ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ








FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 




KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (I)

mg. Marjan Hajnal



mg. Marjan HajnalTeško je znati da li su glasoviti negativci, kriminalizirani samozvani bogozastupnici, preodjenuti u rapsode kreposti i vrline, kao tragači za Apsolutom već odnijeli konačni trijumf nad svjetlošću samosvijesti, ili su, u utrci s Mayinom manifestacijskom božanskom energijom privida, ostali vječiti plijen (a s njima i naivni puk) vlastitih fantazmagorija. Oni, služeći se prirodnim pravom u prinudi na “vjeru” i “ljubav”, vulgarno-ciničkim djelovanjem potiskuju na margine svijesti ne samo predstavu o altruizmu kao preduvjetu opstanka pozitivnog, civilizacijskog prava, potiskuju i pravo na pravo. U poretku ozakonjenog bezakonja, jasno je samo to da nasuprot proklamovanim ciljevima vjere, ljubav nije postala podlogom na kojoj se mogla uzdići arhitektonika duhovnog univerzuma. Ljubav i vjera su do te mjere antagonizirani da je njihov ideacijski konstrukt ne više do oksimoron. Nije slučajno što su brojni tolerantni dobronamjernici, razočarani, prestavši vjerovati, odbacujući svaku transcendentnost, pogubili kriterijume i o ljubavi. Niti u što vjeruju, niti su sposobni bilo koga i bilo što da vole.

Osmotre li se kritičko-analitički tri primjera odnosa prema primordijalnoj Istini Čovjeka, Istini Nauke i Istini Istine, moguće je izvesti dragocjene zaključke o osjetljivim pitanjima vjere i ljubavi bez kojih je posve izlišan svaki pokušaj istraživanja pojma Istine po sebi. Posao uma da dokaže efemernost tih esencijalnih odrednica postojnosti vidljiv je u svim stratusima samo-mišljenja kao uzaludan posao. Ničeg pogubnijeg po filosofiju nema od beskonačnog ispraznog mudrovanja. Nije stoga ni čudno što se, iako u pežorativnom smislu, nečije pseudospekulativno dodvoravanje majci svih nauka sasvim adekvatno proglasi “filozofiranjem” (autor teksta se nada da čitaoci poznaju prirodu semantičke pogreške uobičajene čak i u akademskim krugovima: izvorno, na grčkom, zofos znači tama, suton, sumrak, te je filozofos ljubitelj tmine, pomračenja, mračnjak. Mudrost je sofia. Grčki mudraci su svoju nauku nazivali filo-sofia, nikako filo-zofia. Termin je iskvaren njemačkim izgovorom, koji je uglavnom postao opšteprihvaćen. U tom babilonskom metežu pogubljenog smisla i značenja, u ovom slučaju, ako se ne radi o pravoj mudrosti okrenutoj istraživanju humanosti, svako drugo umovanje koje inklinira istraživanju sumraka uma, možda se i može odrediti kao –  “filozofija”).



TRI TIPA HRIŠĆANA

1. BRUNO


“Herojski čovjek ostvaruje Beskonačni Horizont u samome sebi” *

Pravi filosof bio je Giordano Bruno. Bruno govori o humanom jedinstvu svijeta i pravu svih na slobodu i jednakost. Njegova misao je duboko prožeta pankosmičkim idealom slobode. Odbacujući kršćanstvo on kaže:

Svi smo obuhvaćeni nebom, razumijevanje istovjetnosti svega što postoji predstavlja oslobođenje od uzaludne žudnje i glupe brige o čežnji za dalekim, jer dobro je pored nas, u nama.”

Bruno je protiv prihvatanja bilo čega bez rada i borbe. Za njega, na ontološkoj ravni, nema razlike između istine i bića, istina je idealna, prirodna i pojmovna... metafizička, fizička i logička. On glorifikuje zajedništvo humanih stvaralaca, nasuprot onima koje s pravom često naziva i pogrdnim imenima. Osjećao je najdublje poštovanje prema uzvišenim osjećanjima, pa čak i nad kajanjem, iako se on nije pokajao jer mu je savjest bila čista.

Moralna kriza osjećanja krivice, jeste kao neka sjajna iskra, koja izbija iz crnog i tvrdog kamena, penje se u visinu i teži svom srodniku Suncu. Ovdje nalazimo i nešto više od jednog duboko moralnog znamenja: to je ritam bića koje u svojoj nepokretnosti postaje proces ostvarivanja dobra, kad se crni i tvrdi kremen raspada na komade da bi oslobodio sjajni plamen ljubavi. Ali bol, oštro osjećanje krivice i rad, jedini su putevi koji stvarnost čine ljudski dostojnom”.

