
Autor:
Nikola Šimić Tonin
Bosnian
- prose
- poem
- poetry
Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma






KNJIGE
Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija

|

STUDENI
U poznu jesen već se ćuti,
Studeni...
Dok sjeverac zube oštri,
Pred sniježenje,
Studeni...
Gudi zadnja sunca zraka,
Preko struna jeseni,
A zvuk staklen i zaleđen,
Studeni...
Nikola Šimić
Tonin

ISTINA
Prije točno 2009 godina,
u betlehemskoj štalici,
rodila se Istina.
Istini bi ime Isus.
Sin Božiji,
Istina Isus,
s desna Ocu sjedi.
U početku bi Riječ.
Isus,
Riječ
i
Istina.
Začetog po
Duhu Svetome,
čovjek razapet.
Istina
ohrabri mnoge,
koji shvatiše,
javi se u njima,
Nada,
pođu za Njom,
umireni u sebi.
Istine ipak ima.
Isus Istina,
ohrabri ih.
Isus Istina,
bi im uporište.
Istina,
Sin Božiji,
Živo Biće
Istinitog.
Nikola Šimić
Tonin

SUZA
Kad' se jave kao suze,
Ove mora kapi slane,
Kad' se kao dišpet dane,
Ove stine izaprane,
Kad' premreže pokrpane,
Malu valu mriže gladne,
Kad' se galeb kalat stane,
Što do suze, tu ostane...!?
Nikola Šimić
Tonin
Malo Lago-Pasadur-
otok Lastovo-2004.

A.B.Š.
Obraćam Ti se sa Ti
I sam sam od onih
Što piše pjesme,
Antune Branko Šimiću
Jer ti
Govorim svima onima
Koje volim,
Koji jesu,
I koji nisu,
Čuđenje u svijetu...
Golem pod zvijezdama,
Među nama Ti,
U sazviježđu,
Stablo zvijezda...
Nikola Šimić
Tonin
 |
BOŽIĆEM
UOKVIRENA SLIKA
Nemoguće je ne ponijeti u sebi
tragove rodnog kraja.
Znam da kraj, kojeg nosim
u sebi, uistinu ne postoji više,
ali ja ga svejedno
ljubomorno čuvam u sebi.
Onakvim.
Po brežuljcima rasute kućice,
daleko jedna od druge,
te male prozore, nadostavljene
čvrste tarabe, pod jednom
glavom sve ukućane,
sačuvani mir i svoje shvaćanje
življenja.
Proljetni dani javljali su se
bistrinom neba,
toplim suncem.
Svuda naokolo šarenilom su
treperile oranice, na ograde se
naslanjale krošnje rascvalih
šljiva, raskošno rasipajući
svoje latice, bijeleći krovove
kuća i zelenu travu livada.
Ljeti, svojim mirom, protezalo
se klasje usjeva, željno čitav
svijet obgrliti. A kad za jeseni
seoskim putovima zaškripe
kola teretom bogate žetve,
krišom se jave mekane magle,
lagano uspinjući se uz oblake,
dajući im čaroban izgled.
Zima zasvjetluca, bjelinom
površine snijega,
povezujući nebo i zemlju,
uspostavlja željenu
ravnotežu svemira.
Onda dolazi Božić
kao okvir na rečenu sliku,
kao velika tajna buđenja
ljubavi, kad čovjek čovjeka
iznenadi, ushićen
usklikom vjere.
Na Božić, tvrd i strog,
i otac se širi praštanjem i
dobrotom na sve,
režući komadiće pečenice
vjernome i dobrome
našem psu Žući,
uz čiju smo pomoć svi
prohodali, govoreći:
"Svakog' svijeta stvorenje,
danas ima veselje!"
Po svima nama padala je
toplina pripadanja,
neka snaga i vjera,
kojoj se vraćalo
kada život dušmanski zaskoči.
Sve to bivalo je utočište,
skrovito mjesto, sigurna luka,
nedohvatljiva i topla, oživljena
svakim božićnim okupljanjem
Nikola Šimić
Tonin
BUKIĆ I STARI ŠJOR
Bukića, umilna psića,
Stari je imao Šjor,
I on je kao i svaki,
Pas čuvar,
Lajuć čuvao dvor...
Ali od Bukića umilna psića,
Nije se dalo spat,
Taj vam po cilu Božju noć,
Prestaja nije lajat...
Na Bukića voljena psića,
Šjor stari nije da,
Susjede sve bi redom,
On zbog njega,
Posla u "onu stvar"...
S Bukićem se pozabavi,
Općinska cila struktura,
Oko lajanja toga,
Cila se podigla bura...
Ka da se protiv Bukića psića,
Podiga cili svit,
Ne stane li noću lajat,
Dat će ga ustrilit...
Kad' je s općine,
Doša doma,
Voljeni njegov Šjor,
Izložio on je njemu,
Rečeni mu skor:
"Slušaj me dobro Bukiću dragi,
Banda nam cila radi o glavi,
U gradskoj vladi,
Nema nam druge,
Što da se radi..."
"Kad' laješ dobro od sada pazi,
Od deset uri do šest ujutro,
Molim te ne laj,
Već stoj mi kuco...
Od šest ujutro,
Navečer do deset,
Moš lajat prijo do volje mile,
Jesi me razumija,
Druge ti nije!
Nikola Šimić
Tonin
|
Hoće li itko napisati
pjesmu, vrhu mene, vrhu moje zalutale duše …
Santa Cruz, Barcelona, Katalonija … oštricom britve prerezana grla
skoči s prozora ubožničkoga, s teškim hropcem, zgaslim očima,
okovratnikom pjene oko rubova, do pola otvorenih usana, u krvi
zgrušane riječi…
Kratak nekrolog u jednoj Riječkoj kavanici … red riječi u zakutku
zadnje stranice lokalnih, niskotiražnih novina … ni zapis … ni
čitulja … Ištipane hartije … jezika mladalačke slobode … razuzdanoga
nagona, iskrenja mozga … razdražene duše, želje za neobičnim … bijes
naspram ustajalo ustaljenom kaljužištu, neraspoloženim s mirenjem s
mirom … nema zvijezda na nebištu … i oblaci su drugi … nigdje
opojnosti mirisavih bijelih treptavih sanja … nigdje ničeg…
Dokoli bjelosvjetskim dokovima, policijskim postajama azilantskim
centrima … u vatrama krvi gore njegove zore, na ovoj cesti što život
se zove … Buče bučne kavane krvave zadahtane pjesme … ispisane
kolutima dima, međ prstima zgaslo sunce, na dug cigarete, sunovrati
sumraka … krikova jednoga silovitoga revolta … stan zoro ne idi na
oči, dok mjesec još po jednu toči … Stihovi se uzavrelih riječi
riječe, iz krenutoga vulkana nutrine … bjesne … grme … kriče … riču
… hropću … urlaju … sapeti u grlu grcaju … uzburkano, divlje …
prevrelo su more lave, što se rasiplje od sebe, dok nutrinu žvače,
mora, mora … burno burom kuca, jedan žestok, težak, razularenih
silina vatruština … omamna, opija nas divljinom svojom … zapljuskuje
nas komadima svoga raskomadanoga tijela … valovima duše … kapljama
krvi … kojima užegli asfalt škripi … tamni sunčanu stranu ulice …
Policijska interventna ophodnja … sirensko prštanje kaosa …
kazališta plačnog, uličnih ljudi … spran vatrogasnim šmrkom … i
pokopan bi, bez oznake, i znana grobna mjesta … Jaka je, sumahnita
je, barbarska je … krči, vrišti … u njoj nešto naše … raščupana,
nemirna duša…
Hoće li itko napisati pjesmu, vrhu mene, vrhu moje zalutale duše?
Janko Polić Kamov.
|

