Iz knjige u rukopisu
«Rađanje jutra u Bosni»
PRAZNIK
Autor: Ejub Pašalić
Užurbanost. Osmijesi. Stisak ruku prijatelja u prolazu. Radost zbog
nečega. Radost nečemu. Razdragana rijeka ljudi plovi ulicama grada
veselim žuborom, zapljuskuje pretprazničko raspoloženje. Blještavi
izlozi prosto su mamili da se uđe u radnju i kupi poklon za najbliže, za
prijatelje. Svi kupuju. Sutra je praznik. Guste pahuljice snijega
uveličavale su prazničko raspoloženje...
Kroz veselu vrevu svijeta ulicom korača mladić u želji da bude jedan od
njih, jedan od onih koji se raduje prazniku. Susreti. Prijatelji.
Pogled mu je luta po nasmijanim, razdraganim
licima u nadi da će nekog prepoznati, stisnuti mu ruku, poželjeti sretan
praznik. Nikog. Nema onih koji su činili njegov grad - gradom, njegove
raje, njegovih poznanika i jarana...
Zastaje na trenutak pred izlogom prodavnice cipela. Vidi u radnji
mladića svojih godina koji zadovoljno gleda u crne patkaste cipele. Maše
glavom prodavcu. Vadi novčanik... Tamo, u dnu radnje, djevojčica veselo
tapka u novim čizmicama. Maše mu. Pokazuje sva ozarena, čizmice. Uzvraća
joj osmjehom. Nehotice skuplja nožne prste, osjeti da su mu vlažni. Do
prodavnice cipela nalazila se mala radnjica gdje su se mogle kupiti
ukusne keramičke figurice.
Ulazi, kupuje figuricu srne i laneta i konja u propinjanju. Praznički
poklon za njegove cimere u studentskom domu, Anti i Zoranu. Produžava
niz ulicu do poštanskog sandučeta. Dvije čestitke su za cimerove
roditelje. Na trećoj nema adrese. Stoji samo
"Sretna vam Nova godina". Kome?! razmišlja Midhat ...
Odjednom osjeti da je sam među ovim razdraganim ljudima, da ne pripada
njima, niti oni njemu... Vihor rata izmijenio je
njegov grad, ulice, i ljude.
Gorčina osame stezala je grlo. Na licu grč. Srce je plakalo.... Ubrzava
hod. Oslobađa se matice nepoznatih ljudi u kojoj je kratko vrijeme,
želio biti dio njih... Trči... Sve brže i brže... trči da ne zakasni
kući na bajramski ručak... Tamo su ga čekali majka, otac i sestra...
Granata je bila brža... Razorila je dom, posijala je smrt...
Na pješačkom prelazu, škripa kočnica i psovka vozača, povratili su ga u
stvarnost.
Cimeri Zoran i Ante su bili u sobi. Tek su počeli da pakuju stvari za
put. Baš to spremanje za put, Midhat je želio da izbjegne. Gleda
brižljivo umotane poklone što su ih juče cimeri kupili . Uramljena
slika, poklon majci, knjiga za brata, broš za sestru, tabakera za oca...
- Hajde šta si se uklipio, obrati se Ante Midhatu, sipajući mu piće -
Gucni jednu i pomozi da zatvorim kofer. Pun je robe sa "buvljaka".
Obraduje se majka robi sa "buvljaka". Zamalo cijeli komšiluk se skupi da
kobajagi vidi budućeg doktora... a ona se šepuri i dijeli li dijeli...
- Opet si posudio moju kapu onom šminkeru, ljutito ga prekinu Zoran. -
Idi odmah, donesi mi je.
Ante ga pogleda. Slegnu ramenima i izađe iz sobe. Za njim je odmah
izašao i Zoran. Stiže ga u hodniku.
- Šta ti bi glavonjo, reče ljutito. Raskokodakao se ko grahorka kad
snese jaje. Zar nisi mogao izabrati drugu temu razgovora, nego, ... moja
majka se šepuri i dijeli li dijeli... o, Bože...
Hajdemo do portirnice da se dogovorimo sa portirom.
