TOP
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo

LITERATURA




Lirika naših znamenitih pisaca

MIRENJE SA ODBJEGLIM PRECIMA

Autor: Safeta Obhođaš



Autor: Safeta Obhođaš

Lirika naših znamenitih pisaca


Musa Ćazim Ćatić

Ja sam vijerni rob ljepote

Ja sam vijerni rob ljepote....Kad mi majka život dala,
S oblaka je vila pjesme na bešiku moju pala
I cjelovom, štono pali kao tropsko sunce vrelo,
Taknula u usne moje i djetinje sitno čelo;
Zato vazda na mom čelu vječnog aska* misli gore
A usne ih pjesmom zbore.

Ja sam vijerni rob ljepote... duša čista poput lijera
Od iskona plivala mi u muzici šumskih sfera.
Nju anđeoska ta muzika svojim medom opila je
Zato vazda duša moja s tajne čežnje podrhtaje
Pa me goni, da u žice lake harfe prstom diram
I ljepoti himnu sviram.

Ja sam vjerni rob ljepote... Slikar mi je bujna mašta
Njezin kist je krilo lune, atelje - čarna bašta.
U toj bašti na sve strane od boja se miris krili
I ko sunce u Perzeju sjaju slike i profili,
A ja samo u peru ih na hartiju b' jelu sljevam:
Hej, ja slikam, sviram, pjevam......

Musa Ćazim Ćatić


Skender Kulenović

Na pravi put sam ti,majko, izišo
(odlomci iz poeme)

Djevojkom,
iz ledenog Šumeca pod kućom vodu je grabila
i preko sokaka, zavrnutih dimija
rumenim je listovima treptala
kaldrmom grbavom pred kućom
mokrim je nanulama klepetala,
od muških očiju je bježala:
čista da dodje onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske, na njegov dlan.
Na dan
taj da joj bude mlad i pitom,
ko softa
i ko kadija pametan.
Uz sokak je kroz musebak snivala
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Silom iz grla podnoć ga zazivala :
"Kolika je duga zima bila...."

Skender Kulenović


Mak Dizdar

Slovo o sinu

Šutjela bih kao kamen
Ali kamen jadna nisam

Oprostite zato slovu
Koje će se skameniti:

Ljuto hrastu zgromovljenom
Uzeše mu zelen grane

Skršiše mu vite ruke
Kojima se gorju dizo

Na putima nebo sklonu
sa govorom nedonosnim

Kojima je ka zvijezdama
Svoju vjeru govorio

Uzeše mu obje ruke
Ostaviše rane dvije

Grdne rane neprebole
Jednoj boli inokosnoj

Sve mrtvace sahraniše
a on osta tavnu vranu

Šta će majka samohrana
na svijetu besćutnome?

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Neka barem ovo slovo
Hudu povijest okameni!

Mak Dizdar


Mehmed Meša Selimović

Derviš i smrt
(odlomak iz romana)

Četrdeset mi je godina, ružno doba. Čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni same sebe.
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kojem je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikada ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla ta opasna riječ? I je li samo riječ.....

