Nisam Vam ja pjesnik po vokaciji, ali s vremena na vrijeme napišem ponešto i imam dovoljno toga za jednu knjižicu koju ću nadam se i objaviti jednog dana. Moje su pjesme ako smijem tako reći misaone, a manje lirske, pokadšto teške, stilski raznovrsne, a imam i nešto satirične poezije ...
 

GLUHI VAKAT

Vrisak
zasijeca otupio
dan

A dan težak, nehajan
lijeno se vuče do u noć

Šuplju
i još tuplju
i još gluhlju

Ja gluha vakta
gluho bilo



LOV

glave pognute
na drhtavim nogama
popadoše

glavolovci odoše
za sobom prašinu ostaviše
i sad' sve opet, kao isto je



STIDAK

Mrvica kruha, stidak
za kojim se po prašnjavoj
zemlji tragalo, učini se
divnim, vrućim somunom.

Ah, kako se nekad', onako
nevino, baš dječački iskreno,
bez stida, znalo polizati
posljednje ostatke majčinom
rukom spremljena objeda.

A sada! Ni ova pošast gladi
natjerati me ne može na taj
razumljiv gest očajnika.
Jer eno, na žici bodljikavoj
ptičica jedna strpljivo čeka,
ono što po svakom pravu,
i božijem i ljudskom i
ptičijem je i spada.

Ta i ptice treba da jedu.



MALA PJESMA

mali miš
u kutu male sobe
zatvoren u svoj mali mozak
razmišlja o svom malom životu
i tako dalje
do u mutno ušće.



PORUKA

Djete:
Sve što imaš imaj,
al' i drugom daj.
Nemoj samo da je tvoje,
što biti može,
komotno za dvoje.

Ne oholi se,
slavu, moć i bogatstvo ako stekneš.
Nego molitvi se predaj,
nahrani siromaha,
prigrli siroče.

Nađi vremena za pogledat'
i u zemlju i u nebo:
Predahni, osluhni, udahni,
pomiriši, poljubi.

I upamti:
Nije Bog sunce
da bih vatra,
nego toplo

I nije vodu
da bih poplava,
nego žedna.

A nije ni čovjeka
da bih mržnja,
nego ljubav.


 

UNUTARNJE SVJETLO

Misao razigrana,
beskrajna je dubina riječ i
umivenih,
što vrata otvaraju gvozdena.
Baš tatravom ozelenjena,
na jeziku je riječ i pjesma:
Mržnja je pogubna, ljubav je izazovna.

I mrak je pomak,
svjetlo unutarnje što vidi ljepotu
skrivenu,
k'o dražesno, stidno.
U igri je smisao, odbaci besmisleno
i reći jasno:
Mržnja je pogubna, ljubav je izazovna.

Svjetlo, od izvora početka
juri vrijeme vječno i sve se kreće
od začetka
u jednome smijeru.
Ipak, sine, ne zagasi krhko svjetlo
nadrasti ružno i reći glasno:
Mržnja je pogubna, ljubav je izazovna.



MALI ČO'EK

prvo je bio mali
i sve mu je bilo malehno
al' potaman:
i majičice
i košuljice
i vestice
i pantalonice
i cipelice
i džemperčići
i sakoičići
i kašičice
i viljuščice
i sahančići
i sve
sve mu je bilo malehno

poodrast'o
pisao je pjesme:
Veli -
" Usmrćen,
bez metka i noža,
sada leži opružen
k'o jagnjeća koža."

tad umisli veličinu
i sve mu posta tijesno:
i majice
i košulje
i veste
i pantalone
i cipele
i džemperi
i sakoi
i kašike
i viljuške
i sahani
i profesija
i poezija
i ambicija.
i sve
sve mu je bilo potijesno
te iako rekoh
pjesnik 'kano da je bio
sve vrijeme on je
druge snove snio

onda veliki i jaki posta
i bilo ga je svuda:
na zemlji
u zemlji
na granama
pod granama
u vodi
u zraku
u mraku
ma svuda
svuda ga je bilo

al' ni to njemu ne bi dosta
zločinac ratni on onda posta
uđe u povjest
i tu takav osta

eto tako
krug se tu zatvorio -
" usmrćen bez metka i noža "
on je opet mali
kakav je i bio