Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
MANJE OD NIŠTA
Slobodan Milošević njim samim
esej
dr Esad Bajtal
Iako davno nastao, esej “Slobodan Milošević njim samim” nije nikada nigdje objavljen. Izvorno, tekst je davne 2002. godine * bio napisan za “Reviju slobodne misli” čiji sam u to vrijeme bio Glavni i odgovorni urednik. Iako pisan s ciljem raskrinkavanja ukupnog (i posebno s aspekta tumačenja jugoslovneske agresije na BiH) licemjernog i ciničnog držanja Slobodana Miloševića u Haagu, tekst se ni nakon više dogovora nije pojavio na stranicama Revije slobodne misli (sic!) zahvaljujući vrlo sofisticiranom opstruiranju Slavka Šantića, Izvršnog urednika Revije.
Kada sam, konačno shvativši da je u pitanju opstrukcija, a ne navodno i uvijek drugačije obrazlagano odlaganje «za idući broj», upoznao Predsjedništvo Kruga 99 (čiji sam član tada, također, bio), o perfidnoj igri Slavka Šantića i praktičnom sprječavanju objavljivanja teksta, umjesto očekivanog zgražavanja (ispoljio ga istog momenta, jasno i glasno, samo akademik prof. dr. Vladimir Premec), tipično boljševički, formirana je komisija Predsjedništva u sastavu Juraj Martinović, Vlatko Določek i još jedan, treći član, sa zadatkom da ispita tobožnji sukob mene i Šantića.
Rezultat misterioznog «ispitivanja» nisam nikad saznao, niti me bilo ko od članova Komisije bilo kad, niti bilo šta pitao (jer nikakvog sukoba nije nikad ni bilo), ali je idući broj Revije (br. 43-44), izašao sa novim sastavom redakcije – bez moje malenkosti i bez Vefika Hadžismajlovića koji je također imao neke primjedbe oko novca i neplaćanja honorara kako autorima tekstova tako i članovima Redakcije (s izuzetkom Slavka Šantića koji je sam sebe uredno, redovno i debelo isplaćivao, ostavljajući sve druge bez honorara).
I pored svega rečenog, Slavko Šantić (siva eminecija Kruga) je i dalje ostao na mjestu Izvršnog urednika što može interpretirati kao svojevrsna nagrada i implicitno priznanje Komisije za njegov dobro obavljen posao opstruiranja objavljivanja teksta o Slobodanu Miloševiću.
O razlozima tako neobične smjene pola Redakcije (Glavnog urednika i jednog člana), ni do danas nas nikad niko ništa nije obavijestio. Ta opora i civilizacijski porazna činjenica tjera na postavljanje bontonski-racionalnog pitanja: Da li bi nešto tako bizarno moglo da se dogodi čak i u radničkom listu, tvornice eksera, npr. u doba najtvrđeg komunizma pedesetih?
Uprkos svemu, paradoksalno, časopis Kruga 99 i dalje izlazi pod istim imenom: “Revija slobodne misli” u čijem Uvodniku nove serije (br. 43-44), također bez bilo kakvog osvrta na vanredne izmjene redakcijskog sastava (kao da se ništa neobično nije dogodilo), stoji novouredničko obećanje da će «osvojeni standard u otvorenosti slobodnoj i kritičkoj misli ostati princip na kojem istrajava ovaj časopis, ova revija».
Međutim, uprkos tom slobodarskom obećanju, «sporni» tekst o Slobodanu Miloševiću još se, ni nakon tri godine čekanja, nije pojavio na stranicama Revije.SLOBODAN MILOŠEVIĆ NJIM SAMIM
prilog fenomenologiji političkog cinizmaČitam u udžbeniku istorije starog veka da je faraon apsolutni vladar svega u svojoj zemlji.
On vlada planinama i rekama, pticama i zverinjem, vazduhom i vetrovima, vlada nad ljudima.
Klanja se samo Bogu Suncu.
Tako je bilo nekada davno.
Faraon modernog doba je moćniji.
Od Boga Sunca je oholiji. Svojim faraonskim milosrđem dao je slobodu
planinama i rekama, pticama i zverinju, vazduhu i vetrovima. 1
Samo ne ljudima.I u tome je neizmjerni cinizam konkretne faraonske vladavine na koju cilja potpisnik gornjeg teksta. Faraonski cinizam, sljedstveno svom poricanju čovjeka, najprije moralu i vrlini (kao planetarno-vezivnom tkivu uljuđenih društvenih zajednica), otvoreno, glasno i javno im se izrugujući – odoriče svaku kulturnu i civilizacijsku vrijednost. Enciklopedijsko-riječničkom leksikom govoreći, faraonski cinizam se legitimira kao stav bezočnog i bestidnog prezira životnih vrijednosti i normi ljudskog dostojanstva. Otuda, bezosjećanost, zajedljivost, zagriženost, opskurnost i potpuna ravnodušnost prema dobru i zlu, figuriraju kao njegova nedjeljiva konstanta.
Cinik općenito, a faraonski (resp. politički) posebno, u svojoj društveno-parazitarnoj osiljenosti funkcionira potpuno voluntaristički: ništa osim njega, njegovih hirova i njegove samovolje nije mu sveto ni nedodirljivo. Ništa osim sopstvene, neistinama i mitomanijom tovljene samouvjerenosti, koja, svoju bīt i istinu implicite pokazuje i eksplicite dokazuje u najširem ab executione registru: od mrzovoljnog ponižavanja i sistematskog marginaliziranja do biološkog zatiranja – Drugog i Drugih.
Ali, na kraju, kad dođe vrijeme polaganja računa, faraon, kukavički i sa odsustvom svakog ljudskog dostojanstva, beskrupulozno hladnim poricanjem svega nastoji da pošto-poto eskivira zakonski podrazumijevane posljedice vlastitih čina. Naravno, etička prizemnost faraonovih povijesno promašenih učinaka i grčevita potreba da se oni naknadno i po svaku cijenu negiraju ili bar minimiziraju, ima za ishod samoodvjetnički galimatijas u kome pijetao nije Matijin (gallus Mathiae), nego je Matija pijetlov (galli Mathias), tj. srpski zločini po Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, u Miloševićevoj samoodbrambenoj interpretaciji postaju "zločini nad Srbijom i srpskim narodom" i "genocid nad Srbima"..., a sve ostalo je samo "satanizacija srpskog naroda".
Tome u prilog najbolje govore dva galimatijatički uzorna iskaza Slobodana Miloševića: 1.) "Sve o BiH je čista laž" i 2.) "Srbija nema veze s bombardovanjem Dubrovnika", koje, svjestan logičkog i pravnog bezizlaza u kome se našao, do bespomoćnosti rigidno* i hinjenom hladnokrvnošću, uporno ponavlja.
* Rigidnost kao oblik držanja neprimjeren životnoj situaciji, predstavlja intelektualno defektnu osobinu ličnosti koja se odnosi na izrazitu krutost u opažanju. Riječ je o načinu mišljenja i reagiranja vezanom za nepromjenjive stavove, predrasude i tvrdoglavo, neelastično ponašanje. U pitanju je vid ekstremnog istrajavanja na vlastitim navikama, čak i onda kad situacija zahtijeva logički svrsishodnu prilagodbu.
Rigidnost u ponašanju kao tipičan oblik pojednostavljenog (crno-bijelog) sagledavanja stvari, karakteristična je osobina opsesivnog karaktera i autoritarnih ličnosti. Lačins (Luchins, 1951.), navodi sljedeće faktore rigidnosti: mentalna inercija, perceptualna perseveracija, kognitivna perseveracija, konativna perseveracija, asocijativna perseveracija, strukturalna rigidnost, dispoziciona rigidnost...itd. Po Levinu (Lewin), rigidno ponašanje sadrži stereotipe, nefleksibilnost i fiksiranost cilja.
Miloševićevo haaško držanje, sa pozicija "biti uvek u pravu" (kao da je još uvijek na Dedinju, gdje je takvo držanje u smislu podrazumijevane vlastodržačke poze bilo sasvim normalno), govori u korist zaključka o njegovoj mentalnoj sporosti i nesposobnosti da se razumije situaciono potpuno nova pozicija u kojoj se našao. Riječ je o eksperimentalno utvrđenom fenomenu koji Katel (Cattell, 1949.), naziva 'dispoziciona rigidnost', a definira je kao 'teškoću u rješavanju novih zadataka i sporost u prelaženju sa starih na nove odgovore u situaciji kada su novi odgovori jedino ispravni'.
U tom smislu Miloševićeva rigidnost je simptom intelektualne inferiornosti individue nesposobne da napusti ranije obrasce ponašanja, te, zarobljena čvrsto fiksiranim navikama ranijeg držanja iracionalno-pogubno istrajava na behavioralnoj inkompatibilnosti.
