dal, BTJ – sveska br. 19

Roman Ševke Kadrića, Zaljubljen u sunce, je uspomena na slikara Lazara Drljaču. Na koricama je fantastična Drljačina slika «Tri konjanika». U sred obećavajuće karijere, razočaran ratom i velikim gradovima, slikar mijenja način života. Priča je bazirana na stvarnoj asketskoj biografiji. Prije nego je proslikao Lazar Drljača je život opisivao olovkom u stihu i crtežu. Danas je mogao imati svoje mjesto u likovnoj umjetnosti pored Modiljanija, ali se samovoljno odrekao galerija Pariza, Rima i Beča i vratio se u Bosnu živeći život po staroj bogumilskoj tradiciji. Piščev alter-ego Emir je boem koji je takođe zaljubljen u staru bogumilsku kulturu. Ideja da podiže stećak na grob starog slikara je za njega bila životni izazov. Dobio je zadatak da ispuni slikarevu posljednju želju, da podigne bogumilski stećak na slikarevu zadnjem počivalištu. Snažnom i uvjerljivom fantazijom, priču o slikaru boemu, Kadrić je pretvorio u sjajan roman sa mnogo pogleda na slikarstvo i skulpture.


PROFESIJA I POLITIKA - Autor: Mirsad Selmanović
Vjerujem u budućnost Bosne kao što su vjerovali oni koji su za nju dali svoje živote. Posvećeno svim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1993. godine. Rata koji je proizvod loše politike toga vremena na Balkanu. Sa željom da se ne ponovi. Autor
Mirsad Selmanović je rođen 05.09.1952. godine u Bihaću, gdje je završio osmogodišnju školu. Srednju vojnu školu završio je 1972. godine u Sarajevu, nakon čega radi godinu dana u Jugoslavenskoj armiji (JNA), a zatim odlazi na Vojnu akademiju kopnene vojske, koju završava 1977. u Beogradu. Kao oficir JNA, vojnu službu obavlja u Sarajevu. Godine 1988.odlazi u Beograd, gdje 1989.završava Komandno-štabnu školu taktike redova kopnene vojske i vraća se na službu u Sarajevo. Početkom 1992. godine napušta JNA i odlazi u rodni Bihać, gdje je u sastavu Armije RBiH obavljao dužnost komandanta Prve bihaćke brigade. Krajem 1993. postavljen je za načelnika štaba 5. armijskog korpusa i na toj dužnosti ostaje do kraja rata. Iz aktivne vojne službe odlazi 1999. Dvaput je ranjen u toku rata. Kao izraz patriotizma i shvatanja demokratije napisao je knjigu "Profesija i politika".
[PROČITAJTE DALJE]


"Negdje u svijetu" - Autor: dr Ejub Pašalić
Umjesto predgovora
U jednom malom ali lijepom gradu Švedske koji se zove Ševde (Skövde) među svojim Bosancima (koje je rat i etničko čišćenje dovelo na ove prostore) živi i on- Ejub Pašalić.

Trebalo je podosta vremena da prođe, da se njegova izranjavana duša i misli smire da
bi se u svom bolu i čežnji za domovinom kroz poeziju, kao stvaralac, potvrdio i iskazao. Ono "nešto" u njemu se "otvorilo" i počele su da izviru pjesme koje su se našle na stranicama naših bosanskohercegovačkih novina (u dijaspori) ali i švedskih jer se pjesnik potrudio da svoje pjesme prevede i na jezik zemlje u kojoj boravi i piše.
Sve se dogodilo daleko od voljene domovine, u osami i novom okruženju, bez starih prijatelja i njhove ljudske topline. Tako je nastala i ova dvojezična zbirka pjesama pod nazivom "Negdje u svijetu" - "Någostans i världen" - na bosanskom i švedskom jeziku.
O čemu pjeva i piše ovaj nekad poznati zubni ljekar iz Banja Luke?
[PROČITAJTE DALJE]


"Staracki Muhabeti", Autor: Avdo MetjahicSAMO ONO ŠTO JE ZAPISANO OSTAJE TRAJNO !
STARAČKI MUHABETI

Autor: Avdo Metjahić
Iščitavajući rukopis knjige STARAČKI MUHABETI od autora Avde Metjahića, čovjek se ne može oteti utisku da je odjednom “bačen” u vrijeme i prostor u kome su živjeli starci sa svojim muhabetima, običajima, jezikom, bosanskim, a opet malo različitim od sadašnjeg, rekao bih lepršavijim, vjernijim, izražajno i stilski dosljednijim u bilježenju jednog prostora i života ljudi na tom prostoru, u vremenu koje je eto davno otišlo, prošlo sa vremeplovom vakta i njegovih mijena, koje markiraše i najaviše ovu sadašnju stvarnost, mnogima sumornu i okrutnu, a nekima lepršavu i obećavajuću. Kako kome?
Između ostalog piše: Šaban Nurić

[PROČITAJTE DALJE]



Ram za sliku moje Bosne - Autor: Nihad KrupicRAM ZA SLIKU MOJE BOSNE - Autor: Nihad Krupić

Književna djela se pamte po svojim autorima i glavnim junacima. Knjiga "Ram za sliku moje Bosne" pamti se po slobodoumnosti i pravdoljubljivosti autora Nihada Krupića koji nazire budući civilizacijski rasplet na veličanstvenom raskršću svih velikih civilizacija; Islamske, Kršćanskih i Jevrejske, rasplet koji će iz mora mržnje i sramote produkovati kaplju poštenja i pravde, rasplet koji će veličati veličanstvenost čovjeka, a unižavati zarobljeni i otuđeni um nečovjeka. "Ram za sliku moje Bosne" je pobuna i poziv u ljudsku borbu sve dok ima zla u Bosni i Hercegovini, sve dok je Bosna i Hercegovina lovište srpskih i hrvatskih nacionalističkih aspiracija.
[PROČITAJTE DALJE]



 


”Iz sehare”
Bedrudin Gušić

Autor će vas u svojoj novoj knjizi ”Iz sehare”  kao i mene provodati i upoznati sa svojim gradom i zajedno sa vama prelistati banjalučke albume  prošlosti. Pokazati i upoznati vas sa arhitekturom grada, upoznati vas sa njemu dragim ljudima i prisustvovat ćete razgovorima sa javnim ličnostima svjetske. a i BiH javne scene.
Kroz seharu otvorit će vam se mogućnost da prođete Banjalukom upoznate je iako nikada niste bili tamo. Upoznaćete ljude, njihove rahatluke i njihov strah. Prepoznat ćete u njoj identičnost sopstvenog straha iz vaših gradova pod četničkom okupacijom, sudbine Banjalučana izgledaće vam poznate kao da ih preživljavate vi sami, vaši rođaci i komšije u vašim čaršijama. Mi Bošnjaci smo po patnjama i preživljenom strahu isti po čitavom dunjaluku, i muhadžirluk nam se ne razlikuje puno. Patnja i čežnja za Bosnom gotovo je identičnog intenziteta i snage. (Piše: Enver Julardžija)
[PROČITAJTE DALJE]


Šabloni i šeme, Autor: Minka Blekić "Šabloni i šeme"
Minka Blekić

Pjesnikinja, kao glumica, u duši nosi iskustva i ljepotu preživjelih likova i tuđih drama ali i lične sreće kao roditelja, supruge i konačno nane. Na obrazima cvrkut ptica i leptira. Poneka suza u osmijehu nekih izmišljenih likova.. U Minkinoj poeziji se tom iskustvu, tom blaženom i najljudskijem od svih ljudskih iskustava, suprotstavlja gorčina preživljenog, krvavog, prognaničkog, useljeničkog, Rane u mojim očima. Rane u mojim mislima. Rane u mojim nadama. Rane u mojim čežnjama.
Minka Blekić pjeva dušom, u slikama, sugestivno vodeći čitaoca kroz nepregledne i šarene bašte životnih izazova u kojima se i sam prepoznaje otkrivajući onaj tanani dio svog najljepšeg ja. Čitalac uz pjesnikinju i sam poželi da: ... osjeća kao nekad... da misli kao nekad... čezne kao nekad... da voli kao nekad... da potrči za zvijezdama... da putuje sa mjesecom... da poleti u nebo i tamo se igra... "Šabloni i šeme"
Minka Blekić u svojoj literarnoj laboratoriji sabire iskustva prošlosti, datost sadašnjosti, te poetskim čarobnim metodama, poput alkemičara pravi ljekovite napitke kojim duši lijeka traži i otkida ljudskost od neljudskosti, slast od gorčine, radost od tuge. Taj lijek se piscu pokazao djelotvornim. Čitalac, u poeziji Minke Blekić, sam treba da naiđe najbolji način kako da poezija i njemu lijek bude. [PROČITAJTE DALJE]


