CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Govor duše
Ibro Suhopoljac
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page
OFFICE Diaspora AKTUA Contact

Autor: Ibro Suhopoljac


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma



KNJIGE


LITERATURA

RECENZIJE

Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija


Autor: Salih Čavkić


ORBUS Startpage


 




Govor duše

Autor: Ibro Suhopoljac

Kada mrak, sakrivajući umorne face “radnog naroda”, zavrne niz sidnejske ulice a murija i Canterbury ladies požure u noćnu smjenu, kada se sve javno zatvori a pubovi napune, ne znam zašto, ali meni uvjek na um padne dom! Pa šta je to dom, neki bi pitali? Imaš ga i ovdje i svukuda gdje si boravio?! Ali, ne! Sve možeš imati, svukuda svijetom hoditi ali samo jedno mjesto na svijetu se zove ...dom!

On, taj dom, je u meni već odavno izgubio onu raširenu definiciju po kojoj se zvao kuća, stan ili bilo šta drugo gdje živismo nekada. Ne podsjeća me više ta riječ ni našta materijalno, čak i gubitak koji je evidentan nema vrijednosti ali kada noći, kao ova, zatrepere nekim čudnim duhom što je skoro iščezao na ovom kontinentu usamljenih ljudskih duša, ja poželim da vidim svoju avliju. Ne treba mi kuća, samo avlija! Ne trebaju mi zidovi, namještaj, auto, pare … samo moja avlija opasana čardak lozom i stolom pod njim. Pedeset godina otac je njegovao to bosansko grožđe, svaki pup mu dobrotom odhranio! Pedeset dugih godina! Gore zelen baldahin pokrio avliju, nebo ne vidiš, dole trava kao jed zelena. Uz kraj betonirana stazica do kapije koja vodi na željezničku stanicu. U desnom kraju bunar, u lijevom česma. Između…džennet spao dole, išaran noćnom damom, tulipanima i ružama, crvenim i bijelim ... karanfilima uz stazu. Bosanska avlija! Eh, jah...

Kad su guslari “junački” udarili na goloruki Bošnjački narod mnogi nisu vjerovali da bi mogli postati takvi zlotvori. Moj otac je bio jedan od tih, pa da l’ zbog 16 Muslimanke brigade i partizanske rane, Tita ili srbokomunizma kojim su nas pitali za doručak, ručak i večeru, šopajući nas zabludom kao pitome guske prije klanja. Čovjek umire plitak znanjem, često nesvjestan dubine ljubavi. Tako, i ja tada ne shvatih očeve riječi :“ Dijete, ja sa svog ne idem, pa ako moram da umrem, umrijeću ovdje”! Godine i meni danas serviraju zembilj zrelog života a njega rahmetli sakriva kabur. U meni klija onaj isti poriv s kojim on ostade bespomoćan i star, a jak kao stijena, sa štapom u ruci na svom topraku. Kada bi se život ponovio, nema te sile što bi me ponovo otjerala sa mog praga, nema te smrti što bi me ubila, nema te snage koja bi mogla pobijediti moju ljubav prema njemu! Falim te Allahu što me dariva tom spoznajom, pa makar i sada.

Pljačka '92 ... repriza Bog zna koja?!

Iako su ulazna vrata bila otvorena i odškrinuta sićuhan četnik je, žigošući nagon, bez potrebe razvalio nogom staklo, koje se sasulo u paramparčad. Za njim su još dvojica ušla u kuću sa puškama na gotovs i kada su otvorili vrata dnevne sobe vidjeli su starca kako mirno leži na dvosjedu. Prvi je uperio pušku u oca i kada su se pogledi žrtve i pljačkaša sreli, nastao je tajac. Prepoznali su se! Bio je to učitelj Miloš, malehna huda niotkuda, koji se još kao mlad čovjek doselio, zasnovao porodicu i dobio posao po direktivi u osnovnoj školi. Najeo se Mile hljeba muslimanskog i tada, već skoro šezdesetogodišnjak, sa šubarom koja je limitirala njegov um, poslije decenija života sa nama, došao da pljačka one iste kuće koje su ga hranile! Ko bi to razumio? Ko bi to objasnio?

