CULTURE
KULTURA

ORBUS Startpage
Bosanac kopljanik TOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Enes Topalović
Plač do ludila
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page
Diaspora AKTUA Krajina Autor: Salih Čavkić
Enes Topalović
Autor: Enes Topalović


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






Plač do ludila

Enes Topalović

Durmo bijaše nekad najljepši i najviđeniji mladić u selu. Sve seoske djevojke su uzdisale za njim. On je bio dobričina, šaljivdžija i bećar sve dok nije sreo Hanu. Hana bijaše iz begovske kuće, a Durmo sin seoskog nadničara Alije. Ona, rasna, crnooka, vitka i svojeglava kao i njen otac Smailbeg i sama se krišom raspitivala o stasitom bećaru sirotog Alije. Svi su znali, pa i oni sami, da nisu jedno za drugo, između njih stajala je planina, Smailbeg. Zbog Hane i njene ljepote, a i zbog njenog raspitivanja o njemu, Durmo se propi. Danima i noćima je lumpovao sa mojim pradjedom Eminom.
Jednoga dana, zaluđen ljubavlju i ohrabren pićem, ode kod Smailage i zatraži Haninu ruku. Smailbeg se prvo dugo smijao, a onda se žestoko razljutio i istjerao sirotog mladića kao psa iz avlije svoje. Smailbegove sluge nahuškaše pse na njega i on jedva umače u kuću moga čukundjeda Ibrahima, Eminova oca.
Poslije toga Durmo se još više propi i ko zna gdje bi i kako završio da mu neka curica ne donese neočekivanu poruku od Hane. Na bijeloj mahrami Hana je izvezla: “ Biću tvoja ako me ukradeš.”
Durmo se povjeri Eminu i moj pradjed, rahmet mu duši, odluči: “ Ukrasti nego šta!? Sevap je ukrasti je od onog zulumćara.”
Jedne noći zalajaše Smailbegovi bijesni psi, a u obližnjem šumarku zanjištaše konji. Nikoga to ne uzbudi i niko ni usnu ne usni šta se te noći zbi.
Sutradan puče po selu glas. Smailbeg je zapjenjen jahao sa slugama od kuće do kuće, urlao kao ranjen vepar i zahtijevao od zbunjenih seljaka da mu odaju gdje su Durmo i Emin. Niko nije odao jer niko nije ni znao. Seljaci naslutiše da se te noći desilo nešto veliko i teško kao sudbina. Prohuja šapatom glas da je nestalo Hane i da zato Smailbeg riče po selu.
Tri je puna mjeseca Smailbeg tražio Durma, Emina i Hanu, a onda se umoran i očajan vratio sa slugama u selo, skrhan. Domalo zatim, dođe u selo i Emin. Smailbeg se bijesan unosio Eminu u lice, a ovaj je mirno odgovarao da on ništa od toga ne zna i da je sa nekim kiridžijama bio u Solunu.
I nikad se do rata ( partizanskog i četničkog ) ne saznade se gdje su Durmo i Hana.
Oni su sretno živjeli negdje u dalekom selu, u planini, tamo gdje Piva i Tara rađaju Drinu, daleko od rodnog mjesta. Imali su trogodišnjeg sina i prelijepa Hana bila je opet trudna.
Negdje početkom rata nestade Emina. Svi su mislili da je poginuo negdje, ili da ga je neka od mnogobrojnih vojski, koje su kroz selo prolazile, odvela sa sobom.
A tamo, gdje se Drina rađa, događalo se nešto kobno i strašno, rađalo se Durmovo ludilo iz njegove prevelike sreće.
Emin je sve svojim očima gledao i poslije pričao.
Misleći da nikakvo zlo ne može doprijeti do Hanina i Durmova skloništa, u stogodišnjom šumom okruženoj delti tek rođene Drine, Emin se sklonio kod njih pred najezdom mnogobrojnih vojski od kojih je svaka nosila svoje zlo ( da li je ikad i jedna vojska donosila bilo kakvo dobro??). Niko, do on, nije ni znao za njihovo sklonište pred Smailbegovom silom i nesretnim zakonima slaboumnog čovjeka koji im nisu dozvoljavali da svoju sreću podijele sa drugima nego su je morali sakriti duboko, duboko u njedra majke prirode. Tu , u toj zaboravljenoj, nepristupačnoj delti, sakrivenoj od svega ljudskog što bi je zagadilo i okužilo, tu, u drvenoj kolibi, Hana i Durmo su vidjeli i osjetili više sreće u tri-četiri godine svog života nego Smailbeg u svojim dvorima za čitav život. U tom idiličnom gnijezdu njihove ljubavi i Emin se osjećao uzvišeno sretan i siguran. Mislio je da će ga ta njihova neizmjerna ljubav zaštiti od sljepila i zla teškog i krvavog nasljedstva ljudskog.
