BOŽIĆEM UOKVIRENA SLIKA

Nemoguće je ne ponijeti u sebi
tragove rodnog kraja.
Znam da kraj, kojeg nosim
u sebi, uistinu ne postoji više,
ali ja ga svejedno
ljubomorno čuvam u sebi.
Onakvim.

Po brežuljcima rasute kućice,
daleko jedna od druge,
te male prozore, nadostavljene
čvrste tarabe, pod jednom
glavom sve ukućane,
sačuvani mir i svoje shvaćanje
življenja.

Proljetni dani javljali su se
bistrinom neba,
toplim suncem.
Svuda naokolo šarenilom su
treperile oranice, na ograde se
naslanjale krošnje rascvalih
šljiva, raskošno rasipajući
svoje latice, bijeleći krovove
kuća i zelenu travu livada.

Ljeti, svojim mirom, protezalo
se klasje usjeva, željno čitav
svijet obgrliti. A kad za jeseni
seoskim putovima zaškripe
kola teretom bogate žetve,
krišom se jave mekane magle,
lagano uspinjući se uz oblake,
dajući im čaroban izgled.
Zima zasvjetluca, bjelinom
površine snijega,
povezujući nebo i zemlju,
uspostavlja željenu
ravnotežu svemira.

Onda dolazi Božić
kao okvir na rečenu sliku,
kao velika tajna buđenja
ljubavi, kad čovjek čovjeka
iznenadi, ushićen
usklikom vjere.

Na Božić, tvrd i strog,
i otac se širi praštanjem i
dobrotom na sve,
režući komadiće pečenice
vjernome i dobrome
našem psu Žući,
uz čiju smo pomoć svi
prohodali, govoreći:
"Svakog' svijeta stvorenje,
danas ima veselje!"

Po svima nama padala je
toplina pripadanja,
neka snaga i vjera,
kojoj se vraćalo
kada život dušmanski zaskoči.
Sve to bivalo je utočište,
skrovito mjesto, sigurna luka,
nedohvatljiva i topla, oživljena
svakim božićnim okupljanjem

Nikola Šimić Tonin


BUKIĆ I STARI ŠJOR

Bukića, umilna psića,
Stari je imao Šjor,
I on je kao i svaki,
Pas čuvar,
Lajuć čuvao dvor...

Ali od Bukića umilna psića,
Nije se dalo spat,
Taj vam po cilu Božju noć,
Prestaja nije lajat...

Na Bukića voljena psića,
Šjor stari nije da,
Susjede sve bi redom,
On zbog njega,
Posla u "onu stvar"...

S Bukićem se pozabavi,
Općinska cila struktura,
Oko lajanja toga,
Cila se podigla bura...

Ka da se protiv Bukića psića,
Podiga cili svit,
Ne stane li noću lajat,
Dat će ga ustrilit...

Kad' je s općine,
Doša doma,
Voljeni njegov Šjor,
Izložio on je njemu,
Rečeni mu skor:

"Slušaj me dobro Bukiću dragi,
Banda nam cila radi o glavi,
U gradskoj vladi,
Nema nam druge,
Što da se radi..."

"Kad' laješ dobro od sada pazi,
Od deset uri do šest ujutro,
Molim te ne laj,
Već stoj mi kuco...

Od šest ujutro,
Navečer do deset,
Moš lajat prijo do volje mile,
Jesi me razumija,
Druge ti nije!

Nikola Šimić Tonin


 

Hoće li itko napisati pjesmu, vrhu mene, vrhu moje zalutale duše …

Santa Cruz, Barcelona, Katalonija … oštricom britve prerezana grla skoči s prozora ubožničkoga, s teškim hropcem, zgaslim očima, okovratnikom pjene oko rubova, do pola otvorenih usana, u krvi zgrušane riječi…
Kratak nekrolog u jednoj Riječkoj kavanici … red riječi u zakutku zadnje stranice lokalnih, niskotiražnih novina … ni zapis … ni čitulja … Ištipane hartije … jezika mladalačke slobode … razuzdanoga nagona, iskrenja mozga … razdražene duše, želje za neobičnim … bijes naspram ustajalo ustaljenom kaljužištu, neraspoloženim s mirenjem s mirom … nema zvijezda na nebištu … i oblaci su drugi … nigdje opojnosti mirisavih bijelih treptavih sanja … nigdje ničeg…
Dokoli bjelosvjetskim dokovima, policijskim postajama azilantskim centrima … u vatrama krvi gore njegove zore, na ovoj cesti što život se zove … Buče bučne kavane krvave zadahtane pjesme … ispisane kolutima dima, međ prstima zgaslo sunce, na dug cigarete, sunovrati sumraka … krikova jednoga silovitoga revolta … stan zoro ne idi na oči, dok mjesec još po jednu toči … Stihovi se uzavrelih riječi riječe, iz krenutoga vulkana nutrine … bjesne … grme … kriče … riču … hropću … urlaju … sapeti u grlu grcaju … uzburkano, divlje … prevrelo su more lave, što se rasiplje od sebe, dok nutrinu žvače, mora, mora … burno burom kuca, jedan žestok, težak, razularenih silina vatruština … omamna, opija nas divljinom svojom … zapljuskuje nas komadima svoga raskomadanoga tijela … valovima duše … kapljama krvi … kojima užegli asfalt škripi … tamni sunčanu stranu ulice … Policijska interventna ophodnja … sirensko prštanje kaosa … kazališta plačnog, uličnih ljudi … spran vatrogasnim šmrkom … i pokopan bi, bez oznake, i znana grobna mjesta … Jaka je, sumahnita je, barbarska je … krči, vrišti … u njoj nešto naše … raščupana, nemirna duša…
Hoće li itko napisati pjesmu, vrhu mene, vrhu moje zalutale duše?
Janko Polić Kamov.
 

ODA PJESMAMA / ODA LJUDIMA

Postoje neke pjesme,
kao što postoje i neki ljudi,
koje / koji, nisu prispjele / i,
nigdje,
ni u jedno društvo,
ni u jednu knjigu…

Pa opet, kriti / tajiti,
da ih nema,
da ih nikada nije ni bilo,
da se nisu ni rodili,
da nikada nisu ni napisane,
ne dati im se isplakati…
ne dati im se ispjevati…

Valja i za njih, takve kakvi jesu,
valja i za njih takve, kakve jesu...
znati,
…pa im i bilo suđeno
na groblju riječi skončati…

Nikola Šimić Tonin