CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Karmen Medija
ČUVARI MAGLE
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page  

Autor: Karmen Medija


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Autor: Salih Čavkić


Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


ORBUS Startpage


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






ČUVARI MAGLE
( za Drugara )

Karmen Medija

Znam da si otišao tamo, gdje si sebe iskapao po stazama kojima si prošao, kojima si proći morao i koje nisi stigao prijeći. Znam da si se vratio s tog puta. Od povratka šutiš. Evo, mjesecima čekam da se javiš. Neću prva zakucati na tvoja vrata. Znam da sad slažeš bolne daljine i praviš red među koracima, da te ne bi i oni pregazili.

****

Ipak dolazim ovog maja k tebi nenajavljena. Uvijek si govorio da je nenajavljen gost iz daljine uvijek najdraži gost. Zagledam krišom oko tvojih prozora i čekam da se pojaviš. Nema te. Ostavljam te u tvojoj tišini i šetam, meni nepoznatom okolicom.

Niz ulicu u kojoj živiš, da prebrojim ti korake do okeana, koji zapljuskuje tvoja sjećanja. Da vidim valove o kojima si mi pisao, prijatelju. Prva ulica lijevo pa red niskih kuća vode me do jedne bijele uličice, kojom odlaziš u samovanja. Spuštam se ka okeanu i pitam se da li je topao kao naše more. Ne vjerujem.

Dočekuje me nepregledan pijesak pod mojim stopama i plavi valovi. Tražim tvoje vidike. Na mehkom pijesku tragovi koje pratim. Da li je ijedan od ovih tragova tvoj? Podižem pogled.
Nepregledan pojas obale se proteže daleko ispred mene, spojivši se na kraju s nebom. Jutro je. Vidim Rangitoto i šarene jedrilice. Polako prolazi crveni brod koji odvozi znatiželjne na Waiheke otok. Ideš li tamo ponekad? Na Buckland Beach-u vidim usidrene brodice. Kao da čekaju na nekog ko bi otplovio ovim daljinama.

Ulazim u okean, pokušavam se domoći linije, koja ga odvaja od neba. Zastajem u magli samo jedan tren, upijajući njenu izgubljenost u sebe, prepoznavajući svoju zalutalost u tvojoj i prelazim liniju ovoga ovdje i onog tamo...

Pitam jednog postarijeg gospodina, koji je upravo zagazio u more, da li zna ko me može odvesti na Waiheke otok. On se odmiče, mjerka me kao da sumnja da me vidi. Činilo se da je trajalo vječnost, prije nego me upitao odakle dolazim. „Joj, ovaj moj akcent, njemačkobosanski! Čim prijeđem s bosanskog na neki drugi jezik, upetlja se nekako i njemački.“ pomislih pomalo ljuta.

On se trgnu kad mu rekoh: “I am from Bosnia.” Zagledao se u mene kao u neko čudo. “Something wrong, mister?” upitah ga.
On odmahnu rukom, još zagledan u mene pa napokon okrenu glavu prema plaži doviknuvši: “Arif!! Arif! This lady is from your country! She is from Bosnia! Look, she is here!” Pokazivao je rukama na mene. Zinula sam u nevjerici. Zar je moguće da je tu, na kraju svih okeana, neko iz Bosne? Jedna osoba se podignu sa pješčane plaže. Zatim još jedna. Neki muškarac žurno zagazi u vodu a žena je ostala na plaži. (Da je žena, vidjela sam po šarenoj haljini koja je lepršala oko njenih nogu) On se približavao. Bio je to povisok muškarac, u kasnim pedesetim godinama.
Davenport-Auckland
“Hi!”, rekao je pomalo nesigurnim glasom, “I'm Arif.” Rekoh mu svoje ime, zagledana još uvijek u njega.
Da li je ova daljina bila razlog mojoj sigurnosti da sam ga odnekud poznavala?

“Are you realy from Bosnia, Karmen?”, upita me.

“Yes, I'm from Bihać”, odgovorih, začudo mirno.

Stavio je dlan na usta. Njegove plave oči su zasuzile. Okrenuo se ka ženi na obali. ”Azra! Azra! Ona je stvarno naša! Iz Bihaća je!” Okrenuh se i vidjeh kako Azra zagazi u more u haljini. Osmijeh joj se nazirao. Okrenula sam se njemu.