Kristalno jasnim i sasvim modernim psihoanalitičkim shvatanjem on razdvaja ‘slijepe iracionalne nagone’ od svjetlosti uma ‘u zvjezdarnici naše duše’.

Onaj ko voli ljude osjeća ljubav,… ne prema sebi, već prema biću, ne prema vlastitoj ograničenosti, već prema istini: ljubav koja nije zaborav, već sjećanje na sopstvene korijene, otklanjanje sopstvene zatvorenosti; zaboravljanje sebe, koje ne znači nemarnost prema samome sebi, već ljubav i čežnju za lijepim i dobrim, naime nastojimo da postanemo savršeni, preobražavanjem i sličnošću sa njima. U ljubavi, kao božanskom i herojskom bijesu, izgubiti sebe znači osvojiti sebe, zaboraviti sebe znači sjećati se, djelovati, i u stradanju se identifikovati sa uzvišenim... Bez tih osjećanja postaje se izgnan i samozatočeni potčinjeni rob.”

Bruno ne gleda život kroz pukotine bitka, on je ushićen pred srušenim zidovima nečovječnosti, zagledan u nebo i kosmos oslobođene i napaćene duše svijeta. Poslije njega, nažalost, u plamenu moderne tehnološke i informatičke inkvizicije izgorjeli su milioni nedužnih života. Giordano Bruno, dominikanac, humanist, doktor teologije i lektor filosofije, doktor filosofije i umjetnosti, gramatičar, mnemotehničar, astronom, pjesnik, matematičar... predavao je na Sorboni, u Tuluzu, Londonu, Oksfordu, Vitenbergu, Visbadenu, Helmštatu, Frankfurtu, Pragu, Ženevi, Cirihu, Padovi, Veneciji... Ne želeći da se pokaje za ono za što se nije mogao osjećati krivim, prihvatio je radije da umre strašnom smrću, nego da se odrekne svojih uvjerenja. Zajedno sa svojim knjigama sagorio je u plamenu svog duha, na Cvijetnom trgu...

* Giordano Bruno; “Dvije filozofske rasprave” V. Masleša, Sarajevo, 1979. god.  



2. GALILEJ


Ja, Galileo, sin pokojnog Vincenca Galileja iz Firence, u svojoj 70. godini, osobno pristupivši pred sud i na koljenima pred Vama, najuzorniji i najprečasniji kardinali, glavni inkvizitori u cijelom kršćanskom svijetu protiv krivovjerne izopačenosti, imajući pred svojim očima nepovrediva Evanđelja, koja dodirujem svojim rukama, zaklinjem se da sam uvijek vjerovao, vjerujem sada i s božjom pomoći ću vjerovati i ubuduće u sve ono što vjeruje, što propovijeda i naučava Sveta katolička i apostolska crkva. Ali premda mi je ova Sveta Inkvizicija sudbeno naredila da potpuno napustim lažno mišljenje da je Sunce središte svijeta i da se ne kreće, a da Zemlja nije središte svijeta i da se kreće, da ne podržavam, ne branim i ne naučavam na bilo koji način, ni usmeno ni pismeno, spomenutu lažnu znanost i, nakon što mi je bilo rečeno da je ta znanost u protivnosti sa Svetim Pismom, ja sam napisao i tiskao knjigu u kojoj sam se bavio tom već odbačenom znanošću i navodio razloge s mnogo argumenata njoj u prilog, a da nisam donio nikakvo rješenje, i bio sam smatran vrlo sumnjivim s krivovjerja, tj. da sam držao i vjerovao da je Sunce središte svijeta i nepomično, a da Zemlja nije središte i da se kreće. Zato, želeći ukloniti iz pameti vaših uzoritosti i svakog vjernog kršćanina tu snažnu sumnju, koju sam ispravno shvatio iskrenim srcem i nehinjenim uvjerenjem odričem se, proklinjem i mrzim spomenute zablude i krivovjerja, te općenito svaku i bilo koju drugu zabludu, krivovjerje i sektu protivnu Sv. crkvi. Zaklinjem se da ubuduće neću nikada više ni reći ni tvrditi, usmeno ili pismeno takve stvari, zbog kojih bi na mene mogla pasti slična sumnja; ali, ako budem upoznao nekog krivovjernika, prijavit ću ga ovom Svetom uredu ili, tačnije, Inkvizitoru ili ordinarijusu onog mjesta u kojem se budem nalazio. Prisižem, također, i obećavam da ću obavljati i držati se u potpunosti svih pokora koje su mi bile ili će mi biti nametnute od ovog Svetog ureda. Ako se ogriješim o bilo koje od mojih navedenih obećanja i zakletvi (a to ne dao Bog) podvrgavam se svim pokorama i kaznama što ih nalažu i propisuju sveta pravila i drugi propisi, koji su donijeti i proglašeni protiv sličnih delikvenata. Tako mi Bog pomogao i ova Sveta evanđelja koja dodirujem svojim rukama.”



