CULTURE
KULTURA

ORBUS
Bosanac kopljanik TOTOP

KULTURA U BOŠNJAKA
PROSE&POETRY - PROZA I POEZIJA
Bosnea littera - Bosnian Letter - Bosansko slovo
Atif Kujundžić
SVIJEST O SMISLU LJUDSKOG PRISUSTVA u KULTURI PAMĆENJA
Kralj Tvrtko
Science & Technics Page  

Atif Kujundžić




Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma





Autor: Salih Čavkić


Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE


ORBUS Startpage


Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija






SVIJEST O SMISLU LJUDSKOG PRISUSTVA u KULTURI PAMĆENJA

Autor: Atif Kujundžić, književnik

Čedomir Kisić: TI LJUDI zapisi, susreti, pogledi
Biblioteka: SVJEDOČANSTVA MEĐUNARODNI CENTAR ZA MIR, Sarajevo, 2009.

Čedomir KisićČedo Kisić /1924./, doajen bh. novinarstva, osim svega jedinstvena je pojava u našem opskurnom kulturnom, medijskom i životnom prostoru. Naime, osim što je kao novinar svjedok nebrojenim značajnim događajima širom svijeta, Kisić je s radošću prihvatan kao osoba pozitivne energije, velike ljudske dobrote, stvarno visokih etičkih i estetičkih nazora, pa je blizak prijatelj i znanac s velikim brojem značajnih ljudi. U obavljanju novinarskog posla iznimno je istrajan i dosljedan u krajnje osobnoj potrebi da afirmira čovjeka općenito, a ljudsku invenciju, kreaciju i djelo, posebno.

Kisićevi tekstovi vrve imenima značajnih ljudi najrazličitijim povodom. Imena se slivaju u moćan tok svjedočenja o minulim događajima, ali i o stremljenjima tih vremena u budućnost. Naime, Kisić kao da ima urođen smisao da na prvi pogled razlikuje bitno i nebitno, značajno i sporedno. U intervjuima koje vodi, krajnje je nenametljiv kod postavljanja pitanja, tako da njegov sugovornik osjeća potrebu da kaže nešto što je uistinu bitno, nešto što se doista tiče suštine stvari i smisla teksta – jer je i mogućnost da to kaže – stvarna.

Čedo Kisić je uvijek radio puno i brižljivo analizirao djela najznačajnijih imena naše i svjetske kulture, umjetnosti, povijesti i suvremenosti, ali, po svemu sudeći i osobni rad i postignuća. Svoje veliko znanje i radno iskustvo, svoja nebrojena osobna brižljivo održavana i produbljena poznanstva sa značajnim ljudima duž svoga životnog i radnog puta, Kisić je transformirao do izvanredne kulturne mjere s kojom kazuje o sebi i drugima. Dakako, mjera sama sobom govori o Čedi Kisiću, a Kisićevi tekstovi istom mjerom o drugima. Naime, Čedo Kisić se intenzivno bavi jednom stvari koju rijetko prakticiraju naši ljudi. Kisić svojom izvanrednom kulturnom mjerom brižljivo, odmjereno i precizno kontekstualizira naše prilike, djela i autore u korpus i riznicu evropske i svjetske kulturne baštine i kretanja. Tada, doista, sve izgleda puno bolje, sve je manje radikalno i ekskluzivno, sve je sličnije drugome dijelu svijeta, sve je samjerljivije, obasjano djelima ili nedjelima drugih i, jasno vidimo, kako nismo dobri, ali ni najgori, javlja se novo osvjetljenje, naziru se poticaji i šanse.

Naime, Čedo Kisić zna, da je Andre Gide u svome dnevniku, 1937. godine, zapisao: Kakvu žalosnu potrebu za mržnjom osjećam svuda! Potrebu da se suprotstavi sve što bi trebalo međusobno da se razumije, da se dopunjava, oplođuje, ujedini... Kisićev izbor autora i vlastitih tekstova o njima, navođenja iz njihovih djela, nameće usporedbu s prilikama u evropskim razmjerama od prije /60/ šezdeset godina koje su prethodile Drugom svjetskom ratu i vidimo: stvar nismo baš izmislili, prečesto ponavljamo tuđe pogreške, pa i pogreške onih koji danas žive u dobrim međusobnim odnosima i slozi.