Ptice na rukama, Autor: Cico Arnautovic Mustafa Cico Arnautovic
Mustafa Cico Arnautovic je bard novinarstva i pjesnik duše. Iz Trebinja je pisao za Oslobođenje dok su mu dali da piše i diše a onda u pečalbu kao hiljade prije njega i isto toliko sa njim. Cicine pjesme odišu Bosnom, izgubljenim zavičajem i stvarnošću evropskih metropola u koje je surovo bačen tuđom voljom zlom sudbinom. Njegovi stihovi govore o njemu, nama, njima. Govore srcem jer "srce ne voli kad se srcem ne govori". Arnautovic je 1994. godine dobio prestižnu nagradu Danske, kao najbolji strani pisac. Sa dvojezičnom zbirkom pjesama "Ptice na rukama", Društvo BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji je počelo svoju izdavačku djelatnost. Cicinu knjigu je moguće naručiti kod izdavača hamlet.forlag@telia.com

[PROČITAJTE DALJE]






Homo Balcanicus, Autor: Meho Barakovic"Homo balkanikus" - Meho Baraković

Meho Baraković, bosanski pjesnik koji je svojom biografijom uvezao Bosnu a ona njega. Rođen u Banja Luci, a školovao se u Trebinju, Dubrovniku, Sarajevu, pa Bolnesu u Švedskoj. Sve škola do škole, život do života. U svijet poezije je ušao sa knjigom "Azil" Sarajevo 1972. a onda se redaju "Dvoje", "Osipanje", "Nebeska Studen", "Di fronte a Ragusa il mare" na italijanskom, "Opšta mjesta", "Zemno srodstvo", "Skrovište za nesanicu". Od 1992. kad je prognan iz svog Trebinja počinju knjige prognaničke i nostalgične poezije: "Između Plava i zaborava", "Plavska zvijer", Legitimacija raseljenog lica", "Homo balkanikus". Baraković je član Društva BiH pisaca, Društva švedskih pisaca i član Društva BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji. meho.barakovic@telia.com

[PROČITAJTE DALJE]





STOCKHOLM - Meho Baraković

Meho Baraković, bosanski ili švedski pjesnik, teško je sad tačno reći. Pogotovo sad dok u rukama držim i prelistavam njegovu novu knjigu pjesama koja se zove STOCKHOLM. Osim toga knjiga je dvojezična: na bosanskom i na švedskom jeziku. Čitajući stihove "Stockholm iznutra" gdje pjesnik kaže:

već se dugo pitam Zašto
Stockholm iznutra traje u mojim kretanjima
u mojim noćnim nesporazumima
kad je moglo biti sve drugačije
i ljepše

osjeća se unutrašnji konflikt između dva svijeta, jedan u kojem pjesnik fizički živi i drugi u kojem njegova svijest još uvijek pluta i od kojeg se ne može otrgnuti. Misli osciliraju iz jednog kraja kontinenta u drugi upoređujući u u potraži za nekim davno izgubljenim mirom. Dok samog sebe pita "Zašto Stockholm iznutra traje u mojim kretanjima" on osjeća da ga novi svijet polako preuzima i neki novi trend se nastanjuje u njemu. Koliko to prihvata toliko se u podsvijesti odupire u svojim noćnim nesporazumima koji su najveća prognanička mora i onda u potraži za odgovorom nastavlja: ".........moglo je biti sve drugačije i ljepše." 
Ova knjiga je očiti dokaz da u Evropi, pogotovo u Skandinaviji, daleko od Bosne nastaje jedna nova književnost koja stereotipno obogaćuje zemlju porijekla i zemlju domaćina sa pitanjem "gdje više pripada?".


"Zablude gospodina R" - Ferid Ćehić

Roman "Zablude gospodina R" bi sa mogao zvati i "Logor", "Poniženi i uvrijeđeni" a da govori o istom, o vremenu besčašća, progona, zločina ali i svjetiljkama ljudskosti koji bi ponekad zasvijetlili u tami. Pisac nije u svojoj literarnoj laboratoriji skupljao junake i pravio priču, on je sam bio dio te priče. Više od tri godine logora u svom gradu, muke i poniženja, natjerali su pisca da otkida od zaborava ljude, događaje, spasava sopstvenu dušu.
U prvom dijelu romana Ćehić prati likove u svom rasulu, po stratištima po ličnim dramama u njihovom prkosu, bezazlenosti, nevinosti da bi onda njih troje skupio u potkrovlju napuštene zgrade, u blizini policijske stanice, odakle danima postaju svjedoci drame koja se oko njih i u njima dešava. Tu u tom potkrovlju, poput anđela spasilaca posjećuju ih, uz prijetnju smrtnog grijeha, Neven i Vera sa utjehom, spremnošću da priznaju da oni nisu masa, masa pristala na zločin, mržnju... Tu i jeste poruka romana, da sve dok postoji jedan jedini Nevo i jedna jedina Vera, ovaj svijet nije izgubljen, ljudskost nije izgubljena, vrsta ima šansu.
Sam rasplet, katarza, se dešava u gradu zločina uz apsurd. Dramaturzi priče pričaju tako da se zločinci vraćaju na mjesto zločina gdje ih čeka kazna, u Ćehićevom romanu, u bosanskoj surovoj stvarnosti, rasplet je drugačiji...
Zablude gospodina "R", je naprosto trebalo napisati i to nije mogao učiniti niko ko nije prošao kroz pakao zatočeništva, poniženja i smrti. Ćehić se javlja kao svjedok kom se vjeruje ali ne i sudija. Sud ostavlja čitaocu i Onome ko svima sudi. Grčevito se moli Bogu i ljudima za spas čovjeka od nečovjeka ništa manje žrtve od zločinca poručujući ovim drugima: "Sramotno je da na tuđem ognjištu pečete vlastitu sramotu."

Ferid Ćehić, Zablude gospodina "R", Društvo BiH pisaca i prevodilaca u Skandinaviji, 2004.
Ševko Kadrić (knjigu je moguće nabaviti kod izdavača hamlet.forlag@telia.com)


"Šeherzade u zemlji dugih zima", roman

Nakon čak pet knjiga na njemačkom jeziku, i uspješnog nastupa na širokom njemačkom kulturnom prostoru, ovo je, nakon skoro deset godina prva knjiga ove autorice na bosanskom jeziku. Ovaj roman je probudio veliko interesovanje čitalaca i književnih kritičara i u Njemačkoj i u Bosni i Hercegovini. Tema romana je nova, do sada zapostavljena u bosanskohercegovačkoj literaturi: odrastanje i duhovno sazrijevanje muslimanske djevojke u malom bosanskom mjestu, u prelomnim historijskim događajima sudbonosnim za njen, bošnjački, narod.