Ispočetka mu se pričinilo da će i uspjeti u svojoj nakani da se zakloni i sačuva od zbivanja baš tu, daleko od ljudske civilizacije i njene bijede. Prošlo je i više od pola godine kako ništa od onog što se događalo u čitavom svijetu nije doprlo do njih. Samo ponekad, čitavu vječnost daleko čulo, se potmulo gruhanje zla i stenjanje majke zemlje pod bijesnim izumima svojih sinova.
Durmo je imao nekoliko koza koje su se često gubile u ogromnoj šumi. Jedno poslijepodne zađoše Emin i Durmo malo dublje u šumu da usijeku japiju za tor kozama. Povedoše i malog trogodišnjeg Durmovog sina Emina. Hana ostade sama da sprema večeru. Sa nekim čudnim predosjećanjem isprati pogledom sa uskog prozorčića kolibe tri najdraže joj prilike što zamakoše u šumu. Postaja malo, zamišljena i uznemirena, sa strepnjom u srcu, kao šumska srna kad osjeti krvoločnog vuka, ali se brzo trgnu i požuri da založi zagašenu vatru, iskopa nekoliko krupnih krompira iz bašte, provari friško kozije mlijeko, nakupi iz bureta drvenom kašikom nekoliko miomirisnih , žutih komada sira, zakuha tijesto u drvenoj činiji, zasuka rukave i nogavice šuštavih dimija, zabjelasa joj se mehka, prelijepa koža u polutami kolibe, opipa rukom nevelik nabrekao stomačić u kojem se meškoljio život i sjede za sofru da razvija pitu. Gipkim kretnjama se savijala za oklagijom i tanka bluza joj se izvuče iz dimija. Ukaza se zamamna oblina na spoju nabreklih bokova što su se samo dali naslutiti u produžetku kičmenog udubljenja koje je, kao putokaz, nestajalo ispod svitnjaka. Hana se sagibala naučenim kretnjama, sa blagim osmijehom sreće na licu. Ni slutila nije da njeni bokovi i razgolićena leđa bude pohotu u oknu prozorčića njene kolibe. Zauzeta svojim poslom nije ni osjetila da je kolibu okružila vojska, čudna vojska dugačkih brada sa mrtvačkim lobanjama na ogromnim šubarama. Dva usplamtjela oka su upijala njene zanosne kretnje. Ništa ne budi veće zlo u krvi zarobljene vojničke duše kao usamljeno, krhko i nezaštićeno žensko tijelo. Njena prevelika ljepota postaće njena kob .
Bilo ih je puno, i previše. Nisu mogli svi da se natiskaju u kolibu. Izvedoše je napolje izbezumljenu, bijelu od brašna i od prevelikog straha. Nije vrištala. Izbezumljena, nije mislila na sebe. Mislila je na Durma i svoja dva Emina. Njih je bilo puno. Svi su imali nekakve čudne puške i puno sjajnih metaka preko prsa. Smijali su se i pijano podvriskivali, ali se pomalo i ustezali pred njenom božanskom ljepotom.
Noževima joj pocijepaše bluzu i dimije. Osta gola i nemoćna među dvadeset gladnih i zlih kurjaka što su kezili očnjake na njenu frišku krv i mlado meso. Ali njen duh ne pokleknu. Probudi se begovka u njoj i ona pljunu bradonju što joj podera odjeću. Vukovi zarežaše u hordi zla.
Nemoćna, obnažena, očajna, izgubljena otimala se zloj sudbini u svojoj avliji, pritiskana smrdljivom,oznojenom masom pijanog mesa. Panično je grebala noktima, udarala nogama, kidala smrdljivo meso zubima. Kad joj polomiše prste na šakama, vilicu iskriviše i zube poizbijaše, skrhana od bola i nemoći, zagleda se izgubljenim pogledom u daleko plavetnilo neba pod kojim su vukovi čejrečili njeno tijelo i ispijali njen život. Sa neba nije dolazila pomoć.
