CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Safeta Obhođaš
Trbušna plesačica
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page
OFFICE Diaspora AKTUA Contact
Safeta Obhođaš
Autor: Safeta Obhođaš


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Autor: Salih Čavkić


Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


ORBUS Startpage


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija





Trbušna plesačica

- Odlomci iz romana -

Safeta Obhođaš


Safeta Obhođaš

Foto: Jutta Vogel

U trenutku kad se upitah da se Vildana nije možda sakrila od mene, ona se pojavi na vratima koja su spajala njihov sa vrtom komšije Savića. Nikad je prije nisam vidjela tako smrknutog lica.

- Smiješak, molim! - viknuh i pritisnuh na dugme foto-aparata prije nego što je stigla razvedriti čehru. Rado sam pravila "fotke iznenađenja", jer su mi modeli kasnije nudili pare da ih mogu uništiti. Žalila sam što je nikad nisam mogla uhvatiti, čak ni kod kuće, u starim farmericama i bezobličnoj majici. Ovog puta je imala na sebi haljinu tamno crvene boje, sa dubokim prorezima na suknji, i to na obje strane, i mnogo srebrenih halki na rukama, koje su zveckale pri svakom pokretu. Svejedno da li ujutro ili uveče, na ulici, u školi ili kod kuće, nju nikada niko nije vidio neurednu.

- Gdje su tvoji gosti? - upitah radoznalo.
- Oni nisu moji gosti - odgovorila je grubo i previdjela moj pokušaj da je zagrlim. - Ja sad idem u Grad, hoćeš li i ti sa mnom?

Prije nego je uspjela zbrisati kroz kapiju na kuhinjskom prozoru se pojavila njena majka i naredila joj da na verandi postavi stol za ručak.
- Da ih ja služim iz zahvalnosti što mi pokvare svaku nedjelju? Mojima su važniji ti tuđinci nego ja - mrmljala je Vildana trgajući sa vrhova niskih grana prve narudjele trešnje. Krenula je prema verandi tek kad joj je Edina zaprijetila da tog mjeseca neće dobiti džeparac.

Išla sam sa njom sa namjerom da joj pomognem. Za stolom, kojeg je trebalo postaviti za ručak, sjedio je jedan mladić i čitao knjigu ispisanu arapskim pismom. Nije odgovorio na moj pozdrav, nego je odmah pokušao skočiti i osloboditi nam prostor. Ali je Vildana reagirala brže, gurnula je stol prema njemu i pritijesnila ga uza zid. Sjela je na stol ispred njega i gledala ga podrugljivo. On se mogao osloboditi zamke samo ako bi nju gurnuo sa stola. Kroz njegov tamni ten je izbilo crvenilo nelagode, vidjelo se da ne zna šta da radi. Čak sam i ja bila iznenađena njenim bezobrazlukom, i pitala se koji je đavo ušao u nju.

- Issa, ovo je moja prijateljica Sandra. Sandra, ovo je Issa, Amarov prijatelj. On studira kod nas, od prije godinu dana pohađa, zajedno sa svojom sestrom, medicinski studij u našem velikom gradu, Sarajevu. Ali on nije još naučio kako se kod nas pozdravlja. Djevojke nisu za njega ni vrijedne pozdrava. Issa, hajde pruži ruku mojoj drugarici, ona ti je neće odgristi.
Issa je kao oduzet sjedio na stolici a ja sam pokušala da je podignem sa stola. Odbila je moju ruku i zatvorila njegovu knjigu.
- Može li se to zaista čitati? Ima li to pismo slova?
- Ovo su slova, kao i u latinici - po njegovom čelu su izbijale kapi znoja od nelagodnosti ali je govorio prilično jasno.
- Ko bi rekao? On govori naš jezik!
On je rukavom obrisao čelo i nagnuo se nad stol kao da će skočiti a dah mu je bivao sve glasniji.
- Vaš jezik je težak - promrmljao je.
- Tvoj problem, ti moraš učiti moj jezik a ja tvoj ne moram. Ali tebi se sviđa u našoj zemlji, zar ne?
- Da, vaša zemlja je lijepa, i nama se sviđa ovdje studirati.
- Samo studirati? Ovdje je lijepo živjeti. Kod nas se može također dobro zabavljati. I izlaziti sa djevojkama. Sviđa li ti se moja prijateljica Sandra?
- Vildana, ostavi ga na miru. Edina je rekla da postavimo... - ja sam žalila tog momka.
Ona se nije obazirala na moje proteste.
- Vi ste u našoj zemlji. Vi ste gosti u kući mojih roditelja. Kod nas su nepoželjni ljudi koji se ne znaju smijati.
Issa Daraj je poskočio, gurnuo stol zajedno sa Vildanom ustranu i ona je pala preko stolice. Pri tome se udarila u lakat i uzviknula kako joj je dosta tih idiota.
Amar je, sa peškirom na glavi, jer se očigledno upravo tuširao, dotrčao iz kuće. Uhvatio je sestru za ruku, podigao sa poda i klapnuo po obrazu.
- Ostavi Rašidu i Issu na miru, ti, jedno bezobrazno derište, inače ćeš dobiti debele batine!
- Tata, tata, on mi prijeti! - proderala se Vildana a nakon toga zasula brata pogrdama. - Idiote, ne vodi ih više ovamo, oni su zaostali!
Besim je požurio da zaštiti kćerku od Amarovog bijesa.