Meša Selimović

Kaže se da Jevreji i Arapi imaju najdalekosežnije pamćenje, jer oni mogu pratiti pisane tragove svoje kulture davno prije hrišćanstva i islama. Bošnjaci nisu takve sreće, njihovo kulturna samobitnost, zahvaljujući istorijskim prilikama na Balkanu, ima više rupa nego švajcarski sir. Jedino narodno pamćenje koje zaista ima skoro sve kockice je ovo najnovije, od vremena kad je otišla turska a zasjela K&K monarhija. To je vrijeme kad su se Bošnjaci sastavili sa svojim jezikom. Oni stoga najbolje pamte ko im je i kako od tog doba nanio nepravdu i kivni su posebno na one viđenije i učenije, ponikle iz njihovog miljea, koji su se priklanjali nekom tuđem jatu. Veliki dio krivice za svoj dugogodišnji položaj "ni na nebu ni na zemlji" pripisuju generacijama intelektualaca što su došle nakon dolaska austro-ugarske vladavine u Bosnu, dakle onima što su pisali na našem jeziku. Prebacuju im što nisu bili svjesniji svog nacionalnog identiteta, što se svojim autoritetom nisu suprotstavili namjeri Titovog režima da u socijalističkoj Jugoslaviji budu priznati samo kao "muslimani". Optužuju ih za nedostatak moralne odgovornosti za narod u kojem su se rodili. Oni su morali upozoriti da je identifikacija jednog naroda po religiji klopka, bili su dužni insistirati da treća nacija u Bosni koja je imala islamske korijene, dobije ime po zemlji u kojoj je vijekovima živjela.
Najčešće su na tapetu grijesi pisaca proteklih iz muslimanske sredine, jer su oni većinom pisali o Bošnjacima, a svoja djela velikodušno poklanjali Srbima ili Hrvatima. U najpoznatijim i najpriznatijim se vide i najveći krivci: Musa Ćazim Ćatić, Skender-beg Kulenović, Mehmed Meša Selimović, Mehmedalija Mak Dizdar.... Ali da bi se mogla objasniti njihova uloga i "kratkovidnost" kad je u pitanju nacionalna a sa njom i kulturna politika u bivšoj Jugoslaviji, mora se nešto znati i o društvenim i privatnim uslovima u kojima su ti naši najpoznatiji pisci živjeli i stvarali.


Počnimo od najstarijeg, od našeg najpoznatijeg, zapravo skoro jedinog pravog pjesnika romantičarske epohe, Muse Ćazima Ćatića. Rodjen je i Odžaku, 1878. godine, rano ostao bez oca, majka se preudala u Tešanj, kamo se 1892. godine preselila sa djecom. Njegov oćuh, berberin, miran i dobar čovjek, šalje Musu Ćazima u medresu, gdje uči orijentalne jezike. U Tešnju je tada živjelo dosta umnih koji su bili svjesni da se samo obrazovanjem i proširivanjem vidika za nove generacije, može u bivšim turskim kasabama pokrenuti neki prosperitet. Musa Ćazim je bio vrlo darovit i svestran učenik, pa su neki uglednici iz tešanjske čaršije odlučili platiti njegovo školovanje u Beču. Ispratili su ga sa željama da što prije završi školovanje i vrati se kući i počne sa podukom drugih mladih ljudi.
Musa se, nakon boravaka u Sarajevu, Zagrebu i Beču, vratio ne samo bez diplome, nego kao boem, pijanica i rob one neuhvatljive ljepote zvane poezija. Razočarani i bijesni, njegovi dobročinitelji su ga prezreli zbog izdaje i porodične bruke. Što je on tonuo dublje, njihov prezir je bio sve jači, njegova zanesenost poezijom je dugo godina bila inspiracija njihovim grubim šalama i sprdnji. A ni on nije ostao dužan muslimanskoj čaršiji, kao dokaz da se potpuno odriče svog porijekla, napisao je pjesmu "Srbin sam i time se dičim". Postoje dva objašnjenja kako je nastala ta pjesma. Po jednom, to je bila njegova osveta čaršijskim ljudima što ga nisu shvatili, što mu nisu oprostili. Isto tako je moguće da mu je neko u nekoj kafani za tu pjesmu platio galonom vina ili flašom rakije. Poznato je da su mu čaršijski mladići na takav način plaćali da spjeva ljubavne stihove njihovim ašik-djevojkama, pjesme koje se i danas u Bosni i Hercegovini pjevaju iz sevdaha a često rakijske čežnje za nekim boljim ispunjenijim životom na zemlji.


