ORBUS Belgium TOP
  FILOZOFIJA KONTINUUMA

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ











FILOZOFIJA
KONTINUUMA


ORBUS Belgium
 


KRITIČARI IZ SJENE
PIRAMIDE SUNCA
prilog kritici tradicionalne quasikritike
Esad BAJTAL


Tekst koji slijedi predstavlja neznatno adaptirani segment integralnog izlaganja što ga je autor u okviru tematskog ciklusa predavanja »Od planete Zemlje do Sunca« održanih u zajedničkoj organizaciji »Biblioteke grada Sarajeva« i »Kluba prijatelja Sarajeva«, a pod naslovom »Četvrti šamar čovječanstvu«, održao 25. 04. 2006. godine u sarajevskom »Multimedijalnom centru Mak«.

Uvijek će biti onih koji su za,
i onih koji su protiv,
bez obzira da li je riječ o Raju ili o Kupleraju.
E. Cioran

U tom pogledu ni aktualna bosanskohercegovačka priča o Piramidi Sunca ne nudi ništa novo. Istorija (oko) naučnih otkrića i ovdje se još jednom uzorno ironično – ponavlja.


Iskustveno gledano, matrica je sljedeća:

a)     otkriće;
b)     poricanje otkrića;
c)     potvrda otkrića i, konačno,
d)     ulazak otkrića u nauku.

U međuvremenu, od šokantnog otkrića do njegovog ulaska u nauku, »lete glave«: simbolički ili doslovno (kao u slučaju Đordana Bruna).

Kako kad, i kako gdje.
 
Očemu se radi?
 
Odgovor zahtijeva kraću digresiju u trilerski uzbudljivu duhovnonaučnu povijest čovječanstva koje je, do danas, pretrpjelo četiri informativnootkrivalačka, ili četiri antropocentrična šamara od kojih se još nikad nije do kraja oporavilo. Ljudska taština ne zna mnogo, ali pamti dugo.
 
                Prvi  šamar,  prvi  iskorak izvan  očekivanja  korespondirajućih  duhu  vremena,  prvu  uvredu  ljudskoj  taštini nanio je astronom Nikola Kopernik,  ne  poštujući  ispraznu  oholost aktualnih  vjerovanja,  i  rušeći  kanone tada  važećeg  geocentričnog  sistema, dokazom  da  naša  planeta  nije  centar  svijeta  i  da,  naprotiv,  u  njemu  zauzima  periferno,  neugledno  mjesto  te  da nije Sunce ono koje se okreće  oko  Zemlje,  nego  upravo obrnuto: Zemlja je ta koja se okreće oko Sunca.
 
                 Drugi  šamar  ljudskom  narcizmu  i  sladunjavom samozadovoljstvu čovjeka,  nanio  je  prirodnjak Čarls  Darvin (Ch. Darwin), rušeći  svojim  dokazima  čovjekov dotadašnji osjećaj posebnosti i sopstvene izuzetosti  iz  biološkolančanog  niza. 
Nasuprot tome, Darvin  pokazuje  da  čovjek  nije  ni  kruna  ni  svrha  svijeta,  nego  samo  obična karika  u  evolutivnom  lancu  života,  i da je njegov biološki najbliži rođak – majmun, dakle,  upravo  onaj  nemirni stvor  koji,  svakodnevno, širom  zooloških  vrtova svijeta, služi za licemjernu zabavu, i kao povod neosviješteno-umirujućeg podsmijeha glasno snivanoj genetskoj avangardnosti čovjeka.
 
                 I dok se suze darvinovštinom povrijeđene sujete čovječanstva  još  nisu bile ni  osušile,  već  je  došao  razlog   za  nove. Psihološki zavodljivu iluziju zapadnog čovjeka, nadu da  je  bar  gospodar  svog  duševnog  života, spalio je otkrivtelj fenomena nesvjesnog, psihoanalitik –  Zigmund  Frojd (S. Freud).
Sviješću  (kao distancirajućim  entitetom što ga jasno razdvaja  od  životinjskog svijeta),  kojom  se  čovjek  toliko  ponosi, pokazuje Frojd,  caruje  nesvjesno,  a  ono  je – uprkos puritanskim nazorima, tada još važećeg  viktorijansko-kršćanskog  morala – strukturirano nagonski.
Dakle, ne razum, nego nagoni – diktiraju ponašanje i držanje čovjeka.
Bio je to treći šamar.
 