Međutim, ako film sjećanja na masovno "događanje naroda" s kraja osamdestih i početkom devedesetih godina vratimo unazad, onda nam ovlašni panoramski pogled pokazuje nešto sasvim drugo: krvavi lanac zbivanja čiji je idejni začetnik bio upravo Slobodan Milošević uz punu političku i vojnu potporu nacionalistički pregrijane i zahuktale Srbije ponesene idejnim projektom SANU da jednog dana, metastatički prerastajući samu sebe, postane Velika – "Srbija do Tokija".
Tako je krenulo.
I sve bi bilo dobro da, na leševima pretrpanom putu do Tokija, potpuno neplanirano, nije zapelo negdje u Haagu gdje, umjesto da polaže račune za sponzorirane zločine, "iznenađeni" Milošević drčno-upitnom konstatacijom: "vi smatrate da imate pravo da sudite", postavlja, zapravo, pitanje legitimnosti suda i samog suđenja. Tako, po incitacijskoj logici*
* Incitacija (lat. incitare - protjerati, poticati), navođenje, podbadanje, podsticanje, podstrekivanje, podjarivanje, pobuđivanje, huškanje, nagonjenje. S tim u vezi i Incitatus (lat. brz, nagao, hitar), ime konja rimskog imperatora Kaligule (vladao od 37. do 41. n.e.), koga je ovaj, u svojoj imperatorskoj megalomaniji, hirovitosti i samovolji, proglasio za konzula. Na isti način, istom faraonskom megalomanijom i samovoljom, trebalo je, ujedinjenjem "svih srpskih zemalja" u čiji sastav bi ušle etnički očišćene teritorije susjednih država: Srpska Republika Krajina (Hrvatska),
Republika Srpska (BiH) i etnički očišćeno Kosovo, proglasiti Veliku Srbiju.
Miloševićevog kaligulijanskog poimanja stvari, ispada da On i bez prethodnog suđenja, ima pravo ubijati i progoniti čitave narode, ali da se Njemu, ni za već počinjene zločine, ubistva i progone - suditi ne može!
Uostalom, za bolje razumijevanje toga kako, zašto, i kojim pravom, se kome sudi u Haagu, jedno croquis podsjećanje na redoslijed prethodnih događaja neće biti naodmet. Podsjećanje ujedno razotkriva logičku i psihološku pozadinu obrambene taktičke karte "sve ili ništa", na koju Milošević tako hladno igra u haaškoj sudnici. Prividno hrabar, taj iracionalizam je psihološki sasvim logičan: samo onaj kome je posve jasno da u rukama nema ama baš Ništa, može - blefirajući protivnika - bez rizika, igrati na Sve. S koliko toliko realnom šansom niko se pametan ne kocka. Naprotiv, upravo racionalnim držanjem svako pametan nastoji šansi dati šansu i tako je ozbiljiti u svoju korist. Dakle, Miloševićevo blefiranje u Haagu ima smisao doslovnog značenja te riječi: blef (engl. bluff), način obmanjivanja protivnika u igri karata, tako što se onaj ko ima slabije karte pravi kao da ima jače. U prenesenom smislu, kažu jezički leksikoni, blef je prevara, varka, opsjena, obmana, tj. plašenje protivnika drskošću, bezobraštinom, hvalisanjem...
Evo i najkraće hronološke pozadine zbivanja koje Milošević svojim prozirnim blefiranjem nastoji negirati ili bar donekle obesnažiti.I
1989. - 1991.
Gazimestan - Ušće - Knin - Romanija - Ljubljana...
Balvani, šubare, kokarde, alkohol,
razdrljena prsa, tri prsta, grafiti, besplatni autobusi,
jumbo posteri Slobodana Miloševića;
TV, Radio, Novine, slikari, pisci, akademici,
mošti cara Lazara, procesije, zapaljivi govori,
prijetnje, mitinzi i kolektivna, medijski podupirana,
horska pjevanja stotina hiljada ljudi:
"Ko to kaže ko to laže Srbija je mala
Nije mala, nije mala, triput ratovala
I opet će, i opet će, ako bude sreće".
Uzvici:
"Hoćemo oružje, hoćemo oružje..."!
I odgovori:
"Ako treba biće i oružje"!
"Ako ne znamo da radimo znamo da se bijemo"! (S. Milošević)
Parole:
"Svi Srbi u jednoj državi"!
A ta Jedna Država, da bi u nju stali Svi Srbi, morala je biti Velika.
Kolika, najbolje govore grafiti po Sloveniji, BiH, Hrvatskoj, Kosovu:
"Ovo je Srbija"!
"Srbija do Tokija"
Na masno ošprican grafit ogromnih slova: "OVO JE SRBIJA"!, ispisan na zidu jedne pošte u Sarajevu, 1991. godine, piscu grafita, očito dobro instruiranom sljedbeniku Nove Geografije, neki trezveni sarajevski srednjoškolac, fenomenološki nadahnut, sličnom vrstom spreja dopisao je ispravku: "BUDALO, OVO JE POŠTA"! Bio je to prvi, teorijski i racionalno-faktički zasnovan poraz ideje o Velikoj Srbiji. Praktični će uslijediti serijom vojnih poraza u Hrvatskoj i BiH, 1995. i NATO bombardovanjem Srbije (mart-juni 1999-te godine.).
Na masivnom betonskom stubu dvorišne ograde u ulici Braće Gavrića 6 (centar Bijeljine), grafit "SRBIJA DO TOKIJA" ispisan velikim bijelim slovima, može se pročitati još i danas (ljeto 2004. godine). Začudo, taj ekspanzionističko-osvajački natpis grlatim SDS-ovim "braniteljima" Daytona nimalo ne smeta. Istovremeno, riječ 'agresija', u smislu kvalifikativa ratnih zbivanja u BiH i Hrvatskoj, refleksno poriču na sve moguće (i nemoguće) načine. Tako se neshvatljivo opiranje evidenciji i njeno uporno javno poricanje pokazuje kao zajednički iracionalni imenitelj SDS-ove i Miloševićeve negatorske quasiargumentacije.
Radi podsjećanja: evidencija (lat. evidentia), znači očiglednost, očevidnost; logičko svojstvo nekih sudova koji su po neposrednom opažanju i misaonoj nužnosti istiniti; pregled iz kojega se vidi da je nešto postojalo, da se nešto zbilo, da je nešto učinjeno (Cf. Anić, Klaić, Domović: "Rječnik stranih riječi" , Beograd, 2001.).
Dokle opiranje evidenciji može ići, najbolje pokazuje činjenica da je Vlada RS entiteta, sve do ove, 2004. godine, apsurdno i arogantno poricala – neporecivo, ono što sav svijet zna: izvršenje genocidnog zločina u Srebrenici jula 1995. I, još uvijek, saučesnički odbija da Haagu izruči Karadžića i Mladića, glavne aktere srebreničke kalvarije, aktivno-logistički i bezbjedonosno podupirući njihovo devetogodišnje skrivanje. I ne samo njihovo: za devet poratnih godina vlasti RS nisu uhapsile nijednog osumnjičenog za ratne zločine.
I sva bi ta zidna pisanija predstavljala samo dobro zabavno štivo za rubriku "smiješni grafiti", da joj nisu prethodila javna, medijski snažno podsticana obećanja: "Srbija će biti ujedinjena ili je neće biti"! (S. Milošević); i, "Ako treba zaratićemo sa celim svetom"! (V. Šešelj), koja prividni besmisao gornjih teritorijalno-ambicioznih parola dešifriraju i potvrđuju kao ozbiljan politički program, a ne puku zabavu dokonih adolescenata.
U istom tonu i na isti način, kao logičan nastavak prethodnih, slijedila je (potpuno svjesna realne vojne sile i moći koja stoji iza nje), prijetnja nestankom čitavog jednog naroda izrečena iza skupštinske govornice RBiH i pred TV kamerama: "...a Muslimani bi mogli i nestati s ovih prostora, jer neće imati čime da se brane" (R. Karadžić).
Više stotina bučnih i dobro organiziranih masovnih skupova i ratnohuškačkih istupa ideologa geopolitike nacionalno čistih prostora (od Gazimestana 1989. pa do niza "jogurt" i "balvan revolucijâ" narednih godina), bili su uvod krvavim ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH, Kosovu 1991. - 1999.
Izvršioci poslova zacrtane nacionalno-higijenske geopolitike bili su: premundurena (nerijetko čak ni to), JNA i paravojne formacije iz Srbije: "Šešeljevci", "Arkanovci", "Knindže", "Vukovi", "Beli orlovi"... te individualni "heroji": Arkan, Jenki, Mauzer, Adolf, Pike, Repić...;
Najveći uspesi (masakri) bili su: Markale, Miskinova (Sarajevo), Kapija (Tuzla), Ovčara (Vukovar), Račak...; te brojne masovne grobnice: Crni Vrh (Zvornik), Kevljani (Prijedor), Miljevina...