Htjedoh Arifu reći koliko sam iznenađena našim susretom ali on mi naglo priđe i zagrli me. “Dobrodošla, Karmen”, rekao je. Žena, iste starosti kao Arif, priđe mi bliže i bez riječi položi jedan dlan na moje rame a drugim dlanom polako, skoro nježno, me pomilova po licu. “Zar je moguće, naša Bišćanka, naša zemljakinja”, govorila je tiho. Čovjek koji ih je dozvao, šutke nas je posmatrao. Bio je i sam zatečen. Slika susreta, utisnu se u nebo, odjeknuvši na nekoj drugoj obali, iza magle. Razdraganost se omotavala i lepršala iznad nas, poput ptice. Ispitivali smo jedni druge o svemu, zastavši u tihom okeanu, zaboravljajući na sve oko sebe. Došli su ovamo poslije rata u Bosni. Nisu imali djece... Tu osjetih kratku ali duboku sjetu u njihovim glasovima.

Iz Bratunca su porijeklom i bili su nastavnici prije rata. U međuvremenu, njihov poznanik se tiho oprosti s nama, kao da nas nije htio ni glasom ometati. Njih dvoje me pozvaše na obilazak okolnih otoka. Prihvatila sam poziv oduševljeno. Motorni brod mojih prijatelja je bio usidren nedaleko od nas. Bio je bijele boje i s bijelom ogradom. Popevši se na brod, ugledavši klupe i stolić, pričvršćene za pod, upitah se kolikim je olujama već odolio i koliko mu je jedara već bilo pocijepano. Spustih pogled s jarbola, na kojem nisu danas vijorila jedra. Polukružna vrata mi otkriše pogled na poveliku kabinu. Skrovište, kad pučine podivljaju, zaključih u sebi.

Brod zaplovi, sijekući talase i ostavljajući pjenušav trag na površini mora. Azra mi je pričala o njihovom dolasku ovdje, privikavanju na sasvim drugačije podneblje i običaje. Rekoh im da je meni u Njemačkoj bilo slično. Svugdje privikavanje i navikavanje. Asimilacija i integracija, protiv jedne se boriš dok te druga proganja...

S desne strane se ukazaše otočići. Bili su pokriveni gustom travom i pokojim stablom tamnozelenih i bujnih krošnji, nimalo slični jadranskim Kornatima; koji su bili ogoljeli ili s rijetkim niskim rastinjem. Browns Island, objasnili su mi domaćini. Klizili su otočići pored nas, poredani kao niske bisera po okeanu.
Uskoro u daljini ugledah tornjeve i nebodere povelikog grada. Ličio je iz daljine na Frankfurt s pogledom sa Majne.

To je bio Auckland. Pored velike luke bili su usidreni ogromni brodovi, na čije su palube visoki kranovi ukrcavali teške kontejnere. Iza luke se ocrtavao grad. Jedan me stakleni toranj plavkaste boje podsjeti opet na Frankfurt i pomislih da svi velegradovi na svijetu liče jedni drugima. Da nema starih očuvanih kvartova, bilo bi dovoljno vidjeti jedan velegrad da bi znao kako izgledaju svi drugi. U velikoj luci bilo je mjesta i za usidrene jahte, jedrenjake i parobrode. Pokušavala sam vidjeti što više.

Arif mi dodade dvogled i pokaza rukom na jednu zgradu. Stara opera! Njena svijetlosmeđa boja se dobro uočavala između staklenih tornjeva. Činila se izgubljenom u vremenu, onako okrenuta ka okeanu. Da li mi se učinilo da doziva prošlost iznad modernih luksuznih jahti?
“Mi ju zovemo Smeđa udovica, jer tako osamljeno i izgubljeno izgleda među svim tim neboderima.” dobaci Arif.

Da li je krivo to što smo zemljaci; vječni nostalgičari, pa imamo iste vidike i iste alegorije? - upitah se. Prolazili smo ispod Harbour Bridge-a. S desne strane, poput jata galebova, bijelile su se jedrilice. “Sa ovog mosta često skaču Bungyjumpers.” reče Azra „Pitam se da li bi to pokušali i sa Starog mosta.”
Arif je šutio, čvrsto držeći kormilo iako je more bilo mirno.