Pjesnik i pripovijedač Skender Kulenović bio je potomak čuvene begovske loze, u čijem vlasništvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Njega su roditelji poslali na studije u Beograd i sigurno im nije bilo lahko kad su saznali da im je sin postao komunista. To je bio problem mnogih bogatih porodica čiji su sinovi prihvatili marksističku ideologiju po kojoj je trabalo uništiti privatnu svojinu, oduzeti imovinu od onih koji su imali previše, čak i od svojih najrođeniji. Komunistička ideja je odvela Skendera u Titovu vojsku,1942. godine bio je sa partizanima na planini Kozari u Bosanskoj Krajini i tu je napisao i prvi put objavio poemu zbog koje ga danas mnogi nazivaju lažovom i izdajicom. Jer on je pisao o srpskoj majci, Stojanki iz Knežopolja, kojoj su fašisti ubili tri sina. Majka se u pjesmi sjećala poroda, odrastanja svojih sinova, svojih nadanja koja su rasla sa njima. Naišli su "fašisti - zvijeri", zapalili kuću, ubili muža i sinove. Tu pjesmu su u Titovoj eri morala učiti sva djeca u svakoj školi, pjevali su je svi horovi diljem zemlje, recitovali glumci o svim državnim praznicima, mučili nas njenim metaforama dok nismo zamrzli i pjesmu i pjesnika. Poema o Stojanci više nije bila umjetničko djelo, bila je sredstvo za dokazivanje genocida nad Srbima u Bosni u II svjetskom ratu. A napisao ju je i dao njima u ruke Bošnjak, musliman, koji kao da je bio slijep za žrtve svog naroda, koji kao da nije bio svjestan šta su preživljavale bošnjačke majke u Istočnoj Bosni.


Meni se poema nije dopadala zbog gromoglasnog zova na osvetu, jer osveta je uvijek samo nova karika u spirali zločina. Ali ako mislimo malo dalje od kućnog praga, makar malo univerzalnije, možemo razumjeti kako je nastala ta balada. Skender je bio na Kozari, neposredno doživio ustaške zločine nad srpskim civilnim stanovništvom. On kao čovjek i pjesnik nije mogao zatvoriti oči pred popaljenim srpskim selima na Kozari, ni pred logorom Jasenovac, to je bio zločin protiv nevinih ljudi. I on je, po trenutnoj inspiraciji, na partizanski način, napisao pobunu protiv tog zločina. Paradoks oko imena i djela Skendera Kulenovića se produbio pedeset godina kasnije. Nakon njegove smrti je u Banjaluci, sada glavnom gradu takozvane, na bošnjačkim kostima nastale Republike Srpske, jedna ulica dobila njegovo ime. 92. godine, poslije izbijanja novog rata u Bosni, njegovo ime je izbrisano, ta ulica je dobila ime njegove poeme "Stojanka majka Knežopoljka." Više se i ne zna koja je to po redu manipulacija umjetnicima i njihovim djelima.
Ta poema je bacila sjenu na njegovu ostalu poeziju i prozu, posebno dječiju. Ne zaboravimo, ako želimo vidjeti najljepše bisere turcizama i arabizama u našem bosanskoj jeziku, prvo posežemo za drugim pjesmama Skendera Kulenovića. Da nismo toliko teško ranjeni u ovom ratu, vjerovatno bismo bili ponosni što je jedan Bošnjak svojom poezijom ustao protiv zla nanesenog bilo kojem narodu.