 Ustvari, već u naslovu ove izvrsne knjige suočeni smo s Kisićevim fenomenološki zasnovanim odnosom prema čovjeku: Ti ljudi. To je jedno šimićevsko čuđenje spram čovjeka koje progovara iz Čede Kisića i njegovoga neizmjernog iskustva, a  koje ne samo u naslov, već u knjigu u cjelini unosi onu vrstu neugasive vjere u čovjeka i njegove moći – s kojom čovjek usprkos negostoljubivosti svijeta i međusobnim neprijateljstvima – uspijeva opstati uvijek podržavan i Čedinom dobrotom i njegovim beskrajno stišanim nastojanjem da ljude i njihove postupke do kraja razumije i shvati.

Bez sumnje, Čedo Kisić o ljudima i njihovom ponašanju ima stav, različit u puno elemenata od očigledne slike, ali činjenica da svijet usprkos toj razlici opstaje i nastavlja hod ne razuvjerava ga u stavu, ali mu sugerira da s malo otpora, nevjerice pa i rezignacije u sintagmi ti ljudi – prihvati ljudsko i pravo svijeta na svaku vrstu i ranije neviđene različitosti. Ustvari to je ono mjesto koje nazivamo suvremenost, sadašnjost i autentičnost, To je mjesto vječnih nedoumica i rađanja uvijek novog i drugačijeg. To je mjesto na kojem je moguće odlučiti drugačije.

Naime, danas na sve strane imamo neke nove ljude koji se upinju često i bezuspješno radi osnovnih postignuća, a Kisićev Osobni idnex samo u ovoj knjizi čuva preko 1.100 imena uspješnih pregalaca u raznim oblastima života i rada, a u sasvim određenom vidu oni, njihova djela i energije imali su vezu s listovima Borba, Oslobođenje, revija Odjek i časopis Dalje, u kojima je Kisić radio, koje je uređivao, organizirao, podsticao i u kojima je usmjeravao te ljude. Ti ljudi, ustvari je naslov teksta objavljenog u Oslobođenju 1991. i opetovano u Glasu antifašista – šest godina kasnije. Ustvari, treba imati u vidu trajnu vrijednost tekstova Čede Kisića, njegovu duboku i iskrenu namjeru da uveže ljude, njihovo vrijeme i djelo. Isti smisao imaju i knjige Čede Kisića, nastale na rastojanju od događaja i s brižljivim preispitivanjem smislova koje okupljaju. Zato, u poplavi publicističkih i esejističkih djela, knjige Čede Kisića – djela su posebne vrijednosti.

Nakon Proslova o sjećanju i zabilješke Ti ljudi, Kisićeva knjiga okuplja tekstove organizirane u dvije obimne cjeline /ukupno cca 400 stranica/: Književne i druge teme i Susreti, a slijedi Pogovor dr. Arifa Tanovića: Duhovna atmosfera jednog vremena u kojem akademik Tanović visoko ocjenjuje Čedu Kisića čovjeka i pojavu, žurnalistu, pisca; te Index osobnih imena. Vrijedno je svake pažnje mišljenje Arifa Tanovića kako u hijerarhiji vrijednosti jednog izuzetnog čovjeka kakav je Čedo Kisić, nacija sama po sebi i ne predstavlja vrijednost, da joj vrijednost daju kulturni ideali, humanistički ciljevi kojima teži i koje uvažava i ostvaruje opredjeljena da intelektualno djeluje. Kultura je, zapravo, ukupan duhovni život naroda – njegov moral i religija, njegova običajnost, naučna i umjetnička dostignuća, ljudsko praktično ponašanje i djelovanje, u smjeru općeg dobra i univerzalnih vrednota. Ustvari, dr. Arif Tanović kaže, kako je Čedo Kisić odličan učenik trebinjske gimnazije i ne može biti drugačiji čovjek!?

/U ovom trenutku krajnje intrigantno je pitanje koje sa strepnjom postavljamo sami sebi: šta i kakve ljude proizvode naše, današnje gimnazije?! Gimnazije u kojima su reducirani programi izostavili nebroj pojedinosti u najrazličitijim aspektima, gimnazije u kojima je mladi čovjek smišljen kao projektil s odgovarajućim eksplozivnim punjenjem! Gimnazije u kojima mladi ljudi neće nikad čuti o većini od preko 1.100 imena koja u Indexu osobnih imena pominje Čedo Kisić samo u jednoj svojoj knjizi/.

