Bosna i Hercegovina ~ Gvatemala ~ Sudan ~ Kurdistan
TOP

 

Međunarodni kongres Društva za ugrožene narode, s ciljem podrške organizacijama žena u Bosni i Hercegovini, Gvatemali, Iračkom Kurdistanu i Južnom Sudanu/Darfuru


Djelotvorna pomoć manjinama

PREKINUTI ŠUTNJU
Žene nakon rata i genocida

Međunarodni kongres Društva za ugrožene narode, s ciljem podrške organizacijama žena u Bosni i Hercegovini, Gvatemali, Iračkom Kurdistanu i Južnom Sudanu/Darfuru

Vrijeme održavanja: ljeto 2008. godine u Göttingenu (Njemačka)


KONTAKT: Gesellschaft für bedrohte Völker ~ Geiststraße 7 ~ 37073 Göttingen
Tel.: 0551 49906 0 ~ Fax: 0551 58028 ~ Homepage:
www.gfbv.de





KONTAKT: Gesellschaft für bedrohte Völker ~ Geiststraße 7 ~ 37073 Göttingen
Tel.: 0551 49906 0 ~ Fax: 0551 58028 ~ Homepage:
www.gfbv.de

Page Construction:
Salih Čavkić
 


KONTAKT: Gesellschaft für bedrohte Völker ~ Geiststraße 7 ~ 37073 Göttingen
Tel.: 0551 49906 0 ~ Fax: 0551 58028
E-Mail: frauenkongress@gfbv.de
Homepage:
www.gfbv.de
konto za donacije: 540 000 ~ GLS GEMEINSCHAFTSBANK ~ BLZ 430 609 67
BIC: GENODEM1GLS IBAN: DE40 4306 0967 0000 5400 00


Međunarodni kongres Društva za ugrožene narode, s ciljem podrške organizacijama žena u Bosni i Hercegovini, Gvatemali, Iračkom Kurdistanu i Južnom Sudanu/Darfuru

Vrijeme održavanja: ljeto 2008. godine u Göttingenu (Njemačka)


Sadržaj

1.  Prekinuti šutnju

2.  Organizirati pomoć

3.  Učiti od drugih: Samostalne organizacije žena

4.  Aktivnosti žena – Aktivnosti za mir

5.  Glavni ciljevi Kongresa

6.  Organizacije žena

7.  Ciljevi organizacija žena

8.  Ratni zločini/genocid

9.  Što je Društvo za Ugrožene Narode?





1. Prekinuti šutnju

Oko 90 % ratnih žrtava u proteklim desetljećima bili su civili – muškarci, žene, djeca. Ovaj Kongres posebno želi osvijetliti sudbinu žena koje su bile višestruke žrtve rata i genocida.

U masakrima, bombardiranju, protjerivanju, izgladnjivanju ili uslijed bolesti, žene su gubile muževe, sinove, braću, očeve. Mnoge su bile žrtvom nasilja koje je ponajprije bilo upereno protiv njih samih. Tu prije svega mislimo na silovanja. Kad bi preživjele, ostajale bi vrlo često stigmatizirane i traumatizirane za cijeli život, prepuštene sebi samima, preopterećene poslovima poratne obnove, u okruženju u kojem se počinjeno nasilje prema njima često bagatelizira. Prinuđene su živjeti vrata uz vrata s njihovim bivšim silovateljima ili ubicama njihovih muževa i djece.

Mora se prekinuti ta šutnja o zlosrećnoj sudbini žena u vrijeme i nakon rata. Ženama se mora iskazati dužno poštovanje, mora im se odati priznanje kao i svim ostalim žrtvama rata. Usto, moraju biti respektirane i kao nositeljice obnove. U međunarodnim se okvirima mora skrenuti pažnja na žene kao žrtve zaboravljenih genocida, na sve žene odreda – žene iz Bosne i Hercegovine, Gvatemale, iračkog Kurdistana, kao i one iz Južnoga Sudana, Darfura, Ruande i Čečenije. Sve one trebaju pomoć. Nju je dužna pružiti ista ona međunarodna zajednica koja je naoružavala napadače i, vođena vlastitim interesima, bila direktno ili indirektno uključena u ratna zbivanja Ista ona međunarodna zajednica koja je zbog svoje višegodišnje pasivnosti i sama postala saučesnikom agresora.



2. Organizirati pomoć

Bitan cilj međunarodnoga Kongresa „Prekinuti šutnju“ jest pomoći ženama i osnažiti ih jer su se one i u uvjetima otvorenoga nasilja nad njima i u poslijeratnim društvima uspjele udružiti i organizirati. Da bi se njihov rad uspješno nastavio, organizacije žena trebaju međunarodnu pomoć, trebaju dužno priznanje i poštovanje, ali i trajnu političku, ekonomsku i humanitarnu potporu i savjet. Ne smijemo zaboraviti da one rade za preživjele žrtve, a isto tako i za djecu rata, za buduće generacije i društvo u cjelini.

Budući da je ženama teško govoriti o njihovim traumatičnim doživljajima ondje gdje žive, i budući da često moraju živjeti u blizini zločinaca koji im se mogu osvetiti, potrebno je pronaći način da iz sebe izbace traumatična iskustva. Takvu će mogućnost ponuditi i ovaj međunarodni Kongres, pripremljen i u uskoj suradnji sa ženama. Želimo im omogućiti da se osobno predstave i artikuliraju svoje zahtjeve.



3. Učiti od drugih: Samostalne organizacije žena iz Bosne i Hercegovine, prastanovnika Gvatemale, Iračkog Kurdistana i crnoafričkog dijela Sudana

Organizacije žena koje će sudjelovati na Kongresu raspolažu različitim iskustvima

Dok „Majke Srebrenice“ – majke, žene i sestre 8.376 mladića i odraslih muškaraca ubijenih u Srebrenici - zahvaljujući svome angažiranom radu - bilježe zapažene uspjehe, a njihov angažman (i uz podršku Društva za ugrožene narode) sve više dobija i međunarodnu potporu, „Žene iz doline Barzan“ iz Iračkog Kurdistana nalaze se tek na početku.

