CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Menuela Sorensen
ALIJA-paša Humo
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page
OFFICE Diaspora AKTUA Contact
 

Menuela Sorensen




Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Autor: Salih Čavkić


Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


ORBUS Startpage


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






Izvod iz romana ”Bosanski protestant”, Menuele Sorensen  

ALIJA-paša Humo

Topot konjskih kopita se utapao u žubor bistre i brze rijeke. Trojica konjanika su zaustavila konje i vezala ih za žbun rakite, dok su preplašene vrane prodorno graktale. Ptice su se poput crnih slutnji vrtjele u krug, a onda odletjele u jatu negdje u pravcu Ćelovine. - Hladna voda je dženetski napitak - izustio je najstariji među njima, sijede, kratko podšišane brade, kad se umio hladnom vodom, muljajući gutljaj po ustima, zagledan u pravcu kojim su vrane odletjele. Dvojica mlađih nisu prilazila vodi, motrila su okolo i držala starca na očima. Znali su da ni njima glava na ramenu neće ostati ako se miljeniku Bajazita II Velije nešto desi.

Sultan mu je lično povjerio gradnju svoje džamije u Foči. ”Želim da bude najljepša. Podigni je na mjestu gdje će je svi vidjeti, odakle će se mujezinov glas čuti po cijeloj fočanskoj kotlini. Nemoj žaliti dukate, hoću da u njoj može i hiljadu mumina klanjati kad je Bajram ili kad hadžije šaljete na hadž. Pored džamije izgradi i abdesthanu, gasulhanu, i prostor gdje će imami držati djeci vjersku poduku”, naredio mu je sultan.   Paša je usred grada izabrao prostor Kavala u Carevoj mahali i tu je počeo graditi džamiju sultanovim dukatima i po sultanovom nacrtu.

To je ono što se okom moglo vidjeti, ali u njegovoj duši džamija je bila kameni stećak donesen s planine, da bude spomen ocu, majci i možda sestri. Za sestru nije znao je li živa. Znao je da nije bila ni u miljevskoj, ni u paleškoj dolini. čuo je da se udala, ali mu niko nije znao reči gdje niti za koga.   - Sad sam siguran da ljepše građevine od Careve džamije nadaleko nema - rekao je paša gledajući gore gdje je na brdu, poput gorske vile, svijetlila bijela džamija. - Nema, vala, paša, nema - potvrdila su i ona dvojica. Odmakao se od vode, legao u hladovinu razgranate johe, podmetnuo ruke ispod glave umjesto jastuka i zagledao se u bijelu džamiju na brdu Kavala, podignutu caru i roditeljima. Teret godina, samotinje i askerluka sve su ga više vukli zemlji, ne zato da bi se odmorio, već da bi nestao.

Život je do sada uvijek pred njega postavljao nove izazove, a sada se pitao koji je sljedeći. Da mu sultan nije povjerio izgradnju ove džamije, ko zna da li bi još hodao po zemlji. Mnogi su Boga molili da se dočepaju pašaluka, a njemu je bilo svejedno. Kad se za sobom osvrne vidi samo tragove konjskih kopita, drumove i bojna polja.

Kad je odjahao niz miljevsku dolinu na sultanov poziv, nije ni slutio da će mu cijeli život ispuniti askerluk, da će pri svakom vađenju sablje iz korica morati sa njom da maše, udara i siječe. Da će, zatežući strune na luku i spajajući vrh strijele sa tačkom na protivniku, morati da pusti ruku i odapne strijelu. Dugo je očekivao Jelenin glas ”ne srdi silnika Ilija” i nije ga bilo, a on je postao silnik. Prvo je vadio sablju ili zatezao luk da bi sebe odbranio, a kasnije da bi napadao. Prvi put je izvadio sablju i posjekao kada je jedan od turskih askera nasrnuo na njega psujući mu Bosnu i bosansku crkvu. Nije tad imao vremena za razmišljanje, izbjegao je udarac i u okretu udario Turčina svojom sabljom. Askeri su posvjedočili da je bio napadnut. Kasnije je doznao da je taj asker bio porijeklom Srbin iz Smedereva.