Haka dance

Napuštali smo gužvu i Arif je usmjerio brodicu ka desnoj strani. Otprilike jedan kilometar dalje, vidio se prekrasan otočić. Watchman Island. Bio je poput stražara pred gradom.
“To je maorski otok. Pješčani otok. Bila je frka nedavno, kad je Adidas postavio na otok neku groznu metalnu statuu, povodom neke kampanje nazvane All black.”objašnjavao je Arif, “Statua je bila šest metara visoka. Užasnog izgleda. Prikazivala je Haka plesača, po Haka plesu...takozvanom Haka dance, ali metal i tradicija, je najnesretniji sklop, kojeg bi neko mogao napraviti.”
“Haka ples?” upitala sam.
“Haka ples je tradicionalni ples Maora.“ objašnjavala je Azra žučno „Statua je prikazivala plesača. Neko je došao noću i srušio statuu jer mu je smetala, kao i mnogima, doduše. To je tako nagrđivalo i njihovu tradiciju i izgled otoka. Šta sve neće učiniti radi svojih reklama. Sramota!”

“Azra je bila uzrujanija od svih Maora zajedno... haha...” nasmija se Arif.
Stvarno, sama pomen na groznu statuu je Azri smračila lice. Ona ljutito odmahnu rukom,”Uglavnom je nema više... Idem nam skuhati kafu... našu, pravu bosansku.”
Na moj začuđen pogled, ona objasni da imaju poznanika trgovca, jednog Marokanca u Aucklandu, koji od nekog Turčina iz Sidney-a nabavlja sitno mljevenu kafu. Zbog posebne arome, arome koja je podsjećala na ispijene kafe u bosanskom rodnom mjestu, kupovali su samo kod njega.

Otišla je u kabinu i na mali plinski rešo stavila šerpicu s vodom. Arif i ja smo šutke posmatrali otočja. Sunce se penjalo sve više i neumoljivo se kretalo ka zenitu. Uskoro se ukaza obala s druge strane zaljeva. Waimanu Bay. Kuće su izgledale kao bijeli kamenčići, onako razbacane duž obale.

“Htio sam ti pokazati rijeku Whau, koja nije rijeka nego rukavac, dug četiri- pet kilometara. No, ovdje je svi zovu rijekom. Whau River... Sad ćeš vidjeti na desnoj strani.” reče on.
Stvarno, s desne strane se pojavila rijeka. Maori su prije kanuima obilazili otoke oko zaljeva i izvan njega.

Obale su bile skoro opustošene pod najezdom Evropljana. Najviše zbog izgrađenih manufaktura. Prije desetak godina je obala s obje strane obnovljena vegetacijom i ovaj rukavac je sad bio zaštićen. Arif je okrenuo brod ka Aucklandu ali je vozio sad bliže drugoj strani.

“Sa ove strane ima par lijepih plaža, jako uvučenih i mirnih. Izgrađene su i drvene staze, kao da vise na rastinju, pa su šetnje tamo nezaboravne, pogotovo pri zalasku sunca.”, objašnjavao je s pritajenom sjetom u glasu, “Sa Devenporta sam jednom gledao kad su i more i nebo bili ljubičasti, a grad bio kao išaran duginim bojama. Pohutukawa drvo je tad izgledalo kao iz bajke. Čudesna slika.”

Vraćali smo se. Pravili smo krug, vraćali se tamo, odakle smo došli. Opet smo prolazili kraj luke. Ovako izdaleka nije se činilo previše bučno i nemirno oko luke. Azra donese svakom po šalicu vrele kafe. Stvarno, kad sam primakla šalicu usnama, miris me podsjeti na miris kafe kod mame u Bihaću. Arif je stajao za kormilom između nas dvije. Pili smo šutke, sve dok Azra ne pokaza rukom ka Aucklandu.

“Ovdje je nedavno bila usidrena Queen Mary, jedan od najvećih putničkih brodova.” rekla je “Izgledala je stvarno impozantno, onako ogromna i prelijepa.”
U daljini su se presijecali bijeli tragovi glisera i jahti. A visoko iznad nas, skoro bezbrižno, su prolijetali galebovi. Odlučih prekinuti prešutkivano.

“Znači i vi ga poznajete? Mog prijatelja?”, upitah ih. Licem im oboma prijeđe sjena. Klimnuše glavom potvrdno. Arif odloži šalicu na drveni stolić pored kormila i uze cigaretu, ponudivši i mene. Uzela sam i povukla dim s uživanjem. Imala sam osjećaj da njih dvoje ne žele rado o Njemu pričati. Zbog toga me iznenadi kad Arif nastavi.

