ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ












FILOZOFIJA
KONTINUUMA


ORBUS Belgium
 


LUDA DRŽAVA DEJTONSKA

Država koje nema

Esad Bajtal


Čitati ovu knjigu[1] znači gaziti bos po glogovu trnju i pri tom još uživati u vlastitoj muci. Tako nešto mogu samo okorjeli mazohisti. Priznam, čitajući je, uživao sam. Dakle, taj sam!
Intelektualni mazohista!

A kako ne uživati u tekstu koji besmislenu tvorevinu dejtonske Bosne iz stranice u stranicu razložno i uvjerljivo signira nizom kritički intoniranih konstatacija kao što su:

«dejtonski nacionalisti»; «dejtonska nezajednica»; «etnička šizofrenija»; «tiranija etnonacionalizma»; «prijateljska doktrina neprijateljstva»; «pseudopristojni narod»; «robovi nacionalizma»; «odgođeni čovjek»; itd. itd.

Kategorijalno mišljen, navedeni kritički niz, ma koliko neobičan, predstavlja samo Ćurkov realistički deskript Bosne kao «lude države». Iako formalno nepolitološki, izraz «luda država», zapravo je, kao kontekstualno neizbježan, najpametnija metafora koja se, kao najmanji nazivnik dā izvesti iz asocijativne sugestije gornjeg niza.

Naravno, taj neveseli niz zvuči i ružno i tužno.

I teško je reći da li je sve to ružno zato što je tužno, ili je tužno zato što je ružno. Tek, bilo kako bilo, sa stranica ove knjige priziva nas jedna «estetika ružnog». Upravo tako je njemački filozof Karl Rozenkranc (K. Rosenkranz, 1805 – 1879), Hegelov mlađi savremenik, davne 1853. godine, imenovao svoju poznatu knjigu u kojoj ružno definira kao «karakteristično». A sve gore rečeno karakteristično je upravo za dejtonsku Bosnu koja je, u svojoj stvarnoj nestvarnosti, samo jedan ružan san, ili, autorovim riječima: «kultura odsustva» u smislu «proizvodnje odsustva stvarnosti», ili, još preciznije, smišljeno «onemogućena mogućnost» za kojom autor teorijsko-utopijski istrajno traga.

Nezruk ĆurakSlijedeći hermeneutičke stope te tragajuće intencije Nerzuka Ćurka, knjiga Obnova bosanskih utopija izrasta u krik pobunjene kritičke svijesti, koja, ovu nikakvu, realno postojeću, odbija u ime neke bolje, ljudskije – moguće Bosne. One Bosne koja ne pristaje na aksiološki porazan inventar, onih, od čekanja već okamenjenih odsutnosti, kao što su: odsustvo slobode; odsustvo morala; odsustvo ljudskog; i konačno, odsustvo života samog potonulog u blato retorički i kozmetički prikrivanog ništavila patološke dejtonske tvorevine. Preciznije: u blato besmisla tro-nacionalističke i real-političke (resp. politikantske) kaljuže Dejtona.
Ali, kako to da politikantski hinjeno Nešta, već više od decenije, uspijeva prikrivati politički – Golemo Ništa?

A, eto, uspijeva!

Uspijeva tako, i samo tako, što, ovo Ništa, već deceniju i po, «odgođenog čovjeka» hrani slatkorječivim etnomesijanski jalovim i masmedijsko ublehaškim obećanjima konačnog dolaska Odsutnog. A to Odsutno, čije pri-su(t)stvo etnonacionalne (političke i nepolitičke) halife, patrijarsi i kardinali, planski-beskonačno odlažu, jeste – BH Država.

BH država kao pravna država;
BH država kao normalna država;
tj. BH država kao i sve druge države.

A nje programski uporno nema!

Jer, realno gledajući a, freudovski govoreći, u cijeloj bleferskoj priči o njoj, BH država qua država je ono potisnuto, nesvjesno. Nesvjesno je, lakanovski (J. Lacan) govoreći,

ono poglavlje naše povijesti koje prekriveno bjelinom zaborava ili koje je
ispunjeno nekom obmanom; to je, nastavlja dalje, cenzurisano poglavlje.
Ono subjektu ne stoji na raspolaganju u njegovom pokušaju da ponovo
uspostavi i prisvoji kontinuitet sopstvene svjesne besjede.

A svrha svakog potiskivanja je (i osrednji psiholog to zna), potpuno prekidanje (normalne) veze između zadatih psihičkih sadržaja i sistema svjesnog odlučivanja individue.
Zašto?