                 Šok  je  bio  ogroman, a  otpori  još Frojdu  veći;  svi  su  se  osjetili  povrijeđenim:  i  akademska  psihologija  i  tadašnja  psihijatrija  i  žena  zbog  svoje anatomski determinirajuće sudbine, i  pedagogija  kojoj  freudovski fatum prošlosti (artikuliran u diktat potisnutih događaja, želja i strahova djetinjstva), oduzima  vaspitnu  mogućnost  za  budućnost.
Jednako povrijeđeni bili su Crkva  i  marksisti...
 
                 A onda, šezdesetih godina XX stoljeća, još uvijek znanstveno nedovoljno valoriziran, dogodio se novi šamar. Riječ  je  o "Backsterovom  efektu"   i  širokom  spektru  fenomena  baziranih  na  logici  tog  efekta,  koji  zaokupljaju  savremenu znanstvenu alternativu izazivajući snažne kontroverze na liniji "za" i  "protiv".  Na  vremenu  je  da  potvrdi ili odbaci tvrdnju,  ali   već  se  može  reći  da  upravo Backsterov efekat predstavlja – četvrti  šamar  čovječanstvu. 
Njime  je  uzdrmano i  posljednje  iluzorno  sklonište čovjekove  zasljepljujuće samodopadnosti.  Ni  već  olinjalom  oficijelnom znanstvenom   uvjerenju  da  je sa pet postojećih  čula, čovjekov  odnos  sa  Svijetom  konačno  definiran – više  nema  mjesta.
Stvari zapravo stoje sasvim drugačije!
 
                 Počelo je, sasvim, slučajnim otkrićem, a nastavljeno serijom eksperimenata koji jasno pokazuju sposobnost biljaka da reaguju na način koji se da  okvalificirati čisto psihološkim, ljudskim kategorijama kao što su: strah, zahvalnost, pamćenje, prepoznavanje...
A u nizu izazovno simpomatičnih eksperimentalnih situacija, Backster je kod biljaka registrirao čak i ono što se u ljudskom svijetu adekvira kao "nesvjestica": vid odbrane i spontana reakcija karakteristična u momentma izuzetne emotivne ili egzistencijalne ugroženosti čovjeka.
Dramatičnost i neobičnost Backsterovih nalaza izazvala je pravu buru kontroveznih reakcija i mišljenja. Ovdje izdvajamo jedno od mnoštva onih koje svrstavamo u kategoriju trezvenih:
 
                 "Ne smijemo se bojati novih otkrića, bez obzira na to koliko se ona 
                  paradoksalno doimaju... ", kaže ruski naučnik V. N. Puškin.
 
Nažalost, nedostatak upravo te i takve, puškinovske trezvenosti, osjećamo danas na naučnoj sceni Bosne i Hercegovine (pa čak i izvan nje).

Osmanagićevo traganje za visočkom Piramidom Sunca odjeknulo je ovih mjeseci kao peti šamar koji, silinom svoje nepredvidivosti (»grom iz vedra neba«), izbija formalno utabano arheološko tlo pod nogama intelektualno sporih i mentalno nespremnih da prihvate novum promjene, tj. da napuste ugodnu toplinu i sigurnost svoje povijesnom inercijom zapretane ljušture.
 
                   Spremni na sve, i slijepi za sopstveno sljepilo, umjesto argumentima, nošeni diktatom vlastite neodmjerenosti (zaogrnute u ruho quasikritike i apriornih, dakle, neutemeljenih i vokabularom akademski neprihvatljivih diskvalifikacija) oni bi da spriječe i sam pokušaj otkrivanja (iskopavanja) nečega  što očigledno postoji, a pomalja nam se i ulazi u naše živote ne njihovom (i tu je problem), nego zaslugom istrajnih napora i robusnih traganja nezavisnog istraživača Semira Osmanagića.

