CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Enes Topalović
Živio Bog
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page
AKTUA Diaspora Krajina Autor: Salih Čavkić
Enes Topalović
Autor: Enes Topalović


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






Živio Bog

Enes Topalović

Dok se konzilij ljekara borio za život Josipa Broza, Miralem Lato, dugogodišnji sjekač Šumsko industrijskog preduzeća na Palama, je pjevao pijan idući kući preko Vučijih Brda i prijetio svom direktoru Svetomiru Šarcu.
- Ko? Jel ja? Nikad! Evo im preko ramena. – kuražio se Miralem pred moćnim direktorom, koji je zapravo bila jedna debela granata bukva, i njegovim mnogobrojnim pomoćnicima, tanjim bukvićima, a glas mu nestajao u gustoj šumi jahorinskoj. Poslije sočnih psovki (koje bi visoko stršile iz kratke priče) i ozbiljnih političkih prijetnji debeloj bukvi, sam bi se sebi slatko nasmijao i nastavio svoju nepravilnu cik-cak putanju sapličući se često o suho, vjetrom po putu oboreno granje sa krošnjatih direktorovih pomoćnika. Onda bi, najednom, vjetar u njegovim mislima promijenio opet pravac i on bi glasno i žalovito zapjevao svoju omiljenu kajdu «Ravno moje Glasinačko polje», ponavljajući je i otežući sve do ravnog mora i kraja svijeta (čak i do Glasinca). Čitav život živio je Miralem u visokim brdima Jahorine, a više od pola života pjevao o ravnici Glasinačkog polja.
Odavno je on objesio sebi zvono veseljaka i pijanice, još odkako mu je nestala prva žena Zejnefa. Te vragolaste, crnooke glasinačke vile jednostavno je nestalo jednog petka popodne kad je Miralem trebao stići sa posla kući. Kao da je u zemlju propala, ni traga joj nigdje ne bijaše. Tri godine se Zejnefa kikotala u Miralemovom zagrljaju. Kad se po selu počelo šaputati da je sam šejtan u njoj, da se tajno sastaje sa brkatim Petkom i da ju je mladi glasinački hodža davno, prije nego je pobjegla od svojih sa Miralemom, prokleo pa je nerotkinja, nestade Zejnefe. Šapat seoski je otpuha nekud jednog petka popodne kao što studeni vjetar planinski odnosi pahuljice maslačka ko zna gdje i u kom pravcu bez traga.
Miralem je nije tražio. Zabrinuta nana mu Zlatija, kojoj se bližila stota, jedina mu je smjela spomenuti da je ide tražiti. « Nikad više neće brdo Muhamedu», rekao je i nikad je više trijezan nije spomenuo. Peti dan nakon Zejnefinog nestanka otišao je pijan u susjedno selo i sam doveo kržljavu, šutljivu Diku koju niko nije htio ni volio.
Od tada je kući dolazio svakog petka pijan, a šutljiva Dika rađala svake godine po jedno.


