CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Karmen Medija-Velagić
Stari orahov stol
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page  

Autor: Karmen Medija


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Autor: Salih Čavkić


Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


ORBUS Startpage


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






Stari orahov stol

Karmen Medija-Velagić

Orhan je bio pisac, imao je dvoje djece i suprugu, s kojima je, nakon ratnih godina, napustio domovinu i došao u daleki bijeli svijet. Ili je otišao u daleki bijeli svijet? To se još ne zna, ali se zna da je taj svijet bio, doduše, dalek. No, u njegovoj bjelini Orhan zateče podosta sivila. Učio je jezik druge zemlje, kako bi mogao naći bolje plaćeno radno mjesto i tako omogućiti porodici malo bolji život. Ipak je volio pisati na svom lijepom jeziku, svoje lijepe, tople, siromašne zemljice. Činilo mu se da je, dok je pisao noću, bio opet na onim brežuljcima i širokim poljima. Mogao je tad čuti zrikavce, koji su ga dozivali na sanjarenje u toj drugoj, ledenoj zemlji. Osluškivao ih je u onim ljetnim noćima, koje su mu bile sad mnogo bliže, među neonskim svjetlima tuđine.

Pisao je u kasne noćne sate, da izbaci iz sebe taloge sivila bijelih dana. Nadao se da će naći i izdavača za svoje priče, dok je zorom, plavičastim koracima žurio na posao. Poznavao je nekoliko osoba iz njegove domovine, koje su ga opet uputile na druge „rodnogrudske osobe“, koje su bile pisci i izdavači. Osjećao je strahopoštovanje pred zvučnim imenima i tek ponekad, kad bi se za to pružila prilika, dao bi im stidljivo neku svoju priču na čitanje. Govorili su mu da piše i dalje. Govorili su mu da lijepo piše i da će mu se javiti. Danima je čekao da se jave, ali se to nije desilo.

Pisao je o tugi, dok su iz njegove domovine dolazili književnici i ponovo odlazili, ponekad ponijevši neku njegovu priču, strpavši tih par stranica, ispisanih njegovim perom, u unutarnji džep sakoa. Posebno dobrodušan je bio jedan jako poznat pjesnik, koji je pisao za djecu. Uvijek mu se toplo smiješio i bodrio ga da dalje piše.

„Iako nisi više u rodnoj zemlji, ti si naš“, govorio mu je poznati pjesnik, koji je imao i svoju izdavačku kuću i rado je objavljivao djela svojih kolega. Orhan se nadao da će, možda, jednog dana ovaj objaviti i nešto njegovo. Zato ga je uvijek posjećivao, pokazivao mu šta je napisao i čekao, čekao... Njegova supruga je voljela čitati njegove priče i bodrila ga je njena oduševljenost svakim pročitanim retkom, koji bi osvanuo pored njena uzglavlja. Nekad bi na uzglavlju osvanuli stihovi, posvećeni njoj. Osjećala se tad kao „Lara“ iz filma „Doktor Živago“.

Pored zaposlenja, Orhan je i pisao. I tako, napisa novelu o jednom vragolastom ali hrabrom školarcu i njegovoj družini. Nakon dugo premišljanja, Orhan odluči nazvati poznatog pjesnika i ponudi mu na čitanje tek napisanu novelu. Tad doznade od ovog da se trenutno ništa ne objavljuje, što zbog poreza što zbog nekih promjena u pjesnikovoj izdavačkoj kući. Orhan je opet čekao. Nazvao je nakon par mjeseci i saznao da je novela jako dobra ali se još ne može objaviti. Zatim se obrati drugim književnicima, koje je u međuvremenu upoznao kroz promocije (koje im je uspio utanačiti preko raznih udruženja, a u koja je on, tek ponekad, zalazio). No, oni mu rekoše da im pokuša nekako opet srediti promociju. „Mora se podržavati svoja kultura u tom dalekom bijelom svijetu, zar ne?“

Nije više mogao ni slovca napisati. Gubio je samopouzdanje, gubio je sebe, gubio je pisca, za kojeg je počeo da misli da se samo zanio snom jedne noći. Potražio je na website-u izdavačku kuću onog velikog pjesnika i vidio kako je ovaj objavio nekoliko novih romana za djecu nekih drugih autora. Pisali su o svom djetinjstvu, o leptirićima i macama, o starim dobrim vremenima, o svim stvarima koje današnja djeca „ne smiju da ne znaju“. A junaci tih romana su bili fina djeca; „siromašna i skromna, poslušna i besprijekorna“.

