ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ












FILOZOFIJA
KONTINUUMA


ORBUS Belgium
 


ETNONACIONALIZAM KAO BOLEST:

DA ili NE

Na marginama dviju knjiga Dušana Kecmanovića

dr Esad Bajtal


Ono što fascinira kod čitanja (uprkos njihovoj socijalno aktualnoj i politički vrlo osjetljivoj problematici) knjiga[1] akademika Dušana Kecmanovića (ANUBiH), jeste znanstvena smirenost, analitičnost i neostrašćenost retorike kojom autor opisuje i ispisuje svoja i naša bolna ratna iskustva u bliskom susretu sa primitivizmom pomamnog i agresivno-raskalašenog etnonacionalizma devedestih godina prošlog stoljeća.

Onog etnonacionalizma koji je sebi, u svojoj nadmenoj samodovoljnosti, dao za pravo da nam okrutno sudi, uzima živote, spaljuje prošlost i uzurpira budućnost.

Kako o tom i takvom zlu, nakon svega, misliti, govoriti i pisati bez zlobe?

Da li je to moguće?

Ove knjige govore da jeste.

Ne pristajući na spiralu zla prof. Kecmanović se, u izazovnim opisima ljudskog i društvenog besmisla, manirom krajnje discipliniranog znanstvenog uma, zaustavlja i zadržava na onom ostenzivnom, pokazujućem. Čini to analitički hladno: bez komentara; bez glagola; bez pridjeva, bez atributa. Poput ogledala koje sve kazuje time što šutke i uvjerljivo – reflektuje Svijet izvan sebe.

Na taj način čitaocu je ostavljena puna sloboda da (bez prisile bilo kakve sugestije autora), pročitanom dâ smisao i značenje sopstvenog razumijevanja. I upravo stoga ovdje nastaje hermeneutička dilema. Kako izabrati između estetskog i etičkog značenja Kecmanovićeve svjesno ili nesvjesno podastrte pedagoške heuristike.


Da budem jasniji:

Ne znam da li da to Kecmanovićevo ostajanje u stavu ostenzivnog, i samopokazujućeg interpretiram kao estetski (lijep) ili kao etički (moralan) gest.


Ili možda, i kao estetski, i kao etički – istovremeno.

Ali znam nešto drugo.

Znam da je i u jednom, i u drugom slučaju taj gest i pedagoški i spisateljski (dakle dvostruko), uzoran. Jer, «mudrost ne stanuje samo u jednoj kući», kaže afrička narodna poslovica.

Upravo taj kecmanovićevski specifikum priziva i asocijativno podsjeća na jednu misao Slavka Gruma (slovenački ekspresionista prve polovine XX stoljeća), koji kaže da svako ima neku osobitost zbog koje bi smo ga morali više cijeniti od drugih ljudi. Kod Kecmanovića je to, upravo navedena ostenzivna sabranost i smirenost u analitički dosljednom iskazu.

Moram priznati:

Ni hladnije glave, ni odmjerenijeg jezika, u raspravama ove vrste na našim prostorima nisam sreo (resp. čitao). Kecmanović piše buddhistički trezveno; kao najbolji đak prosvijetljenog Gotame Buddhe.

I to je ono što od njega treba učiti.

Na kakve samo sjajne gluposti, uredno ih komentarišući, logički raskrinkavajući i ne slažući se s njima, ostaje savršeno miran i akademski uzdržan, najbolje se može vidjeti u podužem polemičkom tekstu pod naslovom «Impresionistička karakterologija Jovana Marića» (str. 433 do 473; format stranice 22 cm). (Upravo zato, podrazumijevajući pod ovim «vidjeti» direktni čitalački uvid, ostavljam čitaoca bez ikakvog komentara). Inače, u ovdje prezentiranim Kecmanovićevim knjigama, ništa od onoga što savremeni svjetski istraživači i teoretičari, posljednjih godina, problematiziraju na ovu temu – nije izostavljeno.

