ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ








FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 




Gubitak nacionalnog identiteta

Piše: Hamdo Čamo



Svaka vlast dolaskom na vladarsko prijestolje postaje neodvojivi dio historijske zbilje obilježavajući je društvenim promjenama i pečatom vremena svoje vladavine. Svaka od njih, dolaskom na tron vlasti počinje sa društvenim preobražajima od kojih jedne ostaju 'u narodu zapamćene', druge manje ili nikako uspješne, same hite zaboravu. Od svih historijskih vlasti nijedna ne biva prezrena i potiskivana u ambis zaborava toliko, kao neuspješna vlast za čije vladavine dolazi do gubitka nacionalnog identiteta. Narod zna i vidi kada je prevaren i zato je njegova kazna, kazna zaborava - strašna.

Potraga za identitetom stara je priča. Prisutne su mnoge teorije kada i kako nastaje nacija, kada i kako nastaje i prestaje nacionalni identitet. Mnoge od tih teorija već su prošlost začinjena najnovijim spoznajama u kojima su tradicija i kultura daleko jači vezivni materijal, čak od jezika, teritorijalne kontrole pa i nacionalne svijesti kao najznačajnijih parametara utvrđivanja osnovnih konstitucionalnih elemenata nacije. Kao što ćemo vidjeti identitet može biti prototip ali i stereotip, može biti konstanta, ali i varijabla. Razlozi za to su mnogostruki, često pitanje neodgovornosti, neznanja, trenutka, nesreće, pa i naivnosti, od kojih na kraju nijedno ne oslobađa od uzročno-posljedične odgovornosti - institucionalne, društvene, ali i pojedinačne.



Foto: Ilustracija

O identitetu naroda u Bosni i Hercegovini

Kada je riječ o samosvjesnosti postojanja, za razliku od često prebučnih nadimanja u okruženju, u Bosni i Hercegovini samosvjesnost svog postojanja akceptirana je u miru i tišini, često obavijana velom bića vlastite intimnosti, svojstvene Bosni i skromnosti njenih ljudi, zbog koje u većini narod i danas u Bosni i Hercegovini manje pažnje poklanja najzornijim nacionalnim obilježjima - u središtu Evrope – u prostornom epicentru svog historijskog tisućljetnog postojanja. Samo po tome Bosna i Hercegovina je jedinstvena zemlja u svijetu. Bosanski identitet je postojao onako, kao i svih onih teških pet stotina godina pod turskom vlašću, oslikanih u srcu svakog iskrenog Bosanca, riječima mladog Husein-kapetana Gradaščevića. Sultan mu 1831. godine - kada je uvidio da nije uspio da ga pridobije nagradama, činovima, visokim namjesništvom – preko svog beglerbega upućuje riječi: „Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjak. Gineš za državu koja nikad nije postojala - niti će. Na to mu Husein hladno odgovara:"Ima Bosne, beglerbeže i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i ako Bog da, biti će i poslije vas!" Čudi da i danas postoje snage, kao i one prije, oslikane u likovima Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića, koje veličaju i podržavaju turske osvajače oslikane kroz riječi beglerbega, a ne ljude oslikane kroz mladog borca za samostalnost i autonomiju Bosne i Hercegovine. Još čudnije je postojanje snaga koje sliku turskih osvajača danas podržavaju u javnom, političkom i vjerskom životu, da takve biraju i podržavaju, kako u institucijama vlasti, tako do i van njih. To je samo jedna strana medalje duboke podijeljenosti društvenog bića muslimana u Bosni i Hercegovini. Teško je pojmiti, vjerovatno jedinstvenu pojavu u svijetu, svojstvenu Bosni i Hercegovini. Postojanje snaga-čuvara koje veličaju srednjovjekovne okupacione snage, bivše kabadahije i vladare, veličajući ih pjesmom, veličajući ih molitvom, čuvajući ih imenom, ugrađujući ih pomenom, dok vlastitim vladarima, najvećim sinovima Bosne u širem smislu - osim historije - nema ni pomena, gubeći na takav način iz vida bosanski ponos, gubeći osjećaj i vlastiti identitet. Čovjek se upita, je li riječ o pravim i istinskim Bosancima i Bošnjacima ili građanima koji se prije uklapaju u sliku i priliku nekih drugih, stranih zemalja.