Razoreni sela i gradovi: Ravno, Vukovar, Dubrovnik, Maglaj, Mostar, Sarajevo, Srebrenica...;
Pljačke: INA, TAS, Famos, Energoinvest...; a zatim kompletna sela i gradovi BiH: kuća po kuća, štala po štala...
Istovremno, orwelovski uzorno Ministarstvo istine preko svojih medijskih odjela (Tanjug, SRNA, RTS, RTRS, Duga, Politika...) i nacionalnih glasnogovornika (Đogo, Crnčević, Bečković, Karadžić, Milošević, Krajišnik, Božanić, A. Radović, I. Bulović, A. Jevtić, Kačavenda...), uspešno širi teoriju tobožnje "nacionalne ugroženosti".*
* Ugrožavajuća opasnost, ta neprijatna i odbrambeno podsticajna kategorija ponekad je, zaista, realno i sasvim opipljivo prisutna u životu. Ali, ne uvijek.
Međutim, računajući na snažan refleksno reaktivni momenat koji nosi u sebi, "opasnost se isto tako može izmisliti, lažno prikazivati, napuhivati od laži i poluistine do prividne istine. Tu leže neograničene mogućnosti indoktrinacije i organizirane mobilizacije strasti i agresivnosti. Opasnost je izmišljena da bi se uništio objekat koji ne prijeti čovjeku i koji mu može biti čak i privržen. To je prostor u kome razum koristi tuđu strast da bi se realizirale vlastite strasti i agresije. Ovo je najčešća manipulacija kojom se održava besmisao vlasti i vladavine", kaže jedan od Miloševićevih političkih korifeja, Jovan Rašković, psihijatar i vođa "pobunjenih" hrvatskih Srba (cf. J. Rašković, "Narcizam", Nikšić, 1988. str. 46).
Bosanske Srbe, upravo na način opisane manipulacije, gurnuo je u masovni zločin jedan drugi psihijatar, Radovan Karadžić. Krvava drama Miloševićevih osvajačkih ratova vođena je sigurnom rukom psihijatrije pred kojm su mase bile bespomoćne. Ništa nije bilo prepušteno slučaju. Idejni projekat SANU ("Memorandum"), motivaciono-praktično, u smislu pobune svjetine, na terenu je operacionaliziran pomoću psihijatrije i dvojice psihijatara direktno od Beograda instaliranih na pozicije vođa srpskih političkih stranaka u Hrvatskoj i BiH.
A Miloševićeva ratna propagandna mašinerija ide čak dotle da zločine i masovne pokolje srpske vojske nad drugima prikazuje ili
a) kao srpsku pogibelj i stradanje, ili
b) kao samoubilačko ludilo drugih u smislu tobožnjeg samogranatiranja, kako je glasila brzopotezna kontraobavještajna i srpskomedijska interpretacija strašnog SDS-ovog masakra na sarajevskoj tržnici "Markale", koga Milošević u Haagu uporno i KOS-ovski dosljedno naziva "navodnim masakrom", a stotine masovnih grobnica u BiH "navodnim masovnim grobnicama".
Tih "navodnih masovnih grobnica" pronađeno je u Republici Srpskoj preko tristotine, a samo u jednoj od njih (ne i najvećoj), Stari Kevljani kod Prijedora, iskopan je 05.11.2004. godine 456-ti leš nevinih žrtava logora Omarska.
Cinično, ali Miloševićeva »navodnost« uključuje i činjenicu dislociranja leševa i planskog izmještanja »navodnih masovnih grobnica« u cilju njihovog skrivanja. Tako je, uprkos Miloševićevom poricanju, prema javnom priznanju novih (postoktobarskih) srpskih vlasti, i u samoj Srbiji identificirano oko petnaestak masovnih grobnica.
A kako "navodni masakri" počinjeni od srpskih snaga izgledaju u medijskoj intepretaciji Srpske televizije, najbolje govori primjer Dragana Božanića, urednika i voditelja inkriminiranog TV dnevnika na dan 5. februara 1993. godine nakon strašnog masakra na gradskoj tržnici »Markale« u Sarajevu:
"Glavni grad bivše Bosne i Hercegovine (formulacija na tragu beogradskog plana nestanka BiH, E.B), Sarajevo na najstravičnijem je putu da postane Bejrut koji je više od decenije užasavao svet građansko-verskim ratom i koji je na ratnoj sceni pokazao svu pogubnost i čudovišnu raznolikost najjačeg muslimanskog načina ratovanja – terorizma.
Danas je u Sarajevu počinjen novi zločin na pijaci Markale u Starom gradu koji se dogodio oko 11 i 3o. Masakrirano je oko 66 osoba, a oko što je ranjeno. Treba li uopšte reći da su muslimanske vlasti prekinule razgovore o merama za uspostavljanje međusobnog pomirenja koji su se vodili na sarajevskom aerodromu i koje je vodio Momčilo Krajišnik pokrenuvši time, uz pomoć stranih medija, novu kampanju satanizovanja Srba... Srpaske vlasti su odmah reagovale na pokušaj novog poduhvata muslimanskog rukovodstva koje ne preza ni od masakra vlastitog naroda..." 2
Naravno, ovdje nije teško primijetiti kako namjenski tempirana sintagma o tobožnjem "satanizovanju Srba", sa aspekta stvarnog počinioca ovog masakra, predstavlja zapravo nesvjesno priznanje satanske prirode izvršenog zločina i iraconalan pokušaj njegove medijske reinterpretacije u smislu njegovog eventualnog opravdanja (vrijedi pokušati, zar ne?) pred svjetskom javnošću.
Ista se priča ponovila i u slučaju masakra na Kapiji (Tuzla) dvadestpetog maja 1995. (nekadašnji Dan mladosti), kada je od granate sa srpskih položaja poginulo 72 mladih ljudi (prosjek starosti 21 godina), a ranjeno oko dvijestotine.
Dakle, navedeni primjeri jasno govore o tome kako srpska politika ne samo da ništa ne radi na sprječavanju masovnih zločina, nego vrlo aktivno i sistematski uredno čini sve na sprječavanju spoznaje istine o zločinima i njihovim počiniocima. Tako se ideološko-medijsko izvrtanje istine o zločinu pokazuje kao dvostruki, novi i veći zločin od samog zločina – zločin nad zločinom.
Rezultat navodne Miloševićeve nevinosti: 150.000 mrtvih; Stotine hiljada ranjenih, osakaćenih; poniženih, uvrijeđenih,...; 2,5 miliona građana raseljenih širom svijeta; Desetine hiljda silovanih: žena i djevojaka; starica i djevojčica; Stotine logora tipa "Auschwitz", "Dachau", "Buchenwald": Manjača, Omarska, Trnopolje, Keraterm, Zatvor Foča, Kula Butmir, Luka Brčko...;
Konačno 1999: Rat sa "celim svetom" i NATO bombardovanje Yugoslavije...a zatim Haag; vrijeme Miloševićevog polaganja računa i suočavanja s krvavim učincima vlastite ekspanzionističke politike.
Ukratko, metaforički govoreći, punih deset godina sasvim sračunato i uporno, uz redovnu podršku izmanipulirane i nacionalno pregrijane glasačke mašinerije, od Beograda prema Ljubljani, Zagrebu, Sarajevu i Prištini, vozilo se planski neregularno: izvan svih pravila i propisa, pogrešnom, »levom stranom« puta izazivajući sudar za sudarom, nesreću za nesrećom, glasno likujući nad pogibijom Drugih, istovremeno ih, pred domaćom i svjetskom javnošću, licemjerno optužujući za srpsku pogibiju. Drugi, očito nisu ni trebali ni smjeli da se brane, a oni su to, ipak, činili. Milošević to naziva zločinom.II
Danas se ta i takva ratnohuškačka "vožnja" prešućuje. Ignorira. Kao da je nije ni bilo. Tajac i muk. Kolektivna amnezija. I najviše dokle oficijelni samokritički glasovi dobacuju danas jeste sugestija o jednakoj krivici svih uporno ponavljana licemjernom sintagmom kako je "zločina je bilo na sve strane". To je također žalosno neporeciva istina. Ali i objektivno nedovoljna da pred svijetom izjednači planiranu genocidnu srpsku akciju i odbrambenu re-akciju Drugih. Dovoljna, međutim, da se njome pokuša objektivizirati (i svijetu predočiti kao jedino moguće i tačno), licemjerno vrednovanje ideologa, projektanata i izvođača krvavog "saobraćajnog" udesa. Sve je odjednom, naglo i apsolutno "zaboravljeno". Ideologizirana instrumentalizacija "zaborava" pokušava sugerirati da Nikad, Niko, Ništa od predratnog scenarija pobuđivanja srpskih masa nije ni Vidio, ni Čuo, ni Izgovorio. Kao da je sve počelo ex nihilo, ni od ničega – samo od sebe. Čak i danas u zvaničnom Beogradu (izuzimajući poneki blaži diplomatsko-kozmetički postoktobarski otklon), o Tome Niko Ništa ne zna! I Niko nije kriv. Kao izraz "međunarodne zavere i laži", haaški se proces proglašava političkim, a haaški sud nekompetentnim za zbivanja na tlu bivše Yugoslavije.