U dolini Barzan trupe Saddama Husseina (dvanaest godina prije masakra u Srebrenici) likvidirale su 8.200 mladića i odraslih muškaraca. I žene iz doline Barzan bore se za ekshumiranje žrtava, njihovu identifikaciju i dostojanstven pokop. I one zahtijevaju da se žrtvama genocida podigne spomen-obilježje i oda poštovanje i priznanje. I one žele da se kazne svi počinitelji zlodjela.

Žene naroda Maya iz Gvatemale i danas, jedanaest godina nakon rata, moraju živjeti vrata uz vrata sa saučesnicima u genocidu. I one su osnovale organizacije koje traže otvaranje masovnih grobnica, identificiranje pronađenih žrtava i njihov ponovni ukop, te kraj bezvlašća u toj zemlji. Usto, upozoravaju na zapanjujuće povećanje nasilja nad Indijankama Gvatemale.

U Darfuru je hiljade žena ubijeno ili silovano, a stotine hiljada žena mora i dalje živjeti u izbjegličkim logorima. Genocid se nastavlja. Njihove predstavnice u inozemstvu pokušavaju se povezati jedne s drugom i prikupiti neophodnu pomoć. Nakon 50 godina rata Južni Sudan je uspio postići sporazum o autonomiji. Organizacije žena otpočele su rad na savladavanju posljedica genocida i rata.

Sve ove hrabre žene žele upoznati svoje posestrimske organizacije i pokazati nam da se isplati ne posustati ni u teškim uvjetima. Međunarodni kongres “Prekinuti šutnju” ponudiće im za to hitno potrebnu platformu.



4. Aktivnosti žena – Aktivnosti za mir

Organizacije žena djeluju mirnodopski i rade na pomirenju. Njihov angažman doprinosi pravednosti i služi kao prevencija budućega nasilja. One rade kao predstavnice svih poniženih ljudi, svih žrtava koje nisu preživjele zločine, i žele ohrabriti traumatizirane osobe da se uključe u zajednički rad.

Veliki potencijal koje angažirane organizacije žena imaju u mirnodopskom i procesu obnove teoretski je odavno prepoznat, a i imao je odjeka u “Smjernicama o unapređenju” Evropske komisije. Međutim, ponekad se zaboravlja činjenica da su te smjernice često beskorisne i neupotrebljive budući da su uglavnom nepoznate na širem području, a i zbog toga što je jedan značajan dio žena nepismen.

Kongresom pod nazivom “Prekinuti šutnju” Društvo za ugrožene narode želi pokrenuti kampanju koja bi inicirala konkretnu dugoročnu pomoć organizacijama žena. Zajednički moramo učiniti napore da krene konkretna pomoć iz Njemačke, evropskih i drugih zemalja svijeta.



5. Glavni ciljevi Kongresa

Skrenuti pozornost javnosti na rad žrtava genocida i nasilja iz Darfura, Južnog Sudana, Bosne i Hercegovine, Iračkog Kurdistana i Gvatemale;

Osnažiti organizacije žena i učiniti da budu prihvaćene u javnosti;

Unaprijediti suradnju organizacija žena i njihovo povezivanje s vladama, partijama, fondacijama, humanitarnim i organizacijama za ljudska prava u Njemačkoj i susjednim zemljama;

Tražiti konkretnu pomoć za njih od njemačkih fondacija, ženskih udruga i humanitarnih organizacija;

Izraditi “Akcioni program” za sprovođenje UN-Konvencije 1325 u Njemačkoj i Evropi



6. Organizacije žena

Bosna i Hercegovina

Majke Srebrenice” - Nakon ubistva 8 376 mladića i odrasla muškarca u Srebrenici, tadašnjoj zaštićenoj zoni UN-a, u julu 1995. godine protjerane su preživjele žene i djeca na ostatak bosanskog teritorija. Za vrijeme masakra ubijeno je i silovano 510 žena. Većina preživjelih žena živi danas bez muževa, očeva, braće, sinova - s djecom, koja su u međuvremenu odrasla. U godinama poslije genocida udružila su se četiri udruženja majki u egzilu, u Sarajevu i Tuzli, kao i žena koje su se u međuvremenu vratile u Srebrenicu.


U Sekciji žena pri Savezu udruženja logoraša Kantona Sarajevo udružile su se žene iz srpskih koncentracionih logora, prije svega iz doline Drine u graničnome području Bosne i Hercegovine prema Srbiji. U tim logorima su više hiljada mladih djevojaka i žena mjesecima zlostavljane. Ove žene, koje su danas rasute po cijeloj Bosni i Hercegovini, ne mogu se vratiti na svoja ognjišta jer bi se ondje mogle konfrontirati s počiniteljima zločina.

Gvatemala

Organizacija udovica Conavigua iz Gvatemale

„Rat spržene zemlje“ zahvatio je Gvatemalu između 1960. i 1996. godine. U njemu je život izgubilo stotine hiljada ljudi, uglavnom pripadnika jednog od 21 naroda Maya, koji čine 60 % stanovništva. Počinitelji zlodjela, pripadnici vojske i paravojnih jedinica, ostali su nekažnjeni. Žene su izgubile veliki dio muške rodbine, pa su najveći stradalnici toga rata. Uglavnom se ne zna gdje su pokopane žrtve. Iz dana u dan otkrivaju se nove masovne grobnice. Nasilje prema ženama u Gvatemali je i danas veliko. Na obroncima sela često ubijaju žene iz naroda Maya. Pa ipak, i one se pokušavaju organizirati. Rosalina Tuyuc, pripadnica naroda Maya, osnovala je 1998. žensku udrugu nakon što je početkom 80-ih godina izgubila muža i oca.