"Zemlja zvana Bosna nesretna je zemlja koju ne vrijedi osvajati, jos manje držati, ali se može podnijeti kao prijateljska. Time nam ne bi smetala, a služila bi bar kao sigurno konačište na prolazu. Ona nije kraljevstvo u našem smislu. Kralj je sprdnja poludivlje baronijade. Gospoda strepe jedan od drugog. Puk fanatično mrzi i kralja i barune. Sa četiri strane, Vama već poznati aspiranti - podmeću, izazivaju, napadaju i otimaju. Ovo je zemlja suza, pokolja i užasa. A lica ovog svijeta su mirna, razgovor se vodi sporo i o prošlosti se govori s ponosom, a o budućnosti s nadom", u „Uhodama“ će napisati Derviš Sušić.

Historijski identitet Bosne i njenih stanovnika nametaće silom prilika slične teme u književnom diskursu, u čijem svjetlu je važno naglasiti, često dijametralno pogrešno interpretiranje navoda od stvarne namjere većine autora. Identitet Bosne i Hercegovine u Srednjem vijeku Identitet Bosne i Hercegovine sačuvan je i u najmračnijem vijeku kada pojedine zemlje u okolju zakonskim regulama omogućuju fizičko uništenje 'svega što se razlikuje', napose vjere bogumilske.

„Da bi se bosansko srednjovjekovlje sagledalo u cjelini, prije svega treba imati u vidu državnost srednjovjekovne Bosne koja se ogleda u jasno omeđenom državnom teritoriju, domaćoj vladarskoj

dinastiji i njihovoj vladarskoj ideologiji, političkim tijelima, odnosno državnom aparatu, te međunarodnim odnosima Bosne sa susjedima i drugim evropskim zemljama. Uz to, ne manje važna je specifična kultura i umjetnost, kulturna baština i duhovnost. Polazeći od činjenice da su prostor i vrijeme dvije osnovne historijske dimenzije, uz utvrđivanje vremena trajanja, pitanje prostora je prva važna komponenta u određivanju osobenosti bosanskog srednjovjekovlja. "Napisaće Vesna Mušeta-Aščerić u "Ulozi bosanskog srednjovjekovlja u izgradnji bosanskohercegovačkog identiteta".

"Period od VII do IX stoljeća najznačajniji je period u historiji južnoslavenskih naroda, pa i Bosne. To je period uspostavljanja stalne političke vlasti, odnosno period formiranja samostalnih država. Bosna je u ranom srednjem vijeku imala organizovanu stalnu političku vlast kao i drugi Slaveni, najprije u okviru Avarskog carstva, a od kraja VIII stoljeća kroz posve samostalan politički razvoj.2 Dakle, početak bosanskog srednjovjekovlja treba staviti u vremenski okvir koji započinje sa VII stoljećem, a ne X stoljećem, kako se do sada uzimalo, a završava krajem XVI stoljeća, kada su Osmanlije osvojile cjelokupni društveni prostor srednjovjekovne Bosne", napisaće Nada Klaić u "Srednjovjekovnoj Bosni", Zagreb 1994, 27.

Duga kulturno-politička tradicija također je bitno utjecala na formiranje ovog prostora kao zasebnog, pa se jedna od osnovnih crta bosanskog srednjovjekovlja ogleda u naslijeđenosti i kontinuitetu. Naime, u temelje bosanskog srednjovjekovlja, pored slavenske, ugrađena je ilirska i avarska baština.