U kasno poslijepodne su se njih dvoje pojavili na našim vratima kao dva pokisla miša. Zapravo, tri, jer je i moj brat bio sa njima. Na putu od stanice ih je uhvatilo nevrijeme, prava oluja sa vjetrom koja ih je pokvasila do gole kože.
Samo što smo pozdravili naše goste i oni nam rekli svoja imena, djevojka se okrenula svom bratu da mu pomogne skinuti mokri mantil. Zatražila je od mene peglu a zatim obrisala blato sa Issinih cipela i stavila ih blizu peći. Zanijemila od čuđenja, posmatrala sam kako gošća vrelom peglom suši bratov mantil. Voda se cijedila sa nje, ali ona u svom žaru nije primjećivala u kakvom je stanju. Naša braća su već kusala pileću supu, kad se ona sjetila da se i sama mora presvući. "Jesi li ti njegova sluškinja ili njegova sestra", htjedoh upitati. Strogi pogledi moje majke su opominjali da moram držati jezik za zubima.
U toku večeri Rašida je stalno pogledala u bratovom pravcu kako bi provjerila da mu zaista ništa ne nedostaje. Meni se činilo da su u našu kuću, iz nekog dalekog, egzotičnog svijeta, došli mladi paša i njegova sluškinja.
- Možda bismo u susjedstvu trebali potražiti bešiku. Ko zna da li će bratac moći zaspati ako ga se ne bude ljuljalo - rugala sam se ali sad glasno, da me i oni mogu čuti.

- Pazi kako se ponašaš?- šištali su moji na mene.
Poznavala sam dosta djevojaka od kojih se u porodici tražilo da služe braću. Pranje njihovog vaša i košulja, peglanje, čišćenje cipela, to je bio sveti zadatak za svaku sestru, naročito ako je brat bio stariji od nje. Neke su se manje neke više bunile protiv toga, ali ni jedna od mojih prijateljica nije pokazivala toliko služinske pokornosti kao ta tuđinka. [to mi je bilo još čudnije, i moji u kući su to prihvatali kao nešto sasvim normalno, pa sam ja bila jedina koja je ismijavala takvo ponašanje gostiju.

Ali već sljedećeg jutra mi više nije bilo do smijanja. Naša braća su nakon doručka namjeravala u Čaršiju. Issine su cipele - osušene, u punom sjaju, stajale kod praga, okrenute tako da ih lahko može obući. Amarove naravno - još uvijek prljave i mokre, u uglu gdje ih je sinoć bio ostavio.
- Bruka i sramota, Vildana! Zar nisi vidjela kako se Rašida brine za svog brata? Ogledaj se o nju, pa i ti tako. Amar to zaslužuje, niko na svijetu nema tako divnog brata kao ti - savjetovala me je tetka Haruna, Rašidina domaćica. Ona je stvarno imala dobru dušu ali je rado zabadala nos u tuđe stvari i činila dobra djela da se kasnije može hvaliti njima. Prema nama, bratovoj djeci, bila je uvijek velikodušna. Ja sam za nju bila kao njeno dijete, od svoje penzije mi je uvijek davala džeparac, o kojem moji roditelji nisu ništa znali. Edina nikad nije naslućivala da mi tetka pomaže kod pospremanja kuće i pranja sudova. Ali na moju nesreću, sad je kod Rašide otkrila vrline i prilježnost u služenju koje su joj kod mene nedostajale. Pokušavala je savjetima i ruženjem od mene napraviti kopiju naše gošće.