Mehmed, Meša Selimović, sav svoj život je proveo rastrzan između Sarajeva i Beograda. I on je bio uz komuniste, pristupio je pokretu u Beogradu, gdje je i studirao. Kad su Nijemci aprila 1941. bombardirali Beograd vratio se u rodnu Tuzlu, a kasnije je, da bi izbjegao hapšenje od strane ustaškog režima, pošao zajedno sa dvojicom braće u Titovu vojsku. U godine u prvim danima nakon oslobođenja, "drugovi" su strijeljali njegovog mlađeg brata. On se ogriješio o zakone revolucije, time što iz jednog magacina je uzeo što i dvije tri stolice. Očekivao je da mu stigne vjerenica, bilo je zakazano i vjenčanje, a njegova podstanarska soba je bila je prazna. U svom uzbuđenju oko ženidbe zaboravio je da je prvo morao pitati nadležne za dozvolu.
Zbog takve samovolje, prisvajanja društvenih dobara, kako se to tada govorilo, da bi pokazali kako su oni nemilosrdni prema svima, čak i prema svojima, kad oni posegnu za tuđim, prijeki sud mu je odmah izrekao smrtnu kaznu. Meša je saznao za to kad je mlađi brat, za kojeg se on uvijek osjećao odgovornim, već bio mrtav. Svuda je tražio objašnjenje, ali njega nije bilo, revolucija je pojela još jedno svoje dijete. Milione takve djece su Rusi već bili poslali na stratišta i u Sibir.


Meša Selimović je, ne zaboravljajući svoju bol za bratom, počeo raditi na osnivanju viših i visokih škola u Sarajevu. Radio je kao profesor tek osnovane Pedagoške akademije (to je uostalom bila prva visokoškolska ustanova u Sarajevu) zatim Filozofskog fakulteta, pričalo se da su sale prilikom njegovih predavanja bile pune. Slušali su ga ne samo studenti nego i sva intelektualna elita grada. A onda, odjednom, kako se to kod nas često dešavalo, profesor i književnik Selimović je izbačen sa posla, izopćen iz društva, za sve one koji su ga poštovali i cijenili njegovo znanje, postao je nevidljiv, nisu ga primjećivali ni kad ih je pozdravljao na ulici. Njegova stručnost i kompetentnost, kao i literarni rad nisu bile dovoljne da mu stvore "moralno-političku podobnost". Porodične okolnosti su bile jače od svih njegovih profesionalnih vrijednosti. Njegovi grijesi, tražio je od režima da rehabilituje njegovog strijeljanog brata, zatim rastava od prve žene i ženidba jednom Beograđankom. Problem nije bio u tome što je to bila žena druge nacije, komunisti su podržavali takve "miješane brakove", nego u tome što je njegova supruga bila kćerka jednog visokog kraljevskog oficira, dakle buržujka. Buržuji i generali su bili najveći neprijatelji radničke klase, a on je takvom ženidbom prešao na njihovu stranu. Zbog toga nije mogao biti profesor, tj, učitelj novih marksističkih generacija. Kad se sada govori o tome, sve izgleda smiješno i nevjerovatno ali u ono vrijeme, pedesetih i šezdesetih godina, režimski ljudi su gurali intelektualce na rub egzistencije i zbog daleko sitnijih stvari. Kad je prodat sav nakit, porodica Selimović je ostala bez ikakvih sredstava za život. Profesor je poput duha hodao do juče svojim gradom u kojem ga više niko nije poznavao i vraćao se u ledeni stan gdje ga su ga, gladne i promrzle, čekale supruga i dvije kćeri. A onda više nije mogao ni izlaziti, jer su mu se cipele potpuno raspale. Stizale su i prijetnje da će ih, zbog neplaćene kirije, izbaciti iz stana. Samo su se rijetki prijatelji usuđivali pozvati ga u kuću ili poslati neku pomoć.


U to vrijeme se desilo preobražavanje njegovog književnog rada. Do tada je bio poznat kao autor lirske proze o borbi ljudi protiv fašističkog zla, neki su ga zbog toga zvali i "partizanski pisac". Nije više želio pisati o tome, pokušavao je literarno obraditi sudbinu svog strijeljanog brata i svoje osjećaje kad je čuo da su ga usmrtili drugovi sa kojima se do juče borio protiv fašizma. Kako god je okretao, nije mogao smjestiti svoju priču u moderna vremena, nego ju je odgurao nazad u istoriju, u osamnaesti vijek, kada su vlastodršci u Bosni bili Turci. Znalo se da je on, pišući o turskoj, objelodanjivao karakteristike vlasti u savremenim uslovima, neki su u njegovim kadijama, serdarima, muftijama prepoznavali tadašnje komunističke moćnike. Njegov roman "Derviš i smrt" je, u beogradskoj literarnoj sceni, odmah proglašen genijalnim djelom, što je prije doživljavao samo Ivo Andrić.