Oni bi da sve to poreknu.
Naravno, imaju ljudsko pravo na to.
Ali, zašto ga (to isto pravo) uskraćuju istraživaču Semiru Osmanagiću?

                   To ima li Piramide, ili je nema, može se dokazati samo istrajnim kopanjem (i-stra-ži-va-njem), a ne traženjem  zabrane kopanja, kao što to neki, u ime tobožnje »nauke« (i iz debelog hlada Piramide) danas čine.
Jer, htjeli mi to ili ne, sviđalo se to nama ili ne sviđalo, valja nam logikom naučne otvorenosti priznati da ipak živimo u svijetu punom tajni i neobičnih pojava. Zbog svoje »iščašenosti« iz uobičajenog poretka stvari, a na koji smo se (kao inertni zatočenici »duha vremena«), već poodavno navikli, te su pojave još uvijek ostale neobjašnjene.
Ali, samo neobjašnjene.
 
Međutim, iz njihove trenutne nebjašnjenosti (i neobjašnjivosti), nikako ne smijemo zaključiti  kako one ne postoje, ili ih, skrivajući se iza fantazma  neprihvatljivosti, fantomizirati i, uz to, iščuđavajući se (u stilu: »ma nemoj, piramida u Bosni«?), proglašavati prividnim i lažnim.

Radi podsjećanja:
nevjerovatna ideja alhemičara o dobijanju zlata iz olova, dugo je služila za neskriveni podsmijeh "mudrih", a na račun predpostavljene naivnosti i zanesenjaštva istinskih pregalaca duha koji su u to vjerovali.
 
Međutim, uprkos tim, višestoljetnim ironičnim podsmijesima, savremena znanost (preciznije: atomska fizika našeg vremena) pokazala je, i dokazala je, kako je alhemičarski zlatni san potpuno izvodljiv. Izbijanjem samo jednog elektrona sa jedne od putanja u atomu olova zaista se dobija zlato. Sasvim je drugo pitanje  ekonomske opravdanosti i tržišne racionalnosti toga postupka.
Uostalom, ono što je i danas još uvijek nemoguće, jeste da se tako dobijeno zlato ponovo pretvori (vrati) u olovo.
 
Uči li nas to nečemu ???     
 
Govori li nam to nešto u kontekstu Piramide Sunca?
Govori!
 
Kad bude definitivno otkrivena, Piramidu Sunca, više nikad niko (baš kao ni alhemičarsko zlato u olovo) neće moći vratiti u Visočicu. Kao što iz olova dobijeno zlato vječito ostaje zlato, tako će i Piramida Sunca ostati piramida.

Ali, već sada ostaje i nešto drugo.
 
Ostaje moralno pitanje šta će i kako će Sutra oni koji (privučeni jeftinom mogućnošću vlastite medijske promocije), sasvim nepromišljeno Piramidu nekritički-gromoglasno poriču već – Danas?
 
                   Dakle, povijesno još jednom, na sceni je priča o sudaru slobodnih i neslobodnih, zavisnih i nezavisnih duhova. Na kraju, povijest će, morati potvrditi samo jedne, a nužno odbaciti druge.
Povijest je nepotkupljivo disjunktivna: ili – ili.
I uvijek do sada Ona je davala za pravo hrabrim, slobodnim i nezavisnim pojedincima. (Kolektivi i udruženja nikad ništa nisu ni otkrili ni dali čovječanstvu).

                   Naravno, »istina može ponekad i da ne bude vjerovatna«.
                   Međutim, nevjerovatno ne znači automatski – nemoguće!
I zato, naučno kritički misliti znači, prije svega, imati jasno na umu i mogućnost te nemogućnosti (nevjerovatnosti). I ne srljati slijepo u krilo njenog  narcistički ishitrenog poricanja.
Jer, kako nas uči onaj prerano preminuli bosanski filozof,
                »istinski kritički um ne poznaje zalijetanje kao način svog susreta sa svijetom«.



NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 17.04.2006.. - Last modified: 15.01.2010.