Vidio je da njegova novela u taj crno-bijeli svijet izdavaštva nikako ne uklapa sa svojim junacima, koji su nestašni, nimalo skromni, imaju mobilne,
šaraju po internetu i galame za vrijeme nastave.
Orhanova supruga je uvidjela da ga ne može više ničim uvjeriti da nastavi s pisanjem. On je odustajao polako od onog, što mu je do tad toliko značilo. Odricao se pisanja sve do potpunog muka. Nije joj bilo lako gledati krhotine njegova sna kako mu mrače pogled...

*****

Često im je dolazila baka Jela u posjetu. Kćerka, kod koje je stanovala, nije imala vremena za nju. Restoran, kojeg je sama vodila, oduzimao joj je svo vrijeme, pa je imala malo vremena za svoju majku Jelu. Tako je Jela, prečesto osamljena, sjedila pored prozora, zamišljajući polja oko sela; nadomak Orašju, klopot rijeke i mlinova, zapljuskivanja vesala, kad bi ribiči dolazili s ribarenja... Sve je to Jela vidjela, dok je pogledom kružila kroz ukočenu urednost ulica s nazivima, koji joj ništa nisu govorili.

Jela je voljela unučad ali ona je njima bila strana i previše izborana. Njen jezik nisu dobro razumijevala, jer one riječi koje su od roditelja naučila, nisu posjedovale toliko samoglasnika, a još manje uzvika i dodira rukama. Da, bila im je čudna i bilo im je još čudnije da je upravo ona bila njihova baka. Jednog dana se Jela šetala ulicama tuđeg gradića, dozvana grajom djece sa jednog igrališta. Sjela je na klupu i smješkala se mališanima, nadajući se da joj nijedno dijete neće prići. Bilo ju je strah da neće razumjeti šta bi joj djeca rekla. Djeca su joj se, međutim, samo osmjehivala, dotrčala po lopticu, koja bi završila pored njenih staračkih nogu i uzimala ju iz njenih toplih, drhtavih ruku. Nisu pričala s njom, pa je Jela svakodnevno dolazila na to igralište.

Jednog dana je vidjela dvoje smeđokose djece, ljupke i razdragane. Začula je njihov kikot a potom kako dovikuju ocu, dok ih je ljuljao na ljuljački, „Višee... još višee..!“ Jela se obradova, čuvši svog jezika i polako ustade i priđe ljuljački. Reče ocu da će ona jedno dijete ljuljati, ono manje, što on prihvati, i sam obradovan da još neko, osim njegove porodice, nakon toliko godina, prozbori njegovim jezikom na blizak, majčinski način. Da, Jela ga je podsjećala na njegovu majku.

I, tako, Jela pomalo postade peti član Orhanove porodice. Posjećivala ih je redovno, čak proslavila Novu godinu s njima, kad je njena kćerka sa svojom familijom otišla da dočeka prvi januar na jednom mondenskom, alpskom skijalištu, negdje u srcu Austrije. Orhanova djeca su u Jeli vidjela novu nanu, a ona u njima zamjenu za njenu udaljenu unučad, koja su joj bila dalja tu, gdje su rođena, nego tamo u Bosni, gdje je živjela i očekivala im rijetke dolaske.
Prepričavala im je, uz čaj i domaći keks, stare bajke. Pogotovo je bilo toplo slušati njene bajke, dok je nijemi snijeg šuštao iza prozora i još više pobijelio daljine, u kojima su se našli i sad stiskali jedno uz drugo.

