ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ








FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 




KLERO-ETNIZACIJA SVIJESTI

KAO IZDAJA MORALA

Esad Bajtal
 


Posmatran u povijesno-aksiološkoj ravni pojam građanskog društva apsorbuje u sebi bar dva morala: – moral industrijske i moral postindustrijske faze svog građanstvovanja.[1]

Ovaj drugi, postindustrijski model građanskog društva, praćen je nizom kulturnih transformacija, u pravcu snaženja spektra postmaterijalističkih vrijednosti. A to znači da sve veći broj građana primat materijalnog momenta pomjera u pravcu višeg kvaliteta života. Razni vidovi novoosvojenih sloboda kao izraz ličnih opredjeljenja individue, postaju priznate društvene vrijednosti. A samo društvo strukturira se kao niz najrazličitije uvezanih udruga građana. Snagom svoje uvezanosti te udruge izrastaju u jakog partnera vlade i institucija države, koji budno motreći na brojne tokove socijalnih i ekonomskih gibanja društvene zajednice, direktno utiče na kreiranje vladinih planova i odluka. Zahvaljujući tome, dotadašnji model apsolutne vlasti, i podaničkog morala, ustupaju mjesto moralu oslobođenja, kao moralu građanske inicijative, i demokratske participacije građana. Odnosno, anuliranjem ranije klasne podvojenosti, prestaju i nestaju razlozi interesno-političkog grupašenja, organiziranja i zbijanja građana na toj osnovi.

Nadklasno, nadnacionalno i izvanstranački utemeljeni pokreti građana (okupljeni oko univerzalnih vrijednosti ljudskih i građanskih prava), opiru se idejno-interesnoj manipulaciji vlasti. Umjesto toga, pod budnim okom kritički probuđenog građanstva vlast svakodnevno biva podvrgavana provjeri svog legitimiteta.

Bez političkih ambicija i motiva, rukovođeni samo poboljšanjem uslova rada i kvaliteta života, brojne građanske udruge okupljaju se oko univerzalno-civilizacijskih vrijednosti koje vode građanskoj emancipaciji i moralnom uspravljanju individue, odnosno transformaciji individue od pukog podanika do građanski osviješćenog pojedinca. To, pored ostalog vodi pravičnijoj preraspodjeli budžetskih resursa diktirajući nastanak "socijalne države". A njenom pojavom, pojavom socijalne države maligna dihotomija državadruštvo "gubi svoje uporište". Preciznije, građanskom emancipacijom širi se društveni prostor legitimnog djelovanja građana koji će stručna literatura nazvati "samoorganizacijom društva". I to je ono što moderno građansko društvo ima, a mi nemamo, a imamo  moralno pravo da imamo.


I upravo tu počinje komparativni dio naše priče.

Pošto takve građanske samoorganizacije ovdje još nema, o njoj, u svojoj podaničkoj poniženosti i obespravljenosti, koja zadire u samu srž našeg ljudskog dostojanstva, možemo samo da sanjamo. A bez ljudskog dostojanstva nema ni građana ni građanskog morala. Ima samo ispraznog moralisanja. Ovdje svi morališu, a ništa praktično ne poduzimaju: ni reisi ni kardinali; ni mitropoliti ni akademska zajednica; ni vlast ni opozicija ... Niko ništa. Svako, uprkos lijepoj javnoj priči, praktično slijedi samo svoj lični interes i gleda svog posla. Upravo te hipokrizijske priče bez pokrića, denunciraju nas kao građanski uspavano i moralno još neosviješteno društvo. Sama potreba za kontinuiranom moraliziranjem je dobar znak i svojevrsno priznanje da morala nema. Ili, još bolje, njihova "hipokrizija je počast koju prestup plača vrlini" (La Rochefoucauld).


Šta je konkretna posljedica toga?

Kontinuirano moralisanje uz odsustvo praktičnog morala, kao zbiljske solidarnosti sa socijalno ugroženima, porađa fenomen jeftinog funkcionalnog uklapanja u javni pseudomoralni diskurs. Otužan primjer tog udvoričko-funkcionalnog uklapanja mogli smo vidjeti tokom cijelog ramazana.  Dvije sarajevske (TV SA i TV Hayat), u okviru svog ramazanskog programa, iz noći u noć organizirale su bogate grupne večere (iftare) za pozvane i probrane goste. Naravno, umjesto gladnih i egzistencijalno poniženih etno-podanika, koji ih uredno plaćaju i gledaju (i kojima bi svaki dobar zalogaj dobro došao), u goste su pozivani podobni pojedinci sa estrade, filma, teatra, sporta, medija, te akademske i Islamske vjerske zajednice. Sve dobrostojeći i siti ljudi, što je bilo vidljivo već na prvi pogled. Našminkani, ispeglani i malograđanski uštogljeni, oni (svako veče druga grupa), zajedno sa patetično-servilnim voditeljicama, i vjerski očito neupućenim voditeljima, prate spremanje njima namijenjene bogate iftarske trpeze. Zahvaljujući kameri u super modernoj kuhinji sve to prate i TV gledaoci. Uz potanka kulinarska objašnjenja afirmiranih i specijalno angažiranih kuhara, gosti su, krajnje licemjerno i sa neviđenim patosom, ćaskali o svojim porodičnim ramazanima i zijafetskim soframa.

