CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
TRI PRIČE - Irfan Horozović
Poezija Ajnuša Horozović
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page
AKTUA Diaspora   Contact

Autor: Irfan Horozović


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma




Autor: Salih Čavkić


Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


ORBUS Startpage


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija





TRI PRIČE


POŠTAR

Na tramvajskoj stanici, u gomili ljudi, prepoznajem jedno lice. Pristiže tramvaj, putnici ulaze, prorjeđuju se oko njega i on najednom ostaje gotovo sam na peronu, potpuno izgubljen. Odjeven u sivo, kao uvijek otkako ga pamtim, sivim očima gleda za tramvajem, u nedoumici. Možda je to bio njegov tramvaj.
Pogled mu prelazi preko mog. Osjetio je da ga gledam, ali, očigledno, ne prepoznaje me. Čini se, u trenutku, kao da je poželio nešto reći, dojaviti, ali riječi se neizgovorene vraćaju u svoju šutnju, u njegovu izgubljenost. Trznuo je pritom ramenima, kao da namješta svoju torbu i s izrazom nenametljivog sudjelovanja pogledao ljude oko sebe.
Bio je to doista on.
– Dobar dan – rekao sam mu
Pogledao me je odsutno, kao čovjeka koji se zabunio. Zar bi njega neko na ovom mjestu oslovio? Ipak, uzvratio je pozdrav. Možda će moći odgovoriti na pitanje nepoznatog.
– Nema više bicikla, nema više sivog odijela... – rekoh umjesto svega što je očekivao.
Uplašio se za tren, zbunio.
– Oprostite, činite mi se poznati, ali ja više ne pamtim dobro. Vi ste onaj majstor iz Svete Nedjelje?
– Ne – rekoh – nisam majstor iz Svete Nedjelje. Mi se znamo iz drugog mjesta. I iz sasvim drugih vremena. Stanovao sam iza Crne kuće.
Zapanjio se. Lice mu je ozarila radost. Sa sjenkom tjeskobe.
– Nikako se ne mogu sjetiti.
– Bilo je to davno. Kasnije sam odselio u drugi dio Grada.
– Znam ja da vama nisam donosio pisma.
Zar se on doista sjeća svakog čovjeka kojem je donio pismo? pomislio sam.
– Donosili ste mom ocu. I ostalima u kući i ulici. Otkako pamtim.
– Kako se zove vaš otac?
Kad sam mu rekao očevo ime, potom prezime, njegove se sive oči raširiše i obuze ga gotovo dječija radost.
– Sad se i vas sjećam. Čini mi se... – govorio je kao da se utrkuje sa uspomenama. – Vi ste onaj mali što je uvijek čitao debele knjige. Zvali su vas Said.
Bio sam zaista iznenađen njegovim riječima.
– Istina je – rekoh. – Zvali su me tako, iako to nije moje pravo ime.
– I nikad mi se niste izrugivali, kao druga djeca iz ulice.
Istina je, pomislih. Krali su mu zvonce sa bicikla, vezivali konzerve za točkove, dovikivali raznorazna imena. A on se nije nijednom razbjesnio. Primao je to kao dio posla. Čak se sad s blagom sjetom sjetio tih često okrutnih igara.
– Da, bila je to lijepa ulica – reče kao da se ponovno vozi biciklom kroz nju. – Znao sam ja u tom dijelu Grada svaku kuću, svaki stan, svakog čovjeka koji je dobijao pisma. Znao sam i one kojima niko nije pisao. Stizali su im samo računi. Jedino me oni nisu pozdravljali. Za njih nisam ni postojao...
Jedan je tramvaj došao i prošao. Poštar sivih očiju uopće nije obratio pažnju na nj. Izgledao je opet nadahnut kao nekad, dok je uručivao pisma držeći se kao da zna što piše u njima. Možda je i znao. Čovjeku se s vremenom izoštre osjetila za razne stvari. Gledao me je sad kao da u svojoj nevidljivoj torbi traži neko pismo za mene.