Organizacija žena CODIMM

CODIMM su osnovale žene Maya s visoravni Gvatemale. Ta organizacija osnovana je u Okrugu Chimaltenango u Comalapi, a reakcija je na dikataturu i ideologiju „rata spržene zemlje“, koja je odnijela veliki broj muškaraca – njihovih rođaka i potomaka. Organizacija je sebi stavila u zadatak jačanje političke, ekonomske i kulturne uloge žena Maya. CODIMM radi u 20 općina u okrugu Comalape i ostvaruje projekte u sljedećim oblastima: raspodjeli kredita poljoprivrednicima; obrazovanju na španskom jeziku i jezicima Maya (Kakchiquel, Quiche i Tzutuhil); opismenjavanju odraslih; sprovođenju programa uzgoja stoke i obradi polja; osnovnog medicinskog zbrinjavanja u selima Maya na visoravnima Gvatemale; unapređenju kulturnog identiteta stanovništva Maya i, kako je to definirano Mirovnim ugovorom iz 1996. godine, ostvarenju poboljšanja uvjeta života Maya.




Organizacije žena Kurdistan

Kurdistan

Udruženje „VEJIN“ („Preporod“) iz doline Barzan – „Baath“-režim Saddama Husseina naredio je 1983. godine deportaciju 8 200 mladića i odraslih muškaraca na jug Iraka. Svi su ubijeni i zatrpani u pustinji. U jesen prošle godine – nakon posjeta dvojice predstavnika Društva za ugrožene narode – nastalo je Udruženje „Vejin“, koje želi usko surađivati s majkama iz Srebrenice.

Žene iz Halabdže – U jesen 1988. trupe iračkoga zrakoplovstva danima su otrovnim plinom bombardirale grad Halabdžu na jugoistoku iračkoga Kurdistana. Njemačke i evropske firme sudjelovale su na podizanju iračke industrije otrovnog plina. Život je izgubilo 5 000 stanovnika djece, žena i muškaraca iz Halabdže. Preživjele žrtve jako su traumatizirane i pate od posljedica teških povreda, osjećaju se ostavljenima na cjedilu i zaboravljenima.

Žene iz organizacije žrtava „Anfal“ – Pri užasnoj akciji „etničkoga čišćenja“ iz 1987./1988. godine, u provinciji Kirkuk Saddam Hussein je naredio likvidaciju 180 000 pripadnika Kurda, Asirokaldejaca, Jezida i Turkmena. Preživjele žrtve udružile su se u organizaciju za ljudska prava „Anfal“. Ta organizacija dijeli uredske prostorije sa Sekcijom Društva za ugrožene narode u gradu Arbilu, koji se nalazi u iračkom Kurdistanu.



Sudan

Žene iz Darfura – Od 2003. godine režim generala Bashira je, osim genocida u južnome Sudanu i u gorju Nuba, odgovoran i za treći genocid. U Darfuru je ubijeno oko 400 000 ljudi. Tri miliona izbjeglica i prognanika satjerano je većinom u izbjegličke logore. Arapske milicije odgovorne su za masovna silovanja. Žene iz Darfura ne mogu se slobodno izraziti u svojoj zemlji. Žene u egzilu iz Darfura zastupaće na Kongresu interese žena i stanovnika Darfura.

Pokret žena u Južnom Sudanu i gorju Nuba – Rat u južnome Sudanu traje - s prekidom od 12 godina - od 1955. do 2003. Prema podacima UN-a likvidirano je osamdesetih godina prošlog stoljeća 500 000 Nubijaca. U oba ova regiona dosad je zbog genocida, rata ili iscrpljenosti život izgubilo oko četiri miliona ljudi. Nakon Sporazuma o autonomiji, žene Južnoga Sudana dobile su mogućnost da se organiziraju, pa je tako nastao Pokret žena.


7. Ciljevi organizacija žena

Ciljevi organizacija Žena iz Bosne i Hercegovine

- otkrivanje masovnih grobnica, ekshumiranje i identifikacija žrtava,
- njihov pokop, podizanje spomen obilježja i odavanje počasti i priznanja;
- hapšenje ratnih zločinaca, prije svega Karadžića i Mladića;
- obnova infrastrukture i privrede u Srebrenici;
- formiranje internacionalnoga tijela za zadatke u regiji;
- realizacija povratka izbjeglica;
- povećanje njihovog udjela u javnome životu i zastupljenosti u politici, privredi i upravi;
- pomoć u ostvarenju prava na penziju, odnosno invalidninu, bolesničko osiguranje i besplatnu pravnu pomoć;
- podizanje centara za liječenje od trauma;
- stipendije, pronalaženje donatora i preuzimanje kumstva za djecu.



Ciljevi organizacija iz Gvatemale


- okončanje bezvlašća ratnih zločinaca;
- isporučenje bivših visokih vojnih dužnosnika koji su u Španiji optuženi zbog genocida u Gvatemali (Ríos Montt, Oscar Humberto Mejía Victores, Germán Chupina, Benedicto Lucas García, Angel Gievara, Pedro Garcia Arredonto (bivši šef policije) i Donaldo Alvarez Ruiz (bivši ministar unutrašnjih poslova);

- pronalaženje nestalih;
- identifikacija i odavanje počasti ubijenim žrtvama genocida;
- implementacija Mirovnog sporazuma od 29. decembra 1996.;
- hitne mjere protiv povećanog nasilja prema ženama Maya (između 2001. god. i 2004. god. u Gvatemali je ubijeno 1 188 žena), programi opismenjavanja i obrazovne mjere, posebno za žene i djevojke iz naroda Maya;
- hapšenje i suđenje počiniteljima zlodjela;
- obrazovni, socijalni i ekonomski programi za neprivilegirane pripadnike Maya.