“Mi smo u Panmure, a On u susjednom Glen Innes. Prije smo i mi živjeli u Glen Innes. A ni sad nema više od pet kilometara od nas do Njegove kuće.”
“Posjećujete li se?” upitah. On povuče dim i ne skrećući pogleda k meni, reče pomalo oporim glasom “Ne, ne više. Prije smo se obilazili često, ali otkad...” Zašutio je naglo. “Otkad? Otkad šta?” upitah ga.
Azra uze šalice iz naših ruku i upita da li želimo još kafe. Arif odmahnu glavom. Nisam skidala pogleda s njegova lica. Uporno sam tražila Njega u Arifovim tužnim očima i činilo mi se da se na tren ukazao.

Uzdahnuo je i protrljao čelo nervoznim pokretom, kao da je tjerao neke mračne misli. Azra nestade u kabini. Nekakva težina se omotala oko nas.
“Otkad se vratio iz Bosne, možda?” upitah ga.
“Molim!? Bio je u Bosni? Nisam znao da je išao u Bosnu... Pa, to je... nemoguće...”, zaćutao je opet.
“Od tad se nije ni meni javio.” nastavila sam, ispitivački ga posmatrajući “Vjerovatno sada slaže utiske.”
“Moguće... Da, moguće da je to! Znaš šta!” glas mu je zazvučao odjednom veselo, “Evo, uzeli smo pravac ka Waiheke Islandu. Otprilike do tamo imamo nekih četrdesetak kilometara. Možemo ići na plažu i napraviti lijep piknik. Naravno, ako se slažeš s tim, jer ostaćemo par sati a ne znam da li si htjela prije toga...”
“On ne zna da sam tu, pa ću odložiti susret za nekih par sati.” Bilo mi je još uvijek teško stati pred Njega. “Onda u redu. Stvarno mi je drago da nam ti praviš društvo.” reče Azra provirivši iza vrata kabine. Shvatila sam da je oboma laknulo što smo se udaljili od priče o Njemu. Zamišljeno smo sve troje gledali prema nepreglednom okeanu, svako u svojim mislima. Pitala sam se šta je prekinulo Njegove odnose sa ovim divnim ljudima.

“Lijep dan, danas. Kao stvoren za piknike.” prekinu Azra tišinu koja se smjestila između nas. Dan je bio stvarno neobično miran. Kao onda kad sam sanjala da sam posjetila našeg prijatelja. Sve je bilo neobično, jako neobično pa ipak tako poznato. Odlučila sam na Waiheke otoku od njih dvoje više saznati.

Shelly Beach u sutonu

“Pristaćemo kod Shelly Beach. To je predivna plaža”, reče Arif. “Strpaćemo naše stvarčice u gumeni čamac, jer zbog kupača ne mogu usidriti brod uz plažu. Tu ima i skela; za sve koji žele autima obići otok ili naći najpovoljnije mjesto za surfing i ronjenje. Ima dosta i klubova koji nude sve: od peraja do ajkula.”
Arifov glas je zvučao još veselije.

Prolazili smo pored Kennedy point. Jedrilice i jahte su lagano klizile nošene vjetrom ili su se spokojno ljuljuškale, usidrene u pristaništu. Tu smo napustili brodić i gumenim brodićem otisnuli se prema plaži.

Već iz daljine sam zadovoljno primijetila da nema mnogo posjetilaca. Mir mi je danas posebno odgovarao.
Uostalom, nikad nisam pretjerano voljela plaže s mnogo plivača, kao što su to bile biogradske Soline.

Našli smo lijepo mjesto pod krošnjom jednog povelikog stabla, prostrli deku i posjedali. Gusto, neprobojno tamno žbunje iza nas, plavetnilo i širina ispred nas. Nisam mogla odoljeti. Ugledala sam u blizini kabinu, izvukla kupaći kostim iz torbe i odjurila se presvući. Mislim da sam, vrativši se, u trku samo odbacila smotuljak garderobe na deku i uz smijeh im povikala da ne budu kukavice nego da mi se pridruže.

Azra je odmah skočila na noge i pojurila za mnom. Imala je kupaći kostim ispod haljine te nije ni trebala ići u kabinu.

“Ovdje čovjek mora biti uvijek spreman bućnuti se u vodu.” rekla je, dok je polako ulazila u plave valove.