U obližnjem šumarku Emin čvrstim zagrljajem zaustavi Durma da ne ode u sigurnu smrt. Gusto žbunje ih je sakrivalo od kobnih pogleda. Slika onoga što se dešavalo pred njegovom kolibom derala je Durmovu dušu i on se, kao bijesan konj, otimao Eminu. Izbezumljen, zbunjen i prestrašen mali Emin poče tiho da plače. Durmo se trznu na dječiji plač, njegova duša se u djeliću sekunde rascijepi na dva krila. Jedno mu je smrtno krvarilo i stenjalo pod prevelikim zlom, a drugo je bilo na smrt uplašeno. Njegov pogled se susrete sa Eminovim. U pogledu svog prijatelja Durmo pročita da bi i Hana više voljela da im bar sina sačuva i on kleknu pored djeteta svog i teškom žuljevitom rukom poklopi u plač rastegnuta dječija usta. Težak dječiji jecaj utihnu.
Pred kolibom, užas i stravičan bol, oduzeše Hani svaku moć. Ležala je, raskrečena, okrvavljena, polumrtva i mirno podnosila svoj usud. Njena duša je već bila daleko gore na plavom nebu, a tijelo obamrlo od bola, straha i očaja. Još uvijek nije davala glasa, još uvijek je mislila na Durma i svoja dva Emina.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad dvadesetoglavo zlo zasiti svoju pohotu, pomahnita još više nad poderanim okrvavljenim tijelom Haninim. Neki golobradi vojnik pokri je sažaljivo njenim pocijepanim dimijama, dok se drugi, oštrobradi sa zlim očima, razbjesni kao bik, nabode njene dimije na vrh bajonete, Hana bolno jeknu od uboda, a on poče mahnito mahati njima kao pobjedničkom zastavom. Na Haninom nabreklom trbuhu osta krvava rupa. Ona pritišće ranu rukama i tiho zaplaka.
Durmo je grčevito pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kad se pomahnitali bradonja zasitio mahanja dimijama, kleknu kraj Hane sa isukanim ogromnim nožem.
- Sad ćemo da koljemo kurban. – povika promuklo zlo iz njegova pijana grla.
- Allahu ekber! – prihvati neko iz gomile i svi prasnuše u histeričan smijeh. Samo se golobradi vojnik ne nasmija.
- Nećeš valjda klati steonu kravu. Greota je. – dobaci gomila smijući se.
- Neću. Prvo ću je oteliti. – prihvati oštrobradi izazov i gomila opet prasnu u pijani smijeh.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Oštrobradi raspori, krvnički, Hanin trbuh od pupka nadole. Njene ruke klonuše,a oči, uprte u nebo, se ugasiše.
Krvavim rukama izvadi iz njenog trbuha okrvavljen, nedoživljen život i nabi ga na bajonet. Golobradi vojnik povrati i nestade ga.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Poludjeli oštrobradi je mahao bajonetom na čijem vrhu je bio krvavi komad života ljudskog, i smijao se; mahnito se smijao. Gomila poče da gunđa. Nisu se više smijali. Nešto se slomilo u njihovim pijanim glavama. Kroz gomilu se probi golobradi i strašna pogleda sasu rafal u oštrobradog. Oštrobradi pade sa luđačkim osmijehom na usnama. Gomila se zgleda. Golobradi je čekao.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Rafal golobradog kao da probudi komandanta podivljalog, pijanog čopora i kao da se tek tad sjeti da je on taj što treba da sudi životu i smrti, tu, daleko od ljudskog poimanja zakona, morala i ljudskosti, tu , u njedrima idile i kobi ljudske. U svojoj pijanoj glavi komandant čopora, ipak, dokuči da ne smije pustiti golobradog nekažnjena. Spoznaja i osjećaj odgovornosti probudiše u njemu i sudiju i dželata. Priđe žustro golobradom. Momak je mirno čekao. Gnušanje prema ljuskom zlu uzdiglo je njegova čula na uzvišen pijedestal premoći i neustrašivosti. Nije se ničeg bojao. Njegova svijest je, u djeliću sekunde, spoznala njegovu ulogu u ovom životu. Ispunio je tu ulogu i mirno čekao, nevin kao Isus, sud grešnika. Komandant ga uhvati za prsa i zareža.