– A kad ste vi otišli iz Grada?
Ličio je na činovnika što nastoji dovesti u red neki svoj popis. Popis svojih adresata možda.
– Pretprošle jeseni. Čim su me počeli pozivati u svoju vojsku i otpustili s posla.
– Tad više nisu stizala pisma. Stigao je rat. Poštari su ostali u svojim kućama. Osim onih što su nosili račune i vojne pozive. Što se mene tiče, bio sam već završio svoj radni vijek. Mislio sam da ću poživjeti u svom malom stanu... čekao sam na taj stan trideset i pet godina... a bio je pun kao kutija šibica... djeca... unuci... sad više nema nikoga...
Postao je nesiguran. Riječi su mu bježale na sve strane. Podsjećao je na izgubljeno pismo s kojim skita po svijetu i ne zna kome bi ga uručio.
Oborio je glavu i dugo o nečemu razmišljao. Mislim da nije više bio svjestan moje prisutnosti. Pogledao me je potom posve izgubljeno.
– Više ne znam gdje sam živio. Srušili su sve po čemu se ta četvrt prepoznavala. I groblje. A ulici su promijenili ime. Moja bivša adresa više ne postoji...
– Mnoge adrese više ne postoje. Ni ljudi koji su primali pisma.
– A mislio sam da ću starost proživjeti u miru... Jednog su jutra došli i rekli da imam petnaest dana za selidbu. Nisu me udarali. Samo su se smijuljili. Dan–dva sam hodao kao izgubljen, a onda sam pokušao prodati nešto od stvari. Nije ni to bilo jednostavno. I susjedi su se nekako udaljili od mene. Kao da su se bojali. A nekima je, čini mi se, bilo i drago. Vidio sam im to u očima...
Kakav je to čovjek? pomislio sam. Vjerovao je u svoje komšije do posljednjeg trenutka. I ovo što govori, govori s nevjericom.
– Sad smo tu u Zagrebu, u Svetoj Nedjelji zapravo. Kod ženinih rođaka. A djeca su se raštrkala po bijelom svijetu...
Vidio sam ga kako im u mislima nosi pisma. Svoja pisma. Poštar ne piše pisma. On ih donosi. To je njegova poruka.
Zastao je i produžio još jedan tramvaj.
– Sreo sam se jedanput na ulici s onim brkatim starim profesorom iz ulice do vaše. I njoj su promijenili ime – reče kao da ne vjeruje. S nevjericom je izgovorio i profesorovo ime. – Bio je samo u prolasku. Spremao se u Njemačku. Tamo ima sina. Sjeli smo malo, razumijete... to mi je bilo prvi put u životu da sam s njim sjedio u krčmi. Ponekad sam doduše znao s njim popiti rakiju na vratima, kad bih donio novac ili dragu vijest, ali to je bilo nešto sasvim drugo. Sad smo sjedili kao ljudi. Pričao mi je, zamislite, kako svaku noć sanja svoju staru ulicu i sve one male ulice u njenoj blizini. I kako korača po njima. To mi je bilo čudno, ali čovjeku se danas svašta događa...
– I ja ponekad sanjam...
– To sam vam i htio reći. Otkako je otišao, kao da mi je to ostavio. Svaku noć sam u našem gradu, s biciklom ili bez njega, torba mi je prepuna pisama, a nikako ih ne mogu uručiti. Idem od kuće do kuće, od vrata do vrata, a otvaraju mi nepoznati ljudi i mrko me gledaju. Ponekad me san prevari. Otvore se vrata, a na njima onaj veseli stolar što je imao radnju na ćošku. Potapše me po ramenu, ugura u kuću, trlja ruke i gleda zajedno sa mnom šta to ima u torbi za njega. Radujemo se obojica, a onda se sjetim, u snu, dok držim to pismo, da je on umro na samom početku rata, od duše, i da sam mu ja bio na posljednjem ispraćaju...
Tramvaj zacilika nestrpljivo kao da čeka putnika što oklijeva. Poštar se prenu, pozdravi me i uđe. Vrata se za njim zatvoriše sa treskom.