Ja se nisam nikad mučila. Umjesto da se navikavam na vodu, radije bih odmah do nosa uronila. Sjetih se da sam tako naglo, i to na glavu, skočila u Unu. Ludost! Jedva živu (šok koji mi je presjekao dah mi nije dao pomaknuti se) me prijatelji izvukoše napolje, smijući se mojoj lakoumnosti i ponavljajući mi da shvatim da je Una lijepa i neodoljiva rijeka ali jednako hladna u augustu kao u januaru. Ja, iskusan plivač, ja koja je bez maske i peraja mogla zaroniti u more i desetak metara duboko, mogoh se u Uninom plićaku ugušiti! Licem mi se raširio osmijeh kad sam se tog sjetila. Zaplivala sam snažnim zamasima prema plutovima, koje sam još sa obale uočila, doviknuvši Azri da pođe za mnom.

Okretala sam se da vidim da li me prati. Unatoč godinama, plivala je za mnom dosta brzo. Ipak je pazila da ne smoči kosu. Koliko god je mogla podigla je glavu. Baš kao moja mama, osmjehnuh se u sebi.

Obuhvatila sam jedan plut i sačekala da Azra dopliva. Potom je sjela na debelo uže između plutova. Mir je vladao oko nas. Nije bilo ni daška vjetra, okolo su se još uvijek ljuljuškale brodice, bijele ptice su prolijetale nečujno.
“Lijep dan. Stvarno.” rekoh, položivši glavu na plut, puštajući tijelo da se ljulja na vodi. Ona je gledala ka pučini. Arif je sjedio na deci i čitao nešto. Očito mu se nije plivalo.

“Arif je tip plivača koji pliva samo u nužnoj potrebi.” smijala se Azra. “Samo ga je On mogao natjerati u vodu.” Napravila je pauzu, dugu i tešku. Ja sam se obradovala ovoj šansi.
“Zašto niste više u kontaktu s Njim? Ovdje, tako daleko od domovine...” dodala sam namjerno mali prijekor, znajući da na to mora biti uvijek odgovora ili barem neke isprike.
“Naravno, ovdje skoro nema nikoga iz Bosne, osim nas. Par porodica iz susjednih zemalja, ali nikog više našeg. Prije nekoliko godina je naš dobar prijatelj, Cvjetan, porijeklom iz Banja Luke, umro. Infarkt.

Nakon njegove smrti, žena mu i djeca odseliše u Hamilton...Sad smo sami...” zastala je i vidjela sam po usnama, koje su se zgrčile u lagan osmijeh, da se prisjeća u jednom mahu svega što je ih je vezalo za tog prijatelja. “I on je došao ovamo devedeset i pete. Nikad nije htio otići nazad u rodni grad. Uvijek je ponavljao da ga želi pamtiti onakvim kakvim je bio prije rata i da ne želi unakaziti povratkom onog momka Cvjetana, koji je ostao na onim banjalučkim ulicama.”

Ležala sam i dalje mirno na površini svjetlucave vode i gledala u bistro nebo. Sunce je bilo u zenitu. I On je patio za svim šta je iza sebe ostavio.
“I On je možda došao ovdje, tako daleko od svega, kao taj Cvjetan. Možda zato da dobije osjećaj da je sve što je ostavio postalo nedostižno da bi se opet moglo dotaknuti.” rekoh oprezno Azri.
“Moguće. Moguće i zato da njega ne dotakne previše.” reče ona tiho „Teško je toliku bol ponijeti a da ne potoneš.” Najednom se prenula. “Hajde, idemo nazad. I ti si sigurno gladna, pa tek si jutros stigla ovamo.”

Istina, osjetih da mi stomak krči na pomen hrane. Otplivasmo ka obali. Arif je još sjedio i čitao neku knjigu. Sjedoh pored njega i zavirih. Po naslovu knjige otkrih da čita o historiju Bosne, o Bogumilima i tekijama, o Sarajevu i njegovom osnivaču, Isa-begu Ishakoviću. Azra odbi moju pomoć i naprosto mi naredi da mirujem. Bila je uvjerena da sam smorena dugim putem.
“Sjedi, da”, naredi i Arif, ne podižući glave, “samo misliš da nisi umorna. Tek na kraju dana shvatiš da si otišla preko svih granica i da se dugo nećeš moći pomaći s mjesta.”
Uzeo je tanjurić iz Azrine ruke. Ja sam već zurila na tanjurić na mom krilu. Sirnica! Moja omiljena pita.