- Uvjerljivije će biti da telegram donese portir a ne mi, opomenu ga
Ante. Ostavili su portiru broj sobe i bakšiš za svaki slučaj. Vratili su
se u sobu. Zatekli su Midhata kako posmatra keramičke figurice.
- Ovo je za tebe...dade jednu figuricu srne i laneta Anti, a ovo za tebe
Zorane – konj u propinjanju... To vam je za praznik... Simbolika...
Zoran i Ante se pogledaše. Ante izvadi iz ormara crnu kožnu jaknu, koju
je Midhat često zagledavao sa uzdahom kad bi njih trojica prolazili
kraj radnje kožarske galanterije.
- Vjeruj nam, nije sa buvljaka, reče smiješeći se
Ante.
Lovu smo dobili od onoga što su nam papani zakinuli u studentskom
servisu. Tu je uračunat i tvoj dio. Taman se sve
uklopilo u cijenu jakne koju si šminkeru oduvjek želio.
Neko je zakucao na vrata. Bio je portir.
- Telegram za Zorana, reče i sam sebi natoči piće, iskapi ga i brže
bolje natoči i drugu čašu – Hajde momci neka vam je sretna Nova, i
nestade iz sobe. Zoran je otvorio telegram, i glasno pročitao: " Srećni,
čekamo sa nestrpljenjem tvoj i Midhatov dolazak".
Zoran je pružio telegram Midhatu.
- Miki, meni si odbio. Nećeš, valjda, i mojima, reče
Zoran kao da moli. Telegram je podrhtavao u Midhatovim rukama. Čitao je:
"... očekujemo tvoj i Midhatov dolazak" potpis
mama i tata i sestra. Oči mu se zasuziše.
Ljudi su se gurali na željezničkom peronu. Pjevali, šalili. Midhatovo
tjelo prožimalo je predprazničko raspoloženje. Osjećao je da putuje za
praznik, negdje, nekome... kući, u dom gdje ima i za njega mjesta, u
kome je dobrodošao...
Izvadi iz unutrašnjeg džepa čestitku bez adrese. Izbaci je kroz prozor
kupea. Vjetar je dohvati i ponese u visine...
Okrenu se Zoranu - Imaš li šta da gucnemo, reče
veselo. Sutra je praznik, zar ne...
Malo zatim kupe je odjekivao od pjesme dva jarana...
Na ulazu u kuću stajali su Zoranovi roditelji, mlađi brat i sestra.
Majka prva pođe u susret. Zagrljaj Zoranove majke, oca, brata i
sestre...
- Dobro nam došao sinko, reče Zoranova majka. Suze nije mogla da
sakrije. - Sine... sad imaš nas...
Novogodišnji praznik protekao je u toploj porodičnoj atmosferi...
Novogodišnje jutro. Čuje glas Zoranove majke: "Da
li se Midhat probudio,
- Ne, sad ću da ga probudim odgovara Zoran, a ti za to vrijeme
pripremi doručak... Bila bi dobra kisela čorba, ona koju stari obožava,
poslije akšamluka sa prijateljima...
- Prijatno si nas Zorane iznenadio sa dolaskom Midhata, čuo je opet glas
Zoranove majke. - Trebao si, da nam javiš, da će i on doći... Zamolila
bi komšinicu Mirsadu da napravi opet baklavu i hurmice...
- Nije nikad kasno da to učiniš majko, čuo je Zorana. Mi putujemo
prekosutra... - Vjeruj, svi smo se obradovali kad si nam uz kolače za
Đurđev dan, poslala baklavu i hurmice.... Tempirala si da dobijem paket,
baš za Bajram... Zar ne majko... Ćutala je.
Kad je Zoran ušao u sobu Midhat je sklopio oči. Pravio se da spava.
Zoran ga je prodrmao i pozvao da ustane...
Voz je jezdio kroz noć. U uglu kupea dremuckao je Zoran. Midhat skida
jaknu i pokriva ga. Ostao je u debelom zimskom džemperu kojeg je za
njega isplela Zoranova majka.
- A za onaj telegram, pomisli u sebi, istrljaću i tebi i Anti nos.
Nasmiješi se. Nasloni glavu na rame jarana i utonu u san...
Ejub Pašalić
Iz knjige u rukopisu «Rađanje jutra u Bosni»