PIŠTOLJ OD HARTIJE

U vitrini, koja je kao i većina stvari u sobi, bila kupljena u prodavnici starih stvari, iza bokala od plavog stakla i plavih čašica sa zlatnim rubom (usta koja su pila iz njih nisu više bila živa, a nasljednici ovaj servis očito nisu htjeli zadržati), među knjigama, stajao je zgužvan komad starih novina.
Izgledao je posve neprilično na tom mjestu.
Nešto mi se u njegovom obliku učini poznato. Odgurnuh staklo vitrine i pomjerih smotuljak, a onda najednom osjetih nelagodu. Možda dodirujem nešto što ne bih smio? Možda dodirujem tajnu? Ruka mi se sama zaustavi.
Prijatelj kod kojeg sam bio u posjeti upravo je ulazio u sobu sa poslužavnikom prepunim sira, suhog mesa i kiselih paprika napunjenih narezanim kupusom.
Pogledah ga nijemo. On pođe za mojim pogledom a onda bez riječi odloži sve što je donio na nizak stol.
– Šta ti je ovo? – zapitah.
Prijatelj me pogleda nekako zamišljeno, kao da nema snage da se čudi. Uzeo je potom iz vitrine onaj smotuljak od novina, odvagnuo ga u ruci, kao pištolj i promrmljao nekako za sebe:
– Vidiš, mislim da je to pištolj kojim je ubijen moj babo.
Stavih naočale i uzeh smotuljak u ruku. Zaista je ličio na pištolj. Pomislih u jednom trenutku da je unutra pravi pištolj, ali smotuljak je bio isuviše lagahan. Sa zanimanjem se zadubih u dio teksta na tom novinskom predmetu i prepoznah riječi našeg jezika. Ustvari, jedna mi se riječ odmah zabode u oko. Dušman. Rečenica ili dio rečenice koji se skoro sav mogao pročitati je glasio: A ukradene lijekove, zavoje i ostali medicinski pribor je doturao našim najvećim dušmanima...
Otklopih malo tekst da ga pažljivije pogledam. Bile su to lokalne novine, koje su izlazile u našem gradu, i koje su se pred rat, a u ratu pogotovo, okrenule protiv nas, protiv stanovnika čija je krivica bila to što su generacijama tu, a ne pripadaju narodu i vjeri u čijim je rukama sada bilo oružje. Nisam znao sudbinu njegova oca. Nisam mogao ni pretpostaviti šta je pisalo u novinama. Znao sam samo da njegov otac nije bio ljekar i da s bolnicom nije imao nikakve veze, čak ni kao bolesnik. Ljekar je bio moj prijatelj. Bio dok ga nisu otpustili i prognali. Ovdje, na sjeveru Evrope, u malom gradu s lijepo kontroliranim životom i tolerantnom tjeskobom bio je samo izgnanik. Jedan od tristotinjak izgnanika iz Bosne. Otac je očito ostao tamo, u našem strogo kontroliranom gradu–logoru i očito nije više bio živ.
Prijatelj me uhvati za ruku.
– Ne diraj pištolj. Ako baš hoćeš da pročitaš, dat ću ti fotokopiju. Pištolj je uspomena. Zato sam ga tako i smotao.
Nijemo se složih, iako mi nije bilo jasno zašto i dalje govori da je to pištolj i zašto neko na tako čudan način čuva jednu crnu uspomenu.
Pričali smo potom o posve drugim stvarima.
– Sjećaš li se mog komšije slikara? – zapita me prijatelj kasnije te večeri.
– Čini mi se da smo jednom sjedili kod njega u vrtu?
– Tačno. Bio je i onaj sportski novinar, s kojim je on odrastao. Taj se novinar ranije bavio raznim sportovima, kao takmičar. Pričao nam je ponešto te večeri, sjećaš li se?
– Kako ne. Bio je premazan svim mastima. Prodavao utakmice, igrače. Hvalio se time toliko da je slikaru bilo neugodno zbog nas. Dok je bio u vojsci, a to je biser njegove karijere, igrao je za lokalni klub pod lažnim imenom. Tako je želio njegov pukovnik, a njemu se to sjajno isplatilo. Nije ni osjetio ono što se zove služiti vojni rok.
– Sjećaš li se njegovih tekstova pred rat?
– Da, on se odmah uključio. Bio je prethodnica zemaljskih krvnika nebeskog naroda.
– Ali nije on te stvari pisao samo iz uvjerenja... jesi li to znao?
– Ne znam na što misliš? – odgovorih.