Dvadeset hiljada kilometara od stola, iznad kojeg su bile bratove i moje slike, na kom je ležao nanin heklani stolnjak i odakle se čula komšinica kako doziva djecu na ručak, dok je sa Plješevice stizala kiša, ja sam jela bosansku pitu. Azra samo namignu mom iznenađenju i strpa povelik komad pite u usta.
“Čitaš historiju... Bogumili, naši stari kraljevi, Povelja i Kulin ban...” zavirivala sam na bijele listove koje je vjetar prelistavao, nakon što je on odložio knjigu.
“Da, sad želim znati sve da ne bih šta zaboravio ili da utvrdim gradivo. Sad mi je bitno iz daljine razumjeti ono što se onda, kad sam tamo živio, podrazumjevalo da nije bilo potrebe ponavljati.”

Jeli smo u tišini, zagledani ka tankoj crti koja je odvajala more od neba. S koje strane je bila daljina? - upitah se bezglasno. Valovi su svjetlucali kao posuti sitni dijamanti. Unatoč lakoći plavog dana i bijelih krila, neka težina se spustila pored nas na deku i posmatrala s nama horizont, okupan u zlatnim trakama. On je bio tu, s nama.

Odlagala sam pitanja. Odlagala sam ovaj put, jer sam se htjela prvo duboko uvući u ovaj dan, opružiti se po njemu i udisati ga sve do njegovog smiraja. Zato predložih da odšetamo na uzvišenje iza nas.
“Mora da je gore divan pogled.” rekoh, zagledajući se na brdo. Oboje me pogledaše malo iznenađeno. Nisu ništa pitali. Bilo im je jasno da ne žurim više nikamo.

Strmim puteljkom se uputismo na brdo. Dobrih pola sata smo se penjali. Uokolo su bile niske kuće. Pred nekima su trčala djeca, psići pa i kokoške. Na čas se moglo pomisliti da sam u nekom zaseoku u Krajini. Kad smo stigli na zaobljeni vrh brda, pojavi se širok pogled na okean i otoke. Kao što sam očekivala, pogled je bio veličanstven. Neki otoci su bili obojeni tamnozelenim a neki svjetlozelenim bojama. U izmaglici se nazirao grad sa svojim tornjevima. Iznad svega, pučina koja se razvlačila poput glatke plavozelene svile dotičući nebo.

“Uvijek se pitam kad stojim ovdje, na kojoj je strani Bosna.” reče potiho Azra. Stajali smo kao začarani i opet ušutjeli, zaboravljajući na vrijeme. Prvi se oglasi Arif. “Pođimo dolje, nazad na plažu. Inače nas može ovdje uhvatiti mrak koliko smo omanđijani... haha!” Kad smo stigli dolje, nas dvije smo opet zaplivale do plutova, puštajući da nas valovi nose. Dozivale smo Arifa, koji se zainatio taj dan ne zaplivati. Bilo je oko tri sata popodne kad smo se odlučili na povratak. No, prije toga smo posjedali na jednu hrid.

“U ovom prostranstvu se čovjek može lako izgubiti.”, reče Azra glasom, koji je ovaj put zazvučao stakleno. “Neko se izgubi odmah. Znaš, što je čovjek dalje, sve rijeđe nalazi tačke na horizontu za koje bi se vezao. Zato ih pri svakom koraku traži i tamo gdje ih nađe, to mjesto obilazi kao začaran.”

“A neko”, nastavi Arif, “neko se izgubi u ovim širinama i ne primijeti da ga nema više, da je nestao u magli i da i za sebe i za druge više ne postoji.” Zastao je, teško otpuhnuo kao da otpuhuje tu maglu o kojoj je pričao pa nastavio jednako napuklim glasom “On je nestao, ne postoji više...“

“Želiš mi to svo vrijeme reći, Arife? Da ga uzalud tražim?” upitah previše tiho, možda ne želeći da me njih dvoje čuju. “Znam da želiš sve saznati o njemu. Idemo sad kući. Budi naš gost. Tamo ćeš više znati o njegovom nestanku... i zašto ga ne viđamo.”

Ustala sam i šutke se obukla. Ukrcali smo naše stvari, privezali pomoćni čamac za brod i Arif upali motor. S druge strane je bilo kopno i njihova kuća, Glen Innes i On. Da, napravivši krug, išli smo ka mjestu na kom su njih dvoje zastali. Sjedila sam blizu kormila, pored njega, ne bih li uhvatila svaku njegovu riječ.