Askeri i starješine počeli su da zaziru od njega. Blizu njegovog Huma četa mu je upala u mletačku zasjedu. Strijela je pogodila komandira u vrat, a askeri su se u strahu vrtjeli u krug. On je izvadio sablju, potjerao konja naprijed i komandovao: - Tekbir! Askeri su učinili tekbir i krenuli za njim. Krčio je sabljom put kroz zasjedu, sjekao je i lijevo i desno. Kad su se probili iz zasjede, naredio je, da dio askera krene na jednu stranu i dođe za leđa napadačima, a sam je sa drugom grupom krenuo na drugu stranu. Mleci su pripremili zasjedu Turcima, ali nisu očekivali da će im Turci doći iza leđa. Nisu uspjeli ni konje uzjahati. Devetnaest Mletaka je posječeno u boju, a četvorica su uhvaćena živa. Samo su dvojica turskih askera poginula i trojica ranjena.

- Odakle si, askeru? - pitao ga je vezir kasnije. - Iz Bosne, plemeniti veziru. - Odakle iz Bosne? - Iz kneževske loze Humskih ispod Husad planine - odgovorio je asker. - Aha. A otkud ti ideja kad ste se već probili iz zasjede da napadnete neprijatelje? - Bila je greška što smo dozvolili da nas iznenade i napadnu, a mi smo njih napali kad su bili najslabiji. - Ali umjesto da im sa jedne strane dođete iza leđa i potisnete ih, pa onda potjerate kao što mi radimo, ti si ih opkolio i pobijedio. - Ako zmiju s glave napadamo, ona se brani i glavom i repom, a slično je i kad je napadamo sa repa - onda napada glavom. Ali plemeniti veziru, ako joj u isto vrijeme i glavu i rep napadnemo od nje nema ni zmije ni otrova. - Baš tako si razmišljao kad ste se probijali, dijelili i neprijatelje napadali, a uz to si običan asker? - Neko je morao voditi askere, plemeniti veziru. Da smo bježali bila bi sramota, komandir bi nam ranjen ostao kaurima, a oni bi se osilili pa nas nastavili goniti, a možda i pomorili. - Aferim askeru, aferim. Kako reče da se zoveš? - Alija Humo, plemeniti veziru. - Aferim Alija - rekao je vezir, šaljući izvještaj sultanu o podvigu bosanskog askera.

Ubrzo je došla tapija iz Stambola da asker Alija Humo dođe u Stambol u askersku školu. Alija je proveo tri godine u Stambolu učeći vještine ratovanja, zakone i veličinu carstva. Upoznao je glavu imperije koja je imala moć na tri kontinenta. Vidio je ono što su oni htjeli da on vidi, ali i ono što su krili iza sultanovih odaja. Tu ga je i ljubav zadesila, prva i jedina. Nije joj se nadao, ona njemu jeste. On je njoj bio jedan od mnogih koje je učila ljepoti poroka, ona njemu dar sa neba u krilo spušten. U njoj je vidio dio sebe, sebi ravan, ona u njemu gospodara kojem je bila odani sluga. On joj je pričao o ljepoti Bosne, plavom nebu koje dodiruje planinske vrhove, ona njemu o plavetnilu i dubini mora preko kojeg su je doveli do Stambola.

Svako je od njih dvoje u pričama otkidao prošlost od zaborava. On, bosanske planine, Humljane i razigrane konje, ona hladovinu palmi u pustinjskoj oazi i razigranu djecu iz plemena starih Azra. On je stigao u Stambol na sultanov poziv da maše sabljom i razigrava konje; ona da krijepi ratnike i liječi im rane u duši i tijelu. Oboje su bili sluge istog gospodara. Poslije Stambola rat ga je odveo u Aziju. Tražio ju je nekoliko godina kasnije, kada se ponovo vratio u Stambol i nije je našao. Tješio se da je možda i ona voljom jačeg poslata na jedno od ratišta i njoj je bilo služiti gospodara. Ležeći u hladu johe, zagledan u bijelu džamiju, od svih žena kojih se sjećao, izdvojio je samo tri: majku Jelenu, sestru Bosiljku i nju, iako nije znao ni kako bi je nazvao, a da se pred sobom, njom i bogovima ne postidi. Ovo ”bogovima” protutnji mu kroz svijest kad se osami, pa ponekad i prošapuće, ali kad niko ne čuje.