Naime, Čedo Kisić ima, reklo bi se sagledivu, ali u svakom slučaju – izuzetnu bibliografiju. To što Čedo Kisić sa sobom nosi neusporedivo je više od informacije o njegovom životu i radu, kretanju u službi i objavljenim knjigama. Jer, život Čede Kisića je u 99% ovog obima izjednačen s njegovima djelom. Čedo Kisić s najvišom ljudskom i profesionalnom odgovornošću piše i odlaže informacije o onome što ljudski i neporecivo zna, a što se izjednačava s njegovom ljudskom i profesionalnom etikom i estetikom, s njegovim uvjerenjem da je riječ o djelima koja služe na dobrobit čovjeka, naroda i čovječanstva. Čedo Kisić nikad nije sebi dopustio da kaže ili zapiše išta mimo tog visokog kriterijuma i osobnog zahtjeva. Kao potvrdu tome možemo uzeti i tekstove dr. Arifa Tanovića, koji je prevashodno etičar pouzdane konstitucije i dugovječnih uvjerenja, neporecive riječi.

Svoj Index osobnih imena Čedo Kisić nije pisao kao fragment knjige koji će biti tek referentno mjesto koje se podrazumijeva za njegove tekstove. Čedo Kisić zna o čemu piše i govori. Čedo Kisić je čovjek koji je na tom obimnom spisku imena i njihovih djela artikulirao osobni ljudski i kreativni životni stav: svoj životni credo – da sa tim ljudima takav i sam bude. Čedo Kisić je prihvatio kontinuitet ljudskog razvoja, čovjekove misli i njezinoga postignuća. Humanistički karakter te misli bio je odlučujući u procesu promišljanja i odlučivanja Čede Kisića. Čedo Kisić taj kontinuitet uspostavlja osobnim životom i tkivom osobnog djela, ali i krajnjom ljudskom odgovornošću spram drugih ljudi i njihovoga učešća. Posebnu pažnju Čedo Kisić ukazuje Midhatu Begiću, Skenderu Kulenoviću, Miroslavu Krleži, Maku Dizdaru, Radomiru Konstantinoviću, Ivanu Goranu Kovačiću, Marku Ristiću, Vladimiru Nazoru i dr. Čedo Kisić afirmira ljude i njihovo djelo, produžava njihovu misao, pronosi baklju iste vatre uz koju je svijetlila i njihova duhovnost, vatre – koja je grijala i njihovu misao, obećavala ljudsku toplotu ljudima i narodima, pravednije društvo i stvaran humanistički kontekst.

Čedo Kisić je svojim životom i djelom pratio ljude na dužem vremenskom rastojanju koje premosti puno više ljudi od broja koji bismo mogli nazvati jednom generacijom. Ustvari, on je pratio ideju i njezinu transformaciju u prostoru i vremenu. To je u prvo vrijeme bila ideja moderne, stilske formacije s kraja XIX i tokom većeg dijela XX stoljeća. Videći, kako se naočigled ideja moderne transformira u nešto drugo, Kisić je shvatio kako je jedno razdoblje dovršeno i kako se javlja nestišljiva energija jedne druge stilske formacije koju nazivaju postmoderna. Čedo Kisić je zatečen razornom – destruktivnom snagom inventivnog i kreativnog nastojanja koje bi da se obračuna s postignućima moderne, pa i autorima koji to postignuće tvore. Naime, postmoderna ima naglašenu destruktivnu energiju prema zatečenom stanju stvari u u umjetnosti i životu, općenito U tom smislu, neki aspekti postmoderne u drugoj polovici XX i početkom XXI stoljeća eskalirali su kao naglašene netrpeljivosti i nesnošljivosti, kao neofašizam, genocidni ratovi, raznorazni vidovi isključivosti, etc. To su registrirale i odgovarajuće nauke, sociologija, sociologija kulture, antropologija, itd.

U svojim tekstovima – intervjuima, studijama, ogledima, Čedo Kisić nije ostavljao prostor za prethodno pomenute eskalacije. Ali, to ih nije ni sprječavalo da buknu, da se razbokore, da eskaliraju do nivoa na kojem mijenjaju društveno-ekonomsku formaciju, destrukcija u ex-YU izvrstan je primjer.