Rašida se, već prilikom prve posjete, svidjela svima u porodici i od tada se njeno ime neprestano spominjalo u našoj kući. Njen brat Issa nije nikoga zanimao, nikoga nije interesiralo šta on radi ni kako se ponaša. Ali Rašida, to ime je bilo u svačijim ustima. Kad ona nije bila tu, njena sjenka je i dalje živjela pod mojim krovom. Sve tetke i daidže, svi naši susjedi, pa čak i Edina, svi su se divili toj studentkinji, koja se nije zanijela samo u svoju nauku, nego je tačno znala kako će kome ugoditi. Meni se činilo da su mi ti stranci ukrali roditeljski dom.
- Eh, da ja imam sestru kao što je Rašida - uzdisao je Amar kad bi pakovao svoje zgužvane košulje u putnu torbu. Prije mu je bilo normalno, tako ga je Edina naučila u djetinjstvu, da se sam brine o svojim stvarima. Sad je počeo zavidjeti Issi što raspolaže svojom vlastitom robinjom. Ali njegova volja nije bila jača od moje, to je on dobro znao i zato me nije ni pokušavao prisiliti da radim za njega.


A Darajevi su opet imali nastavak neke svoje horor-priče, u čiju istinitost je svaki zdrav razum morao posumnjati.
Kad se radilo o njegovoj domovini, Issa je postajao vrlo pričljiv, govorio je bosanski bez zamuckivanja. Sigurno zato što je on te riječi učio napamet: neprijatelji njegove zemlje, njegovog naroda, građanski rat, sveti rat, oslobodilački rat, rat protiv nekakvih civila, patnje izbjeglica u izbjegličkim logorima.... Sve što bi on rekao, Besim i Amar su upijali, kao da se radilo o bajkama iz "Hiljadu i jedne noći".

Kad bi naši gosti propustili neki vikend da nas počaste svojom posjetom, Besim se trudio da njihov duh bude među nama. Pratio je sve izvještaje o događajima na Bliskom istoku koji su se pojavljivali u medijima i novinama.
- [ta rade ti zlotvori od tog jadnog naroda! - vikao je glasno u dnevnoj sobi da ta drama stigne i do mene u kuhinji. - Opet su bombardirali Bejrut! To je bio prekrasan grad, svjetska metropola! Sad je od njega ostao prah i pepeo!
On je proklinjao politiku i svjetske sile, koji su narode na Orijentu vijekovima huškali jedne protiv drugih. Ujedinjene nacije je nazivao sastavljačima mrtvih slova na papiru, čije govorničke propovijedi ne spašavaju živote, jer one u stvari ništa praktično ne poduzimaju da spriječe genocid i pokolj nad malim narodima.

- Besime, dragi moj, smiri se, mi ne možemo ništa protiv toga - Edina je uvijek imala više realizma od njega. - Čak ni naša vlada ne može puno pomoći. Žao mi je zbog Amarovih prijatelja i nesreće koja ih je snašla, ali je ta svjetska politika daleko od nas.

- Ja mislim da to dvoje trebaju biti srećni što su pobjegli iz tog džehenema - objašnjavala sam ja. - Tata, reći im da zaborave šta je nekad bilo i nauče kako se lijepo može uživati u životu u zemlji gdje vladaju mir i sloboda.
- Vildana, ne pričaj gluposti. Ko može zaboraviti svoju rodbinu u nevolji, ili svoje nesrećno djetinjstvo. Ne petljaj se u ono što tvoj koka-mozak ne može razumjeti - moji su se jednoglasno derali na mene. - Ne moraš razumjeti, radi ono što ti se kaže - odgovarali su na moja pitanja. A naređivali su mi samo gluposti. Kao naprimjer, da goste dočekujem samo u dugačkim suknjama i zakopčanim bluzama. Sva porodica bi graknula na mene kad bih ja za vikend obukla minjak ili majicu sa dubljim izrezom. Haruna mi je objašnjavala kako je sramota pred jednim takvim svecom šetati golih nogu i isturenih grudi. "Zašto se imaju lijepe noge ako se ne smiju pokazivati. I on može meni pokazati svoje noge, ja nemam ništa protiv toga", pravila sam se blesavom.

Ali niko se nije smijao, a Edina je prijetila kaznom: ili duga suknja kad su te kreature u gostima ili dvije zabrane odlaska na plesne probe. Ples sam voljela izvan svega, i ni za šta na svijetu nisam propuštala te časove. Zato sam oblačila suknje po njihovim propisima, ali sam na njima uvijek pravila duboke razreze. To mi je davalo osjećaj slobode da sama odlučujem o tome šta ću oblačiti.
A onda je iznenada došlo i mojih pet minuta.