Ciljevi organizacija iz Kurdistana

- priznanje zločina genocida počinjenih u ofanzivi “Anfal”, masakra u dolini Barzan i napada otrovnim gasom u Halabdži;
- pronalaženje masovnih grobnica, ekshumiranje i identificiranje žrtava, njihov ukop, odavanje počasti i priznanja žrtvama;
- identificiranje i kažnjavanje počinitelja;
- pomoć projektima obnove u dotičnim regionima;
- stvaranje fonda za obnovu Halabdže (financirale bi ga firme koje su sudjelovale u izgradnji postrojenja za proizvodnju otrovnih gasova);
- trajna međunarodna zaštita za autonomnu pokrajinu Kurdistan.




Ciljevi organizacija žena iz Sudana


a)
Darfur

- stacioniranje UN-ovih „plavih šljemova“ u Čadu kako bi izbjeglice iz Darfura bile zaštićene od daljnjih napada;
- donošenje sankcija Evropske unije (ograničavanje putovanja, zamrzavanje računa) protiv 51 lica odgovornih za genocid;
- proglašenje zone zabrane leta iznad Darfura;
- donošenje sankcija protiv sudanskih državnih firmi koje pomažu financiranje genocida;
- hitno proglašenje zabrane upotrebe oružja kako bi se mogli nastaviti pregovori o trajnom miru;
- stacioniranje mirovnih trupa Ujedinjenih naroda pod isključivom komandom UN-a u cilju efikasne zaštite civilnog stanovništva.



b)
Južni Sudan

- isplata odštete žrtvama porobljavanja;
- otvaranje predstavništava za Južni Sudan u svim diplomatskim predstavništvima Sudana u Njemačkoj i širom svijeta;
- kontrola i dosljedno sankcioniranje kršenja dogovora iz Mirovnog sporazuma;
- poboljšanje infrastrukture u područjima obrazovanja i zdravstvene zaštite;
- bolje mogućnosti samoorganizacije i samopomoći;
- osiguranje dohotka i financijske pomoći;
- jačanje uloge žena u javnom životu, te njihove zastupljenosti u politici, privredi, upravi itd.;
- jačanje prava žena u okviru familije, te u aktivnostima od komunalnog i nacionalnog interesa;
- transparentnost humanitarnih projekata i domena utjecaja inostranih sponzora;
- pomoć demokratskoj opoziciji, također i u drugim dijelovima Sudana.


 

8. RATNI ZLOČINI/GENOCID
     U BOSNI I HERCEGOVINI, GVATEMALI, IRAČKOM KURDISTANU I JUŽNOM SUDANU/DARFURU


Bosna i Hercegovina

Za vrijeme agresije Srbije i Crne Gore na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) srpski režim je genocidom i počinjenim ratnim zločinima razorio međunarodno priznatu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu i nakon masovnoga protjerivanja stanovništva na polovici njenog teritorija stvorio tzv. Republiku Srpsku. Od 200 000 ubijenih bosanskih žrtava više od 90 procenata bili su Bošnjaci/bosanski Muslimani.

Režim Slobodana Miloševića i jedinice bosanskih Srba iz današnje Republike Srpske pod komandom Ratka Mladića i Radovana Karadžića, potpomognuti brojnim paravojnim formacijama, odgovorni su za podizanje preko stotinu koncentracionih i zatočeničkih logora u koje je zatvoreno preko 200 000, a ubijeno preko 20 000 ljudi. U najzloglasnije logore ubrajaju se logori Omarska, Manjača, Keraterm, Trnopolje, Luka Brčko, Sušica i Foča.

Sistematski je silovano oko 30 000 žena, čak i u improviziranim bordelima i logorima za silovanje u Višegradu i Foči. Te su logore podigle jedinice Radovana Karadžića. Najmlađe zatočenice koje su milicioneri, vojnici i čuvari kontinuirano zlostavljali bile su stare oko 12, a najstarije oko 50 godina.

Bijegom i protjerivanjem u sklopu etničkoga čišćenja bilo je zahvaćeno 2,2 miliona djece, žena i muškaraca. Njih stotine hiljada izbjegli su na četiri kontinenta i ni danas se ne mogu vratiti na svoja ognjišta.

Bosanski gradovi mjesecima i godinama su opkoljavani, izgladnjivani i svakodnevno granatirani, također i njihovo stanovništvo, u tzv. zaštićenim zonama UN-a: u Bihaću, Sarajevu, Goraždu, Srebrenici, Cerskoj, Žepi. U Sarajevu je ubijeno 11 500 stanovnika, od toga 1 500 djece. Jedan od zapovjednika branilaca Sarajeva bio je poznati srpski general Jovan Divjak. Dobitnik Alternativne Nobelove nagrade za mir i predsjednik Srpskog građanskog vijeća iz Sarajeva, Mirko Pejanović, borio se četiri godine protiv razaranja Bosne i Hercegovine. Veliki srpski arhitekta Bogdan Bogdanović osudio je sistematsko razaranje Sarajeva i drugih gradova kao borbu barbara protiv gradske kulture. U mnogobrojnim selima i gradovima sjeverne, zapadne i istočne Bosne (Posavina, područje Prijedora i Podrinje) počinjeni su masakri. U mnogim gradovima, npr. u Prijedoru, Zvorniku i Foči, likvidirani su pripadnici političke i akademske elite. Dosad su ekshumirane 324 masovne grobnice.