Djelo Čede Kisića pouzdano, djelo je iz konteksta trajne memorije ne samo u kulturi naših naroda, već i naroda Evrope i čovječanstva. Riječ je o ljudima koji su nošeni energijom moderne bili i nositelji osnovnih pozitivnih trendova i sila antifašističke koalicije, koji su izlazeći iz Drugog svjetskog rata smatrali kako su fašizam kao najveće zlo pobijedili zauvijek i kako više nema prepreka njihovim pozitivnim stremljenjima. Svoj tekst Listići o Midhatu Begiću Čedo Kisić počinje navodeći riječi Radomira Konstantinovića: Begić je majstor životno istinske kritičnosti, koja ne ostaje u granicama literature; on čuva nasušne veze kulture i egzistencije i po tome je on, usred svoje veoma promišljene suzdržanosti i obazrivosti, pjesnik u kritici. Dobro ćemo primjetiti, ako tu istu stvar mislimo o Čedi Kisiću i njegovom obazrivom i odmjerenom, etičkom i estetičkom odnosu prema autoru, pa zaključimo, kako je Čedo Kisić sličnu vrstu reda unosio među autore i njihova djela. Podaci, koje će Čedo Kisić dati uz djelo i autora, čak ako nam se u prvi mah učine i izlišnim, u drugom koraku pokazat će se bitnim kriterijumom jednako za djelo, njegove stilske i estetske vrijednosti i autora.

Ustvari, samo je iz takvih odnosa i mogao nastati ugledni časopis za književnu kritiku Izraz. Bio je to širok krug ljudi koji je odlučno mislio samu bit društvenog bića koje će se ispoljiti kao umjetnost i kultura. Dakako, u sasvim određenom smislu među njima je funkcionirala i bliska generacijska i idejna veza, ali, svako od njih je posezao i dolazio izdaleka, imao svoj specifičan interes, svoje karakteristično i produbljeno viđenje stvarnosti. Ta okolnost je veoma interesantna kad se ima u vidu u kojoj mjeri je učenje Marksa i Engelsa dogmatski artikulirano i interpretirano kao naučni socijalizam /dakle: materija koja se ne komentira, već provodi – na jednoj strani/, na drugoj strani čitanje Marksovog Kapitala bjelodano interpretirano od Andre Gidea kao španjolske čizme za mučenje. Dakle, ideologija kao otuđena svijest, usprkos svome dogmatskom sklopu i oklopu i spremnosti za gulage i gole otoke – nije bila baš nepropusna za istinski slobodne i hrabre umove koji su hodili svijetom i razmjenjivali iskustva i mišljenja. U konačnom ishodu i pojava knjiga kao samoizdata, memoarske literature kakvu je pisao Karlo Štajner – Sedam hiljada dana u Sibiru – otvarala je oči svijetu, partijskom članstvu i istodobno povećavale partijsku stegu i donosila oslobađanje. Pokušaji krpeža i funkcionaliziranja partijskih pozicija u vlasti, samo su odlagali kraj i samo su povećavali visinu s koje će se sve survati u provaliju nepovrata. Jer, nikada i nije bila riječ o tome da se svijet različito interpretira, već da ga se promijeni. Zato je i bilo moguće da dvadesetak godina kasnije Midhat Begić u doista širokom esejističkom rasponu elaborira vrijeme, aktere i kulture – Dva polja raspona vrijednosti – od Marxa do Baudelairea. Sve ovo pišemo da bismo kazali kako su Čedo Kisić i njegova fina, rafinirana mjera i duhovnost, bili živim svjedocima takvim vremenima i događajima u knjizi Ti ljudi – tokom šezdeset godina. Stvari se u kulturi i umjetnosti odvijaju na prvi pogled usporeno, ali ako bolje pogledamo, odvijaju se kako je jedino i prirodno moguće i zato nesmiljeno i nezadrživo. Zato su rezultati konačni.