Ko su onda stanovnici srednjovjekovne Bosne i kako se oni nazivaju?

U latinskim i ćirilskim izvorima za stanovnike srednjovjekovne Bosne pojavljuje se naziv Bosnenses i Bošnjanin. Zanimljivo je tumačenje nekih autora o nazivu Bošnjanin. Naziv Bošnjanin za T. Raukara ima sadržajno slojevit opseg koji je odraz društvene i državne samostalnosti srednjovjekovne Bosne. Prije svega, po njemu taj termin označava vjersku pripadnost Crkvi bosanskoj, potom je to obilježje za bosansku vlastelu, odnosno staleško obilježje i na kraju, to je pripadnost koja je uključivala svakog stanovnika Bosne bez obzira na njegovu stalešku ili vjersku pripadnost. Dakle, termin Bošnjanin, po ovom autoru, označavao je izrazito teritorijalnu, ali ne i etničku pripadnost. Autor također ističe da je državna i vjerska zasebnost srednjovjekovne Bosne pojačavala upotrebu bosanskog imena, ali da “nije bilo kriterijem narodnosne pripadnosti”, napisaće Tomislav Raukar u "Hrvatskom srednjovjekovlju."

"Svijest o političkoj i društvenoj zasebnosti, kao i zasebnoj etničkoj pripadnosti, međutim, bila je prisutna kod stanovnika srednjovjekovne Bosne. “Srednjovjekovni Bosanci se nigdje njezina imena ne odriču (Bosne), niti se zaklanjaju iza slavenske pripadnosti, šta više, oni svoje bošnjaštvo svugdje samosvjesno ističu i zapisuju", napisaće Marko Šunjić u "Bosna i Venecija, odnosi u XIV i XV st."

Čak i uz imena robova kupljenih u Bosni redovno je zabilježeno da su “de genere et natione Bossinensium”. Dok “svijest o pripadnosti zajedničkom pojmu hrvatskog naroda u sklopu srednjovjekovnog društvenog ustrojstva još nije mogla postati općom za glavninu ljudi na hrvatskom prostoru, pa će se to zbiti tek u razdoblju nacionalne integracije”, (napisaće T. Raukar, "Hrvatsko srednjovjekovlje"), u srednjovjekovnoj Bosni je situacija bila obrnuta. Isto tako, dok se ime hrvatske jezgre nije uspjelo proširiti na cjelokupnom prostoru koji je ušao u sastav hrvatske države, uostalom kao i kod istočnih susjeda, dotle je u Bosni tokom srednjeg vijeka bosansko ime obuhvatalo cjelokupan politički prostor.

Zašto bosanska etnička pripadnost nestaje u XIX stoljeću – “zasluga” pripada romantičarskim gledištima i nacionalnim homogenizacijama naših susjeda u okviru kojih je nestajao bosanski duh.

Kada je riječ o zasebnosti političkog prostora, treba naglasiti da je samostalni politički razvoj srednjovjekovna Bosna započela u VII stoljeću i nisu ga prekinuli ni Hrvati ni Srbi svojim dolaskom potkraj VIII stoljeća na svoj današnji etnički prostor. U vezi s tim, zanimljivo je mišljenje T. Raukara koji u okviru razmatranja rubnih područja srednjovjekovne Hrvatske uz Istru i Dubrovnik ubraja i Bosnu. Međutim od ovih prethodnih “među rubna područja koja su stvarala širi društveni prostor hrvatskog srednjovjekovlja, Bosna se temeljito razlikovala bitnim značajkama: državnom i dinastičkom samostalnošću, te društvenom i vjerskom zasebnošću.”

Najznačajniji izvori za dokazivanje državne i dinastičke samostalnosti srednjovjekovne Bosne, pored pisanih dokumenata, jesu politički simboli moći. Na to ukazuje jasan heraldički sistem koji je posjedovala srednjovjekovna Bosna. Bosanski kraljevi posjedovali su krunu i grb, dva značajna politička simbola moći, napisaće uz pomen Jukića Srećko Džaja u Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije."