Zato da bi se onemogućio prodor zadatog u svijest i, time, spriječilo racionalno ponašanje pojedinca (građanina), spram zadatog. Dakle, Bosna kao normalna država (ono zadato), u svojoj freudovskoj potisnutosti i ideološki sračunatoj odsutnosti postoji još samo kao retorički privid, kozmetički simulakrum, i isprazna metanaracija strogo adaptirana pseudoaršinima neprincipijelno tolerantne međunarodne zajednice. Prisutna u namjenski tempiranoj priči, ali ne i u praksi nacionalno strogo kontrolirane svijesti podanika, dejtonska Bosna je funkcionalizirani Pater langsam[2]. Ali, ne slučajni, nego zajednički modalni produkt dejtonskih politarhitekata, susjednih etnomentora i bh dunđer-izvođača.

To planski osmišljavano i kontinuirano odsustvo BH države qua države zbiva se kroz tvrdo nacionaliziranje odgojno-obrazovnog sistema, te etniziranje masmedija, kulture i svih javnih manifestacija. Samo jedan primjer: dugotrajna i namjenski održavana kriza univerziteta, ne samo da odslikava, nego i povratno producira opštu društvenu krizu. Krizu društva prepoznatljivu, kako u krizi morala, tako i u krizi svijesti, krizi savjesti, krizi Znanja pa, čak i – krizi Neznanja.

Jer, ne samo da «ne znamo», nego i ne znamo da ne znamo!

A kad se to dogodi, kad terapeutski nophodno znanje neznanja potone u provaliju vlastite podsvijesti, onda i ono najočiglednije, kao što je vizuelno data realnost naše sulude svakodnevnice, odstupa pred doživljajem idejno i metanarativno sugerirane (pseudo)stvarnosti.

Dakle: realnost vidljivog, datog, očiglednog, bestidno ustupa pred nerealnom realnošću persuazivnog i retoričkog. Od tog trenutka, Istina je, ne ono što vidimo, nego – ono što čujemo. Dakle, realnost nije ono što je(st), nego jest ono što nam pri-kažu «da jest».

Taj senzualistički epistemološki pomak – od vizuelnog ka auditivnom, politički kreiran kao uzmak građanskog pred etničkim, heremeneutički prepoznajemo kao rodno mjesto podaničke, konformističke i idejnom manipulacijom depersonalizirane etnosvijesti.

Kako se artikulira, i u čemu se ogleda ta nepomirljiva razlika između autonomno-građanske s jedne, i etno-podaničke svijesti s druge strane?

U tome što, Građani, ne samo da gledaju, nego i kritički sude o onom što vide. Za razliku od njih, Etno-podanici uglavnom slušaju i, uprkos onome što vide, nekritički pristaju na ono što čuju. Ta diskrepanca na planu čulne (dez)orijentacije fenomenološki objašnjava ideološki osmišljenu produkciju vještačkog izazivanja i održavanja straha od Drugog i Drugih. Konkretno bosanski čitano, odsustvo realnog nasilja kontinuiranom sugestijom o njegovom mogućem prisustvu, poprima formu nepodnošljivo neprijatne, naracijom dirigovane podsvjesne strepnje. Tako se, poput socijalne kuge, štafeta vanrednog stanja, kao stanja tzv «nacionalne ugroženosti», ceremonijalno uredno prenosi od izbora do izbora. Od lokalnih do opštih; od opštih do lokalnih. Temperatura etnonacionalnih strasti i straha od istih takvih s drugih strana, permanentno se održava u tački socijalnog ključanja.

Na tragu te termičke metafore, uprkos razlici temepraturnih predznaka, Dejtonom zaleđeno (resp. legalizirano), nasilje i legaliziranje stanja ostvarenog tim nasiljem, kako nam analitički pokazuje autor, metastazira u normu od koje se polazi. Naravno, ta bolesna (nenormalna) norma ne može proizvesti ništa normalno (zdravo). Stoga Ćurak traži teorijskog načina da skretnicu sa etnonacionalnog, prebaci na kolosijek građanskog promišljanja Bosne koje bi dovelo do neke nove, utopijski projektovane rekonstitucije njenog političkog bića.

Kasirerovski (E. Cassirer, 1847 – 1945) govoreći, velika misija utopije jeste za ono što je moguće, nasuprot pasivnoj pokornosti sadašnjem stvarnom stanju stvari.