Tekstovi Čede Kisića obiluju reminiscencijama, rafiniranim obasjanjima koja se nikako ne iscrpljuju u samom povodu njihovoga nastojanja. Zato je knjiga iako obiluje važnim činjenicama, puna svjetla i vedrine za mislećeg čitatelja. Jer, Čedo Kisić je osoba mimo koje ne prolaze ni sporedni smislovi, a duh se može na duh nasloniti prema vrlo staroj narodnoj pametnici da se čovjek na čovjeka naslanja, tako nastaju nosive strukture koje moste vrijeme, kako bi misao oživjela na čudnom mjestu gdje je i ne očekujemo, gdje smo držali kako to i nije moguće. Stvar je izvjesna, stvarnija da ne može biti, ako o Susretima kultura i civilizacija na tlu Bosne i Hercegovine u organizaciji revije Odjek govore: Midhat Begić, Nijaz Dizdarević, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Ivan Lovrenović, Teodor Romanić, Fuad Muhić, Virgilije Nevjestić, Čedo Kisić. Moramo, s nešto neizbježne gorčine upitati sami sebe: ko danas uopće zna da je ikad formulirana ovakva tema iako su i sudionici osim Midhata Begića, Fuada Muhića, Nijaza Dizdarevića, Virgilija Nevjestića – još živi?! Raduje činjenica, da su svi pobrojani još uvijek na istoj strani i da su to ljudi koji ni danas ne žmire i ne okreću glavu od činjenica koje nisu imale punu mjeru humanizma, koje su stremile radikalnom i destruktivnom, ili, koje su od stvarnosnog imale pjesnički uklon, s kakvim je Taras Kermauner u Odjeku objavio dilemu: Ne bi li umjetnik morao težiti da se zatvor neolitskog društva sruši do kraja? Zar ne bi umjetnost trebala koristiti tehniku i znanost, srušiti zatvor – koncertnu dvoranu, opernu kuću – i biti posvuda, bilo gdje, ukomponirati ulicu, sprovod, šetnju, sunce travu? Iznova slušati zvučni šapat trave, zvukove sunca, simfoniju ulice? Napraviti takvu buku i takvu tišinu. Toliko prožeti svijet muzikom, da bi neolitiku bio kraj, da se subjekt i objekt naprosto rasprsnu, da na dno mora bacimo sve instrumente, koji su samo sredstva, a iz svega što jest da učinimo organe pjesme i uznesenja...

Čedo Kisić smatra Midhata Begića romantičnim pregaocem i, doista, da li bi čovjek bez stvarne ljubavi i ljubavnog milosrdnog zanosa uopće mogao polučiti toliko dobrote, dosegnuti takve i tolike dubine i visine – domete u svome djelu. Baš kao i njegov dragi i dobri prijatelj Midhat Begić, Čedo Kisić je jednako delikatan u opserviranju najosjetljivijih pitanja naše kulture i umjetnosti. Nikada sebi ne dopušta da unese nered, uvijek je obziran i odmjeren, uvijek izdvaja najbolje, najvažnije, najljepše – i pronosi energiju dobrote. Dakako, Kisić je takav općenito i to cijeloga svoga životnog vijeka od usputnog pozdrava do najdublje misli i posljednje riječi.

Slijedeći sentencu starih Latina: Poeta nascitur, orator fit; Antun Gustav Matoš napravio je svoju: Ne rađa se samo pjesnik. Criticus nascitur. Tim povodom, Čedo Kisić piše Glosu o umjetničkoj kritici u novinama – sve žive ljudske boje. Zastupajući čovjekovo pravo na individualnost, Čedo Kisić neuobičajeno oštro za njegov stilski rafinman – stvari naziva njihovim imenom, pa izričito kaže kako se pod firmom eksperimenata u umjetnosti kriju otužna rješenja jer je umjetnička kritika anemična a slika otužna, te će i izrijekom kazati: Osvetama u umjetnosti nema mjesta, kao ni birokratskim i dogmatskim osudama djela i njihovih autora, ali ima mjesta plemenitom buntu i savjesnoj kritici, u kojoj onaj što kritikuje, ne smatra sebe mjerom svih stvari i vrhovnim arbitrom.

Od kritike, Čedo Kisić traži estetsku mjeru i humanističko oštroumlje, znalački odnos, traži izvođenje paralelnih poređenja koja omogućavaju druge nauke – povijest, sociologija, psihologija itd., sa sviješću i odgovornošću o idejnim i konkretnim praktičnim utjecajima i dometima.