- Zar naši da se ubijaju zbog dimijuša! Ha, glupi zelembaću! – palio se komandant sopstvenim riječima, a krv mu je udarala u zajapureno pijano lice.
Momak ga samo sažaljivo pogleda i nasmiješi se nevinim osmijehom sveca. Taj osmijeh dijelova kao pljuvanje komandantu u lice i presuda sijevnu kao munja. Komandantov nož zapara ljutito zrak i zari se vojniku ispod rebara. On se skljoka pred komandantove noge, otvorenih, nevinih očiju sa blaženim osmijehom na usnama dječačkim.
Durmo je stiskao dječija usta da ne plaču.
Gomila je ćutala stravično. Stravičan muk smrti i kobne sudbine kao da za trenutak otrijezni pomahnitalu krv. Komandant je stajao raskoračen nad izdahlim tijelom svog najmlađeg vojnika držeći u ruci krvavi nož. Odjednom se stravično rasrdi, i na gomilu, i na glupog golobradog, i na sebe samog, i razjaren, kao đavo sam, paklenim glasom izda naredbu.
- Pokret, mrcine glupe! Dosta je bilo pijančenja i kurvaluka! U boj za otadžbinu! – derao se kao mahnit, krijući se iza nemilosrdne grubosti.
Gomila poslušno krenu za njim. Niko nije govorio ništa ali svi, sa komandantom na čelu, su žurili da što prije pobjegnu od onog što se upravo dogodilo, ostavljajući, na tragu svom, tri leša i jedan nedoživljen život.
Durmo je pritiskao dječija usta da ne plaču.
Kolona zamače u gustu šumu u pravcu orohnulog drvenog mosta na Drini. Most je bio podaleko od Durmove kolibe. Skrhani i svezani strahom Durmo i Emin se ne usudiše pomaknuti iz svog skrovišta sve dok u daljini ne odjeknuše teške vojničke cokule po drvenim gredama protruhlog mosta. Durmo pusta dječija usta i potrča prema kolibi. Dijete se beživotno skljoka u travu. Durmo otrča, izbezumljen, ne okrečući se, ali mu bi čudno što ne ču plač malog Emina.
Moj pradjed, Emin, je uvijek plakao kad je, poslije, po selu pričao, šta se dogodilo. Plakao je jer nije mogao da opiše Durmovu bol , plakao je jer nije mogao da izrazi njegovo razdiranje od očaja, plakao je što nije pustio Durma da udari na zlo i proba spasiti Hanu, plakao je što ga nije pustio poslije kad se otimao da krene za zlikovcima preko mosta, plakao je i kad je pričao kako su ukopali golobradog, plakao je kad je pričao kako su ukopali Hanu i njeno nerođeno zajedno, plakao je kad je pričao kako je Durmo dugo budio malog Emina i deset dana ga nije dao ukopati, plakao je jer Durmo više nije bio on, nego neko drugi.
Deseti dan Durmo izgubi svaki razum. Emin ukopa dijete. Usmrdjeli leš oštrobradog baci u Drinu i povede Durma koji je utonuo u svoj svijet, preko starog drvenog mosta prema rodnom selu. Provlačeći se krišom pored raznih vojnih postaja, dvadeset dana poslije stigoše u selo. Seljaci se okupiše oko njih kao oko oživjelih mrtvaca.
Durmo je bulaznio i smijao se nečemu, a Emin kroz suze ispriča priču o Durmu i Hani. Priča doprije i do Smailbega i on gorko zaplaka.
Pod utiskom ove majčine priče, i pored Durmova upozorenja, ja krenuh u daleku Krajinu, ne sluteći da vrijeme ide u krug i da se sprema isto, staro zlo.

Enes Topalović

ORBUS Startpage

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:28/05/2004 - Last modified: 09/07/2016