I ne radi se samo o pukoj prezentaciji (u formi pukih citata, npr.) nego, i prije svega, o podsticajnom dijalogu što ga akademik Kecmanović vodi sa izdancima posljednjih psihijatrijskih, socijalnopsiholoških, socioloških i filozofskih spoznaja na temu etnonacionalizma. Osim imena svjetskih klasika poput psihoanalitičara: Sigmunda Freuda, Carla Gustava Junga, Ericha Fromma, zatim antropologinje Ruth Benedikt filozofa Theodora W. Adorna, sociologa Emile Durkheima, tu je i čitav niz savremenika koji, skoro da nisu (ili, zaista još nisu), ozbiljno ušli u našu stručnu (bh) literaturu.

Kao naprimjer: Georges Devereux, Francois Laplantine, Ernst Simmel, Catherine Frost, Primo Levi, Amin Malouf..., i mnogi drugi.

Sve to predstavlja dovoljan razlog da se u raspravljanju etnoproblematike i još uvijek aktualne etnopolitike na Balkanu, ali i u sagledavanju bilo kakvih naših bosanskohercegovačkih društvenih, političkih, egzistencijalnih ili kulturnih prilika i neprilika, objektivno više ne može ići pored i ispod ovih Kecmanovićevih nalaza. Ove knjige postaju validan referentni okvir za sve one koji sebe i svoju društvenu zadaću shvataju ljudski i profesionalno ozbiljno. I u tome je njihova edukativno-praktična vrijednost.

Međutim, uprkos nespornih teorijsko-praktičnih dometa ovih knjigâ, moram reći da one u svom aksiološkom dijelu nose i one elemente koji nagone na idejno-kritičko promišljanje i neslaganje sa nekim stavovima prof. Kecmanovića. I zato, u nastavku napuštam čisto psihijatrijski, i ulazim, u meni bliži, filozofsko-fenomenološki diskurs kazivanja.

O čemu je riječ?

Za razliku od akademika Kecmanovića koji osporava Jungovu (C.G. Jung) tezu o postojanju kolektivnog ludila, ja vjerujem da ono realno postoji. Neka vrsta kolektivnog ludila na socijalnoj bh sceni egzistira već nekih petnaestak godina.

A u najbližem bh okruženju i punih dvadeset.

Da budem precizan:

Prvo, iskreno mislim, i duboko vjerujem, da je etnonacionalizam sam po sebi vrsta kolektivne bolesti (resp. ludila)!

Drugo, ako već implicite ili eksplicite egzistira teza o kolektivnom zdravlju, onda logički dosljedno valja pitati – zašto bi teza o kolektivnoj bolesti bila manje uvjerljiva? Ili manje prihvatljiva. Moje je pitanje iskustveno i lično motivirano, a oslanja se izravno na sve ono što sam posljednjih petnaestak godina Ovdje lično vidio, čuo i doživio.

Treće, protekli rat, u svojoj neshvatljivo iracionalnoj brutalnosti, za sve nas, koji smo ga direktno osjetili, pro-živjeli i pre-živjeli, predstavlja najpregnantniji izraz tog kolektivnog ludila. Masovno ubijanje, silovanje, rušenje, pljačkanje, paljenje, ponižavanje nemoćnih i nedužnih, vršeno je – u ime, i sa odobravanjem etnosa!

Šta je tu normalno?

I šta je tu zdravo?

U svojoj etničkoj pomami ovaj etno-rat se (baš kao i Drugi svjetski 1941.–1945.), okomio na Drugog i Druge samo zato što su, u nečem, različiti i drugačiji. I sve pod krinkom odbrane vjere i nacije. Stoga, da sve to, u korist vlastite teze, izrazim trenutno važećim i idejno pomodnim jezikom, jezikom naše (u ratu, i ratom), naglo sakralizirane i theologizirane stvarnosti. Ako je sve Božija volja, kako to hoće taj jezik, onda, i sve naše klero-, etno-, kulturne- ... i druge razlike, nisu ništa drugo do izraz upravo Te volje.