Opservirajući kao književnost i predrasude knjigu Predraga Palavestre Poslijeratna srpska književnost, Čedo Kisić iznosi oštru misao i nepomirljiv stav u kojem tvrdi, kako književnost nije zamjena za politiku i sociologiju. Dakako, politika i sociologija između ostaloga, kao zasebne nauke i prakse zato i postoje. Nakon što će Palavestra reći: Kao i u drugim dramatičnim epohama, književnost je u posljeratnom razdoblju često bila dovedena u zavisnost od historijskih prilika, ali je svoj autonomni duh i svoj kritički stav izoštravala u otporu prema djelovanju vanknjiževnih mjerila i zahtjevna. Dakle, razvoj književnosti uključen je u dnevnopolitički kontekst laži i smicalica, a njezino nastajanje /književnosti/ biva proizvod takvih odnosa. Dakako, u takvom kontekstu, teško je dobiti i dobar aforizam kao pošalicu, a nekmoli književnost kao umjetnost koju poništava i nacionalni predznak. Ako književnost jeste, onda je svjetska književnost koja komunicira u tom korpusu i, tu nema zamjene. Čak su i bajke samo inačice istog u svjetskim razmjerama – do /33/ tridesettri varijacije.

Čedo Kisić je u ovome tekstu onakav kakvoga nismo poznavali, mada smo uvjereni, kako je poslije ovakvog Čedinog teksta, Predrag Palavestra, uistinu, mogao postati samo srpski nacionalni junak. Nažalost, zablude se nižu i nastaju na malom rastojanju. To je malo junaštvo i mala /stvarnosna/ književnost, a Čedo Kisić to zna. Jer, kakav smisao i kakav cilj može imati? Da se i u oslobodilačkom nivou  riješi bosanske, crnogorske, hrvatske književnosti?! Književnosti bez kojih komunikacijski ne postoji?! Intelektualni refleks Čede Kisića oštar je kao brijač, ne zna za ustupke. Nacionalni kriterijum postoji samo kao dio općeg  kolorita koji se može vidjeti samo u uvjetima krajnje sužene optike, specifičnosti tema, konkretizacije jezika, dok su sve druge odrednice iznad toga i jedinstvene za književnu umjetnost općenito.

Jer, razumijevanje je i sloboda, i umjetnost i kultura i puna odgovornost za osobni čin, ali i za osjećanje drugog čovjeka .

Knjiga Čede Kisića Ti ljudi donosi /57/ pedesetsedam tekstova koji se s jednakom pronicljivošću dotiču brojnih pitanja kojima nismo poklanjali pažnju, jer smo u posljednjih dvadesetak godina dominantno preokupirani borbom za promjenu društveno-ekonomske formacije i političkog sistema, borbom vlast na svim nivoima i pljačkom, dodvoravanjem, smišljanjem mehanizama za razvaljivanje i uništavanje države, a posebno zajedništva u kulturi, koje, objektivno još jedino ima kohezivne sile koje njezinu sliku drže na okupu. Znanje i iskustvo Čede Kisića ostat će dokazom o čovjeku koji je znao što treba znati o važnim pitanjima kulture i umjetnosti, o čovjeku koji svoje veliko znanje o ljudima i njihovome djelu nije tajio, o čovjeku koji je pravovremeno i konzistentno intervenirao i govorio, pisao i upozoravao, inzistirao, nastojao svim svojim silama biti od koristi...

Riječ je o cijelom spektru književnih i kulturnih pitanja i problema koji su godinama potiskivani i zanemarivani, a koji po svojoj prirodi izlaze i ulaze preko granica prostora koji držimo svojom kulturom, jer – kultura je komunikacija. U uvjetima kada ne funkcioniraju međusobni odnosi, mogli bismo reći kako interes jednih za druge i kulturne aktivnosti raste do usijanja. Veoma je živo pitanje šta to pišu, slikaju, snimaju, komponiraju jedni, drugi i treći.