Idejno tempirana poruka TV gledalištu bila je nedvosmisleno jasna: Mi smo, oduvijek i baš ovako, uredno i gastronomski raskošno postili svoje ramazane. Za divno čudo, dojučerašnja klero-ideološki napadno forsirana priča o tobožnjoj zabrani slobode vjeroispovijesti, sada je (u vrijeme ramazanskih blagdana koji obavezuju da se govori istina i samo istina), odjednom, naprasno zaboravljena. O tempora, o mores. O pokvarenog li svijeta, rekao bi Ciceron da je kojim slučajem gledao TV iftare. Naravno, sve što je ostalo TV gledalištu, tačnije, gladnoj muslimanskoj sirotinji  (koje nije baš tako malo, niti je u tome usamljena u Ovoj Zemlji), bilo je da, čudom se čudeći onome što čuje, samo sanja o onome što vidi. Ni na drugim klero-stranama nije drugačije, uključujući i politiku kako se da vidjeti iz narednog primjera.

Naime, nešto slično dogodilo se i prilikom pompeznog gala ručka na dan otvaranja nove zgrade Vlade RS, koje je građane bh koštalo 320 hiljada KM.
[2] Istina ostaci hrane nakon odlaska zvanica, velikodušno su prepušteni gladnim građanima okupljenim na gradskom trgu ispred Vladinog zdanja. Ništa novo. Ravno prije što godina 1910, tako ponižavajuću obespravljenost puka Aleksa Šantić opisaće kao moralni sram i grdobu:

Svu muku tvoju, napor crna roba
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, k'o psu u sindžiru,
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...
[3]

U istinski razvijenom građanskom društvu takva hipokrizija ne bi mogla proći nezapaženo, tj. ne bez neke vrste javne opomene. Međutim, ovdje se to ne događa. Moralna zakržljalosti bh društva rezultira izostankom racionalne građanske pobune koja bi morala da reaguje na svaku formu sličnog javnog ublehaštva. Umjesto toga, ovdje je sve u službi funkcionalnog šminkanja i dnevnopolitikantskog etno-patriotiziranja tekućih zbivanja. Dojučerašnji idejni kolektivizam zamijenjen je danas sljepilom masovne etno-klerikalne  odanosti u kojoj, ponovo, nema mjesta za individuu, odnosno za građane sa njihovim ljudskim željama, htijenjima i pravom na dostojanstven život. Tri, moralno smušene, i klero-ideologizirane bh etnije, u svojoj malograđanskoj fazi još nisu evoluirale u društvo. Njihov idejni etno-nacionalizam metastazirao je u dnevnopolitički diskurs koji producira nekritičko pristajanje podanika uz svoju etno-vlast i, svoje, nasiljem mono-etnizirane, teritorije. Nema građanskog jedinstva ni uzajamne ljudske solidarnosti zasnovane na organskim elementima "odozdo", dakle, putem egzistencijalno-interesnog povezivanja unutar građanskog vrijednosnog okvira. Umjesto toga, na sceni je neljudsko, dnevnopolitikantsko jedinstvo, postignuto klero i etno-manipulacijom "odozgo". Otuda bešćutnost i odsustvo svakog osjećaja za velike građanske ideale jednakosti, bratstva, slobode i elementarne ljudske solidarnosti.

U ime nedodirljive "našosti", legalizirana je uzajamna premetačina i etno-otimačina po principu šta je ko jamio, jamio..., Odnosno, pod krinkom tranzicije, ozakonjena je praksa masovne pljačke društvenih dobara unutar triju etno-rezervata. Njoj je, da bi išla mirno (kako već 15-tak godina ide), prethodilo etno-klerikalno idiotiziranje obespravljenih podanika. Dakle, umjesto građanskog na sceni je etno-totalitarno društvo lažnih sloboda i sofisticirane tiranije. Zapalo u procjep između anarhije i pseudodemokratije, BH društvo demonstrira simptomatično odsustvo moralne svijesti, koju logički prate porast anemije,  manjak saosjećanja te neviđena navala nasilja i masovnog konformizma. Takvo stanje potpuno odgovara slici nemorala građanskog društva njegove industrijske faze. Na djelu je isti nesklad ciljeva i sredstava njihova postizanja. Dakle, baš kao tada, i danas svi žele samo korist i slijede samo svoje lične interese.


