ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ








FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 




KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (III)

mg. Marjan Hajnal


OSVETA SVETOG BIKA


mg. Marjan HajnalPolitičari su glumci, opsjenari, čarobnjaci. Što vještije žongliraju riječima, prost puk im je predaniji. Ta potreba da se vjeruje oblik je narcisoidne gladi i psihoanalitički je fenomen za sebe. Narod voli da mu se laska, makar lijepim lažima. Svi znaju da su tirani nadareni lažovi, ali im se prašta sve dok svojim poklonicima obezbjeđuju robove i dragocjenosti. Kličući su mnogi narodi tokom povijesti pozdravljali svoje ratnike, iako su znali da se ovi vraćaju iz pljačkaških pohoda. Ali, kada bi se prilike promijenile (epidemije i pustošenja matičnog tla) vladari bi se brzo našli na udaru svoje, iz hipnotičkog transa, probuđene publike. Branili bi se tvrdnjom da se oni nisu promijenili, već narod, što je uglavnom istina. Većina sudjeluje u igri i prividu, sve dok imaju od toga koristi. Vladar je popularan dok bogatima ne oduzima bogatstvo, a siromašni dobivaju više i žive s nadom da će tog “više” uvijek biti. U ratovima, naviknutost na plijen, prerasta u bezumnu pljačkašku pomamu i potpuno pomračenje umova. Eskaliraju masovni zločini, smjenjuju se diktature...

U izvjesnim slučajevima onesposobljenost ljudi za altruizam, odnosno, naklonjenost izoliranosti graničnoj s duhovnom smrću, predstavlja preusmjereni indukovani impuls samouništenja, u nagon za uništenjem. U biti, nerealizirane samoubice, uglavnom podsvjesno, svoju hipervalentnu destruktivnost i sklonost teroru uspijevaju projicirati kroz prizmu nacionalnog herojstva. Razlog za sumnju u opravdanost moći utkane u sedimente Eona proteklog tvorenja, koje će narcisoidni autori povijesti ovjekovječiti u kolosalnim panteonima i grobnicama (prema karmičkim zaslugama, možda, pripadno im, na kraju ipak oskvrnutim, otvorenim i opljačkanim), moguće je sagledati analizom fenomena religijskog nasilja. Iz aspekta judaizma, kao ključnog akceleratora sekundarno izvedenih monoteističkih religija (hrišćanstvo i islam), ne bi narodi spojeni neraskidivim vezama s jevrejskom religijskom tradicijom bili toliko zavedeni idejom postanka i “spasenja” da nisu, prateći biblijske krvave putokaze, naslijedili atavizirani stav prema zločinu.

Povlađujući svojim  pogubno niskim porivima, puk je oblikovao povijest kao povijest niskosti. Zaboravu bitka vodila je maratonska borba antisvijesti da kao antihumana, anti-etička, anti-estetička, obznani svoju prkosnu ustrajnost u neodricanju od sklonosti samodekadenciji. Umjesto ispoljavanja milosti prema svim dušama palim u ovaj svijet, nedovoljno prosvijećeni religiozni ljudi pojavljuju se kao nosioci duhovnog i fizičkog terora. I to traje bez prekida već više od tri milenijuma. S druge strane je svijet kom je zapalo da nosi mutnu olovnu maticu neosviješćenih ljudskih nezahvalnika. Mutnilo svijeta u kom, sartrovski rečeno, svi jedni drugima znače pakao, ljudski pakao od kog nema veće kazne. A to što su se zločini atavizirali, arhetipski ugradili u podsvijest i postali odrednicom svih tokova “razvitka” “kultura”, ponajviše se ima zahvaliti lošim i lažnim astronomima. Pravi astronom je, kao Zarathustra, iskreni duboko misleni zaljubljenik u beskonačnost i ljepotu kosmosa, astrothites – poštovalac zvijezda. Svi ostali, koji sebe nazivaju astrolozima, služe se vradžbinama i magijom (astro-prevaranti).

Dok je Zarathustra, zaštitnik pastira i stoke, pravilno razumijevao kosmičke mijene, njegovi protivnici kao krvosljednici sužavali su prostor za Istinu i ona se u trenutku implozivnog urušavanja u svoj negativitet nije više mogla oglasiti osim kao mithos. Skrivena u svojoj zornoj dostupnosti, iščezla s obzorja ali ipak gotovo taktilno otkrivena, ona ipak nije prestala postojati. To je ona osobina Istine koju će Aristotel nazvati a-letheia, i koju će Martin Heidegger vratiti u žižu istraživanja o mithosu bivstva.
Nepravedno zaboravljeni Schelling u “Filosofiji mitologije” daje nenadmašno vrijedne reference o slomu pogleda na jednu epohu kojom su koračali velikani: Eshil, Empedoklo, Epikur, Pitagora… Oni su teorijski identificirali u duhu ono što će kasniji znanstvenici empirijski dokazati.