III
Međutim, dvanaest godina apsolutističke vladavine krunisane ratnim pohodima i genocidnom politikom, dobija konačno svoj pravni epilog upravo na tom sudu. Sudi se troprezidentnom Slobodanu Miloševiću: predsjedniku SPS-a, predsjedniku Srbije i predsjedniku ex-Yugoslavije. I njegovim sljedbenicima. Glavna kvalifikacija Miloševićeve krivice koju je na početku suđenja 12. 02. 2002., obrazložio sudija Džefri Najs (Geoffrey Nice), glasi da je Milošević bio:
krajnjih granica razdražiti kada se dovedu u pitanje naši lažni zahtjevi", kaže Hornajeva.
"ključni učesnik zajedničkog, dobro isplaniranog i vođenog
zločinačkog poduhvata nasilnog istrebljenja nesrpskog
stanovništva sa značajnih dijelova teritorije Hrvatske, BiH i
Kosova, s ciljem ostvarivanja pune kontrole nad
centralizovanom srpskom državom".
Arogantan*, bez elementarne ljudske pristojnosti i civilizacijskog dostojanstva, * Termin "arogantan", uzet je ovdje u psihoanalitičkom značenju Karen Hornaj (K. Hornay, 1966.) kao "sinonim za oholost koji označava bespravno usvajanje kvaliteta koji se ne posjeduju". Na planu ponašanja dotične individue to porađa vrlo praktične socijalne posljedice. Što je slika neke osobe o sebi nestvarnija i nerealnija, utoliko su joj potrebnija vanjska priznanja i dokazi. Upravo zato, u situaciji posjedovanja stvarnih kavaliteta nikakva njihova potvrda nije nam potrebna, ali ćemo se "do
Normalna ličnost uglavnom jasno razlikuje svoje «stvarno ja», od «idealnog Ja» koje, u psihologiji ličnosti, izvan neurotičnog konteksta gledanja, služi kao klinički standard za samoocjenu individue. Razlika između stvarnog i idealnog Ja psihološki je izmjerljiva, i može se utvrditi Stephensonovom tehnikom poznatom pod imenom «Q-sortiranje».
Međutim, mjerenja pokazuju da je nađena razlika između «stvarnog ja» i «idealnog Ja» kod neurotičara znatno veća nego kod normalnih ljudi, što govori u prilog tome da neurotici imaju snažniju potrebu da svoje «stvarno ja» friziraju i uljepšavaju do nerealno uvećanog «idealnog Ja» živeći zatim u vrlo uvjerljivoj iluziji da su ono što nisu.
I tu leži tajna Miloševićeve neosnovane samouvjerenosti kojom je obmanjivao frustriranu i neobrazovanu gomilu iz koje će se regrutirati ubojice i neobuzdani gorljivi sljedbenici doslovno spremni «na sve», što je za rezultat imalo ratni prljavi metež i bezbrojne zločine zbog kojih Milošević (čudom se čudeći), danas jest tamo gdje jest.
i, za razliku od svojih do kostura izladnjavanih, a zatim zvjerski ubijanih žrtava, dobro uhranjen, isfeniran, filmski našminkan, najčešće ideološki uzorno odjeven u znaku srpske trobojnice (plavo odijelo, bijela košulja i crvena kravata:), teatralno ironično*
* Karakterističan uvredljivo-omalovažavajući osmijeh, koji Milošević redovno upućuje svojim žrtvama-svjedocima (prilikom unakrsnog ispitivanja), mogao se (i može se) često vidjeti na TV ekranima u mnogim filmskim prilozima koji služe kao vizualna podloga uobičajenim izvještajima iz haaške sudnice.
Milošević poriče bilo kakvu krivicu i odgovornost, istovremeno optužujući sve i svakog:
Zapad, NATO, SAD, Njemačku, Austro-ugarsku, Vatikan, Teheran, mudžahedine, ustaše, UČK, albansku narko mafiju, KAFOR, CIA, BND, opziciju iz Beograda, Klintona, Blera..., ukratko: "celi svet". Čak i "desnicu s Pala".
Čini to osorno, jezikom otvorenog omalovažavanja optužbe, tužilaca, suda i svjedokâ, uključujući majke i očeve čija su djeca (poneka još bebe), braća ili sestre, tragično skončali pod krvavom kamom pregrijanih branitelja velikosrpske ideologije. Rukovođen paradoksalnim fantazmom sopstvene moralne čistote ("nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim"), i cinizmom povrijeđene taštine do jučer nedodirljive nacionalne veličine ("Slobo, slobodo!"), na svaku riječ optužbe, sračunato koketirajući sa svjetskim TV auditorijem, sasvim prozirno i jeftino (svjestan činjenice da na haaškom sudu nema smrtne kazne), Milošević izigrava srpskog "heroja" i, dosljedno vlastitoj moralnoj nedosljednosti, cijelo vrijeme suđenja (nastojeći proces pretvoriti u farsu), reagira pozerski naglašenom inscenacijom u vidu beskonačno dugih monologâ koji se svode na gomilu oštrih zahtjeva, upozorenja, ili politikantski obojenih tvrdnji, kao npr:
"falsifikat"; "lažna tužba"; "skrećem pažnju"; "kardinalne činjenice"; "nijedan Srbin"; "ni jedan jedini Srbin"; "očigledne greške", "tu grešku ni jedan Srbin ne pravi"; "flagrantan podatak"; "nikada takav dokument"; "suštinske kontradikcije"; "možete kako hoćete"; "ja tvrdim"; "ta farsa"; "ja želim da raščistimo"; "ja tvrdim"; pa opet: "ja tvrdim"; "kako znate da su (ubice) bili Srbi"; "teroristi Hašima Tačija"; "zašto kažete srpska policija" (da je ubijala); "vojska UČK potpomognuta od NATO"; "NATO saveznik UČK"; "zahtevam da me pustite na slobodu..."; "dakle, ne znate..."; "imam podatak"; "ali ja vas pitam"; "diler droge"; "bio je i kockar"; "petnaest bandita"; "mudžahedinski sastavi"; "nelogična kontradikcija"; "kako možete da tvrdite da je vojska i policija pucala na nevine civile"; "teroristi UČK"; "terorističke akcije UČK";
"vi smatrate da imate pravo da sudite"; "sve osporavam što ovaj sud govori"; "upozoravam"; "ovdje se ekstremno govori neistina"; "kakve veze imate s teroristima" (pita svjedoka); "predstavnik ove strane preko puta" (upire na tužiteljstvo); "ona tamo s kojom ne komuniciram" (Karla del Ponte); "manipulira sa žrtvama zločina čiji su mi počinici nepoznati" (tužilac);
"nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim"; "navodne masovne grobnice"; za Srebrenicu "čuo tek od Karla Bilta", "zvao sam Karadžića i on mi se zakleo da ništa ne zna o tome" (o Srebrenici); "biću moralni pobednik" (na kraju procesa); "izmanipulisani svedoci"; "sve u ovom svedočenjima je prepisano iz knjige..."; "lažni svedoci"; "ako su ti zločini zaista učinjeni, u šta ja sumnjam..."; "vojska vas je obezbeđivala a ne provodila" (svjedoku koji govori o progonu Albanaca u Albaniju); "laži CNN"; "izmišljeni sud"; "svirepa odmazda" (prema njemu, Miloševiću); "ja se ponosim"; "sve o Bosni i Hercegovini je čista laž" *
* Doslovno uzeta, ova neumjerenost Miloševićevog iskaza, budući da govori, ne o maloj ili velikoj, ne ovoj ili onoj, nego o "čistoj laži", sugerira, zapravo, da u BiH nije bilo ništa: ni Markala ni Kapije; ni Sarajeva ni Srebrenice; ni pljačke, ni silovanja, ni ubijanja. Ni Manjače, ni Keraterma, ni Omarske, ni Trnopolja, ni Foče, ni Butmira, ni Luke Brčko... Ukratko: nije bilo ništa.
Čak ni rata!