Identitet Bosne i Hercegovine u periodu vladavine Habzburške monarhije

Nakon velikog poraza Mađara u borbi protiv Turaka na Mohačkom polju 1526. godine Habzburgovci su postali kraljevi Ugarske u kontinuitetu (tj. tokom naredne 392 godine), a samim tim i značajan činilac u odnosu prema zapadnom Balkanu. Međutim, tek nakon Bečkog rata (1683-1699) oni su zadobili ključne dijelove nekadašnjeg Ugarskog Kraljevstva, te tako u pravom smislu stekli mogućnost verifikacije intencija koje su u prethodnih 170 godina u osnovi postojale samo na papiru. Zapravo, politički fenomen poznat kasnije pod imenom “Istočno pitanje” počeo je za Habzburgovce u pravom smislu od 1526. godine. Naime, još od 1138. godine u ugarskim poveljama

Bosna se pojavljivala u službenoj titulaturi ugarskih kraljeva", (Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću. Sarajevo: 1973, 141.), tako da su još od tog vremena postojale ugarske pretenzije na Bosnu, i praksa po kojoj su bosanski vladari uvijek tretirani kao vazali ugarskih kraljeva. Međutim, relativnost hronološkog i teritorijalnog “rasprostiranja” Habzburške Monarhije svakako ima adekvatnog konkurenta u ekvivalentnoj relativnosti Bosne i Hercegovine, piše Boro Bronza u "Habzburškoj percepciji identiteta Bosne i Hercegovine."

Dolaskom Osmanlija u drugoj polovini XV vijeka, i nestankom suvereniteta srednjovjekovne Bosne, i Bosna i Hercegovina, kao geografske regije, sa čvrsto formiranim imenima (naročito Bosna), ali ne i granicama (opet naročito Bosna), bile su uključene u nove osmanlijske teritorijalno-upravne jedinice – sandžake, a od 1580. Godine objedinjene u novostvorenom Bosanskom pašaluku. Kao i srednjovjekovna država Bosna, Bosanski pašaluk je često mijenjao svoje granice, što je najčešće bilo posljedica ratova, ali ponekad i rutinskih administrativnih reformi u osmanskom upravnom sistemu", napisaće Sima Ćirković u "Istoriji srednjovjekovne bosanske države", Beograd 1964, 42;

Percepcija Habzburške Monarhije po pitanju Bosne i Hercegovine po pravilu se svodi na granice koje su nastale upravo u Sremskim Karlovcima 1699, iako to uopšte nije precizno, a ni naučno opravdano.

Iako su Habzburgovci krajem XVI i kasnije tokom XVII vijeka djelovali prema prostoru Bosne i Hercegovine u okviru Dugog rata (1593-1606), kao i posredno preko institucija Franjevačke provincije Bosne srebrene, nije bilo značajnijih direktnih implikacija habzburške politike prema tom prostoru do početka Bečkog rata (1683-1699), kada su Habzburgovci, faktički, prvi put nakon XVI vijeka u pravom smislu stupili na tlo Bosne i Hercegovine.

Novostvoreni uslovi za totalnu ofanzivu Habzburgovaca u dubinu osmanske teritorije poslije više od 150 godina reaktivirali su ideološki koncept nasljeđa ugarskih vladara i s tim u vezi i, za Habzburgovce, neopozivo pravo na Bosnu i Hercegovinu. Crkveni prelati su upravo tokom krizne 1683. godine u Beču održavali propovijedi stanovništvu o pravu Austrije na ugarsku krunu s kojom je neraskidivo povezano devet različitih zemalja, a među njima i Bosna. Prilikom pokušaja Mlečana da 1684. godine u toku rata protiv Osmanlija prodru s juga u Bosnu i Hercegovinu, Austrijanci su ih zaustavili političkim pritiskom, ističući svoje istorijsko pravo na Bosnu koje imaju kao kraljevi Ugarske.8 Doduše, to nije spriječilo Mlečane, odnosno uskoke koji su se nalazili na njihovoj teritoriji, da tokom rata prodiru u Hercegovinu s juga, te da ističu svoje pretenzije prema području koje je graničilo s prostorom Mletačke Republike.