Znala sam da mu je teško bilo pričati, ali osjećao je potrebu da mi govori o svemu. “Nesretno je sve to; i odlazak i ostanak i odricanje i samolaganje... svaki korak je nesretan. Blago tužnima. Samo presele iz jedne u drugu tugu. Jao nesretnima, kad zatvore vrata za sobom...” pričao je i pričao sam sa sobom “Ipak nekad ostanu tragovi, prije nego nestanemo u magli. Valjda da nas neko jednom potraži ili možda ostanu zbog nekog ko isto odluta, kako bi znao da u magli nije sam. Ostali su i Njegovi tragovi i možda dobiješ odgovor kamo odlaze oni ljudi sa ove strane obale. Zašto ne znamo s koje je strane daljina i zašto se očuva kao magla u nama. Kad dođemo kući, onda ću ti dati neke zapise.”

Pričao je o maglama koje se nožem presijecati mogu, toliko su guste. I o tom kako je dugo znao povratka iz njih. Pričao je o godinama koje su proticale ovdje, na jednom od krajeva svijeta, o obećanjima, biti jakim i vratiti se i o odlaganjima tih istih obećanja. Nizale su se slike koje su samo dvoje prikazivale: daljinu blizine i blizinu daljine a između On, tužan, odbjegao, zagubljen i pun bola. Tragač bez vesala na ogromnom okeanu.

Dan je bivao opet čudan, uskomešan a opet tiho je polegao na naša ramena. Više nije bio dan, već izronjena poezija bliskih i dalekih obala, poezija svih mora i okeana i ja sam slušala poznato zapljuskivanje i upijala poznatu pjesmu. Bilo je tako dobro slušati kad ju drugi recituje. Tako je njen svaki stih bivao sve jasnijim. Bivao himnom galeba, koji su još uvijek mirno prolijetali iznad plavičastih dalekih brijegova i pozivali nas letjeti s njima po azurnom zaboravu.

Azra je sjedila pozadi na klupici. Slušala je Arifove riječi, donešene do nje vjetrom i bezglasno plakala. Šutjele smo dok je on sjekao okean bola. Činilo se da prolazimo istovremeno i vodom i nebom. Crta koja ih je odvajala nestade u bjeličastoj magli. Bili smo izgubljeni u njoj, kao tri leteća Holanđanina na ukletoj bespući... zarobljeni u krug koji nas nije nigdje vodio niti ikamo odvodio.
Pred malim zaljevom smo pristali i Arif priveza brodić za mol. Iskočila sam na drveni plato. Azra me bez riječi uze za ruku i povuče ka drvenim stepenicama. Ubrzo se ukaza jedno naselje. To je, znači, Panmure. Posvuda kuće, načičkane u nekom svom posebnom redu i zakonu. Nekih pedesetak metara dalje, njih dvoje mi pokazaše sa osmijehom jednu kuću. “Ovo je naš skromni boravak.” Bila je to bijela nevelika prizemnica. Pred ulazom je bilo stepenište ispod kojeg su bile poslagane cjepanice. Okean i ogrijev? Voda i vatra. Možda su imali kamin. Uvijek sam voljela sjediti pored kamina.
Pored ulaza je bila manja nastrešnica. Lijevo od ulaza, kroz žbunje u dvorištu, vidjela sam terasu okruženu bijelom ogradom i otvorena vratašca kroz koja me Azra ugura, smijuljeći se. To je bila posebno topla gesta, jer terasa je mjesto gdje ukućani provode prisne trenutke s porodicom, za objedima, uz popodnevnu kafu, novine i uz razgovore.

Dok sam išla za njima, ugledah dva visoka dimnjaka, možda malo previsoka za njihovu kućicu. Bila sam sam sad sigurna da imaju kamin. Jedan kamin za dva dimnjaka. Jedan ogrijev i dva dima. Svaki na svoju stranu ali istovremeno odnoseći i donoseći i sjećanje i zaborav. I vrata i prozorska okna bila su bijela. Krov je bio tamnosiv. Lijep, umirujući kontrast. Penjući se na terasu, ugledah okean koji se pomolio u daljini. Za ovakav pogled ljudi plaćaju velike sume novca, pomislih. Oni su ovim pogledom progonjeni.
Nedugo poslije, Azra je iznijela pred nas posudu sa kivijem i bokal pun soka od južnog voća. Ispred mene vaza sa žutim raspupalim ljiljanom. Tren koji bi me otrgnuo i vratio. No, već sam bila dovoljno dugo s njima, pa se ne pomaknuh. Na stolu su bila postavljena već četiri tanjura, pa ipak ona donese još jedan. Taj je stavila ispred mene.