Sve je to samo "čista laž"!!!; "sve moguće prevare da se Srbi proglase za zlikovce"; "zelena transverzala" (aluzija na "islamsku zaveru"); "organizovani kriminal"; "avganistanske i iranske narko bande"; za sve je kriva "Klintonova doktrina humanitarnog rata"; "islamski pobunjenici"; "mudžahedinske brigade"; "obavešteni deo sveta" (zna da on nije kriv); "neobavešteni deo sveta" (će saznati da on nije kriv); "odmazda Zapadnih vlada"; "kojima sam se isprečio"; "lična mržnja" (prema njemu); "da me sruše"; "put porobljavanja Srbije"; "frustracije"; "ucene"; "podmićivanja"; "pretnje"; "porobljavanje Srbije"; "lična mržnja"; "divljački napadi na moju porodicu i moju decu"; "najsurovija medijska kampanja"; "falsifikovane klevete"; "podstrekači rata (Zapad) optužuju zastupnike mira (njega i Srbiju) za rat"; "mudžahedini"; "ustaše"; "neka zločinačka skupina" (počinila zločin u Štrpcima); a "Štrpci, pokušaj da se požar prebaci na Srbiju"; "Dubrovnik - besmislica"; "Srbija nema veze s bombardovanjem Dubrovnika"; "diletantske psihoanalitičke konstatacije"; "to prelazi granice šund literature"; "ni u Hrvatskoj ni u BiH Srbi nisu počeli rat, nad njima je izvršeno nasilje"; "Srbija se zalagala za političko rešenje"; "Dobrica Ćosić i Milan Panić komandovali vojskom..."; "optužnica je antisrpska"; "najveća zverstva u Centralnoj Bosni počinili su Muslimani" (tvrdi da citira Tuđmana);
"Srbija i Hrvatska nisu nikad bile u ratu"; "...ja sam govorio da se dva naroda nikad ne smeju udružiti protiv trećeg"; "sponzorisani terorizam"; "dvostruki standardi" (SAD); "islamski fundamentalisti"; "Albanska emigracija"; "aktivno lobiranje" (protiv Srba); "Albansko-američka civilna liga" (satanizira Srbe u SAD); "albanska narko mafija"; "belo roblje"; "droga"; "mafijaško potplaćivanje"; "Bin-Laden i Al Kaida" (s uporištem u Albaniji); "lažna predstava" (sudski proces); "zamena teza"; "nikakvi progoni ni deportovanja na Kosovu" (nisu bili); "tzv. pregovori u Rambujeu"; "Rambuje povod za invaziju na YU"; "demokrata Klinton" (cinično); "novi kolonijalizam"; "uspavana Evropa"; "monstruozni NATO zločini"; "satanizacija srpskog naroda"; "zapadne fabrike laži"; "zatrpavanje istine"; "proizvodnja laži"; "ukidanje demokratije" (u Srbiji njegovim smjenjivanjem i hapšenjem);
"politički proces"; "montirani proces"; "montaža obaveštajnih službi"; "zlonameran način"; "građanski rat"; "pijane budale"; "poneki vojnik i niži oficir" (počinili pljačke i silovanja); "branio svoju zemlju časno i viteški"; "nikad nismo dozvolili formiranje paravojnih formacija"; "farsa"; "besmislica"; "nekakvi svedoci"; "zločin nad Yugoslavijom"; "zamena teze"; "zloupotreba rezolucije"; "okupacione trupe" (NATO); "proNATOvska marionetska vlada" (vlada u Beogradu koja ga je izručila Haagu); "albanski balisti"; "poslodavci"; "tzv plan o velikoj Srbiji"; "austrougarski stratezi"; "rovovske državice"; "austrougarska politička propaganda";
"srpske oslobodilačke težnje"; "tobožnje osvajačke težnje Srbije"; "genocid nad Srbima"; "zločini nad Srbijom i srpskim narodom"; "novinski pamfleti"; "Velika Albanija"; "anahronizam"; "veliki deficit evropske logike"; "emisari"; "rat je počeo podsticanjem nacionalizma" (sa zapada); "građanski rat u BiH, je posledica podsticanja mržnje izvan YU"; "bez povoda i cilja" (NATO bombardovanje); "samo ubijanje civila" (od strane NATO); "srpski seljak je nažilaviji seljak na svetu"; "rat u BiH počeo ubijanjem Srba"; "cilj (NATO-a) je bio praktično ceo narod"; "tužilaštvo (u Haagu) podstiče terorizam na Kosovu"; "nelegalna agresija"; "divljački napad"; "nema struje, nema vode, nema grejanja" (Beograd za vrijeme bombardovanja NATO); "falsifikat" (zločin u Račku); "albanske terorističke grupe";
"zločin nad Srbima nije prekinut ni danas"; "saradnja KFOR-a i albanskih terorista"; "teranje ljudi iz njihovih kuća da bi se u njih naselili teroristi" (Albanci); "produžni zločin"; "instrumentalizacija kriminalaca i terorista u svrhu destabilizacije YU"; "nije bilo nikakav agresije (od strane Srba), sve je bilo dozvoljeno osim nasilja" (na Kosovu); "Nemačka tajna služba BND pokupila kriminalce iz cele Evrope i poslala ih na Kosovo da ubijaju"; "Nemačka palila ratove u SFRY, a SAD gasile benzinom"; "Klinton isterao Srbe iz Hrvatske"; "u velikoalbanskom nacionalnom programu nema mesta ni za koga drugog" (osim za Albance); "navodni masakr" (Markale); "Markale i Račak kao medijski događaj za agresiju NATO"; "ovo što vam govorim je činjenica"; "lažni logori u BiH u funkciji srpske antipropagande"; "falsifikovanje srpske krivice da bi srpski narod bio satanizovan"; "prihvatni centri za izbeglice" (a ne logori) "u kojima su izbeglice slobodne" i "savim slobodno kupuju sebi hranu"; "žica za kokošarnik" (a ne ograda logora)...itd. itd.
Sve u svemu, krivi su svi osim Njega.
IVMiloševića, majka Nebojše Stojanovića, radnika Radiotelevizije Srbije, poginulog u NATO bombardovanju RTS, Žanka Stojanović, majčinski uplakana, označavajući Slobodana Miloševića kao jedinog stvarnog krivca, kratko i jasno odgovara:
»On je pobio našu decu«! 3
Jer ova majka, baš kao i majke Vukovara, Sarajeva, Tuzle, Sreberenice i drugih gradova, ne znaju ko im je "pobio decu". Nizom proizvoljnih tvrdnji, te provokativnih i sugestivnih pitanja*
* Pod "sugestivnim pitanjima", prāvo podrazumijeva pitanja postavljena učesniku u postupku pred sudom ili drugim organom, na takav način da se ovaj navede na odgovor koji je, faktički, već sadržan u samom pitanju. Obzirom da su sugestivna pitanja motivirana nekom tendencijom ili namjerom ona su u pravnoj praksi, pozitivnim pravnim propisima uglavnom zabranjena, a organ koji vodi postupak ovlašćen je da stranci zabrani postavljanje takvog pitanja, ili da zabrani odgovor na tako postavljeno pitanje (cf. Stevan P. Petrović, "Mali leksikon psihološko psihijatrijskih i pravnih pojmova", Beograd, 1998.)
svjedocima i tužiteljstvu, Milošević uporno pokušava dobiti unaprijed zacrtane odgovore, istovremeno sugerirajući vlastito sveznanje i elementarno neznanje svih ostalih aktera suđenja:
"Kako znate da su ubice bili Srbi"; "Zašto kažete da je ubijala srpska policija"; "Kako možete da tvrdite da je vojska i policija pucala u nevine civile"; "Nelogična kontradikcija"; "Srpska vojska vas je obezbeđivala, a ne provodila"; "Laži CNN-a"; "Zamena teza"; "Nikakvi progoni ni deportovanja nisu bili"; sve je to samo "Satanizacija srpskog naroda", "zatrpavanje istine" i "proizvodnja laži" i samo "nekakvi svedoci" govore o "tzv planu o Velikoj Srbiji". Ustvari, učinjeni su samo "zločini nad Srbijom i srpskim narodom", sve ostalo je posljedica "velikog deficita evropske logike" i "novinskih pamfleta".
Dakle, niko ništa ne zna.
Čak ni slučajno preživjeli logoraši. Oni, zapravo, pričaju gluposti. Nikakvih logora nije bilo. Bili su to, samo "prihvatni centri za izbeglice, u kojima su oni sasvim slobodni i sasvim slobodno kupuju sebi hranu". Istina, bili su ograđeni (to ne poriče), ali... bila je to "samo" "žica za kokošarnik", a "ne ograda logora".