Užasni zločin u Srebrenici, koji su u julu 1995. počinile srpske trupe nad civilnim stanovništvom tog istočnobosanskog grada, sigurno je najteži masakr na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata naovamo. Hladnokrvno, pred očima nizozemskih “plavih šljemova” stacioniranih u toj bivšoj zaštićenoj zoni UN-a, ubijeno je najmanje 8 376 nenaoružana Srebreničana čija su imena zabilježena i poznata. Njihova tijela bačena su u masovne grobnice. Kako bi se ubijenima zameo trag, kasnije su iskopani buldožerima i pokopani na drugim mjestima. Žene, majke, sestre i kćeri ubijenih muževa, očeva i rođaka i dalje traže svoje najmilije. Do sada je u dolini Drine otkriveno 275 grobnica, većina njih je u okolici Srebrenice. Ekshumirano je oko 6 800 žrtava, od toga su 2 442 žrtve identificirane i pokopane na spomen-groblju u Potočarima.

Grad Prijedor u zapadnoj Bosni navodi broj od 3 224 ubijenih.

U Bosni i Hercegovini uništeno je stotine sela i gradskih četvrti. U područjima zaposjednutim od Srba razoreno je 1 186 džamija i medresa, uništeni su i drugi spomenici islamske i kršćanske vjere i kulture (500 katoličkih crkava). Usto, još uvijek se traga za 15 000 nestalih osoba čije posmrtne ostatke treba ekshumirati i identificirati.

90 % civilnih žrtava bili su Bošnjaci (bosanski Muslimani). No i bosanski Srbi, Hrvati, Židovi, Romi i pripadnici drugih naroda bili su žrtvama rata u BiH.

Osnivanjem udruženja kao “Pokret majki iz enklava Srebrenica i Žepa” (Sarajevo), “Srebreničke majke” (Srebrenica), “Žene Srebrenice” (Tuzla) i “Majke Srebrenice i Podrinja” (Sarajevo), majke Srebrenice skrenule su pažnju domaće i inostrane javnosti na svoje probleme. Jedan od njihovih glavnih zahtjeva međunarodnoj zajednici jest traganje za nestalima i hapšenje svih potencijalnih ratnih zločinaca, između ostalih i najodgovornijih za zločine - Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Majke Srebrenice svojom su istrajnošću i dosljednom i neumornom borbom uspjele u Potočarima podignuti spomen-obilježje i mezarje za žrtve Srebrenice.

I žene žrtve silovanja uspjele su osnovati udruženja preko kojih organizirano sprovode kampanje za dobijanje statusa “civilnih žrtava” rata. Zahvaljujući njihovom angažmanu i impresivnoj hrabrosti žena koje su preživjele silovanje, danas dobijaju redovnu financijsku potporu, koja iznosi 500 konvertibilnih maraka (oko 250 EUR), koja im donekle pokriva osnovne životne troškove. Te su žene uspjele ishoditi i besplatnu zdravstvenu zaštitu. Nažalost, ti su uspjesi ograničeni samo na Federaciju Bosne i Hercegovine, dok žrtve genocida na teritoriju tzv. Republike Srpske nemaju koristi od zakonskih regulativa na nivou Federacije. Stoga se žene i dalje bore za primjenu ovih odredaba na cijelome teritoriju Bosne i Hercegovine.



Žene Maya kao glavne stradalnice diktature u Gvatemali

I danas, jedanaest (11) godina nakon Mirovnog sporazuma, protiv boraca za ljudska prava i starosjedilaca Gvatemale sprovodi se nasilje. Potomci Maya s 21-om jezičkom skupinom i s oko 9 miliona ljudi najveća su skupina tamošnjega stanovništva (60 %).

Starosjedioci su za vrijeme “rata spržene zemlje” (1960-1996) brutalno proganjani i protjerivani - oko 200 000 njih protjerano je u susjedni Meksiko. 50 000 Gvatemalaca nestalo je bez traga u građanskome ratu. Prema postojećoj evidenciji, ubijeno je 150 000 ljudi. Gotovo 90 % žrtava bili su pripadnici Maya. Mnogi ubijeni pokopani su u bezimene masovne grobnice. Pripadnici Maya paušalno su stigmatizirani kao pomagači “Unidad Revolucionaria Nacional Guatemalteca (URNG)”. U skladu s motom da se “prvo mora isušiti ribnjak, pa onda hvatati riba”, pripadnici Maya brutalno su proganjani. Teror je dostigao vrhunac početkom 80-ih godina, za vrijeme diktature Efraina Riosa Montte (Efrain Rios Montt).

Nakon 18 mjeseci rada “Komisija za istraživanje događaja u prošlosti” prezentirala je 25. februara 1999. godine izvještaj o povredama ljudskih prava i nasilju za vrijeme građanskoga rata. Rukovođena berlinskim stručnjakom za međunarodno pravo Christianom Tomuschatom, komisija je istražila sudbinu 42 275 žrtava. Prema Izvještaju, 93 % istraženih povreda ljudskih prava idu na teret države, armije, njenih paravojnih jedinica, eskadrona smrti i tzv. “civilnih formacija za samoodbranu”. Gerili se pripisuju 3 procenta žrtava, dok za četiri procenta slučajeva Komisija nije bila u stanju identificirati odgovorne osobe.

I danas se ometa i ugrožava rad njihovih rođaka, boraca za ljudska prava i vještaka sudske medicine, koji traže grobove ubijenih i brinu se za njihovu identifikaciju. I dok se njima prijeti smrću, bivši počinitelji mogu biti sigurni da ih niko neće pozvati na odgovornost. Mnogi državni odvjetnici i svjedoci, advokati i borci za ljudska prava, platili su svojim životima svoj istraživački rad i izjave pred sudom.

Počinitelji zločina i danas su nekažnjeni. Ne sprovodi se Mirovni sporazum iz 1996. godine, koji je nakon završetka 36-godišnje diktature trebao omogućiti novi početak. Za preživjele postoji samo Fond za odštetu, koji radi pod rukovodstvom Rosaline Tuyuc, predsjednice Organizacije udovica Maya CONAVIGUA.