Knjigu možete poručiti kod autorice.
Tvrdi povez, 280 strana, cijena 15 Eura

[PROČITAJTE VISE O AUTORICI]




Enes Topalović: ”Let kroz snove”, roman
Ako bismo pokušali odgovoriti na pitanje o ljudskim i stvaralačkim razlozima za pisanje ovog romana, odgovor bi bio jednostavan i ljudski razumljiv - razlog i motiv za pisanje ove jednostavne literarne hronike zacijelo leži u potrebi da se literarnom formom izrazi osjećanje jednog traumatiziranog vremena iz nedavne prošlosti. Opća priča primjerena ovom povijesnom trenutku gotovo je ista za sve, jedino se razlikuju po načinu viđenja i predstavljanja događaja, čime se, u izvjesnoj mjeri, literarne forme i razlikuju od autentičnih, faktualnih. U tom smislu je Enes Topalović svojim romanom ”Let kroz snove” dio opće bosanske priče, dok je specifikum njegove priče u načinu na koji predočava njene izdvojene fragmentarne dijelove.
Neobično i neuobičajeno u Topalovićevoj romanesknoj priči je i to, da se ovdje duša, ili duh, ili svevideće oko, pojavljuju kao instanca, koja govori odnosno vidi događaje u priči - taj sveobjediniteljski duh je, ustvari, Omerova imaginacija i njegova strast da putem stvaralačke imaginacije dopre do kakvog-takvog smisla. To bi bio moj odgovor na pitanje - ko priča?, s tim da je umrla Omerova duša, odvojena od njega,lebdjela kao astralni lik i svevideće oko nad svijetom života, i tako ono što se dogodilo prije njegove smrti, kao i poslije, objedinila u ”knjigu živih i mrtvih”. Ovaj vid organiziranja pripovjedne građe nalazimo kod Nedžada Ibrišimovića u ”Karabegu” (svevideće oko meleka) ili kod Th. Mana u ”Izabranicima”, gdje se kao pripovjedač oglašava ”duh pripovijesti”.
Iz recenzije dr Nihada Agića ( knjiga se može naručiti na enes-to@online.no  )
Nešto više o knjizi na http://www.snovi.org/  
 


ŠAPTAT PREDAKA Enesa Topalovića
Iščitavanjem kratkih priča Enesa Topalovića čovjek osjeti situacije, doživi junake, prepozna skoro već zaboravljeno, neponovljivo. I to je ono što tjera pisca da zapisuje a čitaoca da čita. U piščevoj literarnoj laboratoriji skupljeni su zapisi, priče lično doživljene ili na uho šaptane od dragih ljudi ili slučajnih saputnika u vremenu, nevremenu i tu oblikovani do posebnog, uvjerljivog.
Topalović u ludilu traži mudrost kao opomenu, kaznu i pomirenje. Tako će u priči ”Okamenjeni svatovi” dva oca, dva tvrda kamena, poslije suludog pogroma svatova koji su se međusobno isklali jer ni jedni nisu htjeli pod put, staviti jednog pred drugog kao pred ogledala. Muharemaga će reći Danilu: ”Ja bih ovdje sve ih ukopao, neka groblje priča putnicima, da ćemo se u smrti miješati, a nešćesmo za huda života.” I tako će nastati humka od bijelog kamenja pored puta za opomenu, onima, ovima, njima i nama.
Ili u prici ”Plac do ludila” bahatim, smrdljivim četničkim zločincima koji ubijaju nerođeno dijete i siluju, na kraju i ubijaju bezazlenu zenu, majku, pisac nalazi sudiju u golobradom dječaku koji je i sam nosio četničku uniformu. On će braneći ono ljudsko u čovjeku pucati u siledžiju, monstruma stavljajući u taj pucanj i svoj život. Takvim pucnjem pisac spašava nadu i ljudskost, spašava čovjeka uz jasnu poruku, da sve dok ima takvih (golobradih) koji su spremni braniti čast, dostojanstvo, dobro od zla, ovaj svijet ima nade, vrsta ima šansu.
Ovim i ovakvim porukama, a njih je u knjizi cijeli buket, pisac na najbolji način brani sopstveni izbor prosvjetara, odgojitelja, šaljući poruku van stranica same knjige.
To je ono što knjigu i preporučuje i ona će bez sumnje imati svoje čitaoce.

Ševko Kadrić, juni 2004.

Knjiga se može naručiti kod autora enes-to@online.no ili http://www.snovi.org/


MRTVA TRKA - Autor: Enes Topalović,

Iz Enesovih priča vrišti život, smije se, plače, veseli, tuguje; on spašava priču o Zuki, o Razi, o Elvisu sa stotinu imena o Ibri, Selimu i Sajmi, u njegovim pričama grad jede ljude, zaklano janje niko ne oživljava, njegovi likovi su ljudi od krvi i mesa a ne plastične lutke na naduvavanje ili statisti u filmovima koji su tu samo dok su potrebni. U pričama ne fali ni dramaturških elemenata, opisana je uglavnom ruralna sredina, običaji običnih, malih ljudi, njihove sreće i tuge, opisi prirode, karakteri junaka koji su počesto daleko od junačenja.

Priče zadiru u vrijeme socijalizma, kritikuju, svjedoče, ističu anomalije bivšeg sistema i podebljavaju dobre strane istoga. Čuda su takođe nezaobilazan momenat u ovoj knjizi, Topalović voli drugačije ljude, obdarene snagom, energijom, nekim drugim čudom, on analizira snove tako vjerno kao da ih je godinama zapisivao, gleda u karte, u grah i uopće čini se da su mu priče o čudima Bosanskim pravi izazov i da je to tema o kojoj voli da piše i o kojoj će još pisati u nekim narednim knjigama.

Ne treba zaboraviti podatak da je Topalović i nagrađivan za svoje priče; pripovijetka Smijeh u sebi nagrađena je nagradom Zija Dizdarević u Fojnici (2006.godine) u veoma ozbiljnoj konkurenciji.





Govor iz bešike - Autor: Enes Topalović,

"...Odnese me ovo, rođače? Kuda dalje? Nema toga, jer je on u neprestanom traženju i ponekad izgleda kao onaj mali pas iz priče koji trči za svojim repom ni ne shvatajući da je vječna igra koju svi mi igramo ništa drugo do traženje sreće i nade unutar samoga kruga: ”... Pomislih da sam je uzamčio/ Ali mi izmače silna jezičana/ Matica moćnih metafora/ Među snove se skrila vodilja..” I sve do stihova ” Plodim se/ Dijelim/ I množim..” koji veoma jednostavno potvrđuju samu nakanu piščevu: Da tražeći sebe unutar Vajanja ljubavi pokuša kreirati neostvarivo, nedorecivo i neizmjerljivo. A šta je to? Vidim kako se već pitate. Doći ćemo i do toga, dragi moji, doći ćemo...Jer, Enes je i paž, ali i dvorska luda, mada bi kraljem mogao veoma la(h)ko biti. On može britko isklesati riječi koje same za sebe govore: ”... Cilj trke je Njegov zagrljaj,/ Sine/ Zagrljaj pupčane miline/ Svileno nježne i nevine/ Prozirne k’o kap čiste vode/ Od Istine...” ali može nas i zbuniti riječima ”... Zato mi ne otkrivaj više/ Dok se ne naživim iluzije/ Dok je zbilja ne ubije..”, mada on zna itekako šta radi dok ispisuje svoje stihove. Zna, zna...Nama je prepustio da odgonetnemo jednostavno predočene zapletene misli čovjeka iskrenih nadanja. Pesimizmom omeđenog ali optimizmom pretpostavljenog. Kako? Pročitajte: ”..Dolje, daleko od pijana uma/ I takta pjesničkog stiha/ U spirali univerzuuma/ U omči osuđenika/ U viru davljenika/ Stisnuta užarena zvijezda/ Gladna pileća usta/ Topla od kolopleta gnijezda...” sa nadom da ćete razumjeti. On voli do bola. Ne samo svoga...I kako nam i reče: “…Kad prestanu putovanja/Svi ćemo biti preseljeni /Onda će samo da se sanja/O (u)sudu u vaseljen...i”.
On još uvijek putuje.
Poetskom stazom iščekivanja, ali i nadanja."

Sabahudin Hadžialić, Književnik i freelance novinar, Sarajevo, Bosna i Hercegovina,
Januar/februar 2009.g.


Godeslav Zovko

Godeslav Zovko je prijeratni sudija iz Doboja. Po okupaciji grada 1992. godine srpske snage su ga zatvorile u logor Usora. Kasnije je došao do Švedske (u treće zemlje). U Švedskoj je napisao pjesme koje mogu krasiti najljepše stranice bosanskih udžbenika o ljubavi prema rodnom domu. Imao sam sreću da se družimo, a on da mu izdam zbirku pjesama.

Iz Švedske je otišao do Mostara (onog na desnoj strani) i bio sudija godinu dana. "Nisam ja za toga, ovdje ne sudi pravo već sila" kazao mi je pakujući stvari dolazeći u Zenicu za javnog tužioca. Danas je penzioner u svojoj Bosni.




