CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Nikola Šimić Tonin
NEBESKA DRVA -
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page  

Autor: Nikola Šimić Tonin


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Autor: Salih Čavkić


Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


ORBUS Startpage


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






NEBESKA DRVA

Nikola Šimić Tonin

Nikola Šimić ToninNaš je otac uvijek u ustima rastezao, kao plastiku, jednu te istu riječ i misao:
- Susjed ti je bliži od brata, i od ikoga bližnjega. Kao košulja, uvijek ti je uz kožu… Ne bojim ti se ja nikakve sile „tamo odnekuda“… Kako ćeš s onim koji zna , kada ti koji i kakvi zalogaji usta ispunjaju…

Držeći se toga on ti je uvijek priskakao u pomoć našemu susjedu Sisoji…a Sisoja na svoju ruku. Kada mi već okopavamo kukuruze, on ih sije. Kad mi ubiremo on okopava. Uvijek mimo svijeta!


Te godine okasnio ti on opet sa sjetvom, okasnio preko svake mjere. Vidi otac, ode godina uprazno. Žao mu, u Sisoje puno čeljadi. Jedno drugom u haljinku uskače. Skupi nas otac sve po kući za mobu kod Sisoje, no jedva ga uvjeri da se mora početi sa oranjem… „Danas ću, - Sutra ću!“ stalno odgađa. Teško mu se nakaniti, a teško i odustati.
Naš otac osta uporan. Na kraju pogodi se on sa Sisojom, da mi sami, bez njega sve pooremo i zasijemo, a on će nama pripremiti troja kola drva za zimu. Vrijedi to oranje, zubljenje i sijanje više, ali eto neka mu bude… Ne možemo gledati zapuštenu zemlju.


Premetasmo se mi preko te njive dva puna dana, i trećega do pola. Otac zapeo, ko da se o glavi radi. Ne da nam se popeti na svoje noge da malo predahnemo. U svakom, ma i najmanjem propustu vidio je brdo, koje mu vidik zaklanja.

  • Radite i ne sramotite me! Radite kao da na svom posjedu radite, bodrio nas otac. I dođosmo mi tom poslu glave. Dotjerasmo cara do duvara, poorasmo i zasijasmo. Eto!

Sad bi na Sisoju da ispuni svoj dio pogodbe, ma kako mu nemila bila. Prvoga dana po našoj izvršenoj obvezi, ništa. Ma ni ne počeša se iza uha. Drugoga se dana bez išta zaključa u treći. Treći, pa u četvrti… Zrake sunca se nedaše zaključati, one se rasuše na sve strane, pa prevrću krijesom noći, da pale svitanje.

Sisoja ni lijepu riječ u ustima ne donese. Šuti Sisoja, mi čekamo i tako čekasmo dok se u šumi poče ogoljevati granje. O svemu šuti zima. Otac govori da još ima vremena, ali drva su u šumi, a zima je na pragu… Ni vola za rogove, ni čovjeka za riječ uzeti.


Ne bi druge, ode naš otac kod Sisoje. Kad ga Sisoja ugleda, nevjernik brže-bolje obuče sve na sebe i uze sjekiru kao da će u šumu.

  • Evo, Ivane moj, ja baš pošo do tebe… Zima će, nema ti od čekanja ništa.

Tako njih dvojica naprijed, a ja i brat sami za njima.
Ide Sisoja kroz šumu, zagleda i ljubi svako drvo i kao da se od djece odlučuje koje ostaviti na životu, a koje mora žrtvovati. Tako redom od jednoga do drugoga drveta. Kada neko odabere, obilazi ga, zagleda, obgrljuje rukama, liježe pod njega, i onako ležeći na zemlji govori ocu:

  • Lezider dolje i gledaj koliko se u nebo diglo. Ono ti više nije naše, ono ti je nebesko. Ono ti je do oblaka prvo. Zar na tako nešto ruku dići? Zar ga nebu oteti? Posijeci to drvo, okrezavio si nebo, to mu nekako na isto dođe.

Leže moj otac do Sisoja koji nastavi:

  • Gledaj i ne trepći, gledaj tu ljepotu! Gledaj gdje ti se u očima raspojasalo nebo!

Vukosmo se mi dva debela sata, a ne odabrasmo i ne usjekosmo ni drvca. Napojismo oči Božjim ljepotama, a žudna nam ramena neusječenih naramaka.
I, ne bi druge, ode otac kupiti drva kod onog čija nas šuma svake zime grije, jer zima samo što nije rasprostrijela svu ispranu bjelinu, brzo zauzdavši potok, koji nam obgrljava dvorište. Takvog će tek proljeće probuditi da pohrli svojoj majci, isto takvoj kržljavoj, sirotoj rječici.

 



HO JONDRE MOJ NE BI LI IŠTA


Jondre bijaše kočijaš… Gazda mu takav kakav je. Nekada Bog pogleda i na griješne duše, a oko gazdine ni vrag nije lomio noge… Jondre i gazda mu Ile, selo Kijevo između njih dva, kao gologa dlana pružena ruka, koja ne pruža, ne pomaže, već uzima, u šipak skuplja prste… Služio Jondre, u gujinom procjepu, za kap života, naživo sunce mu trgalo kožu, a gazdi malo. Gladne oči ni puna usta ne nahraniše… - Ho, Jondre moj ne bi li išta!?
Ništa se mijenjalo nije. Jondre je napušteni most. Jedino se pod njim voda pomiče, teče…- Ho, Jondre moj ne bi li išta!?

I stiže Jondri Božić. Svrati gazda pružiti mu ruku. Jondre je željno prihvati, ali… ruka je prazna. - Danas mi je Božić, gazda! - Je, Jondre moj, je tebi, ma nije meni! … - Ho, Jondre moj ne bi li išta!?

Razvlačio Jondre, dosadno mršave dane, ivicom, gdje se dotiču zavađene obale dana i noći, dok nesmotreno lipsao konjić, trzajem zadnjim ne prevrnu šalicu noći. Razvlačio Jondre, ono malo duše, što se u grlu zagrcnula, uzavrela krv u njemu, rijeka je ponornica što sniva vreli poljubac sunca… Razvlačio Jondre… I gazdi stiže Božić. Donese mu Jondre lijepu riječ, koja eto ovdje mu vrata ne otvori. - Gazda, danas ti je Božić! - Je, Jondre moj, je meni ma nije tebi!... Ho, Jondre moj, ho, ho! Ne bi li išta!

Između Božića i Božića, u prostoru uokviren Jondre. Bolesno mršavi konjić, sjena je što mu je sunce za leđa baca. Između riječi i riječi, što se išću reći, glad usta zaklapa. Gutaju se dani, ljudi i muka ostaju u grlu, i bole… - Ho, Jondre moj, ne bi li išta!?

Nikola Šimić Tonin

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site


We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 12/05/2013