Posebno poznat – budući da je dobro dokumentiran - jest masakr u Plan de Sanchesu, malom selu u blizini Rabinala, počinjen 18. jula 1982. godine. U njemu je život izgubilo 268 ljudi. 18. juli 1982. bila je nedjelja i pijačni dan u Rabinalu, najvećem mjestu u regionu. Ulice između Plan de Sanchesa i Rabinala bile su pune ljudi. Ujutro su vojnici ispalili na selo dvije Morzerove granate. U rano poslijepodne 60 vojnika zatvorilo je sve prilaze selu. Preostali vojnici išli su od kuće do kuće kupeći stanovnike sela. Potom su sve mlade žene satjerali u jednu, a ostale, muškarce, djecu i stare žene, u drugu kuću. Oko 20 žena između 12 i 20 godina odvojeno je i prebačeno u treću kuću, gdje su ponižavane i, pod optužbom da su pomagale gerili, zlostavljane i silovane. Neke od njih uspjele su pobjeći, druge su ubijene. Djeca koja su odvojena od muškaraca i starih osoba zlostavljana su do smrti. U rano predvečerje vojnici su bacili ručne granate na kuću u kojoj su još bili odrasli i gađali je puškomitraljezima. Potom su selo zapalili. Svjedoci su promatrali sva zbivanja s obližnjih brda. Preživjeli su se u ponedjeljak ujutro vratili u selo, iz čijih se ruševina još uvijek dizao dim. Poslije podne ponovno su se vratili vojnici u Plan de Sanchez i naredili preživjelima da pokopaju žrtve masakra i zaprijetili da će, ako to ne učine, ponovno napasti selo iz zraka. I dok su mrtvi zakopavani u više od 20 neoznačenih zajedničkih grobnica, vojnici su opljačkali sve što nije bilo spaljeno i uništili sva osobna dokumenta bivših stanovnika. Nakon neuspjeha kod domaćih sudova, preživjeli masakra iz Plan de Sancheza obratili su se Sudu za ljudska prava Unije američkih država, koji je u novembru 2004. osudio Vladu Gvatemale i proglasio krivom njenu armiju zbog genocida. Bila je to prva presuda po osnovi tužbe za genocid koju je ikad izrekao ovaj Sud.

Genocid nad stanovnicima Maya i razračunavanje s prošlošću nije do danas tematizirano u gvatemalskoj javnosti. U zemlji vlada teška situacija zbog istraumatiziranosti velikog dijela gvatemalskog društva. Nekadašnji nalogodavci su još uvijek u politici. Bivši diktator Efrain Rios Montt, koji se kandidirao 2003. za predsjedničke izbore, kandidiraće se opet na ovogodišnjim izborima 9. septembra 2007., sada kao kandidat Kongresa u Guatemala Cityju. Žene Maya najmanje uživaju zaštitu. U posve dominantno muškom društvu, kakvo je gvatemalsko, njihova je pozicija ionako teška. One nemaju pristupa obrazovanju i medicinskoj zaštiti. Danas je nepismeno najmanje 90 % žena Maya. Većina njih je potpuno osiromašila. Nasilje prema Indijankama i dalje je rašireno, pa je u međuvremenu nastao novi pojam - „feminicid“.

Samo između 2001. i 2004. ubijeno je najmanje 1 188 žena. Uz sve to, nije riješeno ni vlasništvo nad zemljom. Posjed onih koji su za vrijeme diktature pobjegli, a potom se vratili, u međuvremenu su uzurpirali drugi ljudi, što neprestano provocira konflikte. Osim toga, zajednicama Maya osporava se pravo na zemljište koje se koristi za projekte izgradnje rudnika.



Kurdske Žene i djeca glavni su stradalnici masakra u dolini Barzan/Sjeverni Irak

Kurdske žene i djeca iz doline Barzan/Irački Kurdistan pretrpjeli su užasnu politiku protjerivanja, progona i uništenja režima Saddama Husseina. Zahvaljujući neumornom i kontinuiranom angažmanu ovih žena, pogođene porodice uspjele su savladati očaj zbog svoje teške sudbine, podići razorene domove i otvoriti novu životnu perspektivu.

Masakar u dolini Barzan – U samo jednom danu, 30. jula 1983. godine, žene iz doline Barzan izgubile su svoje muževe i sinove: iračka vojska je 8 000 članova plemena Barzan – praktično sve muško stanovništvo doline Barzan – ukrcala u kamione i deportirala u nepoznatom pravcu. Nekoliko godina kasnije ispostavilo se da su svi deportirani muškarci, najmlađi među njima imali su samo dvanaestak godina, strijeljani. U međuvremenu su u različitim dijelovima Iraka pronađene masovne grobnice, u kojima su pronađeni i posmrtni ostaci muškaraca iz doline Barzan. Delegacije Društva za ugrožene narode posjetile su 2006. i 2007. groblje u dolini Barzan, u kojem je, u međuvremenu, ponovno ukopano 500 ubijenih žrtava.

Napad otrovnim gasom na iračko-kurdski grad Halabdžu 16. marta 1988. godine – Tri cijela dana irački su avioni u formacijama od sedam do osam borbenih aviona u više navrata bombardirali Halabdžu, njenih 80 hiljada stanovnika, kao i sve saobraćajnice prema gradu, kako bi pobili što više ljudi. Za samo nekoliko sati poginulo je najmanje - niko ne zna njihov tačan broj – 5 000 ljudi. Mnogi su potražili spas u podrumima, koji su postali smrtonosnom klopkom jer su se bojni otrovi spustili na površinu zemlje. Od mnogih zlodjela koje je naredio tiranin Saddam Hussein, napad otrovnim plinom na Halabdžu zasigurno je jedan od najtežih. I danas, 19 godina nakon tog napada, preživjeli se bore s posljedicama opisanog zločinačkog čina. U Halabdži ima neobično mnogo slučajeva zloćudnog tumora, kožnih bolesti, oboljenja dišnih organa, neplodnosti i urođenih fizičkih anomalija.