 


DVA ROMANA EDHEMA TRAKE

Zapisao: Meho BARAKOVIĆ, Švedska


U Norveškoj, u gradu Kristiansanu, podaleko od javnosti živi bosanski pisac, romansijer Edhem Trako. Zapisah, podaleko od javnosti, jer je malo znano da je Trako, u kratkom vremenskom razdoblju objavio dva romana, o kojima se zaista malo i skromno pisalo. Diplomirani ekonomista Edhem Trako, smogao je snage da sroči o objavi svoj prvi roman godine 1999. pod naslovom "KUĆA NA KUNOVU". Izdavač je "Kutub" iz Sarajeva, a prvo izdanje izašlo je u tiražu od 2.000 primjeraka.
Recenzent ove knjige (romana) Jusuf Ziga, između ostalog je zapisao: "Historijski roman "Kuća na Kunovu", autora Edhema Trake, potresna je priča o dramatičnoj borbi za život grupice ljudi u kandžama smrti opasanom Kunovu, selu na granici Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Radnja se odvija krajem 1941. i početkom 1942. godine, kada su četnici izvršili stravičan pokolj nad nedužnim civilnim muslimanskim življem u istočnoj Bosni, a napose u fočanskom kraju...
Roman je potresno svjedočenje o unutarbošnjačkim slabostima (slabostima muslimanskog življa na ovim područjima), njihovoj naivnosti, koje su doprinosile dodatnome stradanju tog naroda...
Ovo je gotovo epska storija o hrabrosti dvojice ljudi koji su, kucu punu nejači (žena, djece, ranjenih), sa samo dvije puške i nešto municije uspjeli odbraniti od višednevnih ataka do zuba naoružanih četnika...

Koju godinu kasnije, 2003. godine Edhem Trako, objavljuje svoj drugi roman pod naslovom "NONA". Izdavač knjige je El-Kalem - izdavački centar Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u godini kada El-Kalem proslavlja značajan jubilej - 30 godina svoga postojanja. Roman je izašao u tiražu od 500 primjeraka. U ediciji Bibiloteci Edeb, Edhem Trako, se tako našao rame uz rame sa poznatim bh. piscima Isnamom Talićem, Alijom Nametkom, Azizom Kadribegovićem, Mustafom Kutluom, Sejdom Ćehagić i drugima. I ovaj drugi Trakov roman govori o Bosni, o muhadžirluku, o nesreći i stradanju, i surovosti koje, zaista nikada i nije nedostajalo na ovim bh. prostorima.
I samo još, u post scriptumu, i ovo: Edhem Trako je rodjen 1937. godine u Kunovu kod Foče. Završio je srednju ekonomsku školu i Ekonomski fakultet. Živio i radio u Foči do 1962. a potom, do agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine u Banjaluci. Ako se izuzmu mladalačka ostvarenja; pisanje pjesama, kratkih priča te tematski različitih tekstova, romani "Kuca na Kunovu" i "Nona" su mu ozbiljna i reprezentativna djela. Ranije radove su mu objavljivali studentski list "Polet", banjalučki "Glas", sarajevska "Una" i drugi listovi i časopisi. Osim pisanja Edhem Trako se amaterski bavi i slikanjem. Opredjeljenja su mu akvareli. Sada živi, kao izbjeglica u Norveškoj.

Meni zapisivaču ostalo je jos samo toliko prostora i vremena da vam, dragi moji prijatelji, bh. prijatelji bilo gdje da ste, da što prije dođete do knjiga Edhema Trake, da ih pažljivo pročitajte (iščitate), jer iz njih se može saznati podosta toga zanimljivog i vrijednog. Nego, zašto da ne - prijatno čitanje, rodjeni moji...
24.10.2004.


Hajrudin ČAUŠEVIĆ

Profesor Fahrudin Baščelija u sjećanjima i anegdotama












Pisma prijatelja, Autor: Seima Seka VIŠIĆKAD ZATREPTI DAMAR ZAVIČAJA - SEIMA VIŠIĆ
IZVODI IZ RECENZIJA
Ako je tačna ona da nada umire posljednja u čovjeku, onda bi se za sjećanja moglo reći da umiru pretposljednja. Ako uopće umiru! Ovako samouvjerenu tezu insan uistinu ima razloga da izusti nakon čitanja knjige "Sjećanja na oteti grad", ali još vise nakon čitanja ovih stotinjak govora ranjenih banjalučkih muhadžirskih duša.......
Nije se baš lahko opredijeliti šta čitaoca ove knjige snažnije impresionira - sposobnost autorice da na jednom mjestu i u isto vrijeme okupi toliko naših sugrađana, čiji se šapati i treptaji njihovih duša čuju na daljine, ili pak jedna erupcija emocija stotinjak predvodnika onih desetina hiljada, koliko fizički obitava po raznim zemljama nedođijama, a čije se zelje i nade slijevaju u jedno ušće, zvano imenom i prezimenom - Banja Luka.
Pisma koja su stigla na Sekinu adresu i koja su se odnosila na knjigu "Sjećanja na oteti grad" se istovremeno doimlju i kao razgovori sa samim gradom, kao poruke. Iako pisana perima banjalučkih muhadžira različitih zvanja i znanja, uzrasta, svjetonazora, konfesija i čega sve ne različitog, sva su u svojoj osnovnoj poruci slična kao jaje jajetu. A, kako i ne bi bila kada su pisana jezikom istih emocija i protkana jednom nadom. Ova knjiga na autentičan način tretira jedan prognani grad i njegove domicilne žitelje, ali bi se mogla odnositi i na sve ljude ove nesretne planete koje je zadesilo da ne žive u svom zavičaju. Ili da žive u njemu samo kroz sjećanja. Upravo u tome i jeste njena kozmopolitska vrijednost. Uostalom, autorica i jeste namijenila svoju drugu knjigu "svim znanim i neznanim, a prognanim širom svijeta".
......Ovo mišljenje sam haman mogao pisati u svom muhadžirskom okružju, u Americi, ali sam imao sreće da ga napišem baš u našem gradu, uživo inspiriran njegovim neponovljivim ljepotama što mu ih Svevišnji podari, a neki su bezuspješno pokušali da mu oduzmu, odnosno da mu promijene lični opis.....