Uz Bosnu i Hercegovinu, Habzburgovci su, koristeći instituciju nasljeđa prava mađarskih kraljeva, lako proširili svoje pretenzije i na druge teritorije Osmanskog Carstva na Balkanu. Ideološka ekspanzija habzburške dinastije ušla je već sredinom XVII vijeka u novu fazu. U vladarskoj titulaturi Habzburgovci su se, od vremena Ferdinanda III (1637-1657), predstavljali i kao kraljevi Bugarske, te su tako i u tom kontekstu zaokružili svoje ambicije prema još većim prostorima Balkanskog poluostrva. U tom kontekstu treba shvatiti i uzimanje Dubrovačke Republike pod zvaničnu zaštitu od strane Leopolda I već u ranoj fazi Bečkog rata, 20. avgusta 1684.

Sam rat je doveo do privremenog habzburškog osvajanja nekih gradova južno od Une i Save,9 a donio je i nekoliko vrlo dramatičnih upada habzburških trupa u dubinu Bosanskog pašaluka, pri čemu se posebno isticao prodor Eugena Savojskog do Sarajeva, oktobra 1697. Međutim, evropska geopolitička konstelacija, kao i obostrana izmorenost protivnika, naveli su zaraćene strane na preliminarne mirovne pregovore tokom 1698. godine. S obzirom da je na Mirovnom kongresu u Sremskim Karlovcima 1699. godine odlučeno da rijeke Sava i Una postanu nove granice, Austrija je morala evakuisati sve teritorije koje je tokom rata osvojila na desnim obalama tih rijeka. Tako je poslije 1699. godine granica Bosanskog pašaluka na sjeveru i sjeverozapadu bila svedena na Unu i Savu. Takvo stanje se, međutim, nije dugo održalo, jer je bilo sasvim jasno da Habzburgovci ne namjeravaju svoju ekspanziju prema jugoistoku zaustaviti samo na tome. Iako su na prostoru Slavonije osvojili značajne dijelove Bosanskog pašaluka, njegov pretežni dio, južno od Save i Une, i dalje je bio vrlo primamljiv cilj, a srednjovjekovne predstave o geografiji Bosne i Hercegovine, te o istorijskom pravu na te pokrajine neprestano su ih navodile na nove pokušaje, uz sasvim izvjesnu činjenicu drastičnog slabljenja vojne moći Osmanskog Carstva.

Na čelu austrijske komisije za razgraničenje nalazio se grof Ferdinand Marsigli iz Bolonje. Uz grofa Marsiglia u komisiji za razgraničenje, po odlukama Mirovnog kongresa, tokom nekoliko mjeseci 1699, te opet i 1700. godine, nalazio se i Pavao Riter Vitezović (1652-1713), koji je u komisiji bio u svojstvu posebnog predstavnika hrvatskih staleža. Uloga Pavla Vitezovića, inače carskog savjetnika i podžupana Like i Krbave, a i njegovih političkih koncepcija u godinama na raskršću XVII i XVIII vijeka, bila je od posebnog značaja i za cjelokupno habzburško poimanje Bosne, Hercegovine i zapadnog Balkana, jer je on anticipirao proširenje habzburške vlasti na cijelo to područje, u okviru svojih zamisli o “oživljavanju Hrvatske”, što je posebno došlo do izražaja u njegovom djelu „Croatia rediviva“ iz 1700. godine.