Kampanja “Anfal”

“Anfal” je naziv plana iračkoga Baath-režima, kojemu je cilj bilo uništenje stanovništva Iračkoga Kurdistana, njegove privrede i kulture. Akcija je sprovedena 1987/1988 godine. Samo u vremenu između 23. februara i 6. septembra 1988. godine Ali Hassan Al Majid, nećak Saddama Husseina, poznat kao “Chemie Ali”/”Kemija Ali”, uz pomoć armije i Službe sigurnosti izvršio je sveobuhvatne operacije na područjima Jaf-Kurda, Qeredag, Germiyan, Qalasewike, Dolizey, Shaqlawa i Rawandoz.

Akcija “Anfal” bila je direktan napad na kurdsko društvo i jednoznačno kršenje “Konvencije za sprečavanje i kažnjavanje genocida” iz 1948. godine. Šutnja međunarodne zajednice značila je odobravanje tog genocida isplaniranog i provedenog na najvišoj državnoj razini. Kurdi i pripadnici drugih naroda, Asirokaldejaca, Turkmena i Jezida, sistematski su hapšeni, ubijani ili proganjani na području od 7 729 km². Posebno je bila pogođena pokrajina Kirkuk: razoreno je gotovo 70 % njene površine.

Ubijeno je ili nestalo oko 182 000 ljudi. Radno sposobni ljudi i mladići koji su mogli zarađivati za život svojih porodica bili su posebno pogođeni tom akcijom. Mnoge su žrtve bile stare od 11 do 50 godina. Baath režim je nastojao likvidirati muško stanovništvo kako bi naposljetku spriječio da se ono jednog dana bori protiv njega. Tako su muževi 78 % žena ubijeni u područjima koja su bila zahvaćena ofanzivom „Anfal“. Ostavši bez muževa, udovicama je posebno teško za sebe i djecu osigurati sredstva za život. Mnoge porodice posve su osiromašile.

1,5 miliona ljudi odvedeno je u koncentracione logore. Saddamov režim time je htio ne samo poniziti preživjele, nego i sistematski uništiti kurdski identitet. Razoreno je 4 500 sela, četiri pokrajinska grada i 30 manjih gradova. Srušeno je 3 100 džamija i 100 crkava. Uništeno je više od 2 miliona grla stoke, koja je prehranjivala veliki dio stanovništva. Bilo je zabranjeno baviti se poljoprivredom u Kurdistanu. 15 miliona mina učinile su mnoga područja opasnim po život. Ogromne štete nanesene su okolišu cijeloga regiona, isječene su velike šumske površine, a bunari zatrovani.

Članovi obitelji ubijenih u ofanzivi “Anfal” u Kurdistanu danas se bore s posljedicama ovog genocida. Svi su traumatizirani. 47 % njih bolesni su psihički ili fizički. Žene, djeca, majke, očevi, sestre, braća i drugi članovi obitelji ubijenih suočavaju se s najrazličitijim socijalnim, psihološkim i drugim problemima. I u budućnosti stanovnicima Kurdistana predstoji teška borba s posljedicama genocida.



Darfur i južni Sudan (uključujući Nubijsko gorje)

Sudanski ubilački režim sistematski koristi nasilje nad Ženama kao sredstvo za vođenje rata

Ni u jednom drugom konfliktu do sada žene nisu tako masivno i sistematski bile žrtva seksualnog nasilja kao što je to na Zapadu Sudana. Od početka genocida u Darfuru, u februaru 2003. godine, silovano je na hiljade muslimanskih žena i djevojaka. Ta silovanja nisu pojedinačni slučajevi ili ekscesi. Ona se sprovode sistematski kao dio brutalne ratne strategije. Žene i mlade djevojke postaju metom pripadnika Janjaweed-konjaničke milicije, ponajprije u blizini izbjegličkih logora, dok sakupljaju drva za ogrjev. Do silovanja dolazi i tokom napada pripadnika milicije, inače saveznika sudanske armije, na sela i škole. Poznati su slučajevi u kojima su silovane jedanaestogodišnje učenice u napadu na jednu školu.

Zlostavljanje žena koristi se na Zapadu Sudana kao sredstvo za vođenje rata. Njim se želi nasilno razoriti tradicionalno muslimansko društvo i promijeniti demografska struktura u regionu na štetu muslimanskog stanovništva “crne Afrike”. Žrtve izjavljuju da su počinitelji nakon silovanja ponosno izjavljivali kako su stvorili “arapsku krv”. Sistematska silovanja tako su postala dio strategije nasilne arabizacije Sudana i izraz duboko ukorijenjenog rasizma Arapa prema Afrikancima crne puti u toj zemlji. I danas se vodeća arapska elita usteže priznati da je Sudan višenacionalna država i da je kako arapska, tako i afrička zemlja.

I za vrijeme genocida u Južnome Sudanu (1955-1972, 1983-2004), u kojem je život izgubilo oko 2,5 miliona ljudi, sudanska armija i saveznička milicija sistematski su primjenjivali nasilje prema ženama kao sredstvo za vođenje rata. No žene u Južnom Sudanu nisu samo žrtve nasilja, one su i vodeća snaga u mirovnome procesu. Svojim zalaganjem doprinijele su preživljavanju miliona djece i staraca, a angažmanom u brojnim mirovnim inicijativama i potpisivanju Mirovnog sporazuma.