Banja Luka, 31. maja 2002. g. Bedrudin GUŠIĆ



Sjećanja na oteti grad, Autor: Seima Seka VIŠIĆENCIKLOPEDIJA RASELJENIH DUŠA - SEIMA VIŠIĆ
Nikada nisam bila u Banjaluci, nisam se prošetala Korzom ni Majdanom, niti na obalama Vrbasa slušala sevdalinku "Put putuje Latif-aga, sa jaranom Sulejmanom", koja govori o nekom davnošnjem egzodusu muslimana iz Krajine. Stanovala sam u ubogoj bosanskoj provinciji, Palama, u kojoj se početkom 1992. godine koncentrirala mržnja srpskog seljaka prema urbanim, gradski uređenim sredinama. Te godine je do mene, preko mojih komšija koji nisu bili za ubijanje ali jesu za "srpsku državu", dopirala propaganda o banjalučkim stanovnicima. "Eto vidite da smo mogli živjeti zajedno, muslimani Banjaluke su lojalni i njima se ništa ružno ne dešava, žive normalno, rade..." Iako sam znala da ta propaganda nema veze sa istinom, opet sam htjela vjerovati u bajku da ima neko mjesto u mojoj zemlji ili na Balkanu uopće, gdje Bošnjaci mogu sa mirom zaraditi i jesti svoj svakodnevni kruh. I moliti se Bogu onako kako oni hoće.
Suđeno je bilo da mnogo godina kasnije, kada sam i ja već nakupila dugački izbjeglički staž, od Seime - Seke Višić saznam pravu istinu o tihom genocidu nad banjalučkim stanovnicima nesrpskog porijekla pa i na Srbima, koji su bili protiv politike mržnje i uništavanja. Što je bilo zadivljujuće i potpuno neuobičajeno za žene našeg podneblja, Seima to stradanje nije samo zadržala u sjećanju, da bi ga kasnije nekom ispričala, ona je to zapisala, dan za danom je vodila svoj dnevnik straha i nade, očajanja i sabura. Kako saznajemo u početku ove nove knjige "Pisma prijatelja", pisala ga je u svesku sa receptima, sakrivala kako je znala i umjela, jer je i njena, kao i svaka bošnjačka porodica koja je izduravala rat u Banjaluci, u svakom trenu očekivala da se dželati pojave na kapiji. Otkrivanje dnevnika bi značilo sigurnu smrt, i gore od toga, isljeđivanje, mućenje, pa onda smrt...
..... Iz pisama, kao na primjer iz onog kojeg je napisala Mina Ćoralić, saznajemo da se banjalučka rodbina i prijatelji još uvijek traže po svijetu i nalaze preko privatnih veza. I da se raduju svakom kontaktu, svakoj knjizi koja govori o njihovom gradu. Seima Višić je tu zaista vješto, manirom već iskusne spisateljice, dodala svoja sjećanja, kako bi čitalac dobio potpuniju sliku grada iz mirnodopskog života, kada se malo kad pitalo za vjeru i naciju....
....Nekad je Danilo Kiš dobio titulu velikog pisca po literarnoj konstrukciji "Enciklopedija mrtvih". Za ovu novu knjigu Seime Višić bi se moglo reći "Enciklopedija raseljenih duša". Vrijednost ove kao i prethodne knjige, dnevnika "Sjećanja na oteti grad" je u tome što one nisu literarna konstrukcija, njih je pisao sam život. Seima je i događaje i pisma pretvorila u svima čitljivo štivo, sve je autentično jer su ga pisali stvarni postradali mali ljudi, sa imenima i prezimenima, čija sudbina skoro nikome nije bila važna....
....... "Ove zabilješke su vrlo važni podaci o događajima i zločinima koji se zaboravljaju ako nisu zapisani. (...) Ovdje su dragocjeni podaci iz kojih se mogu rekonstruirati zločini koji su vršeni nad bošnjačkim narodom od strane fašista....

Safeta OBHOĐAŠ


POEZIJA BOSANSKIM OKOM
Mirza ČARDAKLIJA

O Mirzinoj poeziji neću ja da sudim, poezija mi nije jača strana, ali u samoj liri nije veličina pjesme, prve knjige. Mirza je rastao u miljeu tuđeg jezika. Damo li šansu hiljadama naših srednjoškolaca da samo pročitaju jednu od Mirzinih pjesama, ili pjesama njegovim sličnih, shvatićemo u čemu je veličina i značaj upravo ovog pisanja. Bosanski dječak je propjevao Bosnom u dalekoj Njemačkoj pa još na bosanskom jeziku i to uramio knjigom. Čestitke. E to je vijest, to je veličina to je uzor. Desetine roditelja, nana i djedova su slušajući i gledajući ovog mlađahnog, stasitog momka poželjele da su im djeca kao on. Uzmimo to kao izazov, povod da sa našom djecom radimo da im damo šansu za prvi aplauz, radost javnog nastupa, radost u riječ uhvaćenu dozive.

Mustafa Smailović će uz ovu zbirku napisati: "Većina tih pjesama jesu fin vez nevine duše, ali sa čvrstom osnovom i potokom od fino tkanih misli, čine pjesme sasvim zrelim za autorov uzrast i iskustvo." mr. Ševko KADRIĆ


SAMO MRTVI ISTINU ZNAJU - Suvad ĆEHIĆ

Riječ izdavača

Knjigu Suvada Ćehića SAMO MRTVI ISTINU ZNAJU treba prihvatiti kao dar istine koja pravdu moli, koja pravdu voli... Knjiga svjedoči, upire prstom, ona je prozni izraz najdubljih autorovih osjećanja, kada se smrt dotiče okom, kada se smrt udiše, ali u isto vrijeme i osjećanja najsuptilnije blizine istini koja lika nema, ISTINI-Stvoritelju, Istini Božijoj čija ruka tapše, miluje, čija poruka hrabri i tješi...
S kog god polazišta čitatelj pođe u susretanju sa ovom knjigom-prihvatiće je kao svoju... Ako je bude čitao kao ispovijest Suvada Ćehića, u toj ispovijesti prepoznat će i svoju, ako joj priđe i prihvati je kao izraz patnje Suvadove, u Suvadovoj će prepoznati i svoju patnju...
Ako ga dirnu čovjekoljublje i domoljublje što su istinska toplina ove knjige, što kao veličanstveno uzdignuće čovjekovih osjećanja, sublimat patnje i odricanja s jedne i čovječnosti, ljubavi i nade, s druge strane, zasvijetle istinom, čitatelja se oplemeniti istina, sebe će u sebi osjetiti tom istinom.
Ova knjiga je topla,osjećanja ispovijest, zapis o teškom vremenu domovine Bosne i njenih najvjernijih sinova i kćeri. Ona je vrijedno literarno svjedočenje o preporodu zemlje i čovjeka, ona govori kako se zemlja i čovjek iz nepravedno presuđenog “nestajanja“, iz bošnjačke, zaspalosti, bude i plaćajući, podnoseći neopisivu žrtvu, doživljavaju ponovno nastajanje...
Čitajući je, čitatelj će na trenutak osjetiti izvjesnu konfuziju u nekim pasažima knjige. Konfuzija proizlazi iz naboja koga autor osjeća kao produženu torturu nakon torture u koncentracionim logorima agresora na njegovu domovinu Bosnu i Hercegovinu...
Konfuzija je međutim, upravo draž ove knjige jer je izražena dubokim literarnim nabojem... Suvad Ćehić je po svome senzibilitetu pjesnik i kao takav, svoju proznu riječ čini jačinom, ubojitijom, plemenitijom. Pjesnički senzibilitet Ćehićev vodi nas kroz knjigu, kroz ispovijest zatočenika i tako se dokumenat, iskaz zatočenika, transformira u pitak i čitljiv literarni iskaz, roman, ispovijest, autobiografski zapis, kako god da ga prihvatimo...
Suvad Ćehić samo je jedan od preko 200.000 preživjelih logoraša, uglavnom Bošnjaka koji su preživjeli koncentracione logore agresora na Bosnu i Hercegovinu između 1992 i 1995. godine.

Irfan Ajanović


SABAH BOSNU BUDI - Suvad ĆEHIĆ

Govor istine
Suvada Ćehića

Govori jezikom stradalnika, kada su dani gubili sjaj, kada je tišina prijetila natopljena vlažnim pogledima. Slušao je gladan, mučen, žedan i duboko gledao istini u oči. Sve te slike pune užasa Suvad je zabilježio u duši. A pokušao da zapiše samo mali dio tih užasnih slika. Slike u koje čovjek teško da povjeruje, dok sve to ne vidi, doživi i preživi. Sve je gledao, osjećao i doživio u logoru Keratermu gdje je bio zatočen zajedno sa mnogobrojnim Bošnjacima do 5.8.´92 god. A potom sa preživjelim logorašima prebačen u logor Trnopolje do 15.8.´92 godine. Neke su rane zarasle ne tijelu i ostavile fizički trag. Duboke rane su ostale u duši, teške neizbrisive slike patnje, muka i jauka unezvijerenih i neumoljivih zločinaca. Da bi se odužio istini on pokušava da zabilježi te slike u prozi i stihu onako spontano ali iskreno. Napisao je dvije knjige u prozi "Trnopolje" i "Samo mrtvi istinu znaju" te zbirku pjesma "Trnje u očima" i sada ovu po redu četvrtu zbirku pjesama "Sabah Bosnu budi".