Opservacije Čede Kisića odnose se na ljude i njihova djela u vremenu i na takvom rastojanju, da mu daju zapravo, da potvrđuju njegovu recepciju i afirmiraju njegove stavove o istinskoj potrebi pamćenja ljudi i njihovih djela. Čovjek se na čovjeka naslanja /kao drvo na drvo!/, ali djelo uz djelo opstaje i gradi jedan produženi/prošireni ambijent za život novih generacija. Tako se jedan od tekstova, naslovljen kao Horizonti moderne kritičke misli, ili O viziji stvarnosti Bosne i Hercegovine i o duhovnom zračenju književno-publicističkog djela Ivana Lovrenovića, koji bi se već sada i trenutku izlaženja knjige mogao zvati i Horizonti moderne i postmoderne kritičke misli, jer, Ivan Lovrenović je od malobrojnih ljudi koji živi s vremenom i, nikako nije ograničen na modernu kao stilsku formaciju koju je zatekao svojim životom i djelom, on je živim i svjesnim akterom postmoderne na uistinu pronicljiv i djelatan način koji ne zazire od novog i suprotstavljenog mu. Čovjek koji je obavio velike autorske, uredničke, kritičke i publicističke poslove s velikim znanjima, izuzetnom sposobnošću za analizu i sintezu povijesnih kulturnih iskustava u nizu. Ivan Lovrenović je izuzetno značajan intelektualac duboke i snažne humanističke orijentacije.

U ovoj obimnoj knjizi tekstova nastajalih i publiciranih na rastojanju od oko /60/ godina, Čedo Kisić se ne zaustavlja na kulturnim i umjetničkim problemima naše zemlje i njezinih ljudi. Jedan od značajnijih tekstova svakako je studija o Tadeušu Ruževiču, pisana za Reviju slobodne misli, a uključena u Ruževičevu knjigu Moja poezija, 2002. godine kao Pogovor. Znalački i pronicljivo Čedo Kisić uz odgovorno iščitavanje i poređenje dolazi do onoga što u Ruževičevoj poeziji jeste visoki kvalitet, jer, Ruževič brižljivo i odgovorno obnavlja fizionomiju romantičarskog pjesnika, vodeći računa da mu se u pjesmi ne pojavi niti jedna suvišna riječ.

Čedo Kisić vidi kao glas savjesti u vremenu lijepu sarajevsku tradiciju okupljanja značajnih intelektualaca povodom značajnih datuma iz njihovih djela i života. Tu matricu plemenitog glasa savjesti Čedo Kisić obnavlja svakim mogućim povodom, videći u toj opciji mogućnost pominjanja imena i djela, održavanja kontinuiteta intelektualnog života.

Povodom simpozijuma o djelu Radomira Konstantinovića 1984. godine, Kisić pominje sve značajnije bh. pisce i njihova djela, njihove značajne datume, njihove drame i uspjehe, svijetle trenutke i tragične događaje do najsurovijih, kakvo je ubojstvo Ivana Gorana Kovačića u Drugom svjetskom ratu. Ljudi i djela, živi i mrtvi, pjesnici i filozofi – u tekstovima Čede Kisića spajaju se na čudan ali djelatan način koji im je odredio sam život, a Čedo Kisić prepoznao kao njihov osnovni smisao prolaženja životom. Kisić je u dubokom i neporecivom dosluhu s maticom života prije svega unutar jasne svijesti da su ljudi život.

Ukoliko čitatelj ulazi dalje i dublje u ovu Kisićevu knjigu, utoliko mu više svjetlosti dolazi iz prethodne Kisićeve knjige Rijekom vremena. Čedo se nije javljao prečesto, on se javljao kad je to potrebno, kad je imao ozbiljne povode i što za reći kako bi ostalo i sačuvalo se, u kontekstu, u živom i djelatnom biću. Čedi Kisiću polazi za rukom da ispravi ljudima učinjene nepravde, da savlada nemar i zaborav, neodgovornost, pa reći ćemo i eventualnu zlobu. Kisić s takvom namjerom piše o Književnim studijama prof. dr. Hanife Kapidžić-Osmanagić, uz njen jubilej. Piše Čedo, a svi su zaboravili da izvrsna književna teoretičarka obilježava sedamdeseti rođendan, iako je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Kisić je znalac, on brižljivo i odgovorno zbraja djela i postignuća, njihove smislove i značenja, podsjećajući kako je riječ o osobi koja je uvijek /prema mišljenju Midhata Begića/ pisala nenapisano i kazivala još nigdje nekazano.