Nisam baš dobro poznavao novinara o kojem smo govorili, iako sam ga sretao ponekad, prije rata, uvijek ljubaznog, gotovo servilnog, ali sa onom vrstom servilnosti iza koje i neiskusan čovjek može naslutiti okrutnost i opasnost. Osjećao sam da priča o njemu ima veze sa ovim pištoljem koji je stajao na stolu, kao hladni, nijemi svjedok zločina. Gledao sam u prijatelja i šutio. Šutio je i on.
Uključio je daljinskim upravljačem televizor, rasijano prošao nekoliko programa, kao da ih broji, i onda isključio.
– Znaš, on ti je... pred sami rat... čim su preuzeli vlast na onim smiješnim izborima, napisao tekst o jednom direktoru Bošnjaku... Kad je tekst izišao u novinama, čovjeka su tako pretukli, isti dan, da je jedva ostao živ. Mislim da je kasnije od posljedica i umro, negdje u izgnanstvu.
– Dobro se sjećam tog slučaja – rekoh – zato što je bio prvi. Kasnije je to postala skoro normalna stvar. Kad se javno prozove neko ime, onda se čini kao svačija obaveza da se taj umlati ili bar pretuče. I nije samo on upirao prst u ljude, to su činili i njihovi čelnici. I na radiju i na televiziji.
– Činili su – nastavi on, kao da me ne čuje – ali kod njega je to ipak bilo nešto posebno. Prišao bi nekom čovjeku, u kafani ili na ulici, jednom je čak došao i u kuću i dao mu da pročita tekst koji je napisao o njemu. Čovjek bi se zaprepastio od laži koje su bile utkane u tu novinsku potjernicu. Plakao bi, govorio da su to laži, a naš novinar bi se samo smješkao, slijegao ramenima i govorio kako on to mora objaviti, jer je pritisak na njega isuviše velik. Možda... kad bi se našlo nešto love... ne za njega, ni slučajno... možda bi mogao nešto učiniti. možda tekst ne bi bio objavljen... I većina ljudi je naravno plaćala. Tako je naš pisac skupljao honorare za svoje neobjavljene priče. Kad bi osjetio da nesretni čitači priča o sebi nemaju više novaca ili ne žele više plaćati, svejedno bi objavio tekst. A onda je dolazila reakcija javnih čitača, koji su posjećivali junaka priče sa svojim noževima i orlovima, psovkama i kašikarama, cokulama i palicama za bejzbol...
Zašutio je. Šutio sam i ja.
– Koliko sam vidio iz onih nekoliko riječi, u tekstu se govori o tebi?
– U tome i jeste stvar – odhuknu on. – Naravno da je tekst o meni. Vidio me je jednom na ulici i potrčao prema meni, ali sam mu umaknuo. Osjetio sam, znao sam o čemu je riječ. Bio sam već spreman za izlazak, imao sam sve dokumente i računao sam da ću otići iz grada prije nego što se to dogodi, prije nego što tekst iziđe. On je nekako sve to otkrio, ali nije se nimalo zbunio, nego je otišao mom ocu i pružio mu s osmijehom svoje pripovjedačko remek–djelo. Jednu rečenicu iz toga si već vidio. To je sve laž rekao mu je moj otac. Znam, možda i jeste, ali drugi ne misle tako odgovorio je on. I onda je valjda izgubio živce, jer je rekao Ne doneseš li večeras u kafanu hiljadu maraka, ovo će sutra biti u novinama...
– Šta je otac učinio?
– Rekao mu je, zamisli: Zar samo hiljadu maraka za život moga sina? A ovaj mu je bijesno odgovorio: I za tvoj život, stari! I za tvoj život!
Opet je ušutio.
Šutjeli smo obojica. Bilo je izlišno da ga još bilo šta pitam. Ugasio je cigaretu i onda rekao, kao da će time po ko zna koji put dokončati stvar.
– Tekst je izišao u sutrašnjim novinama, koje se štampaju uvečer, dan prije, kao što znaš. Kad su ujutro novine došle na kioske, moj otac je već bio mrtav. Tekst je ocrnjivao mene i prikazivao kao zmiju u njedrima. Nisam znao za to, ali sam bio skriven. I tako spašen. Nisu znali gdje sam. Pisac te strašne optužujuće priče dodao je na kraju nekoliko redaka. Odnosile su se na mog oca, kao glavnog pomagača i organizatora neprijateljskih snaga tj. prikrivenog pokreta naših najvećih dušmana. Desetak dana kasnije, nakon strašne dženaze (kao da je to bila dženaza u džehennemskom snu), bio sam već u sabirnom logoru u Mađarskoj, a potom sam stigao ovamo. I čitavo to vrijeme sam nosio ovaj pištolj sa sobom.