Arif se par minuta zadržao u kući a potom iziđe i stavi pred mene jednu svesku. “Tu su odgovori. Zapis, kao što rekoh. Ne moraš sad čitati. Ponesi sa sobom.” Sumrak se spuštao na obronke. Pričali smo sve tiše, šutnja je bila sve duža. Arif ustade polako i reče da mora malo prošetati i obići one koje svako predvečerje obilazi. Korak mu je trom i olovan. “Znaš, on se ne miri s tim da njih više nema. Ni djece, ni njegovih roditelja. Još uvijek ih obilazi” šapnu mi Azra, “a jednom je toliko bio slomljen da smo se bojali da će podleći ... zatim je zanijemio... danima nije progovarao. Doktori kažu da je u pitanju duboka depresija, kao da se grotlo u njemu otvorilo i progutalo ga... Mi znamo da ga je prevelika tuga slomila. Mislili smo da je odlazak u rodni kraj bolji, ali poslije dolaska iz Bratunca je nestala ona linija između ovog ovdje i onog tamo. On je zalutao. Nećeš ga više naći.”

Nebo je postajalo ružičasto a sjene sve kraće. Bilo je vrijeme da idem. Azra me zamoli da ostanem još trenutak i povede me iza kuće. Tu je bio vrt i u njemu mali paviljon, zarastao u ruže. Vidjela sam jednu sjenku u paviljonu, nagnutu ka stolu kao da čita. To je bio On. Moj prijatelj. Muk se spustio, malo opstajao među nama, kao da čeka da razumijemo slutnju koja se pomaljala u grudima. I tad se pomjeri oko nas nešto nedokučivo ali neumitno. Kroz krošnje zašumi vjetar, ružine latice se otisnuše ka večernjem nebu a plahte zalepršaše na konopcu. Podigao je glavu. Mirisi jorgovana i buđenja. Mirisi jednog majskog dana, svježe opranih plahti i smijeha djece po okolnim brežuljcima, pomiješaše se sa oštrim mirisom krvi i zgarišta. Ništa nije prolaznije od čovjeka a ništa nije jače od sjećanja na njega.

Jeza tamnocrvenog predvečerja prođe mi tijelom. Dočekala sam umiranje ovog dana i osjetih kako se pod kožom ledio tren rastajanja. Nisam se htjela pozdraviti s Njim. Poljubila sam Azrine oči, navlažene suzama. “Idi sad, mrak pada.” reče mi ona na rastanku. “Plahte će se smočiti od noćne rose a ovdje u Bratuncu, u ovo doba, zna rosa biti prilično vlažna, kao da je kiša pala. Moram djecu dozvati kući... još trče po onom brdašcu. I, da. Reći ću mu da si ga pozdravila, mada On to i sam zna. Sretno, draga, sretno...”

Požurila sam niz ulicu da sad ona ne vidi moje vrele suze. Tih jauk se prolomi iza mene. Čovjek do čovjeka, samo naizgled. Kao u jednom maju, po onim brežuljcima... Pod ovim nebom je nekad usamljenost čovjeka usamljenija od osame. Plaža je bila prazna, samo galebovi su i dalje prolijetali iznad nas. Oni su gospodari neba i okeana. Uhvatila sam u zadnji čas trajekt koji je plovio za Auckland. Uz ogradu su bile skoro sve klupe slobodne jer je pored mene bilo još samo nekoliko putnika. Zapise, koje mi je Arif dao, odmah sam pročitala, čim sam sjela na jednu klupu.

****

Stojim iznad okeana, s ove strane magle, i posmatram bijelu pjenu na tamnoplavoj vodi. Svjetla na obali postaju sve manja. Pozdravljam ih nijemo.
Znam da si otišao tamo gdje si sebe iskapao na stazama kojima si prošao, kojima si proći morao i koje nisi imao vremena prijeći. Znam da si se vratio s tog puta. Od povratka šutiš. I sad znam da slažeš po duši bolne daljine i praviš red među koracima da te i oni ne pregaze... kao što su njega pregazili, prijatelju daleki.

(Iz zbirke neobjavljenih pripovjedaka U posjeti dalekom prijatelju)

Karmen Medija-Velagić

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 12/05/2013