Besim je bio prvi čiji su nervi i strpljenje popucali od pritiska Issine tvrdoglavosti i njegovih nazadnih shvatanja. Jedne subote, nakon bogatog ručka, na terasi je postavljen stol za kahvenisanje. Tetka je donijela pun tanjir baklava i hurmašica, da našim gostima boravak kod nas bude što slađi.
Razgovor za stolom me naravno nervirao pa sam uzela tacnu sa kolačima i sjela na ljuljačku u avliji, koju je Besim podigao za moje mlađe rođake. Kad sam pojela baklavu, palo mi je na pamet da se zaljuljam i škripom nepodmazanih šarki ometam njihovo političko filozofiranje.
Iako je moj otac na svom političkom vrhu bio zaposlen do guše, uvijek je nalazio vremena da se informira o novim svjetskim katastrofama. Prošle sedmice su nekoliko puta na televiziji prikazivali dokumentaciju o tome kako su u tamo nekakvoj zemlji zvanoj Liban, vojnici i neki lažni policajci napali i uništili logore sa palestinskim izbjeglicama. Besim je ovoga puta pred Issom više grmio protiv tamošnjih diktatora nego protiv svjetskih sila i Ujedinjenih nacija.

Zaljuljala sam se jače, jer nisam željela slušati o tome. Let naprijed, mogla sam baciti pogled preko krovova i vidjeti nebo i nekoliko oblaka. Let nazad, pogled uperen u krošnju, na čijim granama su rudjele prve hašlame.
Usporila sam ljuljanje, da čujem zašto je moj otac odjednom podignuo glas. Diktatori su još uvijek bili na tapetu, jer niko od njih nije pomaknuo ni malim prstom da spriječi masakr u palestinskim logorima. Osam hiljada nevinih je na njihovoj savjesti.
Poletjela sam u pravcu Čaršije. Jedan oblak je izgledao kao pozornica. "Nažalost lanci su previše kratki da bi me mogli odnijeti gore. A baš bih željela plesati na tom oblaku, gore bi me mogao vidjeti cijeli Grad."

- Tata, tata, moraš mi napraviti veću ljuljačku! - vikala sam samo da mu skrenem pažnju na sebe. Ali on me nije čuo, jer je odjednom zamlatarao rukama kao da pokušava spasiti glavu od roja osova. Usporih ljuljanje da vidim je li ga stvarno nešto ujelo. On je vikao, pjeneći od ljutnje, da ni „maslo palestinskih vođa nije za ramazana“, da i oni snose krivicu za tu tragediju i da su u principu kukavice i izdajice vlastitog naroda.

Issa je također ustao i, razmahujući rukama, pokušavao nadvikati Besima. Ne, on ne dopušta nikome pred njim vrijeđa palestinske vođe. Niko u Evropi ne poznaje tamošnju situaciju. Bez svojih vođa, taj narod bi bio izgubljen.
Scena na verandi je postala vrlo interesantnom, ja sam zaustavila ljuljanje da uživam u toj svađi. Očeva vika je godila mojim ušima. "Tata, istjeraj ih iz naše avlije, napolje sa njima, dosta smo ih gostili."

Ali rano sam se ponadala da će ih najuriti, tata je samo pokušavao urazumiti tog momka. Pitao ga je jesu li te vođe palestinskog pokreta otpora neki sveci da se ne smiju kritizirati. Bilo je očigledno da su oni u ovoj tragediji mislili samo na svoje guzice i da nisu ni pokušali zaštititi izbjeglice u Libanu. Besim je tvrdio da takvi trpaju svjetsku humanitarnu pomoć u svoje džepove. Oni koriste narodnu muku da bi se obogatili i dobro živjeli u nekoj drugoj državi, čak i u Americi.

- Gospodine Besime, šta vi to pričate, šta vi znate o našoj zemlji? - Issa je bio duboko uvrijeđen.
- Puno. A moja supruga je historičarka, ona zna o vašoj historiji više nego vi sami. Vaše vođe bi trebali učiti strategiju borbe od naših komandanata. Naši antifašisti su za vrijeme Drugog svjetskog rata, prvo brinuli o slabima. 1943. godine su partizanske jedinice iz fašističkog obruča spasile 4.000 ranjenih boraca i desetine hiljada civila. Samo mudrost i moral onih koji vode, mogu pomoći narodu da se oslobodi tuđinske vlasti i njenog zla.
- Besime, molim te tiše, čuje te cijeli komšiluk! - opominjala ga je sestra.