PTICE NA NOKTIMA

Kad ti neko zaviri u oči, on može vidjeti i tvoju dušu.
Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali dječak.
I zapamtio sam.
– Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu. Svašta ima na ovome svijetu...
Tad nisam o tome razmišljao, ali sad me sve češće spopada misao: kako onaj čija je duša može dušu svoju vidjeti?
Nema više starice koja mi je tako govorila. Nikad je neću moći upitati šta je mislila kad mi je tako govorila.
Nema više ni njene kćerke u čijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego što sam otvorio oči i vidio svijet.
Svijet je, kažu, čudo.
A prvo čudo kojeg se ja sjećam bilo je kako udaraju i odvode jednog čovjeka od mene, čovjeka koji me je pokušavao zagrliti. Omotali su mu nešto oko vrata i tako su ga vukli po našem dvorištu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igračaka koje prodaju na vašaru.
Tad sam ja otrčao.
Za mnom je zujao smijeh, zujali su kuršumi. Mislio sam da me nijedan nije pogodio i da sam se samo ogrebao, kad sam osjetio toplo u nozi. Ali iz noge je kapala krv. I ta me noga još uvijek boli. Naročito kad se sjetim.
Onda sam ušao u neki autobus. Bio je pun žena. Sakrio sam se iza sjedišta.
Kad je autobus stao, ostao sam u njemu sve dok se nije ispraznio. Nijedna me žena nije odala.
Onda sam opet trčao.
Sad sam daleko. I sad sam veliki.
Idem u četvrti razred i kažu da dobro govorim i pišem. Nekad čak i bolje od moga prijatelja Leifa.
Oči su prozori duše. To znači da ja svoju dušu nikako ne mogu vidjeti. Pokušao sam nekoliko puta u ogledalu. Ali, kad gledaš u ogledalo, duša zna da je ti hoćeš vidjeti i odmah se sakrije. Možda je stidljiva? A možda je to i nemoguće? To da se vidi vlastita duša.
Moj prijatelj Leif, s kojim se ponekad igram, poslije škole, i čiji su preci bili Vikinzi koji su oplovili čitav stari svijet, pa čak prvi stigli i u novi tj. Ameriku, ne želi o tome razgovarati. On kaže da je razgovor o tome za onu veliku crvenu zgradu od pečene zemlju u središtu mjesta na čijem je vrhu limeni pijetao.
Inače, moj prijatelj misli da su moji preci neki čudni jahači sa Istoka kojima su u dnu Evrope, kad su jurišali na Sjever, izginuli konji, pa su zato tamo i ostali.
Naravno, ja znam da je to glupost.
Možda bi tako mislio i Leif, kad bi znao šta ja ustvari mislim o njegovim starim precima. To jest, šta mi je rekao stari Nezir s čijom porodicom sam i došao ovamo. A Nezir je jednom rekao da su Vikinzi samo pili pivo i pljačkali.
I to je, ja mislim, glupost.
Ponekad su prozori otvoreni, a duše nigdje nema.
Leifova sestra Erika ima najčudnije oči koje sam ikad vidio.
Možda je takva njezina duša?
Jednom mi se učinilo da to što me gleda iz njenih očiju nije samo njezina duša, nego i neka druga, koja se udružila s njom. Pomislio sam tada i prestrašio se (odmah sam vidio strah i u Erikinim očima!), pomislio sam da se to moja duša uvukla u Erikine oči i da me zajedno s njezinom dušom gleda.
Možda zato ne mogu prestati misliti na Eriku.
Ona nije u mojim očima vidjela mrtve konje konjanika sa Istoka, nego dušu što je dojahala na valovima sâma i okupana.

U školi sam napisao, na temu Oči, zadatak koji sam nazvao Naše su oči u ratu drukčije i naša mlada i lijepa učiteljica Heda ga je pohvalila. Nisam napravio puno gramatičkih grešaka i to joj je bilo drago. Ali čini mi se da ju je moj zadatak nekako i zabrinuo. Možda je zato tražila da ga naglas pročitam.
Kad sam pročitao, svi su me gledali čudno.