Tada se desio još jedan preokret u njegovom životu, politička igra u kojoj je Beograd pobijedio Sarajevo. Beogradski kulturni krugovi su iznenada pozvali Selimovića da se preseli u centar Jugoslavije, ponudili mu veliki stan sa radnom sobom i posao. Piščeva supruga je nedavno pričala kako je nakon tog poziva jedan razbješnjeli sarajevski političar poslao depešu tamošnjem ministru za kulturu sa upozorenjem da oni nipošto ne smiju prihvatiti prebjega iz Sarajeva. Naivne Sarajlije su mislile da se drugovi svuda čvrsto drže za proletersku doktrinu i ideologiju. Beogradski ministar je odgovorio: Ako se on odluči doći u Beograd, mi ćemo ga dočekati raširenih ruku, a vaše je da ga, ukoliko ste pametni, zadržite.
Nisu ga ni pokušali zadržati, niti je kad došlo do pomirenja. Književnik nikad nije oprostio gradu u kojem je proživio nekoliko strašnih godina, niti su se novi moćnici u sarajevskoj kulturnoj sceni pokušali izviniti za ideološko sljepilo predhodnih. Ali su, protiv njegove želje, u Sarajevu obnavljali izdanja njegovih djela. Jer, šta bi bila bosanska ili bošnjačka književnost da nije Selimovićevog Derviša i Tvrđave? Samo još jedan detalj, kad je Selimović na tribini Radničkog univerziteta u Sarajevu, prvi put čitao stranice iz svog kult romana, organizator i moderator tog gostovanja je jedva izbjegao političku odgovornost. Rudi Kolak, tada veliki budža u BH politici, bjesnio je: "Ko ti je odobrio da pozoveš tog hodžicu!?" Ostaje nam pitanje, šta je on zapravo skrivio, što je bio srpski buržujski zet, ili zato što se njegovo bošnjačko porijeklo nije moglo sakriti?!

Mehmedalija, Mak Dizdar, njegov pjesnički opus je krenuo na drugu stranu, prema Zagrebu, tamo, kad god imaju priliku za to, naglašavaju kako je on hrvatski pjesnik.
Zagrebački kulturni krugovi su se potrudili da se njegove pjesme prevedu i na strane jezike. Mora se priznati da dobre prevodioce za Makov arhaični jezik nije bilo lahko naći. E, baš taj njegov jezik, taj njegov poetski izraz je ono zbog čega bi ga i Hrvati imali rado u svojoj književnosti. On je svoje pjesme pisao po ugledu na natpise na bogumilskim stećcima, tj, nadgrobnim spomenicima srednjovjekovne Bosne. A oni to računaju kao dio svoje, hrvatske kulture. Njihovi argumenti, u Bosni su u srednjem vijeku franjevci širili civilizaciju i pismenost, bosanski kraljevi Tvrtko i Tomislav su bili i hrvatski, a i bogumili su bili hrišćanska sekta, vjerovatno je puno njih kasnije primilo katolicizam a ne samo islam. Poezija jednog Bošnjaka postala spona između duboke istorije, tj. predislamskog doba u Bosni i modernih vremena. Djelo Maka Dizdara je dokaz da Bošnjaci nisu zaboravili ni onaj dio svojih kulturnih vrijednosti iz prošlosti, koji je nastao prije nego što su preuzeli islamsko vjerovanje. A da nije naopake politike, po kojoj, kako to reče jedan drugi pjesnik "svako pleme crta svoju granicu", ne bi uopće bilo važno to što je Bošnjak Mak Dizdar stvorio pjesnički most između historije i moderne, vezu za koju se mogu držati svi narodi koji žive na tim prostorima.
I još nešto, ko se malo dublje bavio zaostavštinom Maka Dizdara, sigurno je našao njegove studije o jeziku na jugoslovenskim prostorima. Dok je uređivao "Život", sarajevski časopis za kulturu i umjetnost, (opet šezdesete godine) često je objavljivao tekstove o diskriminaciji i "posrbljavanju" bosanskog govora i literarnog izraza. Mada je tada naš oficijelni jezik bio srpsko-hrvatski, on je, na vrlo mudar i naučno potkovan način, pokušavao skrenuti pažnju da Bosanci imaju svoje specifičnosti u jeziku, koje se nipošto ne smiju gušiti i diskriminirati. Dakle, borba za bosansko ili bošnjačko kulturno biće je počela davno, samo što su je politički mehanizmi uvijek uspijevali okrenuti u drugom pravcu. Kamo sreće da nove generacije stvaralaca ne dožive takvu sudbinu.