Ergo:
Kako ljudi-kokoši bolje od Mene (sveznajućeg Miloševića) mogu znati gdje su bili i šta im se dešavalo? Oni lažu! Stoga Ja "osporavam sve što ovaj sud govori ", jer ovdje se "ekstremno govori neistina"!
Psihoanalitički zanimljivo pitanje, koje porađa gornja nepotpuna lista Miloševićevih apodiktičkih iskaza, tiče se personalno-psihološke osnove na kojoj on gradi fantazamagorijsku leksiku svoje isključivosti. Ta neosnovana osnova ("neutemeljeni temelj", Heidegger), s koje polazeći Milošević drži vâz cijelom svijetu (zahvaljujući satelitskom, dakle planetarnom TV prenosu), u svojoj fiktivnoj samodovoljnosti implicira dvoje: (1) apsolutnu nedodirljivost vlastitih istina, i (2) istovremeno napadno, neargumentirano i frazersko osporavanje svega i svakog oko sebe: kako pojedinaca, tako i institucija i kolektiva. Pa i cijelih civilizacija. Cjelokupna Miloševićeva coquetterie u dosluhu je sa njegovom "nadmenošću, sujetom, izopačenom taštinom, stalno prisutnom željom za prestižom ili samoobožavanjem"4, kome su potrebne mnoge i velike riječi ("to prelazi granice šund literature"; "diletantske psihoanalitičke konstatacije", itd.) da bi, druge uvjerio, a sebe umirio glede sumnje u vlastitu veličinu.
Konačno, autoodvjetnički logoreični performans Slobodana Miloševića svoj manični vrhnac dostiže grandioznim poricanjem evropske logike kao "deficitarne logike" ("veliki deficit evropske logike"), koju, on, (budući da je, po vlastitom neskromnom uvjerenju racionalno nadvisuje), implicite podređuje naknadnom i nasilnom logiciziranju proizvoljne, osobno projektirane fantastične stvarnosti.
I površni strukturalno-analitički uvid u licemjerno razistinjavanje ratnih zbivanja 1992.-1995., zorno pokazuje kako kod Miloševića imamo posla s naglašenim samoljubljem s jedne, uz evidentno odsustvo samokontrole i samokritičnosti, s druge strane. Idući tragom već navedenih iskaza, evo još nekoliko primjera te nekritičnosti i Miloševićeve individualne i velikonacionalne samodopadnosti:
"Ja tvrdim"; "Dakle, ne znate"; "Ni jedan Srbin"; "Ni jedan jedini Srbin"; "Tu grešku ni jedan Srbin ne pravi"; "Falsifikat"; "Lažna tužba"; "Flagrantan podatak"; "Očigledne greške"; "Sve osporavam što ovaj sud govori"; "Upozoravam"; "Nikakvi progoni i deportovanja"; "Ja tvrdim"; "Navodne masovne grobnice"; "Nemam od čega da se branim i mogu samo da se ponosim"; "Lažni svedoci"; "Ako su ti zločini zaista učinjeni, u šta Ja sumnjam"; "Zločini nad Srbijom i srpskim narodom"; "Genocid na Srbima"; "Srpske oslobodilačke težnje"; "Tobožnje osvajačke težnje Srbije"; "lažni logori u BiH, u funkciji srpske antipropagande"; "falsifikovanje srpske krivice da bi srpski narod bio satanizovan"; itd.itd.
Šta sve ovo može da znači?
Prije svega, čini se, da ovdje imamo posla sa, najblaže rečeno, personalnom nezrelošću spremnom da, vlastitim projekcijama, sasvim fantazmatski proizvoljno oblikuje okolinu (prvi korak), uzimajući zatim (u drugom koraku), te fantazme kao bogomdane i samorazumljive entitete stvarnosti. To ontologizirajuće sebe-obo-gotvo-ravanje, dnevno-površinski funkcionira u službi neuspjelog pokušaja prikrivanja porazne nezrelosti vlastite ličnosti. Jer, "zrela ličnost", onako kako je vidi savremena psihološka znanost, ne zatvara svijet u svoje uske fiktivne okvire, nego se – u jednoj otvorenosti za svijet – prijateljski izručuje svijetu, potvrđujući tom otvorenošću stupanj dostignute integracije sa svijetom kao stupanj ostvarenog sklada između svojih razvojnih potencijala i stvarnih postignuća u socijalnom okruženju.
Naravno, ta vrsta Miloševiću nepoznate zrelosti, podrazumijeva ne samo brigu o sebi, nego i vođenje računa o potrebama Drugih; o elementarnim normama ponašanja i osnovnim vrijednostima šire sredine kojoj čovjek pripada. Osim toga, za razliku od Miloševićeve personalne nedozrelosti, personalna zrelost jedne individue podrazumijeva samokritičnost u smislu realističnijeg odnosa spram svojih motiva i svojih sposobnosti, tj. isprofiliran i trezven racionalno-kritički stav prema osobnim slabostima, manama i nedostacima. Sve to pretpostavlja sposobnost kritičkog samouviđanja pojedinca utemeljenu na emocionalnoj i intelektualnoj zrelosti koja Miloševiću očigledno nedostaje.
Suprotnost tome je (upravo miloševićevski prepoznatljivo), nekritičko i samoobogotvoravajuće napuhano samoljublje, koje, lažno uzdižući sebe ili svoje ("srpski je seljak najžilaviji seljak na svetu"), na račun ostalih, potpuno potcjenjuje i omalovažava sve Druge ("banditi", "kockari", "dileri droge", "narko bande", "teroristi", "nekakvi svedoci", "kriminalci").
Slijedom na(r)cističke* logike
* Narcizam i nacizam predstavljaju, ustvari, dvije strane iste medalje.
Oba fenomena (narcizam kao individualni i nacizam kao kolektivni odraz u mediju neautentičnog ogledala), svoje samoljublje grade na sfumatiziranom odrazu vlastitog lika na plohi vodenog ili ideološkog improvizorija od zrcala. Naime, vlastitom sjenom nad vodu nagnutog narcisa, prirodno retuširani sfumato vodenog odraza (za razliku od direktne refleksije sjajne staklene plohe), apsorbira sve moguće nedostatke lika (bore, ožiljke, brazgotine, zadriglost) nudeći mu, u povratno zasjenjenoj projekciji, privid nestvarno savršenog izgleda i utisak neodoljive ljepote.
Na isti način nacionalno-ideološko ogledalo vraća svojim medijski nabijeđenim narcisima debelo transformiran i idejno uljepšan kolektivni lik, pa ne čudi da u optici neosviještne samoprojekcije nedosanjanih snova, milionska, egzistencijalno frustrirana, razočarana i nadom ponesena gomila, naivno-nekritički i samozaljubljeno prepozna(je) sebe u racionalno apsurdnim i objektivno jalovim, ali dnevno-politički profitabilnim pričama nacionalnih vođa o übermensch-u ili nebeskom narodu ("što je babi milo, u snu joj se snilo").
u njenoj psihoanalitičkoj izvedbi, ovdje je riječ o elementarnom nepoznavanju sebe samog.
Štaviše, napadna autonekritičnost takve osobe producira radikalni kriticizam spram drugih kao refleksni odgovor i dubinskopsihološki kompenzativ zatomljene samokritike, tj. na(r)cistički inducirane samospoznajne redukcije. Jer, osoba koja ne poznaje sebe nije u stanju da poštuje ni druge ni sebe, te je osuđena da se zaljubi u vlastitu izmišljotinu, tj. u idealiziranu sliku sebe same, u svoje idealizirano i samim tim nestvarno »idealno Ja«.*
* Prema Hornajevoj (K. Hornay), “idealno Ja” predstavlja potpuno nerealnu i idealiziranu sliku koju neurotična ličnost ima o sebi, svojim mogućnostima i sposobnostima. Svjesno ili nesvjesno, ta slika je uvijek daleko od stvarnosti, ali je njen uticaj na život dotične osobe istinski podsticajan. Takva osoba vjeruje da zaista predstavlja savršenu, idealnu ličnost, jer nije svjesna procesa idealizacije i ne pravi razliku između nestvarne predstave o sebi i svoga stvarnog, realnog ja.
Idealna slika o sebi je sladunjavo laskava, lišena svih manjkavosti i namijenjena dobrom osjećanju sebe. U svrhu boljeg razumijevanja fenomena o kome je riječ, Hornajeva navodi primjer scene iz crtanog stripa u listu «New Yorker», "u kojem krupna srednjovječna žena vidi sebe u ogledalu kao vitku mladu djevojku". (cf. Karen Hornaj, "Naši unutrašnji konflikti", Titograd, 1966. str. 79. -91.).