Na primjeru ličnosti Pavla Ritera Vitezovića ilustrativno se uočava slojevitost habzburške politike prema prostoru Bosne i Hercegovine. Habzburška dinastija je imala svoje vladarske interese, koji su se u ovdje posmatranom vremenu još uvijek temeljili na srednjovjekovnim predstavama o apsolutnosti božanskog porijekla vlasti vladara. Međutim, posebnu kompleksnost u intencije globalne habzburške politike prema prostoru Osmanskog Carstva unosila je složena nacionalna struktura same Monarhije.Habzburška Monarhija nikad nije uspjela provesti efikasnu državnu centralizaciju, niti je imala političke potencijale za takvu akciju.

Rat 1716-1718. donio je novo suparništvo Austrije i Venecije oko prostora zapadne Bosne i drugih dijelova Bosanskog pašaluka.

Austrija je vrlo ambiciozno pristupila pregovorima, nastojeći da na razne načine dobije još mnogo više od onog što je osvojila tokom rata. Karlo VI je svom vojskovođi Eugenu naredio da se tokom pregovora na sve načine pokuša domoći Bihaća, koji je austrijski car smatrao za “ključ Bosne” i svojevrsni garant da će u nekom narednom ratu osvojiti cijeli Bosanski pašaluk. Do Austrijanaca su čak došle vijesti po kojima bi navodno Turska bila spremna da se na račun Austrije odrekne cijelog Bosanskog pašaluka i jednog dijela jadranske obale, ako bi joj bili vraćeni Beograd i sjeverna Srbija.

Primarne posljedice Mirovnog ugovora za Austriju i njenu politiku prema prostoru Bosanskog pašaluka ogledale su se u austrijskom prisvajanju najsjevernijeg pojasa prostora Bosne, što je bilo posebno fiksirano četvrtim, petim i šestim članom. Četvrti član Mirovnog ugovora je posebno govorio o granici na Uni, pri ušću u Savu, s naglaskom na predaju Dubice i Jasenovca Habzburškoj Monarhiji, kao i svih riječnih ostrva koja su postojala na potezu Une od Novog do ušća u Savu. Peti član je govorio o granici oko Novog, odnosno o povratku teritorija pod vlast Austrije, kako je to bilo prije razgraničenja koje je konačno provedeno 1703. godine. Šesti član Mirovnog ugovora je govorio o pomjeranju granice koja je nakon 1699. godine išla rijekom Savom na prostor južno od rijeke, a udaljenost granične linije je varirala u zavisnosti od okolnosti. Austrija je dobila značajan niz utvrđenja i palanki u najsjevernijem pojasu Bosanskog pašaluka. Habzburgovcima su pripali Bijeljina, Brčko, Brod, Kobaš, (stari) Jasenovac, (stara) Dubica, Kostajnica, Novi Novi i Furjan, te na liniji od Novog do Bijeljine pojas zemljišta južno od Une i Save, u prosječnoj širini od 15 kilometara. Na istoku se ta širina povećavala, pa je na potezu kod Bijeljine, u blizini Drine, iznosila i preko 30 kilometara. Tako je Habzburška Monarhija prvi put nakon prve polovine XVI vijeka došla u posjed teritorija južno od Save i Une. To je bila značajna činjenica za perspektivu austrijske politike prema prostoru Bosanskog pašaluka, jer Bosna je na sjeveru bila lišena jedne prirodne granice-fortifikacije.

Habzburška percepcija prostora Bosne i Hercegovine krajem XVII i početkom XVIII vijeka nije bila precizno izbalansirana i zaokružena. Sam taj prostor Habzburgovci nisu značajno odvajali od globalnog osmanskog konglomerata, niti su, u svojim tadašnjim ekspanzionističkim planovima, nastojali da se domognu isključivo njega. Njihove pretenzije bile su znatno šire, iako su objektivne mogućnosti za ostvarenje takvih planova bile neuporedivo skromnije.