Grčki astronom Hiparh otkrio je 125. god. p.n.e. precesiju. Iz geocentrične perspektive, precesija izgleda kao pokret cijele kosmičke sfere. Za tadašnje, već učene ljude koji su vjerovali da zvijezde utječu na ljudsku sudbinu, otkriće procesije djelovalo je kao smak svijeta. Činilo im se da je stabilnu sferu pokrenula neka tajanstvena sila moćnija i od samog kosmosa. Od 4200. god. p.n.e. do 2000. god. p.n.e. proljećna ravnodnevnica bila je u sazviježđu Bika, da bi se oko 2000. god. p.n.e. pomjerila u sazviježđe Ovna. Ako se prisjetimo da od kraja 5 milenija p.n.e. datira početak svih visokih kultura (egipatska, kineska, judejska, vavilonska, etrurska...), da se formiraju prva kraljevstva, da nastaju prva pisma i astronomska mjerenja vremena, jasno proizlazi predstava o užasnom strahu koji je nastao među ljudima onog doba za koje je Bik bio simbol života i oličenje kraljevske, odnosno božanske moći.

Ono o čemu je pisao Schelling, potvrdiće i arheolozi. U stotinama podzemnih hramova rasutih širom teritorije rimske imperije, Od Engleske do Sirije, arheolozi su otkrili slike i rezbarije koje prikazuju mladog čovjeka kako ubija bika. Značenje ovog prikaza, centralne ikone tajnog kulta poznatog kao mitraizam, bila je neriješena zagonetka i misterija. Koji je mitski događaj prikazan ovim figurama?
Kakve nam činjenice o učenju kulta otvara tauroktonija (smaknuće bika)?

Nekoliko istraživača došlo je do zaključka da slika ne predstavlja mit o događajima na Zemlji već da je to jedan astronomski kod sa jakim religioznim implikacijama. One su se najintenzivnije osjetile na prostorima Bliskog i Srednjeg istoka. Razlike u interpretacijama, strah, sujevjerje i predrasude pokrenule su mase ljudi u različitim pravcima.

Iz grada Ur krenuo je Avraham sa svojim plemenima prema Zapadu. Praćeni promjenama na nebu, razumjeli su da je prošlo vrijeme blagostanja i svetosti Bika, međutim, vjekovnu ukorijenjenost predstava o silama o kojima izravno ovise poplave, nesreće, bolesti, glad, nisu se mogle razumjeti drugačije osim kao preokret, katastrofa, izdaja. Bik je zato ubijen, a Mitra je postao simbol božanske moći. U tom detalju počiva tajna španskih korida, kojima malo ko naslućuje porijeklo i pravo značenje, zbog čega, do danas, svake godine cijenu u arenama plati 12.000 bikova.

Dokaz koliko dugo mogu trajati zablude potekle iz jednog prastarog kulta baziranog na neznanju i nerazumijevanju. Iz te vizije iskrsnuće prve iskre nesloge. Jedni će se i dalje moliti zlatnom teletu (Biku), drugi će se okrenuti jagnjetu (Ovnu). To što se Avrahamu ukazao ovan kao žrtveni objekat ponuđen umjesto sina Ichaka, ne znači nikakav znak milosti neba, već običnu promjenu na nebu. Značenje: dotadašnje ljudske žrtve, svakog petstotog sina prvenca, moglo se zamijeniti životinjom. Tu zabludu, pak, svake godine na dan sjećanja na Ichakovo izbavljenje, u znak “zahvalnosti” životom plati 500.000 ovnova, ali, “za svaki slučaj”, i velik broj krava. Mojsije pada u silan gnjev kad se nakon povratka sa Sinaja suočio sa činjenicom da i pored ploča sa zapovijestima njegov narod se pokolebao i ponovo vratio ranijem idolu, biku.

Tako će trajati sve do pojave Hrista koji nastoji zaustaviti krvne žrtve, naivno smatrajući da će se s proljevanjem krvi prestati ako ponudi sebe samoga kao žrtveno jagnje (obnovljeni Ichak), međutim, krvi sklon puk nije se htio prikloniti novom proroku. Jevreji pod Mojsijevim voditeljstvom usmrćuju i bikove i ovnove, a običaj će naslijediti i poklonici religija izvedenih iz judaizma, povezanih krvnim žrtvama, pa su one utoliko bile i ostale religije krvi.

Mitraisti su se podijelili u nekoliko grupa. Judeo-hristo-islamisti žrtvuju sve “dozvoljene” životinje, ne samo bika i ovna. Poštovaoci životinja (posebno krava, svetih za Hinduse), nisu mogli opstati: ni Zaratustrijanci, ni Eseni, a kasnije ni Bogumili.

Kult krvi nadjačao je i traje do danas. Političkim arenama jurcaju bikovi, svjetina u deliriju iščekuje posljednji potez matadora… A on ponekad, istina rijetko, umjesto ukrašen trofejom, okonča svoju ulogu na rogovima. I publika tad, kao i uvijek čudna, demonstrira dvoličnost: aplaudira biku, svodeći sve ljudsko na bikovsku bijesnu pamet i podivljalu dobrotu. To bi heideggerijanci, da imaju toliko mašte, mogli nazvati ispunjenjem fenomenološke analitike minotaurskog tu-bivstva. Diveći se svemu paranormalnom, najviše sebi, moderni minotauri ne vide da ih umjesto matadora vreba ozlojeđeni gladni narod. Arena ne poznaje tužan kraj.


17.06.2009.



NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction:
01.01.2009. - Last modified: 15.01.2010.