Baka Jela je uz njih osjećala da je bliže svom rodnom kraju; govor im je bio isti, kao onaj s kojim je rasla, tapšanje i smijeh u isto vrijeme, pogledi i podizanje obrva u isti mah, nakon neke bedastoće koju bi čuli ili nakon nekog vica, kojeg bi se dosjetili. Smijali bi se istim grohotom i istovremenim grcanjem bi prestajali se smijati. Orhan je saznao od Jele da njena kćerka ne razumije njenu bolnu nostalgiju za svojim kućerkom, ušuškanim među bijelim brežuljcima, kao na slikama sa razglednica.

„Prosim te, lijepo?“ - vikala bi na nju kćerka, a Jeli bi to pitanje zazvučalo prosto i grubo - „Ti bi u onu bijednu zabit? Kad ćeš skužit da tak ne mere, mein Gott, nemam si vremena uzet pa tebe vodit po tim selendrama? Sjedi si tu, niš ti ne fali“ Da, i Bog joj je ovdje bio dalek, osjećala bi Jela i zašutjela. Prekinula je ispitivati ko će ju, kćerka ili sin, odvesti u njeno seoce, pored Save. I tiho patila, čežnjivo osluškivala sljedeća ljeta, nadajući se da će neko od njezine djece poželjeti posjetiti staru kuću.

I tako je i te, sedme zime, sjedeći s Orhanovom familijom, očekivala još jedno ljeto, koje će, najvjerovatnije, proteći na vrelim i teškim ulicama hladnog grada. Zebnja joj zadrhta staro, onemoćalo tijelo i duboko se zamisli, malo pognuvši glavu. Iz misli je prenu Orhanov zvonak glas. Rekao je da je dobio jedan stol, jako star ali mu se čini da je prilično stabilan. „Trebaće mi za pisanje“ - rekao je.
Taj stol je dobio od jednog poznanika. Bio je to stari, teški orahov stol. Njegova supruga reče da bi, ako ga malo preprave, to mogao biti jako lijep stol. Sjedila je Jela i gledala kako djeca svojim malim rukama šaraju po neravnoj orahovini. Starica je osjećala da je dio posebno važne, porodične radosti. Sjetila se starog oraha, ispod kojeg je sa svojim, sad već pokojnim suprugom, pila kafe, smijala se, dočekivala goste i ispraćala ih... Bila su to nasmijana vremena, pomislila je sa sjetom.

Milovala je ploču starog stola i pričala im da je orahovina u njenom zavičaju bila cijenjena i uvijek dio porodice. Jednostavno se nije moglo zamisliti kuću bez stolića, kredenca ili komode od orahova drveta.

Miraz je onda bio bogat kad bi bio spremljen u škrinju od orahovine. Kao djevojka je čula priču iz davnina, po kojoj je jedna orahova škrinja bila u posjedu mnogo generacija jedne stare, čuvene porodice. Ta škrinja je dopratila i ispratila mnoge potomke prvog joj vlasnika (nekog starog vlastelina koji ju je naslijedio od svog ujaka, za kojeg se pričalo da je obišao sedam mora), čuvajući blago, sticano vijekovima. No, to blago nije bilo svima vidljivo, već samo onima koji bi pomilovali škrinju, ganuti toplinom i ljepotom uglancanog, zlatnosmeđeg drveta. Tad bi škrinja otkrivala blago, pohranjeno na njenu dnu. I, čuda, niko ju nije mogao isprazniti. Uvijek bi se ponovo punila i davala blagostanje onima, koji bi shvatili njenu pravu vrijednost.

„Možete zamisliti koliko je ruku pomilovalo tu škrinju, u nadi da će im otvoriti svoja blaga. Ali, magija je bila u tom, da niko, ko nije osjetio ono što je trebalo, nije dobio ništa iz škrinje, osim vezenih halja, nekog pretka. Ih, bilo je tu i plača i psovki, jer nekom je škrinja bila dobra a nekom ne.” - pričala je Jela.

Dok im je pripovijedala, oni su je slušali pažljivo. Bila je to posebno topla priča. Baka im, potom, objasni kako se orahovinom postupa. „Nisu vam ovo one vaše moderne šperploče“ - smijala se - „Orahovina je kao život. Namučiš se dok joj vratiš sjaj ali na kraju imaš vrijednost, koju će unuci, praunuci i čukununuci čuvati mnogo godina poslije nas. 