U velikoj sali Radničkog doma na Palama Svetomir Šarac je govorio tako vatreno o prebacivanju petogodišnjeg plana da su se njegove zvonke riječi poput zviždećih metaka odbijale od tvrde lobanje radnika koji ništa nisu razumijeli pa su puštali riječi da izađu na drugo uho prije nego su i ušle na ono prvo, gluho uho. Ne razumjevši ništa i slijepo vjerujući svemoćnom direktoru gruba izborana lica radnika često i prečesto su klimala glavama i nikad nisu imali ništa da pitaju niti šta da sumnjaju. Uostalom nije se smjelo ni sumnjati u svesrdno zalaganje direktora u interesu radničke klase. Bio je to jedan od onih rutinskih sastanaka Zbora radnika, kada direktor ili jedan od njegovih mnogobrojnih pomoćnika daju pregled situacije i predlažu rješenja eventualnih problema sa kojima se radnici uvijek jednoglasno slože (Svetomir je održavao važne sastanke uvijek petkom kad ljudi žure kućama – neko je bio saglasan zbog toga što žuri na autobus, nekog je čekala žena ispred sa janjcima koje treba prodavati na pijaci, nekom se telila krava, nekom je kiša prijetila da smoči gotovo suho sijeno, niko nije žurio na džumu, većina je žurila da se napije poslije teškog rada na putu kući ženama koje nisu voljeli jer nisu ličile na konobarice iz Rusije koje su služile u Ćosovoj kafani). Uvijek, kad bi imao nešto važno da proturi kroz Zbor radnika, direktor bi dolazio lično, čašćavao bi radnike svojim svetim prisustvom, koje za njega nije bilo obavezno. Ko je znao i koga je bilo briga što su se tu često proturala kukavičja jaja pod bubrege.
I tog dana je direktor govorio dugo, da uspava umorne radnike, da sakrije riječi da se ne čuju u šumi nerazumljivog govora, da uzme ljudima dragocjeno vrijeme petka popodne kad svak ima svoj plan kuda da frci od petodnevnog robovskog rada, da ih učini nervozne i nestrpljive. Uvijek mu je to uspijevalo. Uvijek su se ljudi jednoglasno slagali sa svim što je predlagao. I ovaj put je osjetio momenat kada su pažnja i strpljenje radnika popustili ili se potpuno izgubili.
- Da glasamo drugovi? Ko je za moj prijedlog neka digne ruku! – požurio je Svetomir da ih uhvati na spavanju.
Ljudi su kao po komandi samog maršala digli ruke. Ažurni pomoćnici Svetomirovi su brzo brojali glasove, šumu glasova šumskih radnika. Puno, previše i više nego što je bilo radnika su nabrojali.
- Ima li ko protiv i zašto? – žurio je Svetomir da zaokruži gotovu stvar i svoju pobjedu.
- Imam ja. - začu se negdje u ćošku svima poznati Miralemov glas.
Svi okrenuše glave prema ćošku, probudiše se i nasmijaše. Miralem je već bio dobro pogrbljenih leđa od teška rada i gorka života, u otrcanom, neuredanom, izblijedjelo-plavom radničkom odijelu, onizak, mršav, neobrijan, ćelav i pijan. Kad se prije stigao napiti, zavidili su mu neki pobratimi kafanski. Nije on bio bundžija, on je bio svima znani pijani veseljak. Na ovaj ili onaj način svi su ga zbog toga simpatisali pa i sam Svetomir Šarac se nadmoćno smiješio Miralemovim veselim upadicama. Ovaj put se Svetomir ne nasmiješi, osjetio je čudnu prijetnju u Miralemovom glasu i nepoznat, gotovo ludački, prkosan i pobunjenički sjaj u njegovim zakrvavljenim očima. Niko, pa ni direktor nije poznavao takvog Miralema. Drhtao je, da li od straha od Svetomira i od svojih riječi, da li od ljute lozovače koja mu je više od pola vijeka tekla krvotokom ili od nekog samo njemu poznatog bijesa, niko sa sigurnošću nije mogao odgonetnuti u tom gluhom trenutku kad se samo nijemo iščekivalo nešto strašno, jer se neko (živ) usudio da naruši tok sveto uhodanog zbivanja i usprkos nedodirljivom. Direktorovo lice dobi kameni izraz bronzane statue. Oni koji su ga dobro poznavali mogli su da osjete samo trzaj ljutnje i nervoze u gibanju sljepoočnice.
- Šta je Miraleme? Šta nije u redu?- pokušao je da zadrži ležeran i šaljiv ton Svetomir.
- Ništa nije u redu druže direktore. Ja jesam pijan ali nisam lud. To što si ti pričao (Miralem je bio sa svima na ti kad je bio pijan) možeš objesiti mačku o rep. Ti možeš bacati prašinu u oči ovim ljudima jer su trijezni i spavaju, ali ne možeš meni, jer sam ja pijan i budan. Petoljetka jest ostvarena i prebačena čak, to znamo svi i naši krvavi žuljevi, ali se ta dobit izgleda negdje izgubila i ti to lijepo hoćeš da zataškaš i da se sakriješ iza Zbora radnika, a gdje je dobit završila, u čijim rukama i ko je za to kriv ni briga te nije. Trideset i pet godina ja slušam iste priče i slažem se sa njima, a danas mi je prekipjelo. Sve sam čekao da prestanete, da se zasitite, ali vaše se vreće izgleda nikad neće napuniti i mora neko, makar pijan, da vam pljune i kaže sve u lice. – skoro je podvikivao pijani Miralem na svog direktora.