Kako?

Baš kao i tada svoje ciljeve prestupnici postižu nedozvoljenim, a moralni ljudi pokušavaju ostvariti dozvoljenim sredstvima. Kako je ovo drugo skoro nemoguće, u društvu haraju konformizam, poltronstvo, masovne prevare i nasilništvo. Odnosno, i s druge strane, zavladala je apatija i potpuna pasivizacija legalista kao moralni gest odustajanja od učešća u lažiranoj društvenoj utakmici. Bez obzira da li se radi o biznisu, sportu, umjetnosti ili nauci. U takvoj moralnoj pomrčini, i najbolja znanja i najviše sposobnosti postaju besmisleni i neupotrebljivi. Umjesto njih na sceni su nepotizam, etno-podobnost i tzv snalažljivost. Jer, osim otvorenog nasilja i kriminala (poput pljačkanja pošta  banaka, benzinskih pumpi, stanova...), kao posljedica svjesno izabranog moralnog sljepila (moral insanity), još samo nepotizam, etno-podobnost i  "snalažljivost" (odnosno sofisticirana forma prevare), vode sigurnom uspjehu.

"Snašao se", predstavlja eufemizam koji opravdava činjenicu da se neko dočepao nečega što mu nikakvom logikom stvari (ni morala), ne pripada. "Snaći se", znači uraditi nešto mimo ili protiv Zakona i zato nikome ne odgovarati. Međutim, u pravnoj i moralnoj državi niko nema potrebe da se "snalazi" jer svi imaju (ili bi trebalo da imaju) jednaku šansu da svoje znanje i sposobnosti stave u službu vlastite egzistencije, i da svoj životni uspjeh grade u okvirima morala, tj. ćudoređa, kako glasi jedan od prevoda latinske riječi mos, -ris, ili grčke ethos na naš jezik.

Naime, na terenu domaće etimologije ćudoređe dolazi od ćud i red (ćud kao narav, a ne čudo neviđeno kao vrsta moralnog ili nekog drugog nereda). A da se ćud ne bi pretvorila u ćudljivost treba je uredno kontrolirati ("stalno stavljati u red", don Živan Bezić), odgojem, obrazovanjem i vlastitim primjerima svih: i roditelja, i vjeroučitelja i političara. (Za sada to rade samo roditelji). Bez  "stalnog stavljanja u red" ćud naprosto podivlja, i svakoj čestitosti (strsl. čast i čest) se gubi trag, odnosno čast i dostojanstvo, umjesto da praktično reguliraju ljudska djela (otuda dilo-ređe, dilo-rednost, kao još jedan od naziva za etiku) bivaju prognani u sferu teorije.

I u tome je praktični razlog upornog javnog moralisanja državnih zvaničnika i vjerskih vođa. Ciničnog moralisanja u kome siti govore gladnima o svom moralu i poštenju. Oni to, naizgled i prividno jesu. Upravo tom prividu namijenjeno je ono moralno raskrinkavajuće Engelsovo pitanje upućeno kreatorima i nosiocima ondašnjeg građanskog društva:

Gdje ste to bili moralni, a da niste bili zainteresirani, a da potajno niste gajili nemoralne, egoističke motive.

Ovdje se upravo o tome radi: hipokrizija, egoizam, goli interes  i pseudomoral industrijske faze građanskog društva haraju danas bh društvom.

Šta da se radi?

Ne znam.

Niti imam odgovor na to pitanje.

S bespomoćnim pogledom uprtim u nebo, mogu samo da s rezigniranošću Jove Nikolića izgovorim onaj njegov aforizam:

Pomozi Bože, ako te ima.

Ako te nema, reci, da se ne nadamo.

 


[1] Tekst predstavlja prečišćenu formu predavanja što ga je potpisnik održao na tribini u Zenici. Tribina je održana u zgradi Bosanskog pozorišta, pod naslovom: Treba li s obnovom građanskog društva obnoviti i građanski moral. Organizatori tribine bili su PEN centar BiH, Fondacija Heinrich Böll (Sarajevo), i Zeničke sveske (Zenica). Pored potpisnika učestvovali su Venita Sarajlić, Ugo Vlaisavljević, Nedžad Fejzić i Nermin Sarajlić, kao domaćin i moderator.

[2] http://www.seebiz.net/poslovanje/politika/ otvaranje-nove-zgrade-vlade-rs-koštalo-320-hiljada-km

[3] Stih pjesme "O klasje moje", cf. A. Šantić, Pretprazničko veče, izd. Prosveta, Beograd, 1968. str. 51

 



NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 23.04.2007.. - Last modified: 07.12.2010.