Zato, poskidajmo prvo prljavštinu s nje i sve ono nakupljeno proteklih godina. Treba išmirglati gornji sloj. Ti idi mojoj kćerci po pčelinji vosak i firnajz. U ostavi su, reci joj. Do tad ćemo nas četvero šmirglati stol“, malo zapovijedajući tonom, reče Jela Orhanu. „Firnajz?“ - on upitno podiže obrve.

„Laneno ulje, a kod nas ga zovu firnajz. Vidjet ćeš kako će ovaj stol progovoriti i progledati, kad mu se svaka šara bude vidjela. A to mu je i najbolja zaštita od vlage. Djeca svašta po stolu prospu, a ko zna šta sve može ovaj stol vama donijeti. Zato, put pod noge i donesi mi firnajz.“ - objasni mu Jela, svo vrijeme se vragolasto osmjehujući.

Tako i bi. Jela je posmatrala djecu kako s majkom posmatraju njene pokrete šmirgl papirom i pokušavaju jednakim pokretima čistiti stari stol. Noge stola su postale nešto tanje od struganja ali zaobljene. Površina je bila glatka i ko zna koliko puta su dlanovima prelazili po njoj, uživajući u mekoći i toplini plemenitog drveta. Orhanovo mlađe dijete prisloni obraščić na površinu stola i reče kako je drvo toplo i da mu se čini kao da neki vitezovi i pirati se upravo bore na jednom velikom jedrenjaku. Tjerali su ga da im ispriča ishod bitke.

Jelino lice je bilo zarumenjeno a oči svjetlucale žarom, koji se već godinama šuljao po najmračnijim kutovima njene osamljenosti. Orhan je donio ulje i vosak i potom su pažljivo posmatrali kako Jela, odjednom sigurnih i odlučnih pokreta, odmjerava i sipa vosak i laneno ulje u manju posudu. Potom ih spretno sasu u veliku posudu s vrelom vodom. Miješala je lagano smjesu i pričala im da ovo dvoje; firnajz i laneno ulje, nikad ne treba na direktnoj vatri grijati, jer su zapaljivi. Spremanju ove smjese ju je naučio otac, koji je bio drvodjelac. Mnogo je i rezbarija bilo po kući i dvorištu a najčešće su te izrezbarene slike prikazivale Savu i seoce, u kom je ona odrasla.

Jela je premazivala toplom smjesom ploču stola; pažljivo, nježno, skoro s ljubavlju. Kao da je premazivala toplim uljem očeve rezbarije, koje su sad, vjerovatno, bile dio zgarišta ispod bosanskih brežuljaka...

„Najskuplje stvari su one koje se ne mogu kupiti nigdje na svijetu.“ - reče Jela.

Sutradan, kad se osušila smjesa, kojom je Jela premazala stol, sjedili su svo petero i zadivljeno gledali u linije, koje su preko noći išarale stol. Kao vijuge proteklih vijekova, tako im se učiniše te tamnosmeđe šare.

Tek sad je orahov stol pokazao svu svoju ljepotu. „Stvarno je sad prelijep.“ - reče Orhanova supruga.

Orhan pljesnu dlanovima i reče da ih želi odvesti na jedno mjesto autom. Jela je zaslužila, nakon majstorski obavljene restauracije starog stola, jednu posebnu nagradu. Mada se protivila i govorila da joj je taj rad bio zapravo razonoda, on je ostao neumoljiv. Posjedali su u auto i vozili se par sati. Stigli su u jedno manje mjesto, prošli uskim ulicama i zaustavili se ispred jedne povelike, drvene kuće. Orhan je došao do masivnih vrata i pozvonio. Nedugo poslije se pojavio visok čovjek, markantnog izgleda i, vidjevši Orhana na vratima, srdačno ga zagrli. Njih dvojica su bili rođaci. Doduše, nisu znali otpetljati čiji djed je čije nane bio daidža ali znali su da su neki rod.