Učiteljica Heda je prva vidjela da ja grizem nokte. Pozvala me je kod sebe u kancelariju, dala mi malu naranču što se zove klementina i rekla da to ne valja raditi. Znam i ja da ne valja. I to sam joj pokušao objasniti. To se uvijek dogodi slučajno. Nekako se zamislim i kad se prenem, već su mi svi nokti na prstima izgriženi. Izgleda da je ona o tome jednom pričala i sa starim Nezirom, jer me Nezir pitao za nokte, nekako čudno, kao da to dotad nikad nije vidio. Izgledao je zamišljen i zabrinut. Nezir je nekad davno bio brijač i u svome je gradu imao vlastitu radnju. On zna lijepo zapjevati stare bosanske pjesme, iako mu je glas sada hrapav i isprekidan. Kažu da je pjevao u čuvenom radničkom horu.
Jednom je Heda prošla kroz ulicu u kojoj mi stanujemo. Nezir i Nezirovica su je gledali s balkona. Vidjela ih je na balkonu i pozdravila ih. Nezir se sav ozario.
– Znam šta misliš, stari – rekla mu je Nezirovica – misliš kako bi to bilo da si kojih četerest godina mlađi.
Izgledala je i ljubomorna i zadovoljna.
– Šta četerest! Pet–šest! – brundao je Nezir uvrijeđeno.
Nisam to baš razumio, ali opet ko da jesam.

Na mojim noktima uvijek ima nešto. Neki mali bijeli znakovi. Ili crteži.
Kao da neko unutra slika male bijele slike i onda se one pojavljuju na palcu ili kažiprstu.
Prvi put sam to vidio na svom domalom prstu. Pomislio sam da se to zalijepilo perce male, najmanje ptice. Puhnuo sam ali perce je ostalo na mom noktu. I tek kad sam protrljao, shvatio sam.
Možda je to bila neka poruka.
Neziru sam ja sada kao unuk, jer je njegov sin nestao negdje na početku rata. On se još nada da će se možda javiti, da je možda u nekom skrivenom logoru ili zatvoru, ali godine prolaze a nikakvog glasa nema.
Samo sam se jednom posvađao sa Leifom.
Bio je neki praznik, ne znam kakav, i on mi je poklonio zamotan dar. Kad sam otvorio zamotuljak, unutra je bio akrobat na vratilu. Stisneš ga i on se trzne nogama, klati se... Dar mi je ispao iz ruke. Leif se sagnuo i dao mi ga ponovno, a ja sam dar bacio i gurnuo Leifa.
Leifu su oči bile pune suza.
A i meni je kasnije bilo žao. Ne znam ni sam šta mi je bilo.
Onda se na mom palcu ponovno pojavila bijela mrlja. I ličila je na akrobata. Ili na nekog čovjeka što visi. Ta je mrlja sve više rasla, osvojila je čitav nokat na palcu. I onda sam je ja izgrizao.
Poslije nisam htio jesti baklave koju je napravila Nezirovica. Jer je Nezirovica rekla da je u baklavi puno oraha.

Leifova i Erikina mama se nije naljutila na mene. Došla je da me pozove na Leifov rođendan. Bilo me je stid, ali otišao sam. Leifu je bilo drago. Naš je nesporazum bio posve zaboravljen.
A Erika me je samo gledala.
Tad sam vidio da su joj oči skoro iste kao u njene majke.
Sivoplave poput mora u našem fjordu.
Čini mi se da je moja majka imala zelene oči, a otac crne. Čini mi se, ali nikako se ne mogu jasno sjetiti.
I tad me je opet žignulo i zaboljelo u nozi.
Dugo je trebalo dok se bol smirila. A onda sam, u noći, upalio svjetlo i vidio neke čudne bijele ptice na svojim noktima. Otvorio sam jednu praznu školsku teku i odlučio da ih precrtam. I uvijek ću ih odsad precrtavati.
Kad se već duša toliko muči da izviri napolje, neću je više gristi.
Nego ću sve što mi se događa zapisati u svoj dnevnik.
 


 

Poezija Ajnuša Horozović



Ajnuša Horozović

Irfanu

I

Stari se
rekao si iz ogledala
zategnutom licu mladića

Stari se
rekla sam iz ogledala
i skinula paučinu s lica

II

Sekunda upije svitanje
i oslijepi od ljepote

Na licu otisnuta slova
snenost očiju

Gužvaju mi oblaci lice

Ili su to ptice
zaboravile svoje perje

15.10.1986.