TRNJE U OČIMA
Nemirni snovi čežnja
Govori istina kroz stihove napaćenog pjesnika, koji se gledao smrt po logorima Bosne. Mlada je ovo dokumentarna poezija, pjesnik govori kako se bez straha ide u smrt gledajući sudbinu u oči, sudbini gorkoj kao čemer. I kada se njegova vizija zatalasa negdje daleko od svoje zemlje, napaćene Bosne, rađaju se slike. Slike u čijim nagonima su gorke ljudske sudbine jednog i jadnog muhadžera na nekom meridijanu. U tim slikama poetskog govora ima zaista snažnih poruka da se zna, ono što svijet zna, ali da se ne zaboravi. Crno nebo je iznad njegove glave u tuđini, a onda naviru sjećanja iz dna duše. A kada se muhadžer logoraš, pjesnik sjeća, onda duša zaplače od gorke istine. Suze teku, ali se ne vide, prekrio ih
ponos, kao što govore njegovi stihovi "Glad, smrt,prkos, u njima bosanska krv vri ". U tim krvavim valovima nesreće što je dželat činio, život je bio poput plamena svijeće na ovim obalama bosanskim ili tačnije u logorima, kako pjesnik kaže da su:
" učionice postale ćelije" kao u njegovim rodnim Biljanima. Dok je svijet jurio ka novim obalama. A životi po Bosni su padali kao lišće, nebo je bilo crno od bola, kakvi su bili i prostori u logorima gdje je bila žeđ, vapaj, muka čežnja za slobodom.
Sve se to duboko urezalo u poeziji Suvada Ćehića što govore stihovi u Pjesmi " Prozivka", pjesnik kaže:

" I obdan
i obnoć
prozivka
i sasušene kosti melje "

Koliko može zahrđati ljudska duša, koliko gluha i bez vida. On govori iskreno, poetično da se istina ne uspava kao vjetar. Vjetar iz Bosne je zatalasao svijet i on je progledao, ali nije osjetio muku Bošnjaka, kao što govore stihovi autora Suvada Ćehića:

"muka žeđ
žica tamnica
pjesma ubica
smrti nigdje
nigdje smrti"

Ovo je gola istina urezana u glave, žute ruke, i bol što vrišti i ljuti kamen i zora sa obala Sane, Une i svih rijeka u Bosni što nose kobnu muku od izvora do svojih ušća. A onda nek
bol svake rijeke postane muhadžer, izgubljenih snova, ali snažnih sjećanja na ognjište bez praga na djetinstvo. Pa lijepe slike po zidovima hajmovima, bijele bosanske kuće. Kuće koje su njedrile smijeh i zdravu lijepu djecu a sada tumaraju po svijetu izgubljenog smijeha i blijedog pogleda. U viziji se rađaju staze pa pjesnik Ćehić kaže:

"Na mojoj stazi djetinstva
cijelo ljeto
opora stopala
mehku prašinu ljube"

Rađaju se slike hraneći vizije muhadžera iz Bosne po cijelom svijetu zato nastavljaju:

"Vozovi klize kao vrijeme"

Ostadoše tužni zagrljaji i da kisnu u snovima sjećanja da ga vrijeme liječi. No i strah kako autor kaže: "U nekoj tuđoj krčevini kosti ostaviti"

Ima li snažnije poruke i ljudske opomene, pitaj sebe i sve oko sebe ma gdje bio daleko od ognjišta Bosne. Pjesnik nastavlja sa porukama svim muhadžerima

"Da se razumiju nene i unuci"

Ćehić vjeruje da će snovi biti java. Te da će sve avlije u Bosni zamirisati i pričati svoje priče duge da unuče ne zaboravi gorke sudbine, meke i duge bijele staze. A majske kiše Bosne da ih nakvase. To će biti lijek za nemire I dušu ne samo pjesnika, nego i svakog civiliziranog čovjeka. Ovu istinu neće zaboraviti unuci. Istina nije izmišljena. A ova knjiga je otvorena za sve zbog istine.

Recenzija
Prof. Džeko Bibuljica

Suvad Ćehić


U Prijedoru
u logoru Keraterm
oči pune bola
snove prizivaju.

Dugi logoraški vakat
i obdan
i obnoć
prozivka
sasušene kosti melje


 

Filozofski temelji psihologije
- dr. Esad BAJTAL
Blizina psihologije filozofiji nije ponovo osnažena samo iz njihovog antropološkog nego prije svega epistemološkog srodstva: ne uči nas psihologija qua filozofija samo o biti čovjeka, o njegovoj istinskoj prirodi, nego također i prije svega o biti same spoznaje, na osnovu koje u modernom dobu empirijska znanost stječe posebne povlastice. Bajtalovo subverzivno i inspirativno vraćanje psihologije u okrilje filozofije, kada se čini da to može samo nauditi njenom epistemološkom statusu, pretpostavlja posebno isticanje i prevrednovanje epistemološke vrijednosti same filozofije. Bajtalov doprinos bi se onda mogao sažeti ne u zaključku da je filozofija odavno uspijevala nagovijestiti saznanja psihologije nego da je psihologiji kakvu danas poznajemo prethodila duga povijest metapsihologije, zato što su tačke nerazlučive povezanosti filozofije i psihologije prije stupanja na stazu njihovog razdvajanja bile upravo momenti istinske epistemološke refleksije. Zato autor u svom traganju za tačkama preklapanju u višemilenijskoj povijesti ne traži mjesta gdje je filozofska interpretacija najbliža svakodnevnom iskustvu nego sebi upravo može priuštiti da se drži “uobičajenog određenja filozofije kao čisto spekulativne aktivnosti.” Recenzija - Ugo Vlaisavljević



MANJE OD NIŠTA - dr. Esad BAJTAL

Iako davno nastao, esej “Slobodan Milošević njim samim” nije nikada nigdje objavljen. Izvorno, tekst je davne 2002. godine
* bio napisan za “Reviju slobodne misli” čiji sam u to vrijeme bio Glavni i odgovorni urednik. Iako pisan s ciljem raskrinkavanja ukupnog (i posebno s aspekta tumačenja jugoslavenske agresije na BiH) licemjernog i ciničnog držanja Slobodana Miloševića u Haagu, tekst se ni nakon više dogovora nije pojavio na stranicama Revije slobodne misli (sic!) zahvaljujući vrlo sofisticiranom opstruiranju Slavka Šantića, Izvršnog urednika Revije.

Kada sam, konačno shvativši da je u pitanju opstrukcija, a ne navodno i uvijek drugačije obrazlagano odlaganje «za idući broj», upoznao Predsjedništvo Kruga 99 (čiji sam član tada, također, bio), o perfidnoj igri Slavka Šantića i praktičnom sprječavanju objavljivanja teksta, umjesto očekivanog zgražavanja (ispoljio ga istog momenta, jasno i glasno, samo akademik prof. dr. Vladimir Premec), tipično boljševički, formirana je komisija Predsjedništva u sastavu Juraj Martinović, Vlatko Določek i još jedan, treći član, sa zadatkom da ispita tobožnji sukob mene i Šantića.

Rezultat misterioznog «ispitivanja» nisam nikad saznao, niti me bilo ko od članova Komisije bilo kad, niti bilo šta pitao (jer nikakvog sukoba nije nikad ni bilo), ali je idući broj Revije (br. 43-44), izašao sa novim sastavom redakcije – bez moje malenkosti i bez Vefika Hadžismajlovića koji je također imao neke primjedbe oko novca i neplaćanja honorara kako autorima tekstova tako i članovima Redakcije (s izuzetkom Slavka Šantića koji je sam sebe uredno, redovno i debelo isplaćivao, ostavljajući sve druge bez honorara).

I pored svega rečenog, Slavko Šantić (siva eminencija Kruga) je i dalje ostao na mjestu Izvršnog urednika što može interpretirati kao svojevrsna nagrada i implicitno priznanje Komisije za njegov dobro obavljen posao opstruiranja objavljivanja teksta o Slobodanu Miloševiću.

O razlozima tako neobične smjene pola Redakcije (Glavnog urednika i jednog člana), ni do danas nas nikad niko ništa nije obavijestio. Ta opora i civilizacijski porazna činjenica tjera na postavljanje bontonski-racionalnog pitanja: Da li bi nešto tako bizarno moglo da se dogodi čak i u radničkom listu, tvornice eksera, npr. u doba najtvrđeg komunizma pedesetih?

Uprkos svemu, paradoksalno, časopis Kruga 99 i dalje izlazi pod istim imenom: “Revija slobodne misli” u čijem Uvodniku nove serije (br. 43-44), također bez bilo kakvog osvrta na vanredne izmjene redakcijskog sastava (kao da se ništa neobično nije dogodilo), stoji novo uredničko obećanje da će «osvojeni standard u otvorenosti slobodnoj i kritičkoj misli ostati princip na kojem istrajava ovaj časopis, ova revija».