Potom se domaćin, jednako srdačno, pozdravi s ostalima. Jela je bila, naravno, njihova baka. Ušli su u kuću i pred njima se ukaza široka dnevna soba, prekrivena ćilimima. Bila je okrugla a polukružne sofe, prekrivene šiljtetima i vezenim prekrivačima, bile su poredane uzduž cijele sobe. Zidovi su bili puni rezbarija i slika bosanskih gradova iz proteklih vijekova. U jednom ćošku su bile prislonjene šargije. Jela duboko uzdahnu.

Domaćin ih pozva da sjednu i razgovor poče teći neusiljeno. Domaćinova kuća je bila prava Bosanska kuća i u tom dalekom kraju, bila vrsta atrakcije. Uskoro na sofri se poslužiše raznovrsna bosanska i hercegovačka jela, a odnekud se pojavi stariji čovjek, sijede brade i obrva te zasvira na šargijama i zapjeva:
„Selo moje, selo moje... sve me tebi zove... da se vratim u sokake tvoje... da ja prođem kud sam prolazio i da ljubim što sam propustio...“

Jela se osvrnu i vidje da je oko njih bilo već desetak osoba, koje su posjedale po sećijama i uskoro zapjevaše sa starim šargijašem. Baka Jela, opuštena i povedena pjesmama iz prošlosti, zapjeva glasom, zvonkim kao onda kad je bila djevojka iz okolice Orašja. Orhan i njegova supruga su je posmatrali, spazivši da je zračila radošću, živahno pričajući sad s jednim sad s drugim komšijom za stolom ili šaleći se s nekom ženom, koja je dobacivala opet nekom debeljku za sofrom, da mu se trbuh povećao u zadnjih sat vremena toliko da sad liči na Durmitor.

Stari pjevač se nagnu ka Jeli pa joj reče: „A šta da radimo nego da pratimo mladost tol'ko dugo, kol'ko možemo da ne bi skroz zalutali... Jer, draga Jelo, život i jest lutanje dok ne ostarimo i ne shvatimo, kol'ko god i đe god da čovjek otiš'o je, k'o da se niđe pomak'o nije.“

Sijelo se oteglo do u duboku noć, te Orhan i njegovi zakonačiše u kući rođaka. Od tog dana, Jela nije bila tužna i progonjena nostalgijom, već je i hladnoću njene unučadi prihvatala sasvim vedro pa ju i unučad prihvatiše i više im ne bi strana.

Obilazila je Orhana skoro svaki dan, pripovijedala im legende i bajke, donešene iz njenog rodnog kraja a s vremena na vrijeme su odlazili i u staru bosansku kuću, pjevali uz šargije i smijali se do u zoru... Sljedeće zime Jela je umrla. Zaspala je tu noć i otišla nečujno, kao pahuljice koje su šuštale na prozoru, iznad njenog uzglavlja. Na licu joj je ostao lagan, spokojan osmijeh. Njena kćerka je među prvima obavijestila Orhana o njenoj smrti, jer joj je bilo jasno da je za taj zadnji osmijeh upravo on sa svojom porodicom bio zaslužan.

Bili su tužni, Orhan i njegova familija. Osjetili su opet gubitak bliskog i neponovljivog. Tuga je pogotovo zimi bila skoro nepodnošljiva. Prepričavali su Jeline savjete, stare priče i legende i smijali se njenim doskočicama, kako bi malo ublažili tugu i opet je imali pored sebe, barem na taj način... i sve im se činilo da je malo bila s njima a tako mnogo ostavila.

*****

Približavala se Nova godina i Orhan je gledao tužno u svoj novčanik. Šta pokloniti djeci kad nema dovoljno novaca? - lomilo ga je to pitanje. Tako zamišljen stavi djecu u krevet, poljubi njih i suprugu i vrati se dnevnu sobu. Zagledao se u stari orahov stol. Nasmiješio se, sjetivši se kako su se sve petero prihvatili tesanja, struganja, kuckanja i poliranja... I sjetivši se bake Jele, sjetio se i da mu je rekla da su najskuplji pokloni oni koji se nigdje na svijetu ne mogu kupiti. Odjednom pomisli da bi djeci mogao pokloniti jednu priču. To nigdje ne mogu kupiti.