DANI I NOĆI

Dani su tako brzo prolazili
Dani su prolazili
Dani su
Dani
Dani su tako brzo prolazili
U izgnanstvu
Dani su brzo prolazili
U izgnanstvu
Dani su izgnani
Dani su
Dani

Dani i noći su tako brzo prolazili
Dani i noći su prolazili
Dani i noći su
Dani i noći
Dani i noći su tako brzo prolazili
U izgnanstvu
Dani i noći su brzo prolazili
U izgnanstvu
Dani i noći su izgnani
Dani i noći su izgnani danonoćno

Oblaci i orkani su tako brzo prolazili
Te munjevito se smjenjivali
Oblačni oblaci i orkani
Oblačni oblaci i orkani su letjeli
Oblačni oblaci i orkani su
Oblačni oblaci

Oblačni oblaci i orkani su natapali
Sunce i Mjesec
Oblačni Mjesec i orkansko Sunce
Nisu uopće bili viđeni
Oni su nošeni oblačnim oblacima
Sunce i Mjesec su se tako vješto skrivali
Sunce i Mjesec su skriveni
Sunce i Mjesec su pomračeni
Ali, ostali su i dalje Sunce i Mjesec
A dani, dani nisu više bili dani
Ah, tek noći, ni noći više nisu bile
Dani su postali treptaji,
Oni su tako brzo prolazili
Noći, nisu više bile noći
Noći su prepletene trepavice
U tren progutaju dan
Noći nisu više ni postojale
Snatrili smo ih u dolini
Prepleli smo dane i noći
U vlasima trave

Život je postao svježa trava
Život je tako brzo bujao u izgnanstvu
Korijenje smo presadili iz rodnog tla
Korijenje je tako bujalo u izgnanstvu
Oblačni oblaci su natapali plodne doline
Oblačni oblaci i orkani raznosili su Sunce
Sunce je tako munjevito letjelo za nama
Sunce i Mjesec su se tako vješto utrkivali
Sunce i Mjesec su se umnožavali u nama
Život se tako brzo umnožavao u izgnanstvu
Oblačni oblaci su se tako brzo umnožavali
Oblici su bili umnoženi u izgnanstvu
Naši životi su se ukorijenili u izgnane doline
Tu sam te rodila sine u – Svetom duhu –
Dvadeset sedme noći mjeseca Ramazana
U struni sunčeve svjetlosti
Odvaja se kost od kosti
Voćnjak sam sa tri stabla
Život je postao svježa voćka
Život je tako bujao u izgnanstvu
Naši voćnjaci su rasli u svijetu
Sunce je obilno natapalo dane i noći
Planeta Zemlja je puna naših dodira
Misli, osjeta, sjete, a jedno malo dijete
Korača, kao–Mali princ–zapitkuje, otkriva...
Život je postao malo dijete
Život je tako brzo rastao
Život je postajao sve veći
Život je postajao sve jači
Život je život
Moj život


VRTNA KUĆA U BERLINU

U vrtnoj kući
koraci otisnuti na sagovima
nepregled misli po zidovima

Vrt u Pankovu
muzika iz voćnjaka,
ispod asfalta staklene razglednice
Berlin nekad
Bosna sad
izbrazdani dahtanjem zločina
vrtni akt
Djevojka od bijelog mramora
promrzlih stopala
drži u rukama rasklopljenu knjigu

glas hladan iz rascijepljenog daha
sasipa kletve iz cijeloga svijeta
sred kamene raspukline
ljulja našu kob
s noći na noć zamišljam
Kako je izgledao moj san
tako dugo drhte sjene
ne spavam
šumi tihi tok bitisanja kao potop
sleđen smisao
kako izgledaju sasušene suze
U vrtnoj kući Berlin –Pankov
živimo naš mali sin, ti i ja
njegova mila stopala otisci mog sna
u sobama
vrtovima
avenijama
a meki topli dlan led rastapa
knjiga se na mom stolu sama sklopila