Međutim, uprkos tom slobodarskom obećanju, «sporni» tekst o Slobodanu Miloševiću još se, ni nakon tri godine čekanja, nije pojavio na stranicama Revije.

Pročitajte odlomak dalje u ZBORNIKU


"BOSANSKI DIOGEN" - dr. Esad BAJTAL

r e c e n z i j a - Džemal Sokolović








 


"Srebrenica city".
Osaman ARNAUTOVIĆ

U romanu "Srebrenica city", susrećete Zarfu Mujić, trinaestogodišnju djevojčicu koja u svim tačkama i pogledima ruši onu ružnu sliku poniženog i ubijenog Srebreničanina. Ona ima sasvim drugi imidž. Njeni odbrambeni mehanizmi su blic, trenutačni, odlučni, odsječni. U njoj osveta postaje Pavlovljev uslovni refleks. Nju gubitak najmilijih ne zatvara u bol, ne gura je u apsurdnu predaju nekoj zacrtanoj tragičnoj sudbini. Ne. Ona "živi" život intenzivno, grubo, prilagođava ga sebi. Svojom okretnošću i predusretljivošću, akcijom, ubija u sebi bol i poniženje koja joj nanese drugi. Ne premišlja mnogo. Djeluje. I sve vidi individualno. Jer shvata da je ovo svijet individualizma, sebičnosti, neosjetljivosti, nerazumijevanja. U malim sitnim porivima, nalazi zadovoljštinu, i ide naprijed. Ne preza ni od čega. Kao i oni Zapadnjaci. Ona ne želi nikoga da ubjeđuje u bilo šta. Nju to nigdje ne vodi. Jedino u bezizlaz i poraz. I ona to izbjegava. Bježeći iz Srebrenice, luta srebreničkim šumama i traži izlaz. I tragajući ona se preobražava u robota, mašinu. U tuzlanskim izbjegličkim centrima živi povučeno i traži i tu izlaz. I kada nakon niza peripetija, dospjevši na Zapad, pokušava da se uklopi u svakodnevicu, niz nepredvidivih i nepredviđenih okolnosti je gura u osvetu. Danas ZARFA (naravno nije to njeno pravo ime) živi na Zapadu i liči na sve naše izbjeglice. Jedino ona zna šta je doživjela i tu tajnu je pohranila duboko u sebe. I Živi. I Preživljava. Možda do nekog novog buđenja savjesti i svijesti ukoliko se suoči s nemani koja se primirila. A nju ne može iznenaditi. Ona je spremna na sve. U romanu postoji čitava jedna galerija likova. Ipak, ovdje ću pomenuti jedan interesantan lik. To je Wim Zapadnjak, koji želi i pokušava da sebe učini drugačijim suosjećajući sa " djevojčicom iz podruma ". Ali takvi kao on su rijetki. Veoma rijetki. Skoro nepostojeći. Ovaj roman je roman kamijevskog apsurda, grube i nemilosrdne stvarnosti. Neosjetljivosti jednog Mersault-a.


Šapat Horiona - Ibro Suhopoljac

Poželjeli ste se lijepog bosanskog jezika, kuće u kojoj živite i kada toga niste svjesni? Volite poeziju koja slika prošli i sadašnji život? Želite čuti pjesmu natopljenu duševnošću i vjerom u dobro? Dugo i pažljivo smo se pripremali da Vas obradujemo.

Ibro Suhopoljac rođen je u Pridjelu – južnoj kapiji grada Doboja. Odrastao je, kako sam kaže, uz lupnjavu i pisak vozova sa željezničke stanice, ali i uz smirujuću tišinu rijeka Bosne i Usore. Osnovnu i srednju školu završio je u Doboju.

Do rata je živio i radio u Doboju i Zenici. Još kao osnovac isticao se svojim literarnim radovima pa je objavljivao u Prvim brazdama, Malim novinama, a kasnije u listovima za nešto starije i odrasle. U njemu su tih vremena prepoznavali izrazitiji pjesnički talenat. Pobuđen patriotizmom, kao “buntovnik s razlogom”, priključuje se odbrani od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, aktivno sudjelujući u bosanskom odbrambenom ratu.

Nakon rata iseljava se u Australiju. Iza njega ostaju snovi – nezavršeni studij, nezavršena kuća čardaklija s dva boja na obali rijeke, a u kući sećija s kraja na kraj, s jambezom uokolo, divani s prijateljima... U Australiji, na ruinama snova i vlastitog stradanja, počinje aktivnije da piše. Javlja se pjesmama i političkim osvrtima, prvo u Vilajetu, bosanskom listu u Sydneyu, zatim u Ogledalu, glasilu bosanske dijaspore Australije, te u australsko-bosanskom magazinu Bosna, gdje od 2005. godine, postaje redovni kolumnist. Dopisnik je Orbusa i Bošnjačkih topraka, uglednih bosanskih web-stranica.

Učesnik je svih kulturnih i patriotskih projekata iseljeničke Bosne u Australiji. U radijsko-novinarskim vodama je od nastanka RBT (Radio bosanskog telegrafa) u Sydneyu, čiji je jedan od osnivača, voditelj i urednik. Diplomirao je Informativnu tehnologiju na Miller College u Sydneyu.

Trenutno živi i radi u Sydneyu. Mašta o svojoj kući čardakliji s dva boja na obali rijeke, sećiji u njoj s kraja na kraj, s jambezom uokolo, divane s prijateljima... Knjiga Šapat Horiona prva je objavljena knjiga pjesama Ibre Suhopoljca. U njoj je autor, što šapatom, što glasnim uzvikom, uznastojao sakupiti sve svoje životne rasutosti, iskustva, sačuvana sjećanja, okupiti ih u ritmu i aromi svoga bosanskog jezika, da bi poslije bili i pouzdani put i zalog za povratak svojim rijekama, snu o kući u Bosni, za neprestano, ushićujuće vraćanje vrtovima svoga maternjeg jezika.


DEVETA ŽELJA RIJEKE - Asima Smajić - Simka

SJEĆANJA l NOSTALGIJE PROGNANE BANJALUČANKE

Među desetinama i desetinama hiljada prognanih žitelja Banjaluke našla se i Asima Smajić Simka, koja je u ljeto 1992. godine, zajedno sa svojim petnaestogodišnjim sinom Sanjinom, morala napustiti grad svojih korijena i sjećanja, i uputiti se u neizvjesnost, u gorčinu. Za njom je ostala njena rijeka, njen Vrbas, na čijim je obalama rasla i stasala, ostao je njen Mejdan, u kojem je rođena 1941. godine, ostale su godine i decenije koje je, kao svijetle kapi, ponijela na svojim dlanovima, da bi u njima mogla tražiti i prepoznavati neke svijetle zavičajne slike. U godinama udaljenosti, pod nekim drugim nebom, u Francuskoj, Banjalučanka Simka je te slike pretakala u riječi, u neki svoj osobeni dnevnik na čijim se stranicama prepliću lirsko i dokumentarno, svjetlosti sjećanja i tamniji odsjaji zbivanja. Tako je nastala njena knjiga s naslovom »Deveta želja rijeke«, koja je, u stvari, njena iskrena i emotivna životna priča što započinje prije skoro šest decenija na obalama Vrbasa, na sedrama Abacije i Studenca, Gornjeg Šehera i Plaže, da bi se, kroz ulicu Braće Bukića, aleju Nurije Pozderca, Malu čaršiju, sale i bašče u kojima se plesalo, druženja i putovanja, te rad u »Veletekstilu«, u kojem je bila na rukovodećim finansijskim poslovima, ponovo, nakon više od deset godina prognaničkog bivanja u drugoj zemlji, prilikom prvog dolaska u rodni grad, nastavila na najdražem mjestu kraj voljene rijeke: »Koračam poznatim putom, i prve dane provodim kraj rijeke. Na Zelenom mostu iznad bistre i plahe vode uspostavljam pokidanu ravnotežu, postajem jača, oporavljam se od duge bolesne nostalgije.«

