PODKAMENI SNIVAČ

O meni nisu rekli
Čak ni naslutili nisu
Koliko sam duboko zakopan
Grdnom stijenom pritisnut
Odbačen do samog dna ambisa
Bez milosti i bliskog svoga
Gdje se ne zna ni za Crnog
    Ni za Boga

Dobar da sam bio neki rekli su
Zao da bih bio drugi htjeli su
Ni ovi ni oni znali nisu da sam bio
Samo sjena vremena
Gore od Prometeja
Bez pomilovanja
Na nebesku hrid okovan

Sada lutam i sanjam moje svanuće
Sunce pred dlanovima
Malo, cijelo zagrljeno rukama
Toplo, samo moje, bar ovoga trenutka
    Dok sanjam

Pustite me, molim vas,
Još malo da sanjam
I ne kradite moju stijenu
    Moj pokrov
    Moj dom
    Moju sjenu

Ne prenosite nikuda moj kamen
Prevelik je grijeh
Nije to muzejski dekor
Ne prekrivajte zemljom ono što je još od neba
I ne iznosite na svjetlo ništa
što zemlji već pripada
Ne dirajte ni faraona ni Vikinga
  Ni kralja ni prosjaka
  Ni Maje ni samuraje
  Ni nas Dobre
    Snene
    Bosanske

Jednom, ipak, dok i samo nebo spavalo je,
Meni usnulom, uzeste ga,
Iz njedara majke zemlje iščupali, oteli,
Moj kamen bijeli
Meni
Koji glasa nemam …
Vi! O, vi, bez savjesti,
Nemišljenjem što mislite i tek nedjelom govorite,
    Imena da nemate!
Ako kamen ne vratite
Kako ću bez njega snivati?

Od tmine vaših paklenih umova
Sagorjeću na vječnoj hladnoći
U noći tegobnoj,
Bez Mjeseca
    Zar ne znate … ?
    Zar nikada ne sanjate … ?
    Zar ništa drugo sem jave košmarne nemate … ?
Sada ne biti je biti
A biti je sanjati
Ako ne sanjam nisam bio niti ću biti
I ne znam, bez kamena,
Kako snivati
Ja
Koji koplja bojao se nisam
    Sada …
        Strah me je …

Kako će me prijatelj bez kamena pronaći,
Gdje će cvijet staviti
I kako ću moj grijeh okajati
Ako nisam pritisnut stijenom strašnom
što me mori ali
I čuva
    Od svih što prekopavaju svetinje?

Vratite mi dragi kamen moj
I ne samo moj
Odnijeli ste odmorišta i zaklon
Moje djece
I mojih pradjedova
    Mojih dragih susjeda …

To nije samo kamen
U njemu je moje srce
Koje pati zatočeno
Kažnjeno
U njemu je svjetlost moje duge
Moje nade
Moje tuge
    U njemu su najtiše pjesme, ikad ispjevane.
    Prislonite uho i čućete moj smijeh.
    Dotaknete li moj kamen, bez zlobe,
Dotakli ste uspomene na ljubav
Stidljivu
Iskrenu
    Prvu i zanosnu …

    Dvostruko me pokradoše.
    Oni koji mi kamen oteše,
    Rekoše :
    “ Samo kamen to je,
    Eksponat dobar,
    Prenesimo ga … ”

Uzeli su ga, ništa nije krađa
I ništa sveto i ništa zlo nije
Za ništavne, kakvi su bili i oni
Koji mene nekad kukavički presretoše
Na mojoj zemlji
    I moje Sunce ugasiše …

U planini
Poljana okružena vijencem borova
Plače bez kamena kog su odnijeli
Za dekor prljave bučne ulice
Da se ubice iza njega kriju
Da i njega
Kamen
Izranjave i ubiju
    I moje srce u njemu.

Zar ne znaju da je to krov
    Za moj podzemni dom?
    Zar su izabrali taj moj krov da odnesu,
Mojom kaznom
    I mojim prokletstvom da se igraju …?

Zato vi Bošnjani davnašnji,
Koji niste oni, vi Dobri, moji,
Možda ne tako daleki,
Vratite mi moj kamen nadgrobni
Da ne bih bio tako nezaštićen
Zaboravljen i sam
Daleko od moje braće
        I borova
        I vukova
        I snjegova
        I svitanja
I vjetrova
I cvjetova plavih nježnih
U kosi moje drage
što me sa sjetom
I čudnim predosjećanjem grlila
Pored potoka
Ispod borova
U uzglavlju Kamena
U kojem će klesar
Kad me više nikad ne bude
Zatočiti moj smijeh
Moju suzu
Moju dušu
    I moju ljubav - jedini moj grijeh.

Sarajevo, 12.07.2001.

Marjan Hajnal