Zapravo, idealno Ja kao "idealna slika o sebi", u početku se javlja kao intrapsihička tvorevina izrasla iz narcističkog samopoimanja – tj. projektirani ideal pokazuje se kao supstitut izgubljenog narcizma iz djetinjstva. U snažnoj želji na povrati izgubljeno (pseudo)savršenstvo (dakle, ono kojeg istinski nikad nije ni imao), inferiorni subjekt konstituira idealno Ja zavaravajući time najprije samog sebe, a onda i okolinu, nastojeći da, potpuno ubijeđen u stvarnost vlastite izmišljotine, čitavom svijetu proda rog za svijeću. Francuski psihijatar Brakonije (A. Braconnier), prepoznaje u tome odbranu od depresije zbog inferirornosti, gdje se subjekt osjeća inferiorno prema idealu koji sebi postavlja i jedino je zainteresiran za vlastitu idealnu samoprojekciju, te uživajući u njoj vrlo malo ulaže u odnose sa drugim ljudima i sa svijetom.
Praktična, indirektna potvrda fantazma o vlastitom savršenstvu moguća je samo ontologizacijom razlike Mi – Oni, i neprestanoom degradacijom i poricanjem Drugog i Drugih. Tako izvedena razlika između Mene i Drugih, između Nas i Njih je ogromna: Nebo i Zemlja. "Nebeski narod" i zemaljski prizemljeni narodi ne dodiruju se, nemaju i ne mogu imati – ničeg zajedničkog.
Konačno, fantastična diskrepanca Zemlja – Nebo, poprima smisao političkog nacionalnog projekta postajući simbol aksiološki nepomirljive vertikale koja Srbe u njihovoj autističkoj samodovoljnosti definitivno i nepomirljivo odvaja od "celog sveta": "Srbi više nikad ni s kim neće živeti zajedno" (D. Božanić).
Takvo psihološki iskrivljeno i uz to dodatno-ideološki ispolirano (freudovski: racionalizirano) samorazumijevanje podrazumijeva poslušno personalno okruženje Vožda koje će, svojim neupitno poltronskim odnosom (obožavanjem), iz dana u dan, iz časa u čas, i tako godinama, snažno pothranjivati iluziju Njegove nadmoći, pameti i savršenstva.
Na djelu je prizemna samoobrana u formi samozavaravanja i "obmanjivanja sebe samog u pogledu pravih motiva svoje djelatnosti i osobina (neuviđanje svojih rđavih impulsa, želja i sklonosti, i, viđenje sebe u isključivo pozitivnom svjetlu). Zdravi, a naročito bolesni pojedinci štite i njeguju svoje samoobmane tako da ih je teško osloboditi ovih iluzija o sebi i sopstvenim tobožnjim vrijednostima i vrlinama, pošto ih snažni emocionalni otpori ometaju da vide pravu i, ujedno, neprijatnu istinu o sebi" (Ž. Trebješanin), svojoj moralnoj, emotivnoj i intelektualnoj ograničenosti.
Zapravo, cijeli manevar Miloševićevog samozavaravanja raskrinkava prikrivenu, ali snažno prisutnu potrebu za samopoštovanjem kojeg objektivno nema. A nema ga jer stvarno samopoštovanje nije moguće razviti na osnovu pseudoveličanja i pseudoobožavanja koje svakodnevno dolazi od pragmatičnih poslušnika kojima se Vožd okružio.
Zato on svoju strepnju, građenu na neosviještenoj, ali snažno uznemiravajućoj sumnji u njihovu iskrenost, nastoji podsvjesno kompenzirati samoobmanama koje svjesno percipira kao istinsku mjeru sopstvene veličine o kojoj Svijet, na njegovu veliku žalost, još ništa ne zna.
Stoga će, istrajno ponavljanim litanijama (koristeći prisustvo brojnih predstavnika štampe, radija i satelitske TV, kao idealan medij planetarne samoprojekcije), idealiziranu sliku sebe Vožd nesebično staviti na uvid svjetskoj javnosti, tj. "neobaveštenom delu sveta".
Međutim, zanimljivo je da uporno akcentuirano sveznanje na koje se Milošević stalno poziva, iznenada zakazuje na najbitnijim ratnim "stavkama" ključnim za ishod cjelokupnog sudskog procesa.
Tako, npr. Milošević ništa ne zna o brojnim zločinima, i masovnim grobnicama. Po njemu, tužilac "manipulira sa žrtvama zločina" čiji su mu (njemu, Miloševiću) "počinioci nepoznati". Također, masovne grobnice za koje treba da odgovara, samo su "navodne masovne grobnice" o kojim govore "izmanipulisani svedoci". O Srebrenici, najvećem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, Milošević je, kako kaže, "čuo tek od Karla Bildta", argumentirajući svoje "neznanje" tvrdnjom kako mu se i sam Karadžić "zakleo da ništa ne zna o tome". Itd. itd.
A ako već krajnje nerado i prizna ponešto, onda su to (s jasnom nakanom da svemu prida kvalifikativ incidenta), samo individualni ispadi (pljačka ili silovanje), koje su počinili "pijane budale" i "poneki vojnik i niži oficir", jer, kako sam kaže, njegovim pristašama "sve je bilo dozvoljeno osim nasilja".
Naravno, svojevremeni javni poziv Srbima ("ako ne znamo da radimo, znamo da se bijemo"), biva naprasno i pragmatički svrhovito delete-isan iz Miloševićeve inače nacionalno vrlo selektivne memorije.
Dakle, dok o zločinima, masovnim grobnicama, pljačkama i silovanjima srpske vojske Milošević ništa ne zna, dotle sa sigurnošću zna sve o Drugima. Kao npr. da "ni u Hrvatskoj ni u BiH Srbi nisu počeli rat"; da su "najveća zverstva u centralnoj Bosni počinili muslimani", i da, upravo obrnuto od onoga što sav svijet zna, genocid nisu počinili Srbi, nego je "genocid počinjen nad Srbima". Istovremeno, Milošević je vrlo obaviješten o najmanjim, čak individualno-pojedinačnim manama drugih, kao npr. da je (i tu Milošević operira punim imenima i prezimenima osoba o kojima govori), tamo neki Albanac na Kosovu, "diler droge", a neki drugi, "kockar". Tako ispada da poput policajca pozornika, Milošević zna sve uličare, kockare, preprodavače droge i seoske kokošare, ali da o stravičnom zločinu nad desetak hiljada Srebreničana niti šta zna, niti u to vjeruje.
I dok, tobože, s Karadžićevom paljanskom svitom nije u dobrim odnosima ("imao loše odnose s njima"), Vožd, Karadžićevu ispraznu zakletvu ("on mi se zakleo"), kako "o Srebrenici ništa ne zna", uzima zdravo za gotovo navodeći je kao validan i odbrane potpuno vrijedan argument.
Uostalom to nije jedino mjesto gdje se Miloševićeva logički i moralno deficitarna samoodbrana uredno sliva u kolektor njegove profanisane retorike. A u kolektoru su već i čuveni iskazi o tome kako su "Dobrica Ćosić i Milan Panić" (a ne On), "komandovali vojskom". Taj kukavički iskaz, s aspekta Miloševićeve samoobrane ima denotativnu vrijednost i namjenu: treba druge da označi kao stvarne krivce počinjenih zločina. Tako se (i time Milošević skače sam sebi u usta) ranije negirani zločini sada ipak implicite priznaju, ali se odgovornost za njih – skidajući sa sebe – prebacuje na druge (Ćosića i Panića).
Zapravo, sama činjenica da se Vožd cijelo vrijeme grčevito brani (na ovaj i mnoge druge načine), ne samo da ga intelektualno i logički kompromitira, nego Miloševićevo epigonski-verbalno "nepriznavanje suda" (samo verbalno i povijesno neuvjerljivo kopiranje Josipa Broza) dodatno denuncira kao najobičniju licemjernu pozu namijenjenu TV gledateljstvu.
Da nije teatralno (kao što jest), istinski autentično nepriznavanje suda na kome Milošević toliko insistira, dosljedno provedeno, bilo bi moguće samo upornom šutnjom zasnovanom na dignitetu eventualne moralne satisfakcije. Budući da toga nema, sve što Miloševiću preostaje jeste da izostalu punoću dostojanstvenog ljudskog čina, zamijeni artizmom ispraznih i sračunatih pričinâ. Tako naplavinom te praznine, umjesto bilo kakvih argumenata, plutaju egocentričke*
* Egocentrizam je, psihološki govoreći, osobina mišljenja koja se manifestira kao nesposobnost subjekta da svijet posmatra i sa stanovišta drugih ljudi, a ne samo iz svog ličnog ugla, koji se apsolutizuje (Ž. Trebješanin).