3. TOLSTOJ


20. novembra 2010. navršiće se što godina otkako je svijet napustio Lav Nikolajevič Tolstoj, “bog ruske književnosti”, kako će ga nazvati Dostojevski. Veliki pisac je bio imućan, međutim, svakim danom sve više je osjećao otpor prema ulozi robovlasnika. Parazitsko plemstvo postalo je za njega tamnica duha, i zato, bolestan, u 82. godini života, napušta svoju grofoviju, da bi neposredno poslije tog čina umro u maloj sobi u prolaznoj željezničkoj stanici Astapovo. Njegov heroj, ono što je ljubio svom snagom duše svoje, bila je samo Istina. Ruska pravoslavna crkva je 1901. ekskomunicirala Tolstoja. Smatrali su da su njegova djela uperena protiv hrišćanstva, da je stvorio svoje Jevanđelje i time sam sebe odstranio iz pravoslavlja. “Hulio je na Boga, na Hrista, na crkvu i svete tajne. On je razrušitelj carstva istine, neprijatelj Božiji, sluga sotone.” Po mišljenju crkve, “od djela jeretika treba se uzdržavati”. Zahtijevao je da se Jevanđelje oslobodi od svega što je zdravom razumu nepojmljivo i što je u domenu čuda. Negira da je Hristos Bog, stavlja ga u rang mudraca Krišne, Bude, Lao Cea, Konfucija, Sokrata, Platona. Svodi ga na Rusoa, Paskala i Kanta. Sveti sinod zaključuje da je Tolstoj javno i drsko ustao protiv Svete trojice i svoj veliki talenat upotrijebio za širenje jeresi. Nije htio da se pokaje. Odrekao se honorara za svoja djela i odbio Nobelovu nagradu, “jer novac ne može donijeti ništa drugo nego zlo”. Bio je u situaciji onoga koji je spoznao svu težinu grijeha sopstvenog života. “Za mene je postalo dalje nepodnošljivo da živim u kriminalnim uslovima, u bezumno kriminalnoj raskoši”. Želio je da umre kao siromah, daleko od sjaja svoje grofovije i lažnih prijatelja. Crkveni obred je izostao. Sahranjen je bez krsta, bez nekrologa, u njegovoj Jasnoj Poljani, kako je to sam odredio, simbolično sa dubokim smislom, između devet breza.

***

Molba Vladimira Tolstoja, praunuka velikog pisca, upućena ruskom patrijarhu Alekseju za rehabilitaciju, odbijena je.

Nije teško zamisliti koliko bi Tolstoj bio nesrećan da su crkvenjaci postupili drugačije. Bila bi to još jedna uvreda, tačnije, posthumna izdaja svih njegovih humanističkih principa čijem promovisanju je nesebično posvetio cijeli svoj život.

***

Tolstojev duh je kao u Hegelovoj “Fenomenologiji” prošao kroz sve faze odrastanja, od mladenačke raspusne ponesenosti, bez ograda, do zrelosti odgovornog supruga, roditelja, vaspitača čovječanstva. Okrenut apsolutnom nenasilju bio je, u pravom smislu, dobroćudni Stari Slaven.

Pokazao je sve odlike slavenske duše i, to je poanta i svih teza o slavenstvu, da se Slavenima nije moglo dogoditi ništa gore od toga nego da postanu hrišćani. A s njima će, o nekom novom-starom svijetu, zajednički san morati da sanjaju i ostali kojima je isti pečat odredio sudbinu. 



12.06.2009.



NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction:
01.01.2009. - Last modified: 07.12.2010.