Issa je bio tako uzbuđen pa mu se jezik petljao, nije mogao govoriti na bosanskom. Šištao je nešto nerazumljivo i pogledao u Amara tražeći pomoć od njega. Moj brat se čudno smješkao, jer nije htio pokazati na čijoj je strani. Kad je Besim još jednom podigao glas, moj brat se umiješao u diskusiju.

- Tata, molim te, smiri se, pa nisi u svom birou, Issa nije tvoj sekretar. Saslušaj šta on ima reći.
Mirovala sam na svojoj ljuljački i uživala u tome što se tata naljutio na njega. "Nadam se da nas nikad više neće posjetiti".
- Vođe-nevjernici ni u kom slučaju ne mogu biti bolji od zaštitnika naroda, koji vjeruju u dragog Allaha - Issa je ponovo imao kontrolu nad jezikom. - Možda smo mi sad izgubili, ali vjera u Allaha i njegov blagoslov će nas opet učiniti jakim, mi ćemo jednog dana pobijediti neprijatelje i osnovati nezavisnu državu Palestinu.
Svaki put kad bi Issa kao argument spomenuo Božiji blagoslov, Besim bi poskočio kao od strujnog udara, tako da ga je Amar morao umirivati.

- Moj mladiću, sa takvim vođama ćete morati čekati cijelu vječnost da bi osnovali vlastitu državu. Samo Allahova volja ne pomaže, oni koje tako misle, nemaju pojma o stvarnosti, njih je vrijeme davno pregazilo. Bog neće pomoći onima koji samo mole a ništa ne čine da se njihovo stanje promijeni. Tako stoji i u Kur'anu, i ja sam čitao Svetu knjigu. Ne, ti ne smiješ svoju sudbinu povjeriti samo Svemogućem. On može samo pripomoći tvoju borbu, ako je pravedna.
Besim je razlagao dalje: ljudi se moraju brinuti o drugim ljudima. Toliko je zla na svijetu, da Allah ne može, i kad bi htio, kontrolirati sva svjetska čudovišta.

Za Issu je očevo mišljenje bilo grijeh i bogohuljenje. Samo ljudi koji vjeruju mogu pobijediti neprijatelja.
- Ali gdje je bio tvoj Allah, gdje su vam bile vođe, ti tvoji pravi vjernici, kad su paramilicije ubijale narod u logorima. Gdje su se oni skrivali, kad je smrt kosila djecu i žene?
Besimove riječi su pogađale Issu u srce, usne su mu drhtale. Ponavljao je samo kako je to Allahova volja da njegov narod sad mora tako patiti. Ali kroz te muke će oni postati jači i jednog dana...
Na tom mjestu se opet umiješao Amar sa namjerom da promijeni temu.

- Tata, što tako napadaš mog prijatelja? Zadrži svoje argumente samo za sebe. Svako ima svoj način da izađe na kraj sa nepravdama dunjaluka. On vjeruje u Boga, ti u razum i moral... Možda je to jedno te isto. Rašida i ja vjerujemo u razvoj medicine. Ja vam nisam ispričao, kako ju je profesor jučer na seminaru hvalio... Mama, znaš šta je patolog rekao o našoj Rašidi. On zavidi njenim budućim pacijentima, jer ona vidi i kroz ljudsku kožu. Ni jedna bolest joj se ne može sakriti.
Rašida se smješkala, radosna, jer je Amar prekinuo obračun između Besima i Isse. On je inače otvarala usta samo kad bi je neko nešto direktno upitao. Sad je dobila priliku da ispriča šta je jučer njihova grupa radila u sali za obdukcije.
Medicina, to je bila tema koja me još manje interesirala od Bliskog istoka. Čula sam muziku iz Jeleninog dvorišta, skočila sa ljuljačke i potrčala tamo.

- Vildana, kuda ćeš? - viknula je Edina za mnom.
- Kud me volja! Ovi pričaju samo o mrtvacima - odgovorila sam i kod trešnje zaigrala kolo koje je tih dana vježbala naša folklorna grupa. Rašida je stala u pola rečenice, okrenula se prema meni i radoznalo me posmatrala.
Da joj napakostim, plesala sam cijeli put dok nisam zamaknula kroz kapiju. Prečula sam majčine povike i naređenje da idem u kuhinju gdje mi je ona sabrala svo prljavo suđe od današnjeg bogatog ručka.

www.safetaobhodjas.de

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:15/09/2008 - Last modified: 04/04/2015