Kako je onda moguće, da protiv tih bogomdanih razlika kolektivno ustaju baš kleronacionalisti, dakle, oni koji se svakodnevno, javno, čak pozerski naglašeno, u ime «svog kolektiva», a onda i svi kolektivno, pozivaju na Boga.

Zar to nije ludilo?

I te kakvo!

Ali, da ne idem dalje!

Dajem riječ nekom dovoljno pozvanom i uz to (iz razloga logičke uvjerljivosti navedenog primjera) nekom izvan Bosne. Radi se o njemačkom franjevcu i pjesniku Heribartu Arensu, koji u pjesmi Ljudsko dostojanstvo i ljudska prava kaže ovako:

Da se nisi prevario, Bože, kada si stvorio ljude u
različitosti
Nisi li nas mogao stvoriti malo sličnije

sve iste kože,
najbolje bijele

sve istog jezika
najbolje njemačkog

sve iste vjere
najbolje kršćanske

sve istih vrednota,
najbolje naših?

To bi nam tako odgovaralo u našoj
ograničenosti!

Ali to Bogu ne odgovara...
On je mnogostruk, mnogostrukost u osobi
koja se odražava u mnogostrukosti osoba,
naroda, kultura,
u mnogostrukosti stvorenoga.

Takva je raznolikost temeljno pravo,
temeljno dostojanstvo čovjeka
jer, ono je kao Bog...

Raznolikost je bogata,
lijepa, osvježavajuća,
poticajna, oslobađajuća,
oživljujuća, dopunjujuća –
nebeska: kao Bog.


I zato:
pusti drugoga da bude drugačiji.
To je njegovo pravo.
To je njegovo dostojanstvo.

U tome se ogleda Bog!
 

Po meni, samo je ovo Božije i Arensovo pravo na razliku normalno i zdravo.
Sve drugo je bolest i ludilo.


Bez obzira da li se izražava individualno ili kolektivno.

U Njemačkoj tridesetih ili Ovdje devedesetih.

Međutim, kako sada stvari stoje, ovdašnje budale nisu budale samo zato jer ih ima više. Istovremeno, s druge strane (tako izgleda, i tako važi, kao pesudopatriotsko pravilo ponašanja), budala je svako onaj čija se pamet ne poklapa s ludilom te (kolektivne) većine.

Ja ne pristajem na to.

Jer,

Ako su ovdašnje politike bolesne, a jesu;
ako su ovdašnje politike lude, a jesu;
i ako je ovdašnja vlast legalna, a jest,
(jer je na prijesto došla glasovima naroda),
onda je i taj narod lud.

Ukratko:
Ovdašnji vlastodršci, ponavljajući onu lucidnu dosjetku Marka Twain-a, i zadovoljno trljajući ruke, i mogu mirne duše da likuju:

Budimo zahvalni budalama.

Da ih nije bilo, mi ne bismo uspjeli!

Upravo zato, jedna budućnosno edukativna, pedagoški intonirana knjiga o našem kolektivnom ludilu (tačnije:ludilima), dobro bi nam došla. Razmišljam o tome da je napišem.
Ako se to jednog dana dogodi, biću zahvalan akademiku Kecmanoviću za plodan podsticaj koji mi je dao upravo ovim, svojim, više nego izvrsnim knjigama.


[1] a) Dušan Kecmanović: DA LI SMO SIŠLI S UMA ILI DOKAŽI DA SI SRBIN (podnaslov: O etnonacionalizmu i o nama), izd. Sremski Karlovci, 2006;
b) Miloš Jevtić: MATICE DUŠANA KECMANOVIĆA, Beograd, 2006.
Zajedno sa bh akademikom Vladimirom Premecom, sarajevskim psihijatrom dr Borom Đukanovićem, te piscem Seadom Fetahagićem, potpisnik ovog teksta je bio jedan od promotora navedenih izdanja u prostorima galerije Collegium Artisticum (Skenderija, Sarajevo) 14. juna 2006. godine.


14.01.2007.

NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA



Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 24.06.20065. - Last modified: 15.01.2010.