Klesarima je naložio da uklešu tekst na ploču, koju je još samo trebalo postaviti iznad vrata džamije. Molio je Boga da sultan pošalje novu tapiju sa nalogom da ili nešto gradi, ili da ratuje negdje. Više bi volio graditi jer se tu vidi šta je dobra učinio, a u ratovima nikad nije vidio ništa dobro. U ratovima se mogla vidjeti samo krv i čuti vrisak  ranjenih konjanika i njiska preplašenih i povrijeđenih konja. Molio se bogovima da ga zaštite od prolijevanja krvi, da bar još jednom razigra konja paleškom dolinom, bez sablje i askerskih širita. - Šta je Palež bez Humljana? - prošaputao je, uplašen da bi i za Palež mogao biti stranac. - Šta, paša? - pitao ga je jedan držeći ruku na sablji. - Je li ona ploča isklesana? - upitao je umjesto odgovora. - Jeste, isklesana je i ugrađena, plemeniti paša. Alija-paša Humo je šaputao sultanovu poruku, prevodeći je sa arapskog na svoj bosanski jezik: ”Božije hramove podižu oni koji vjeruju u Allaha, Sudnji dan i obavljaju propisane molitve.

Ovaj mesdžid je podignut na visokom mjestu u doba Bajazida Svetoga, koji je Islam širio. Neka mu Allah učini raj... godine 1500.” Dok je gledao bijelu građevinu u kojoj je za sutra bilo planirano klanjanje prve džume, odzvanjale su mu majčine riječi: ”E, kad si u njihovim bogomoljama šapći sine, šapći svojim bogovima. Ako to i njihov Bog razumije, dobro je, a ako ne razumije, nisi ti kriv.” Nasmijao se, i suze su mu zaiskrile u očima. Kroz njih se bijela džamija smanjila u bijeli kamen, isklesan u obliku kuće, a iz njega su krenule riječi: - Njihove bogomolje sve više postaju i moje, majko. A se leži Gorčin i Jelena Humski, na svojoj zemlji, na plemenitoj... - Šta kažeš, paša? - pitao ga je asker. - Ništa, ništa, odvezuj konje, idemo - rekao je paša, ustajući iz hladovine, plašeći se da ne zaspi, a u snu bi mogao govoriti i ono što ne bi trebalo.   - Samo oni koji su bili slični po vjeri mogli su imati uspjeha u vojnoj i državnoj hijerarhiji Otomanske imperije, mogli su uživati ekonomske privilegije u smislu feuda, odnosno nepokretne imovine - objašnjavao mi je bosanski ratnik, iako umoran, strahujući da neću razumjeti suštinu i nastavio je - Na taj način su uključivali u državni aparat mladost i imovinu pokorenih naroda, koji su im održavali ili širili vlast putem harača, kuluka i danka u krvi.

Tako je na hiljade bošnjačkih mladića poginulo u borbama u Aziji, Bliskom istoku, Africi, Sibiru i ko zna gdje, šireći tuđe carstvo i gubeći osjećaj za sopstveno. Zastao je za trenutak dvoumeći se da li da nastavi. Ipak je skupio snagu i objasnio mi jedan od najvažnijih momenata za razumijevanje svog naroda. - Narod, koji je zahvaljujući kulturi, duhovnoj i obrazovnoj prednosti nad svojim susjedima mogao da im prkosi, ali i da opstane u formi najmoćnije države tog vremena, sveden je na nijemi narod koji je, tek dvije stotine godina po dolasku Otomanske imperije, kroz nekoliko imena progovorio na perzijskom i turskom jeziku. - Kako su to uspjeli - pitala sam zbunjena. - Recept je bio jednostavan: narodu je data sila, a oduzeta pamet.

Sila su bili osedlani konji, iskovane sablje i ono što je od drugih otimano, a pamet im je oduzimana dovođenjem Bošnjaka u poziciju da se mole Bogu na jeziku koji ne razumiju.

Tako je nestala njihova najveća prednost nad susjedima i pretvorila se u silu koja je bila okrenuta protiv njih. Pretražujući literaturu naišla sam na tekst bosanskog književnika Hamze Hume, iz loze Huma, koji je oslikao stanje nijemog naroda iz tog vremena: ”Mi Bošnjaci muslimani u Bosni i Hercegovini, koji smo krvni dio naše nacionalne zajednice, sve donedavno nismo uzimali učešća u književnom stvaralaštvu. Bilo je pokušaja u XVI, XVII i XVIII vijeku, ali beznačajnih.

Mi smo uglavnom imali svoju sevdalinku, svoju epsku pjesmu, a oni naši Bošnjaci koji su stvarali na istočnim jezicima, ostali su nepristupačni našim širim slojevima.”


 

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 09/07/2016