Neki Ćurkov «Deus absconditus» (slućeni, i još uvijek skriveni Bog), za kojim on teorijski istrajno traga, pozvan je da riješi sfingu bosanske zagonetke kao pitanje konačnog prispijeća Odsutnog a kroz njega i pitanje opstanka Bosne u njenom dejtonskom nestajanju. A taj utopijski «Deus absconditus» jeste, autorski govoreći, jedan novi politički koncept, koji, kako ga Ćurak vidi,

«neće uvažavati realnost dejtonske Bosne i Hercegovine. Toga za sada nema, jer to ne dozvoljava stvarnost dejtonske BiH koja da bi bila prevladana, mora dobiti svog relevantnog političkog protivnika, koji sa svoje strane mora zadobiti povjerenje birača».

Tek tako mišljen protivnik dejtonske Bosne, mogao bi, po utopijskoj ideji autora, radeći na principima «politike prijateljstva» (Derrida), nadići i premostiti njene ideološki i životno pogubne dejtonske razvaline.

Eto to je put nade za kojim Ćurak žudi.

Ali, kako ga naći?

Za sada samo tragati kao u onom poetskom i beznadežno bolnom Suočenju Maka Dizdara[3]

Pitamo mudrace nesigurne o tome šta s jutra biće
Zovemo tako između oblaka na sve strane svoje pravo biće
A samo u snu znamo za ono zlatno lišće
Tražimo vrijeme a ono za nas kao da i ne zna
Vrijeme što ni sebe ne primjećuje u grotlu bez dna
U ovom tijestu glasova opet šutnja svakako caruje svijetom
Pa hajde da se s tim cvijetom šutnje uputimo
U slutnji jednoj na iskonsku šutnju da i mi zašutimo
Skrhani konačno slomljeni na svojoj zelenoj grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji svojoj udomljeni
Da upustimo se strasno u zagrljaj sa svojim slatkim jadom
Kad sastati se nikad nećemo sa nade svoje svojim gradom
Da više nikakav glas se ini u tišini iskonskoj ne čuje
Samo ono zvono tišine nek se vine u meni –
Čisto od vatre stare teško od novog smisla
Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno –
Do zvijezda neka
Odjekuje


[1] Nerzuk Ćurak, Obnova bosanskih utopija /Politologija, politička filozofija i sociologija dejtonske države i društva /, Izd. Synopsis Sarajevo – Zagreb, 2006. Prikaz predstavlja uobličeni tekst teza promotivnog prikaza što ga je autor održao u Sarajevu, 16. X 2006. Pored potpisnika promotori su bili i dr. prof. Mile Babić, Nedžad Fejzić, te mr Dino Abazović kao moderator.
[2] U njemačkom dnevnom jeziku pogrdan izraz za sporog, trapavog čovjeka.
[3] Mak Dizdar: Kameni spavač, Sarajevo, 1966., str. 56
 


NERZUK ĆURAK

Nezruk ĆurakNerzuk Ćurak, doktor političkih znanosti, docent na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, novinar, esejist, znanstveni publicist, s prepoznatljivim intelektualnim angažmanom u nevladinom sektoru. Trenutno je prodekan za naučnoistraživački rad na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Predavač je na međunarodnom interdisciplinarnom univerzitetskom postdiplomskom studiju Upravljanje državom i humanitarni poslovi te gostujući istraživač na ljubljanskoj Univerzi, Fakulteta za družbene vede. Uže polje znanstvenog interesiranja: geopolitika, geofilozofija, politička filozofija, međunarodni odnosi, međunarodna sigurnost, polemologija, mirovne studije, političke stranke, javne politike, etnonacionalizam.
Autor je knjiga Geopolitika kao sudbina: Slučaj Bosna. Postmodernistički ogled o perifernoj zemlji (Sarajevo, 2002), Dejtonski nacionalizam (Sarajevo, 2004), Obnova bosanskih utopija. Politologija, politička filozofija i sociologija dejtonske države i društva (Zagreb-Sarajevo, 2006), te koautor knjige Razvoj političkog pluralizma u Sloveniji i Bosni i Hercegovini (Ljubljana-Sarajevo, 2006). Objavio je i dvije stručne studije: Bosna i Hercegovina i američki nacionalni interesi (Sarajevo, 1997) i Odnosi s javnostima u sistemu zaštite i spašavanja (Sarajevo, 2006) te veliki broj znanstvenih, stručnih i publicističkih tekstova u referentnim časopisima u BiH, regionu i svijetu. Sudjelovao je na više međunarodnih, regionalnih i domaćih znanstvenih konferencija kao uvodničar i s referatom. Predsjednik je Centra za strateške studije nevladine organizacije MFB iz Sarajeva. [nerzuk@bih.net.ba ; curakn@fpn.unsa.ba] .


05.12.2006.

NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA



Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 26.11.2006. - Last modified: 20.02.2010.