UKOP PJESNIKA
U noć,
u dugu kišnu noć,
Pjesnikovo dovukoše tijelo,
u kraj gradskog orebićkog groblja,
u golu ga položiše vodu,
kišom ispunjenog do pola,
dva dana prije,
iskopanog groba,
u prisustvu:
Općinskog pisara,
Druga iz komiteta, i
Druga iz komiteta,
Druga iz Unutarnjih poslova,
koji ispravi, molit ću lijepo,
Drug iz SUP – a
i Druga „odozgo“,
kojem se sva četiri klanjaše
o kojemu ni slova ne znaše,
„Drug je odozgo“…
U noć,
u dugu kišnu noć,
u kraj gradskog orebićkog groblja,
Pjesnikovo položiše tijelo,
u golu ga položiše vodu,
iskopan, nezatrpan grob,
u rodnoj mu Žrnovnici…
Mnogi mu se u librima prepoznali,
ni mjesto za ukop, nisu mu dali…
„Drug odozgo“
pobijeljele kose
ispod crnoga kišobrana,
Druga iz Unutarnjih poslova,
koji ispravi, molit ću lijepo,
SUP – a…
U crni notes kratko upisa,
„Drug odozgo“
profesionalno praćen,
službenom baterijskom lampom
zaduženom pod šifrom K – 63
sve prisutnoga Druga…
Šegedin Petar
…OBAVLJENO…
Pa se potpisa:
prvo Drug „odozgo“
pa Drug iz Unutarnjih poslova,
ispravak – SUP – a…
Pa Drug općinski pisar,
koji se eto trebao potpisati na kraju,
pa ona dva Druga iz komiteta,
prvo stariji Drug,
deset godina mlađi,
od ovoga drugoga Druga,
pa pomoćni Drug,
prvoga Druga…
Nikola Šimić Tonin
|

ODA PJESMAMA / ODA LJUDIMA
Postoje neke pjesme,
kao što postoje i neki ljudi,
koje / koji, nisu prispjele / i,
nigdje,
ni u jedno društvo,
ni u jednu knjigu…
Pa opet, kriti / tajiti,
da ih nema,
da ih nikada nije ni bilo,
da se nisu ni rodili,
da nikada nisu ni napisane,
ne dati im se isplakati…
ne dati im se ispjevati…
Valja i za njih, takve kakvi jesu,
valja i za njih takve, kakve jesu...
znati,
…pa im i bilo suđeno
na groblju riječi skončati…
Nikola Šimić Tonin

|
Midi
muzika: Suite_In_D_Minor_Air
Na ovim stranicama objavljujemo radove iz
proze i poezije naših članova, prijatelja i simpatizera.

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad
svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)
Coded in Central
European Windows-1250
|