REZBARI

tmina pokreće ruke mrtvih rezbara
oni stare ormare
dube samo noću
zato ormari s vremenom postaju dublji

tmina pokreće oči rezbara
oni stare ormare
dube pogledom
dubina izdubljenog drveta
osjeća se opipom jagodica

svjetlost mjeseca spira pokrete rezbara

nema prozora
samo crteži obzorja
što za ruke drže trome sjene


PIRAMIDA

kroz piramidu glavom do nožnih prstiju
disati pravilno, bez panike, bez straha
uspon kroz tminom začaran procjep
prst smrti slijediti i stići
prisjećajuć se davnih koraka
što tako gromko odzvanjaju i tjeraju
stopala znanim uspomenama
osjeti lutaju, ne pokleknuti,
treba stići do vječnog boravišta
izdignem kičmu, a odaja struji,
to je poruka, pomislih, DA
U GROBNICI FARAONA NEMA
pupčani plač, to harfa u stomaku titra

svila sam koljena u lotosov cvijet
na kamenom uglu faraonove grobnice
žica harfe, čisti zvuk kroz muk
piramide,
ječi vasiona,

svi moji preci oglasiše se dahom,
zadržah strunu
dah blago klonu
i harfa, sve pretke, kao marionete,
o jednoj žici zadrža na nebesnom SVODU

14.8.1990.


KAD UMRU RIJEČI

Kad umru riječi tvoje će krljušti po nama pasti
u šupljini kosti zavučena je smrt sloga
ispišeš li ispod zemlje stih
ja ću znati
koliko živa riječ u mirisu sikće
u tvojoj visokoj sobi tavanice plivaju
jegulje se sparuju
gledaš ih dupljama meduze
i potapaš crnilom moje žive riječi


LUTKA

dijete je odbacilo trup lutke
što sad bubri u truleži lišća
glavu nije imala
na njenom mjestu vidim dah djeteta
nadam se da će trulež upiti boju lutke
kotrlja se zemljana glava zavijena u svilu
kada otvaram ladicu iz svog stabla
lagano uzimam glavu i osjećam drhtanje svile
toplo pripijene uz moj orošen dlan
kistom i bojom slikam svoju misao
na zemljanoj glavi
a na svili
slikarija je vazdušastih obraza
svoju misao spajam s trupom lutke
u čiju sam prazninu prethodno skrila ključ
ključem od mahovine odgonetnut ću dah tišine
očekivala sam da ću ponovno vidjeti lutku
kupam je u vodi i dobro se poznajemo
razastirem čaršaf po krevetu
prepoznavajući cio svoj život


TIJELO JE VRISAK

trepavicama param nutrinu ogledala
lebde ogromne jabuke oblaka
tijelo je vrisak


KAD PROPUKNE ZRENJE KUPINE

kad propukne zrenje kupine
zatrepere koralji na dnu mora
modro sjećanje uranja u bjelinu misli
natapam žuborom tople pokrete djetinjstva
i motam ih u najnježnije pješčane šalove
sa majčinim anagramom u svakom zrncu pijeska

grančice koralja pomjeraju čestice morskog dna
miris ocrtava uznemirenost na mom dlanu
kupina je iskapila sok u morsko oko
bore islikavaju talasanje lica
sočno oko se sklapa
voda smiruje

naginjem lice nad površinu
nas dvije se ogledamo
jedna u drugoj


PRIJATELJI NILA

Nagibu Mahfuzu

“Noći su Ramazana”, reče on, “Moji gosti su u mojoj kući, smireni s tespisima u rukama čekamo kandilje s minareta, te u taj čas počinje gozba s jelima, ispunjava blaženstvom prostor velikih odaja, jer post je dug, duž MJESECA. Kad nam dođe u posjetu LUNA, te sjaj svoj raskošni saspe u otklopljene sahane, tad GOST u kuću zađe i nur mu iz očiju obasjava prostranstva, vidiš li kako svijetle nebesa. Naš počasni gost je noćas u mojoj kući, zbog toga nisam mogao nogom preko mosta;

Ti sjediš
piješ talog
TAME
i gledaš brodove
kako NILOM odlaze...”

DA DA DA, dragi prijatelju,
vidim Vaše likove kako se ljuljuškaju
 kraj obale u iznajmljenom brodu,
gdje čibuk klokoće,
te vode razgovore o samoći,
o samouništenju,
o trenu što se zove život.
Vi lagano sred svog doma otklapate sahane
 i stavljate umjesto vode u nargile prah mjesečine
 i tako kroz čibuk uvlačite sve mijene
 i tad vidite samo sebe sred Prolaza čuda
dječak koji čvrsto drži ušne školjke
 i ne želi da čuje prijetnju sudbe,
a znate da Oziris vječno čeka,
sijedeć, naslonjen na noćne tmine

5.3.1991.

We Rated With ICRA
Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site



©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 08/07/2016