Gubitak nacionalnog identiteta i pomoć terorizmu

Liste domaćih ljudi nadahnutih i odanih centrima patriotizma susjednih zemalja kroz historiju podugačke su i samo zbog toga ih ne treba otvarati. Rane su prisutne u vrijeme kada se može govoriti o Petoj koloni u vlastitim redovima, bolesti od koje nisu imune ni najmoćnije države svijeta.

Uprkos mijenjanju državnih obilježja, zastava, himni, novca, granica - danas, poslije svih stoljeća od kojih su mnoga bila presudna u očuvanju bića bh. identiteta - pojavljuje se problem nepoznat i nov raznolikom, otvorenom i jednom od najtolerantnijih društava na Balkanu, društvu Bosne i Hercegovine. Obzirom da se dio sve naglašenijeg problema događa pored drugih, također kod Bošnjaka islamske vjeroispovjesti, oni su prvi i najpozvaniji da se bez straha suoče sa njim. Transparentnost suočavanja i suočavanja na vrijeme, najbolji je put, način i lijek.

Aktivnosti islamskih vjerskih ogranaka u ogledalu pozivanja, potpore i odlazaka bh. mladića na ratna poprišta u druge zemlje svijeta dokaz su zakazivanja cjelokupnog društvenog sistema, time siguronosnog i obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini čija je struktura nadležnosti poznata. To je priča u kojoj su usljed gubitka nacionalnog identiteta mladih ljudi zakazale društvene i političke institucije. Kompenzacija gubitka nacionalnog identiteta završava često jačanjem konfesionalnog. U pojedinim državama već su sve glasniji zagovornici oduzimanja državljanstva osobama koje idu na ratišta širom svijeta, do onih koji zagovaraju pomoć na široj društvenoj i internacionalnoj osnovi.

Da je vehabizam postao otvorena prijetnja društvu, napose tradicionalnom obliku umjerenog islama u Bosni i Hercegovini, sa jedne strane govori o tome da taj pokret nije od jučer i da je on problem sa već izraslim korjenima što se može naslutiti već u samoj ideji zagovornika podjele Bosne i Hercegovine, podrške stvaranja, osim srpskog i hrvatskog dijela - također i tzv. muslimanskog dijela, države, kojem je sudeći po već poznatim dogovorima „namijenjen i dodijeljen centralni dio“ Bosne i Hercegovine. Sa druge pak strane, pokret tinjajućeg vehabizma bio je „prećutno podržavan“ u većini sredina, čak i od vlasti koja je upoznata sa problemom, do momenta kada je očigledno nadjačao i same državne institucije, pa i instituciju IZ u BiH stavljajući je u neugodno nemoćan položaj. Sve upućuje na „gubitak kontrole u procesu podrške“ koji je nekim čudom preživio posljeratno vrijeme. Pozivanje mladića na ratišta u druge zemlje radi otvorene vojne podrške terorizmu, kap je previše za malo društvo bosanskih muslimana, često uzornih pripadnika izrazito evropskog islama, koji ne kriju svoju tolerantnost i otvorenost prema svijetu u dosta iskrenom podržavanju različitosti kultura, ali i samosvjesnost svoje postojanosti na evropskom putu. Pojedinci koji su podržavali i danas podržavaju oblike islama protivnog umjerenom tradicionalnom islamu u BiH, moguće je još uvijek naći živahno prisutne u aktivnom političkom životu bh. zajednice, koji na nekom za zajednicu neobičnom putu danas, kao i u vrijeme godina agresije nisu usamljeni.