Legao je na kauč i zatvorio oči. Nešto lijepo i veselo bi trebao napisati, nešto što bi ih nečem i podučilo; tiho i drugarski. Priča bi trebala biti poput bajke; jedna neobična ali skoro istinita avantura. U polusnu mu se ukaza baka Jela i ču njen glas kojim mu priča legendu o staroj, orahovoj škrinji. Slike se najednom počeše nizati... Nije prošlo dugo, on se trgnu iz polusna i skoči te sjede za orahov stol. Kao u bunilu, pisao je i pisao.

Osvanuo je pišući. Nije bio umoran već kao dijete razdragan. Tako je bilo narednih pet dana. Šestog jutra na stolu osvanuše završen roman i usnuli pisac. Glava mu je ležala na zadnjoj stranici, na kojoj nije još napisao kraj . Probudilo ga je kikotanje. Podigao je glavu, obazreo se oko sebe i vidio kako njegova djeca sjede s majkom na podu i čitaju prve stranice romana. Nije ih htio smetati, već je uživao u njihovom smijehu. Samo im tiho reče da je to njegov poklon njima. Nisu ga čuli, udubljeni u čitanje; koje su s vremena na vrijeme prekidali veselim uzvicima. Orhan se vratio u bijeli dan pun briga. Ipak je smogao snage nazvati velikog pjesnika i reći mu da je upravo završio roman. Poslao mu je manuskript, uvjeren da će mu se svidjeti. Čekao je i čekao na odgovor. Uzalud. Veliki pjesnik se nije javljao.

Skrušen, odluči da ipak nešto uradi za svoju domovinu. Njoj se želio uvijek odužiti jer je bila njegova inspiracija. Pomogao je organizatorima na velesajmu, počistio regale, poredao donešene knjige iz rodne zemlje i gledao sve te poznate ličnosti, koje su većinu tih knjiga napisale. Prepoznavao je pisce, koji su često bili na naslovnicama raznih časopisa, posvećenih kulturi. I ni jedan od njih se ne rukova s njim jer ga nisu poznavali.
Tad ugleda jednog, pomalo neuglednog, starijeg čovjeka, koji je sjedio za malim okruglim stolom.

Povučen u tamni ugao, osamljen ali zagledan nekako osorno u promotore oko sebe. Orhana privuče posebna toplina, koja je zračila iz sivih očiju tog starca. Sjedokosi čovjek, koji se, onako nehajno ogrnut zelenkastim starim gunjem, nikako nije uklapao u taj uglađen i profinjen svijet, njemu se učini poput starog mudraca iz Jelinih bajki. Pomalo mu je ličio i na muzičara sa šargijama. Prišao mu je, pozdravio se i sjeo pored njega.
Ovaj mu samo klimnu glavom i stavi bakarnu džezvicu pa onda fildžan pred njega. „Ovo je dobra kafa, sa Baščaršije“, reče nepoznati, „Popij sa mnom.“

Pričali su o svemu, najviše o književnosti i najnovijem dobitniku Nobelove nagrade za književnost kao i o Kini, zemlji koja se te godine posebno  predstavljala na internacionalnom velesajmu knjige. Starac je pričao i o demonstracijama boraca za ljudska prava, koji su ispred impozantne sajamske zgrade negodovali radi kineske vlade i njenih političkih zatvorenika.

“Šta ima umjetnost s politikom?” - pitao se starac na glas pa nastavljao monolog, “Dok god nema milijardi, koje bi se odvojile za kulturu, kao što se odvaja za banke i njihove menadžere, znači da je na ovom sivom svijetu još umjetnost koliko toliko apolitična. Nekad je takav bio i sport, međutim, svi ti amfitamini, ušpricavanje tuđe krvi i namještaljke oko pobjeda, srozali su i sport na jadne grane. Kad pomislim na Tour de France, sramota me i biciklo provozati Sarajevom; reći će neko da ja ovako star okrećem pedale pod sintetičkim drogama. Barem u umjetnosti nije to toliko uzelo korijenja. Još ne, mada ima i tu ušpricavanja anemične krvi u vene podobnosti i stimulansa u obliku agresivnog medijskog rikanja ili glađenjem runa zlatnih ovnova”.