Za božije čudo radnici su sada pažljivo slušali njegovo pijano baljezganje. Direktor je izmijenjao sve nijanse crvene boje na svom preozbiljnom ljutitom licu.
- Dajte, izbacite ovu pijanduru odavde da nam ne upropaštava sastanak. – mahnu energično rukom Svetomir dvojici milicionera koji su se odnekud, zlu ne trebalo, stvorili tu na Zboru radnika Šumsko industrijskog preduzeća Pale.
Oni kao da su samo to i čekali, sa rukama na palicama, krenuše prema Miralemu kojeg kao da su malo otrijeznile oštre direktorove riječi. Jedan stršljen uporno je zvrndao i glupo pokušavao da se probije kroz prozorsko staklo.
Stajali su Svetomir Šarac i pijani Miralem Lato oči u oči kao dva kauboja probadali strašnim pogledima jedan drugog i spremali se da potegnu pištolje dok su dva u plavo odjevena šerifa sa petokrakama na šapkama žurili da izbace Miralema sa Svetomirova ranča.
Policajci su već bili na tri koraka od Miralema koji je prkosno škiljio u Svetomira, kad se ovaj mašio džepa svog starog ulojenog kaputa ovlaš prebačenog preko radničke bluze. Zbilja je izgledalo kao da će Miralem izvaditi pištolj iz džepa ili u najmanju ruku nož. Ljudima se i nehotice oteo uzdah, a policajci su za trenutak zastali u nedoumici, iznenađeni brzom Miralemovom kretnjom. Svetomir ih je ošinuo munjevitim pogledom Boga gromova i oni, postiđeni, trznuše zbunjena tijela da nastave prema žrtvi, ali opet zastadoše kao ukopni. Pogled, strožiji i stostruko strašniji od pogleda Boga gromova, držao ih je svojom snagom na tri koraka od Miralema. Sa lijepo uramljene fotografije u Miralemovoj ispruženoj ruci (koju je ispružio prema policajcima kao da zaustavlja nečastive) strogo je gledalo ozbiljno lice Josipa Broza. Policajci se nisu usudili krenuti dalje iako su na svojim zatiljcima osjećali bičeve Svetomirova pogleda Boga gromova.
- Tito je još živ, druže Svetomire! – reče pijani Miralem nadmoćno likujući siguran u duha koji je još uvijek (i bolestan ) lebdio nad njim i nad čitavom zemljom.
Bog gromova se pokoleba, zbuni, uzvrpolji, omekša, nasmiješi.
- Ma pustite budalu, njega niko i onako ne uzima za ozbiljno, a mi smo i završili sa sastankom. Prijedlog je znači jednoglasno izglasan, a primjedbe druga Miralema ne možemo uzeti za ozbiljno jer nemaju nikakva osnova. Ne možemo bilježiti u zapisnik svaku pijanu liturgiju. Zdravo, drugovi i sretna vam nova petoljetka. – završi Bog gromova sastanak Zbora radnika ŠIP-a Pale.
Trijezan Miralem nikad ne bi progovarao (ama ni za dukat), a pijana ga niko nije mogao nadgovoriti. U njegovu piću bilo je podosta zlatne istine (kao što i pijan pijevac po koje zrno ubode, reklo bi se ko u poslovici).
Od tada je Miralem nazdravljao: „Živio Bog, Tito i Zlatija!“
Neko bi dodavao u šali: „ Živio Bog, Tito i Jovanka!“.
A zlobnici bi ga zadirkivali: „Živio Bog, Tito i Zejnefa!“
Predosjetivši valjda da se bliži kraj njegovu veselju (Tito je bio ozbiljno bolestan) počeo je nazdravljati „živio ti meni što četiri“, a umro sa pedeset i četiri (nekako iste godine kad i Tito ). Smrzao se pijan u nerasprćenim smetovima Vučijih brda sa pjesmom na usnama i Titovom slikom u džepu starog kaputa. Dika je ostala sama sa osmero nejakih (dvoje bijaše Bog uzeo sebi da olakša nesretnici udovičke muke sa puno gladnih usta ). Šestoricu uzeše u Titovu gardu. Bila je to Miralemova želja za života. Živio Bog, Tito i njegovih šest sinova.
Poslije je, kažu, izbio neumitan rat. Niko ne bi znao reći ko bješe kriv. Svetomiru se zbog nečeg sudi u nekom Hagu (valjda zbog para što pokra u ŠIP-u Pale). Miralemu pogibe jedan sin, a petorica žive svak u svojoj zemlji.
Iz dva crna oka, nad Miralemovim grobom, potekoše dvije suze bliznakinje. Muhamed je poslao meleka brdu da oslobodi njegovu u zamku uhvaćenu dušu.

Enes Topalović

ORBUS Startpage

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:28/05/2004 - Last modified: 09/07/2016