Da napišem ovaj tekst potaknuo me razgovor sa efendijom Jakubovićem, imamom bošnjačke džamije u njemačkom gradu Aachenu. Sreli smo se tamo prilikom jedne ramazanske kulturne večeri. On mi je ovako rekao: Jeste da je Ćatić bio boem, pijanica i beskućnik, pa zbog svog poroka napisao i tu nesrećnu pjesmu u kojoj se odriče svog identiteta, ali on je jedini pjesnik naše romantičarske epohe koji je napisao prekrasne pjesme o vjeri i Ramazanu, o tome mi nemamo boljih pjesama. "Efendija Jakubović je spomenuo još i "Ramazansku večer", koju polaznici njegove vjerske škole često recituju. Ja je zbog dužine nisam mogla ovdje uvrstiti.
Ovo što važi za Ćatića, važi i za mnoge druge Bošnjake, oni su jednostavno bili ljudi koju su svojim duhom i pameću, nadrastali sredinu iz koje su potjecali, čitav život raspolučeni između ljubavi prema tlu odakle su potekli i svojom ličnom željom da uspiju, da ostave neki trag u toj specifičnoj kulturi. A uvijek su najmanje podrške dobivali baš u svom narodu.
Ima još jedna anegdota o Ćatiću koju ovdje želim zapisati. On je, pijan i blatnjav, često osvitao u nekom tešanjskom jarku. Njegov poznanik, vjerski čovjek, pošao u džamiju i vidio ga takvog. I počeo ga koriti za bruku koju nanosi i svojoj porodici i čaršiji. "Što ne primiš nauk od mene?!" pitao je. Pogledaj kako ja živim, imam kuću, porodicu, ne pijem, ne sanjam o hurijama, smjerno stojim pred dragim Allahom." A ko ti je dao taj nauk? pitao je Musa. "Dragi Allah dželešanuhu!" "Razumijem, ti si primio Božiji nauk i zato si tako dobar. A mene su učili ljudi, moj efendija, samo ljudi!"
Smjernog tešanjskog efendiju, iako je učinio puno hajra, izučio ko zna koliko hatmi i dova, niko više i ne pamti, ne bismo ga se ni sada sjetili da nije bilo Muse Ćazima Ćatića. A "Ramazanska večer" je ostala u našoj kulturnoj baštini, i kad je čitamo u Americi ili Njemačkoj podsjeti nas kako su nekad, u našem zavičaju, bile lijepe ramazanske večeri.


Webpage: http://www.safetaobhodjas.de/


Nazad na prijethodnu stranicu Nazad na početak stranice Naprijed na sljedeću stranicu
KULTURA LITERATURA POEZIJA PROZA ZBORNIK AUTORI
GLAVNA KNJIGE AKTUA KRAJINA EKOLOGIJA BARAKOVIĆ



Coded in Central European Windows-1250
©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:15/01/2005 - Last modified: 16/05/2012