Ismet Bekrić




"Nemesis i Dunja" - Asima Smajić

Knjiga novela "Nemesis i Dunja" Asime Smajić otkriva nam kako samu autoricu tako i jedan poseban i zaseban, samo zatajeni svijet - svijet u kojemu žena na svoj način promišlja i osmišljava život, tragajući i nalazeći u njemu svoje mjesto. U tom svijetu gdje "svako zazire od svakoga", gdje "čovjek postaje pasivno biće", sve je manje vremena za osjećanja i ljubav. Ljudi su u pričama ove autorice "kafkijanski" omeđeni i određeni, otuđeni jedni od drugih, prepušteni samoći i svojem usudu na kojeg ne mogu bitnije uticati. Sudbine jednih postaju sudbine drugih. Ogoljavajući nutrinu svojih likova, Smajićeva pišući u trećem licu, gradi priče koje u osnovi imaju tamne nijanse, izgubljene iluzije, nešto što je prohujalo sa vihorom, ali kroz njih i u njima provijava nada u budućnost koja se opet rađa sa biološkim rađanjem čovjeka. Očito, ove priče imaju i nešto od autobiografskog karaktera što se veže sa prisjećanja u djetinjstvu, ašikovanja i prve ljubavi u Banja Luci, ljetovanja iz kojeg se rađa ljubav, putovanja...U svemu tome, ljubav je motivirajući faktor, ona je pokretačka snaga bez koje je život nezamisliv. Priče Asime Smajić su "zamislive" i otvorene za propitivanje naših i vaših osjećanja.

Selko Selhanović


"Radari ljudskih duša" - Habib Mandžić

Autor, Habib Mandžić. dotiče u svojoj knjizi ova i mnoga druga pitanja, reda ih, kao život događaje u odlasku, zasebno i koncizno. U njoj, kao na traci nestajuće svijesti, zabilježena su brojna životna iskušenja i odjeci u dušama koje naše (ne)sposobnosti, da ih razriješimo, prave. U realnosti, svaki odjek porađa upit, ali ne daje odgovor! Autor se zato pobrinuo da pronađe odgovore, koje nudi u pojedinim poglavljima, a temelji na znanosti i mudrosti . Ipak, knjigu doživljavamo kao cjelinu, jer su odvojene poruke , iako ne uvijek preplićuće u značenjima, u istoj misiji – samoizgradnji nas samih.

Habib Mandžić uspjeva da, poslije svakog poglavlja, plasira zaključak kao čistu logičnost, za razliku od svakodnevnice, gdje nam često nedostaju ti smisaoni završeci. On se ne upušta u intrigantost objašnjenja, zašto su u životu razumnost i nerazumnost tako bliske (odvojene su samo malim ne), već nudi primjere iz svijeta egzistencije gdje bitišu čovjek i njegov um, bojeći ih jednostavnim psiho- skicama („Sebi smo raj ili pakao“,“ Sklad razuma i osjećaja“, „Sebe savjetuj“...) dalje pročitaj na

Ibro Suhopoljac


"PUT KROZ PAKAO" - Hilmo KOZLICA

Autor, Hilmo Kozlica, u ovoj knjizi je vjerno autobiografski opisao veliki dio torture i mučenja u srpskim logorima u kojima je nasilno doveden nakon zarobljavanja.
Pored svih pisanih činjenica, potvrđenih od drugih zarobljenika koji su zajedno sa njim prošli kroz najgore torture u logoru nedaleko Drvara.










 


"GRABEŽ 1992-1993"
TRGANJE OD ZABORAVA, ARHIV USK, BIHAĆ, 2016.

Autor: MIRSAD SELMANOVIĆ
(5.09.1952. Papari, Bihać – živi u Bihaću)

Ova knjiga je autentična historija, koja opisuje ratna dešavanja 1992 i 1993 godine.
Zbog toga je ova knjiga od višestrukog značaja, ne samo za  autora i ostale sugrađane koji su bili aktivni sudionici ratnih dešavanja već i za sve ostale, koji nisu upoznati sa ratnom historijom Grabeža i Krajine.  Posebno je izvor podataka za mlađe generacije koje ne pamte ratna dešavanja, ali koji će njima biti obilježeni cijeli život. Knjiga Grabež 1992-1993.godine, Trganje od zaborava, objavljena u izdanju Arhiva Unsko-sanskog kantona i Društva arhivskih radnika USK ima prije svega historijski značaj, jer temporalnost i specijalnost u ovom djelu imaju težinu historijske dokumentarnosti i neposredno se referiraju na društveni kontekst. Riječ je o autentičnom svjedočanstvu autora o lokalitetu koji je ratnih godina predstavljao centralnu tačku otpora agresoru, ali i mjestu kojeg mnoge bihaćke porodice pamte  po tome, što su svoje očeve, braću, sinove upravo na Grabež ispratile zadnji put. Grabež, kao važan topos predstavlja u tom kontekstu liminalno područje susreta historije i pamćenja te mjesto kolektivnih trauma ali i individualnih osvjedočenja

BIOGRAFIJA AUTORA:
Mirsad Selmanović je rođen 5.09.1952. godine u selu Papari nedaleko od Bihaća. Osnovnu školu je završio u selu kamenica. Srednju vojnu školu kopnene vojske (JNA) završio je 1972. godine u Sarajevu. Godinu dana je radio u trupi kao mlađi oficir (podoficir) u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, poslije čega odlazi na Vojnu akademiju kopnene vojske u Beograd. Po završetku Vojne akademije 1977. godine raspoređen je na dužnost garnizon Sarajevo (kasarna Maršal Tito), gdje završava kurs komandanata bataljona, polaže ispite za čin pješadijskog majora što je bio uslov za odlazak na komandno - štabnu školu taktike rodova kopnene vojske u Beogradu, koju uspješno završava 1989 godine i vraća se na službu u Sarajevo.
Početkom 1992. godine napušta JNA i vraća se u rodni Bihać. U sastavu Armije RBiH obavljao je dužnosti komandanta 501 brdske brigade i načelnika Štaba 5. armijskog korpusa. Biva dva puta ranjen. Iz aktivne vojne službe odlazi 1999. godine i bavi se privatnim biznisom. Penzionisan je 2008. godine.  Kao izraz patriotizma i shvatanja demokratije napisao je knjigu "Profesija i politika", te knjigu "Grabež 1992-1993." sa ratnom tematikom, 2016. godine.
Selmanović je patriotima napisao poruku: "Vjerujem u budućnost Bosne kao što su vjerovali oni koji su za nju dali svoje živote." Zapisano je na posveti knjige: "Posvećeno svim žrtvama rata u Bosni i Hercegovini od 1992 do 1993. godine. Rata koji je proizvod loše politike toga vremena na Balkanu. Sa željom da se ne ponovi". Autor


Poema Srebrenica u kontekstu avangarde XXI. Stoljeća
Nikola Šimić Tonin: Srebrenički kodirani kadrovi smrti, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Zadarske županije, Zadar 2016.

 
Poema Srebrenica funkcionira kao suptilna interaktivna umjetnička stvarnost svih žrtava i žrtvovanih projekcija, na toliku tugu nespremnih, ljudskih sudbina.
Srž – srži reducirane s istančanim jezičnim osjećajem, govori o zločinu, a zapravo o psihologiji ukupnog ljudskog postojanja: rođenja – života s mačevima ideologija trajno podignutim nad glavama ljudi – prostora smrti.
Ekonomičnost izraza s minimalističkim zahtjevima prema fondu jezika sadržajno nosi zamisli, realizacije nekih novih  avangardnih futurista XXI. stoljeća.
Poema Srebrenica naizgled jednostavno, ali snažno i dostojanstveno stoji kao turbe u ukupnom umjetničkom stvaranju pjesnika Nikole Šimića Tonina.

Žaklina Kutija, prof.




KULTURA LITERATURA POEZIJA PROZA ZBORNIK AUTORI
GLAVNA KNJIGE AKTUA KRAJINA EKOLOGIJA BARAKOVIĆ

Na vrh stranice





©Copyright by Cavkic®
Page Construction: 27-07-1999 - Last modified: 26/01/2017