U Darfuru je danas položaj žena još teži nego u Južnome Sudanu, pošto je nasilje nad ženama ostavilo duboke tragove u muslimanskom društvu na Zapadu Sudana. Žrtve su traumatizirane i još ne mogu govoriti o nasilju koje im je učinjeno. Osim toga, silovanje je tabu tema u Darfuru. Onaj ko o tome otvoreno govori, mora računati da će ga izopćiti. Ni djeca začeta u silovanju nisu prihvaćena. Osim toga, humanitarna kriza dostigla je takve razmjere da su humanitarni radnici, koji su preopterećeni svojim angažmanom u golemim izbjegličkim logorima, rijetko u prilici brinuti se za specifične probleme žena.

Sudanska vlada sistematski opovrgava dramatične razmjere silovanja u Darfuru. Međunarodnim humanitarnim organizacijama, npr. organizaciji “Ljekari bez granica”, prijeti se protjerivanjem iz zemlje i hapšenjem zato što upozoravaju na spomenuti problem.

S obzirom na tabuiziranje nasilja nad ženama u muslimanskom društvu, u Darfuru je posebno teško pokrenuti žene iz Južnoga Sudana da otvoreno govore o razmjerama i posljedicama tog zločina nad ženama. Samo jedan manji broj žena koje, u međuvremenu, žive u egzilu, ne plaši se socijalne izolacije. One su spremne govoriti o svojim vlastitim iskustvima, kao i o općim razmjerama nasilja nad ženama.




9. ŠTO JE DRUŠTVO ZA UGROŽENE NARODE?

Ni na jednome oku slijep“: Društvo za ugrožene narode (GfbV), međunarodna organizacija za ljudska prava, zalaže se za progonjene i ugrožene etničke i religiozne manjine, narode, zajednice i manjinske indogene stanovnike. Zalažemo se za žrtve zločina protiv čovječnosti, otkrivamo počinitelje zlodjela i njihove pomagače i ne ustežemo se dići glas ni onda kad žrtve postanu počinitelji. Jer, naš moto je: „Ni na jednome oku slijep“.

Ljudska prava u fokusu: Saopćenjima za štampu i intervjuima u pisanim medijima, na radiju i televiziji, našim časopisom „pogrom - ugroženi narodi“ i posredstvom interneta, ali i izložbama, predavanjima i diskusijama, informiramo javnost o progonima i nasilju nad manjinama. Na taj način vršimo pritisak na odgovorne političare. Objavljujemo izvještaje o ljudskim pravima, dokumentaciju i memorandume, ispostavljamo stručna mišljenja, tražimo eksperte, glasnogovornike i humanitarne organizacije koje pružaju pomoć napaćenim i progonjenim ljudima. Žrtvama osiguravamo nastupe u domaćim, evropskim i internacionalnim organizacijama i tijelima. Doprinosimo objelodanjenju ratnih zločina i glasno ukazujemo na povrede ljudskih prava.

Glas za žrtve: Naš rad ne ovisi ni o jednoj ideologiji ili političkoj partiji. UN su nas prihvatili kao referentnu instituciju za Tibetance, Moluke, Adivasi, Kurde, Jezide, asiro-kaldejske Kršćane, Baha`i, Sudance s juga i zapada Sudana, Sahauris, Aceh, Yanomami, Navajo, Aborigines, Čečene, Itelmene, Bosance, Lužičke Srbe, Sinti, Rome i mnoge druge ugrožene narode na svim kontinentima. UN su Društvu za ugrožene narode dodijelili savjetodavni status za Ekonomsko i socijalno vijeće te organizacije. Tako smo dobili pravo glasa kod tih tijela UN-a i priliku podići naš glas za ugrožene manjine. Društvo ima konsultativni status kod Vijeća Evrope.

Protiv genocida i protjerivanja: Borimo se protiv genocida i protjerivanja, diskriminacije i progona. Objelodanjujemo kršenja ljudskih prava i imenujemo počinitelje. Toga se najviše plaše oni koji demonstriraju i primjenjuju silu budući da i diktatori žele sačuvati ugled i ne ugroziti trgovinske veze ili prijateljske odnose s drugim zemljama. Kada riječima i proklamacijama ne uspijevamo pobuditi dovoljno interesa, organiziramo javne manifestacije, demonstracije, straže upozorenja, međunarodne konferencije ili skrećemo pažnju spektakularnim akcijama za ljudska prava.

Povijest i strukture: Društvo za ugrožene narode razvilo se iz „Akcije Pomoć za Bijafru“. Tu građansku inicijativu protiv genocida u Bijafri, današnjoj Nigeriji, pokrenuli su 1968. godine u Hamburgu Tilman Zülch i Klaus Guercke. Iz nje se 1970. godine razvilo Društvo za ugrožene narode. Danas je Göttingen sjedište našeg saveznog ureda. Naša organizacija za ljudska prava ima sekcije u Austriji, Bosni i Hercegovini, Švicarskoj, Južnom Tirolu (Italija), Luksemburgu, Čileu i Kurdistanu (Irak). Predstavnici Društva za ugrožene narode nalaze se i u Nizozemskoj, Prištini (Kosovo) i Njujorku. Sva naša predstavništva udružena su u Društvo za ugrožene narode - internacional sa sjedištem u Luksemburgu.

Molimo Vašu pomoć: Naš rad za ljudska prava ugroženih manjina financiramo gotovo isključivo iz priloga i donacija naših članova i pomagača. Na taj smo način neovisni o vladama, političkim partijama i uticajnim firmama. Taj princip nam je važan jer ne želimo biti ovisni o bilo kojoj instituciji, niti imati obzira prema bilo kome. “Diplomatiji nečinjenja” u radu za ljudska prava nema mjesta, jer onaj ko oklijeva i pravi ustupke riskira često ljudske živote!


NA VRH STRANICE