Kuća je naravno opljačkana kao i hiljade drugih, fukara se valjda napokon zakućila tuđom mukom. Ta njihova nezasitost, ta gladnost očiju i duše je Bošnjacima dobro poznata. Isto je bilo za vrijeme kralja, isto se ponovilo '41, isto se (ali malo kulturnije) razbojništvo desilo za vrijeme Tita i njegove agrarne reforme, isto i '92!?
Od apsolutnih gospodara svoga grunta, danas se pomičemo na jedva jednoj trećini zemlje Bosne! Tragedija što traje! Inače, kuća je zapaljena pa je čak i cigla raznesena sa zgarišta?! Na mjestu gdje se ljubav tićila danas raste korov. Pustoš! Otac i brat su preselili! Prvi, dobrotom i vjerom na pravom putu a drugi i vjerom i borbom! Rođeni smo da odemo. Odlazimo svaki dan i tu spora nema! I sada, dok ovo pišem, ja polahko putujem, gazeći svoje griješničke staze ka Njemu, u magnovenju se osvrnem u prošlost i zapitam:“ Zašto“?! On, Moćnik i Milosnik odgovor na sve daje:“ Slab je vjernik onaj koji dozvoli da ga ista zmija dva puta iz jedne rupe ujede“!

Kada su sve opljačkali, odnijeli, pobili...vratili su se „sveti i nebeski“ da naprave svoj zadnji zločin. Sistematski su sjekli voće, grožđa, kaleme...Pitam se, hoće li ikada nauka opisati tu vrstu tragedije koju ja slobodno nazvah, Bosnacid! Tako ode i ona očeva čardak loza, pedeset godina njegovana! Korijeni mržnje koje uzgojiše dušmani bijahu daleko dublji od pedeset godina dobrote moga oca! Otišli su oni daleko do doba kada su kao vlaška plemena naseljavali moju zemlju, te kao stočari i ratari radili na bogatim bošnjačkim imanjima i ostajali tamo, našom voljom! Danas nas nema na našim imanjima a inferiorni patetici pričaju o nekoj njihovoj svetoj zemlji, na mojoj avliji!? E malo sutra, „narode nebeski“! Nemere, još smo živi, još nas ima!!

Mostovi smisla

SBS kanal sinoć prikaza lijepu storiju i ona se sama nametnu kao dodatna intriga koja produbi moja razmišljanja o ljubavi ljudskoj. Tragajući za odgovorom ja zaronih u pitanje poluglasno postavljeno sebi:“ Zar je moguće da direktno ili indirektno odgovorni za zločin mogu danas sretno živjeti u jednoj Srebrenici npr.“? Odgovor ne nađoh!

Dvije dame, Emma i Anna iz UK, poslale su u vlastitoj režiji 15 000 pari dječje obuće prozebloj djeci Pakistana. U područjima pogođenim zemljotresom živi hiljade Pakistanaca u neljudskim uslovima, okruženi snijegom i glađu. Na ruinama srušenih kuća, u šatorima i skoro bosonoga, žive Pakistanska djeca. Država nema uslova da im obezbjedi smještaj ili bolje uslove za život. Svijet, crno – bijela konkubina, pomaže koliko hoće, ne koliko može. Ništa novo i ništa neobično. Prošli smo mi kroz isti džehenem!

Iz UK, zemlje konzervativnih stavova glede Islama, stigla ja dakle značajna pomoć muslimanskoj djeci Pakistana. Skoro sam kroz ekran televizora osjetio dječju radost, čuđenje nad gomilama lijepih cipelica koje su odmah onako bosonogi, obuvali! Jedna od dama je pred kamerom okretala skinute dječje cipelice koje uopće nisu imale đona. Iako ništa nije rekla slika je govorila sama za sebe. Pomislio sam, Bože moj, divne li žene, plemenitog li ljudskog stvorenja! Znam da ovaj tekst nikada neće doći pred njene oči ali ja joj eto šaljem sve riječi ljudske hvale a nagrada će biti Allahova! Svemoćni je i za takve propisao džennet a ne samo za one sa muslimanskim imenima, kao što mnogi misle! Dok jedna dama koja iskreno Boga vjeruje šalje pomoć muslimanskoj djeci Pakistana, njena zemlja sramno ratuje u Iraku ali ona, pobuđena ljubavlju pomaže djeci druge vjere. Njeno divno srce pravi mostove smisla, one zbog kojih čovjek ne može, niti smije generalisati zlo! Za to isto vrijeme, srpska dijaspora skuplja novac za pomoć Karadžiću i Mladiću, ubicama naše djece. Ljudi mi, djeca su djeca, Bog jedan! Šta su onda, ONI ???

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:13/05/2006 - Last modified: 08/07/2016