Ustvari, i Midhat Begić i Hanifa Kapidžić-Osmanagić su ljudi velikih znanja i vanrednog inventivno kreativnog profila koji su bez zazora zahvatili najkompleksnija pitanja komunikacije, međusobnih utjecaja i prožimanja kultura i umjetnosti u evropskom nivou, što je izvanredno. Ali, u cijeloj priči, bez djela Čede Kisića – ovakvoga kakvo jeste – mnoga pregnuća bi ili bila nezapažena ili ličila na suhe grane. Čedo Kisić tačno zna njihov smisao i in continuo – govori o tom smislu koji uviđamo kao najdublji humanistički, ali i kulturalni odnos. Kisić voli ljude i daje im sve što može dati, on prosljeđuje njihov život, dobrotu, djelo, ljepotu, smisao njihovoga istrajavanja kao ljudski i humanistički uzor usmjeren prema drugim ljudima. 

Na jednak način u nastavku knjige, Čedo Kisić piše o Skenderu Kulenoviću, Hamzi Humi, Rodoljubu Čolakoviću, Vladimiru Nazoru, Maku Dizdaru, Arifu Tanoviću, o Sarajevu u Varšavskom dnevniku, o Estetici uz Krležinu knjigu kritika, o Aliji Isakoviću, o Zovu Modre rijeke, o Inteligenciji i krizi, o Zuki Džumhuru, o Razgovorima evropske inteligencije, o Daviču koji osluškuje epohu, o Edhemu Čami, o Niki Milićeviću, o Esejistici mladih, o Zemlji i fantastici, o Andrićevoj Jeleni, o znakovitoj paraleli: Selimović i Dostojevski, Zapis o Sarajevu – počevši od Andrićevih riječi: To je grad. U svakom smislu te riječi. Počevši od onog fantastičnog smisla koji ta riječ ima u bajkama što smo ih slušali kao djeca /Pa onda ih odvedoše u jedan ve-liki g-r-ad.../, o Krležijani pred čitaocem, o Poeziji Maka Dizdara na jeziku Dantea, o Ivanu Goranu Kovačiću kao kritičaru, o Marku Ristiću, o Umjetnosti pripovijedanja Mihila Lalića, o Duhu palanke u nama i oko nas, o Esejističkom romanu Dekartova smrt Radomira Konstantinovića, o Dragocjenom svjedočanstvu Enesa Čengića u knjizi S Krležom iz dana u dan, o Putopisu, O novini, životu, stilu i feljtonu – na način Božidara Novaka, o Izvjesnom osmijehu Saganove, o Proznom izrazu i individualizaciji jezika ličnosti, o Bijeloj svjetlosti riječi – stilu Ive Andrića /Rzavski bregovi/, O stilu Miroslava Krleže /Na lađi/, o susretima sa Ivom Andrićem, Brankom Kovačevićem, Albertom Moravijom, sa Skandinavcem Joyceom Eyvindom Johnsonom, sa Miškom Kranjcem, Sa Marcosom Anom na Lapadu, sa Mihailom Šolohovom... Etc. Jer, ko bi mogao znati u jednom takvom životu, šta čovjek intimno čuva za razmišljanje, za povratak u prostor i vrijeme!

Ako imamo u vidu ljudski i inventivno-kreativni potencijal i profil Čede Kisića novinara, književnika, stiliste i estete, a posebno njegovo kretanje svijetom u diplomatskoj službi, susrete, komuniciranje i prožimanje s drugim kulturama, te njegove ranije objavljene knjige: O književnom izrazu – 1950.; Sena, Neva, Nil – 1961.; Pred svojim vremenom – 1965.; Između zaborava i sjećanja – 1985. i 1986.; Rijekom vremena – 2002. i konačno Ti ljudi – 2009., neizbježno ćemo zaključiti kako je svaki naš uvid u kulturnu, a posebno književnu prošlost ex–YU prostora za vrijeme duže od /60/šezdeset godina – nepotpun bez konzultacije s djelom i mišljenjem Čede Kisića, čovjeka koji se nikad nije nametao kriteriološki i kao meritum, ali je meritumom postao radeći na sebi svojstven i drugima nesličan način, bez daljnjeg i ostataka predan ljudskosti i budućnosti. Između ostaloga, Čedo Kisić ostavlja na volju svima – da zapišu to što im se čini bitnim.

Prosinca, anno Domini, 2013.

Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.
Telefon: +387 61 734 977. E-mail: kujundzic@gmail.com
BOSNA i HERCEGOVINA

Coded in Central European Windows-1250

ORBUS Startpage
 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

to Cavkic Web Site

We Rated With ICRA

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:30/03/2013 - Last modified: 04/04/2015