Orhan je upijao svaku riječ svog sugovornika, sve dok ovaj ne ugleda manuskript, koji je virio ispod kataloga velesajma. „Šta je to?“ pitao je nepoznati starac. „Moj roman,“ - odgovori Orhan, izvadivši i pruživši manuskript, pa dodade gorko ironičnim glasom, „kojeg niko neće da objavi.“ Ovaj poče odmah čitati manuskript. Tad im priđe poznati pjesnik; koji je Orhanovu novelu odbio objaviti, i pozdravi nepoznatog s očitim poštovanjem. Nakon par minuta, u kojim je pjesnik govorio a nepoznati starac, pomalo odsutno, samo klimao glavom, Orhan shvati da sjedi već sat vremena pored jednog književnika o kom je puno u školi učio i kojeg su mnoge uvažene kolege nazivale jako neugodnom osobom.
I zapanjen i radostan, Orhan je gledao poznatog pisca i divio se, divio se...
Ovaj mu, nakon kratkog razgovora s pjesnikom, reče da će mu se javiti čim pročita manuskript. Zatim je ustao, čvrsto mu stisnuo ruku i, bez da se okrenuo prema brojnim kolegama, izišao napolje odrešitim korakom.

Nakon nekoliko dana, nazvao je Orhana iz Sarajeva. Dok ga je slušao, Orhan je osjećao kako se utopljeni san promolio negdje u kutu sobe.
"Ovaj roman je jedan od najboljih romana za djecu koje sam do sad pročitao. Sramota da nije objavljen.
Evo ti adresa i javi se ovom izdavaču. Nije baš pri parama ali roman mora biti objavljen." - govorio mu je čvrsti i strogi glas poznatog pisca. Orhan ga posluša i ode tom izdavaču. Izdavač nije bio poznat, nije bio baš omiljen među mnogim piscima te je kuburio nekako sa svojim izdavaštvom. Nije mogao platiti ni honorar piscu. U međuvremenu, Orhanu se javio onaj poznati pjesnik i ponudio veliku svotu novca za roman, naravno s otkupom autorskih prava. Orhan je to odbio.

Ne, nije mogao izdati baku Jelu i onaj veseli kikot svoje familije. Pet dana snova da proda?! Ne, san se ne prodaje nikom. Roman je objavio „neomiljeni“ izdavač. Stari poznati pisac mu je došao iz Sarajeva na promociju i ponovio pred publikom da je taj roman jedan od najboljih romana napisanih u zadnje dvije tri decenije. Na promociji nije ni pogledao ostale kolege a kamoli se rukovao s njima. Valjda ih nije poznavao, šta li?
Roman je poslije preveden na više svjetskih jezika, bio nagrađen više puta i donio Orhanu dosta novca.

Zatim je i novela, koju onaj poznati pjesnik ne htjede objaviti, bi nagrađena i prevedena na par svjetskih jezika. Bio je često gost u emisijama, koje su posvećivale pažnju novim i talentovanim autorima. Potom se Orhanu često dešavalo, da je satima davao autograme, sjedeći u nekoj od velikih knjižara zapadnoevropskih gradova, okružen i starim i mladim čitaocima, punih pohvala i pitanja. Dok im je odgovarao na pitanja i potpisivao svoje knjige, veselo bi pogledavao prema uglu knjižare. Nedaleko od njega, među policama s knjigama, za malim stolićem, sjedio je u svom zelenkastom gunju, sijedi pisac, čekajući da sva ta “gungula i dreka” prođe, pa da njih dvojica u miru popiju kafu sa Baščaršije.

*****

Pisac je sjedio za orahovim stolom, na kom su mu se s fotografija smješkali supruga, djeca i baka Jela. Podigao je i nježno poljubio Jelinu sliku, tiho rekavši: „Nas dvoje često osvanemo za ovim starim orahovim stolom, bako Jelo. Ti pričaš, a ja pišem.“

Karmen Medija-Velagić
 

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 12/05/2013