Međutim, sa psihijatrijskog (antropološki patološkog), stanovišta egocentrizam je viđen kao "jedan od osnovnih elemenata mentaliteta paranoičarâ i revandikatorâ koji s neumornom zadrtošću zahtijevaju sve ono što smatraju svojim pravom: nadmenost, nepovjerenje i agresivnost često se nadovezuju na precjenjivanje štete koju su po vlastitom mišljenju pretrpjeli, što ih, ponekad, navodi na antidruštvene reakcije (pretjerano parničenje, ubistvo)..." Ali, kaže Poro (Antoine Porot), ''egocentričnost se može sresti i kod sujetnih, debilnih osoba, neuravnoteženih mitomana, hvalisavaca ili razmetljivaca". (cf. A. Poro, "Enciklopedija psihijatrije", Beograd, 1990.).
Ukratko, egocentrik je, po mišljenju psihijatra Vladimira Hudolina, "zainteresiran samo za sebe i svoje probleme, a potpuno nezainteresiran za druge i njihove probleme". Videći u svemu i prije svega samo sebe, egocentrik svojim naglašeno nadmenim držanjem kao da nam poručuje: Svijet - to sam Ja.
floskule tipa:
"ja tvrdim"; "ja sam govorio"; "sve osporavam"; "kako znate"; "zamena teza"; "ja vas pitam"; "upozoravam", "mi smo..."; "ona tamo s kojom ne komuniciram"; "zahtevam"; "imam podatak"; "ja se ponosim"; "falsifikovane klevete"; "diletantske psihoanalitičke konstatacije"; "lažna predstava"; "montirani proces"; ... itd.itd.
Čemu tolike prazne i beskorisne riječi?
Čemu imperativi i iskazi napadno intonirani prvim licem jednine, ako ne zbog toga da svom kazivaću priskrbe himerički značaj bez pokrića?
Suočena s ekscentričnošću ove vrste, savremena humanistička znanost će reći kako "osobi koja nije prevladala narcizam ranog razvoja nije neophodan nikakav sadržaj da bi se osećala značajnom. Čak i kada je postigla nešto opipljivo, osećanje da je značajna nije posledica toga, već jednostavno onog osnovnog infantilnog uverenja da je centar sveta" (R. Bojanović).
Jezikom kompenzacijske logike: idolatrijska želja pojedinca za potpunom dominacijom strukturalna je komponenta neautentičnih individua kod kojih ta vrsta bolesne težnje predstavlja nivelirajući surogat za neostvareni lični rast. Istinska ništost nezrelog duha u kontekstu racionalizirajućeg samospašavanja ega, projicira se i nalazi privremeni smiraj u apsolutnoj psihološkoj suprotnosti: ne samo da nisam niko i ništa, nego sam, upravo obrnuto, najveći, najpozvaniji, najpametniji, najkompetentniji, naj... naj...; samo, i u svemu naj...
VRazmjere i stravičnost zločina počinjenih devedesetih godina na prostorima bivše YU, i evidentna zloupotreba haaškog suda od strane zločinaca za vlastitu promociju (zahvaljujći direktnim TV prenosima), postavljaju pedagoški opravdanim postavljanje pitanja: zašto nema smrtne kazne u Haagu? Na Nirnberškom procesu je postojala i dosuđena za dvanaest od ukupno 24 optužena ratna zločinca.
Da je ima, držanje Slobodana Miloševića sigurno ne bi bilo ovako teatralno, niti sračunato na sticanje harizme heroja i funkcionalizirano u pravcu povećavanja vlastite nacionalne popularnosti5.
Umjesto što pozira, kako to sada čini, Milošević bi, u situaciji postojanja mogućnosti izricanja smrtne presude bio prisiljen da se uozbilji i pokuša naći kakve-takve argumente za zločine počinjene pod njegovim političkim šinjelom.
Ovako i naredne generacije srpskih političara nemaju razloga za brigu niti odustajanja od načina vladanja po kome "cilj opravdava sredstva". Ohrabreni haaškim iskustvom oni već danas javno obećavaju kako će i sutra, ako zatreba "ponovo krenuti istim putem", jer, kako u nastavku citata kaže Mirko Šarović, "Srbi nemaju čega da se stide".
Zbog svega toga, pitanje uvođenja smrte kazne postaje najozbiljnije moralno i pedagoško pitanje smisla rada Haaškog tribunala. Krivci moraju dobiti zasluženu kaznu. Sud jeste tu da nađe krivce i "izvaga" krivicu. Ma koliko tragičan po posljedicama, ovaj rat nije tragedija u Šelerovom smislu riječi. Za Šelera (M. Scheler), nema tragedije tamo gdje je moguć jasan odgovor na pitanje "Ko je kriv?" "Tragična krivica" je ona "krivica" zbog koje se niko ne može optužiti.
Ratovi 1992. –1999. jesu bili tragični po svojim strahotnim posljedicama, ali ne i tragedija u smislu »sukoba nužnosti«; dakle, ne koban – nesretan događaj.
Oni imaju svoje planere, ideologe, začetnike i krivce. I imaju krivca nad krivcima. Zašto krivcima, danas, uskratiti ono što im i po i Božjoj i po ljudskoj pravdi pripada. Slobodan Milošević je, kao inspirator i pokrovitelj golemog krvoprolića, odgovoran ne samo za užasne zločine što su ih Srbi počinili nad Drugima, nego također i za zločine koje su Drugi (odgovarajući na srpske), počinili Srbima.
Naravno, Miloševićeva izvorna krivica, ne oslobađa ove Druge njihove sopstvene krivice. Niti je umanjuje. Nijedan Zločin se ne može pravdati drugim zločinom. Pa ni zločini Drugih srpskim zločinima. Nema niti može biti opravdanja ni za jedan zločin. Bilo kakav i bilo čiji. Zato, pred sudom pravde u Haagu svako mora preuzeti punu odgovornost za vlastita nedjela.
Neizbježnost odgovornosti mora biti praktična poruka za budućnost.
Poruka sa smislom preventivnog učinka.
PRAVDA NIJE ODMAZDA.
Nego baš to: PORUKA ZA SUTRA.
Zašto je ne poslati?
Otuda jasan pledoaje za smrtnu kaznu u Haagu, jer:
Običaj je naših sudova da jedne kazne radi opomene drugima. Da ih osude zato što su pogriješili, bila bi glupost, kaže Platon. Jer, ono što je učinjeno ne može biti neučinjeno; već ih osuđuju da ne bi na isti način ponovo griješili, i da bi se drugi klonili njihova primjera. Ne popravljamo mi onoga koga vješamo, već popravljamo druge preko njega.6
* Tekst je nastao odmah, već tokom prve sedmice suđenja Miloševiću u Haagu. Gledajući svakodnevno TV prenos suđenja bilježio sam brojne cinične fraze koje Slobodana Miloševića prikazuju onakvog kakav on jeste, i pogotovo u momentima kada mu povrijeđena sujeta samo još dodatno pojača njegovu prirodnu osiljenost. Toj prvoj verziji teksta, kasnije su dodane još neke manje informacije vezane za suđenje (i oko suđenja), koje su se pojavile u međuvremenu. Ali, njihov neznatan broj uopšte ne mijenjaju suštinu niti smisao prvobitne verzije teksta.
1 Đ. Jovanović "Parodija tragičnog", Niš, 2002.
2 cf. N. Ahmetašević: Diplomata Božanić, Karadžićev elektronski Goebels,,"Slobodna Bosna", nezavisna informativna revija, br. 414, Sarajevo, 21.10.2004. str. 21-23
3 Emitirano (reprizno), u ranim jutarnjim satima (05 sati i 15 minuta.) 15.o2.2oo2.
4 J. Rašković, "Narcizam", Nikšić, 1988. str. 52
5 Sve ankete u Srbiji pokazuju vrtoglavi porast popularnosti Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, kao direktnu posljedicu suđenja Miloševiću u Haagu i neuspjelog hapšenja Karadžića od strane SFOR-a u martu 2oo2.g. Majice sa otisnutim likom Karadića i Mladića prodaju se u Srbiji "k'o 'alva". Mirko Šarović, tadašnji predsjednik manjeg bh entiteta, u intervjuu OBN televiziji, objašnjava kako "narod u RS Radovana Karadžića doživljava kao narodnog heroja". Vojislav Koštunica, predsednik Yugoslavie, na trojnom julskom samitu u Sarajevu, kaže: "Ne mislim se nikome izvinjavati za rat u BiH. To je prošlost". Bilo i prošlo. Nikom ništa. Sutra sve može da počne ispočetka. Da se posao velikosrpske ideje dovrši kako je i zamišljen.
6 M. de Montenj: Ogledi, Beograd, 1967. gl. VIII, str. 334.
Udarite ovdje za prikaz knjige - MANJE OD NIŠTA -
29.12.2005.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 29.12.2005. - Last modified: 23.05.2020.