Široj javnosti se jednom moraju odgovoriti otvorena pitanja koja očigledno čekaju neka (ne)zgodnija vremena: Odakle mudžahedini i vehabije u Bosni i Hercegovini, kada i ko ih je doveo, čime i kojim putevima, ko ih je finansirao, ko im je dobavljao i dijelio oružje, na kraju, uz čije dopuštenje i ko im je dijelio državljanstva i pasoše? Zatim, uloga međunarodne zajednice koja je bila odgovorna za embargo i nadzor, uloga državnih, društvenih institucija, političkih stranaka i pojedinaca u toku i nakon agresije? Bijeg od ovih pitanja, koja nisu od jučer, bijeg je od odgovornosti koja nikako ne obuhvata odgovornost samo pojedinaca. Iznad svega to je važno i zbog očuvanja individualne prepoznatljivosti, kontinuiteta identiteta Bosne i Hercegovine.

Bibliografija:

- Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju II, Institut za historiju, Sarajevo 2011
- Boro Bronza, Habzburška percepcija identiteta Bosne i Hercegovine 1683-1718
- Uloga bosanskog srednjovjekovlja i izgradnji bosanskohercegovačkog identiteta, Vesna Mušeta-Aščerić, (Za novi pristup bosanskom srednjovjekovlju, naučni skup, Bosna i Hercegovina prije i poslije ZAVNOBiH-a (ur. Muhamed Filipović), Sarajevo: ANUBiH, Posebna izdanja, vol. CXXIV, 2007, 330.);
- Uhode, Derviš Sušić, Sarajevo 1971, str.5;
- Srednjovjekovna Bosna, Nada Klaić, Zagreb 1994, 27;
- Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: 1997, 285, 298. nap. 67.
- Marko Šunjić, Bosna i Venecija, odnosi u XIV i XV st. Sarajevo: 1996, 386.
- T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb, 1997, 520.
- Srećko M. Džaja, Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije. Sarajevo: Jukić, 15, 1985, 86, 90.
- V. Mušeta-Aščerić, Za novi pristup bosanskom srednjovjekovlju, 339.
- M. Šunjić, Bosna i Venecija, 385.
- Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk. Sarajevo: 1959, 60.
- Srećko Džaja u Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune, grba i biskupije."
- Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću. Sarajevo: 1973, 141.
- Sima Ćirković u "Istorjiji srednjovjekovne bosanske države", Beograd 1964, 42;
- E. Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka, 68.
- Avdo Sućeska, Specifičnosti državno-pravnog položaja Bosne pod Turcima. Godišnjak Pravnog fakulteta, IX, Sarajevo: 1961, 167-168.
- Hamdija Kreševljaković, Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Izabrana djela (knj. 1) Sarajevo: 1991, 80-151.
- Ahmed S. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine. Sarajevo: 1983, 147.
- Salih Sidki Hadžihuseinović-Muvekkit, Povijest Bosne, 1. Sarajevo: 1999, 443-626.
- Vedad Biščević, Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463-1878). Sarajevo: 2006, 219-314.
- Safvetbeg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.- 1850.). /reprint izdanje/ Sarajevo: 1989, 184-187.
- E. Pelidija, Banjalučki boj, 303-311.
- Omer Novljanin, Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739. (dvije neobjavljene), preveli i priredili dr. Fehim Nametak i dr. Lamija Hadžiosmanović, Zenica: 1994,.
- Državni arhiv u Dubrovniku, Lettere e commisioni di Ponente, 55, 19. 7. 1737. godine.
- E. Pelidija, Banjalučki boj, 296.
- Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka. Sarajevo: 1997, 301.
- E. Pelidija, Banjalučki boj 1737. godine u povijesti Bosne i Bošnjaka, 19.
- S. Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa, 111; V. Biščević, Bosanski namjesnici, 293.
- S. S. Hadžihuseinović-Muvekkit, Povijest Bosne, 591.
- M. Imamović, Historija Bošnjaka, 323.
- Hamdija Kreševljaković – Hamdija Kapidžić, Vojno-geografski opis Bosne pred dubički rat od 1785. godine. Sarajevo: 1957.
- Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1788-1812. Banja Luka: 1992, 119.


09.09.2014.



NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 09.09.201
4. - Last modified: 10.09.2014.