ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ












FILOZOFIJA
KONTINUUMA




Masovno silovanje:
zločin koji se ne može pojmiti


Prof. Dr. Džemal SOKOLOVIĆ

Prof. Dr. Džemal SOKOLOVIĆ

University of Bergen
Department of Comparative Politics
Christiesgt. 15,N-5007 Bergen, Norway
Tel: +47 55 58 20 07;
Fax: +47 55 58 94 25

E-mail: Dzemal.Sokolovic@isp.uib.no

Copyright © Džemal Sokolović 2007

 

"Teško onima koji misle da su mudri, i sami su sebi razumni."
  Biblija
, Stari zavjet, Knjiga proroka Isaije, Gl. 5, 21


Rezime

Autorovo osnovno stanovište je da ljudski um nije sposoban da pojmi zločin masovnog silovanja ni u obliku pravne ni u obliku filozofske (etičke) svijesti. Članak zato istražuje metafizičke korijene zla, kao i dobra, da bi uopće odgovorio na pitanje šta znači masovno silovanje. Polazi se od premise da u osnovi silovanja lezi strah. Analiza se nastavlja oslanjanjem na Aristotelov pojam vrline i, konsekventno, vrline hrabrosti kao sredine koja stoji između dva poroka: manjka hrabrosti i suviška hrabrosti. Autor zaključuje da postoje dva oblika silovanja: onaj koji proizlazi iz straha od žene i onaj koji potječe iz odsustva bilo kakvog straha. Da bi se oslobodio zla, pa i onog u obliku silovanja, čovjeku je potreban Strah od konačnog Suda. Zato je, smatra autor, vrlina hrabrosti priznati da pravo i filozofija ne mogu znati pravu prirodu zla i masovnog silovanja kao njegove emanacije.

Ključne riječi: masovno silovanje, pravo, etika, vrlina, porok, strah


Uvod

International Herald Tribune, kao i svi svjetski mediji, je 18. novembra 2006. objavio kratku vijest iz Fort Campbella, Kentucky, da je američki vojnik, zbog silovanja 14-godišnje djevojčice u Iraku, a potom i njenog i ubistva njene porodice, osuđen na 90 godine zatvora. (1)

U oktobru 2005 norveška televizija, i vjerovatno ni jedna druga, emitira intervju s gospođom Jasminom Omerović, koja izjavljuje da je na početku rata u Bosni silovana između petsto i hiljadu puta. Dok je to Jasmina govorila norveška voditeljica je plakala. Jasmina je silovana prvi put na početku rata u Bosni, 1992. godine, dva dana prije nego je napunila 20 godina, pred djecom, pred svekrvom, pred muzem. Bili su to elitni srpski vojnici, arkanovci. Od tada je služila kao roblje, samo za silovanje. Oslobođena je nakon godinu dana tako što ju je za 5.600 DM otkupio prijatelj njenih roditelja, Srbin. Kada se srela s muzem, koji je pobjegao iz koncentracionog logora u Srbiji, obećao joj je da je nikada neće pitati o stvarima o kojima tada nije mogla da govori. Šutila je do 2001. godine. Tada je progovorila i danas o tome govori čitavom svijetu…Nije poznato da je i jedan od stotina njenih silovatelja ikada bio osuđen. (2)

Ova dva slučaja nameću elementarno pitanje: šta je, u stvari, masovno silovanje? Iako izgleda razumljivo samo po sebi, jer je razlika u odnosu na “obično”, pojedinačno silovanje očita, ova dva slučaja potvrđuju da razlika nije samo fenomenalna. Da li se uopće može razumjeti značenje ove sintagme, ako prethodno ne ustanovimo šta je silovanje kao takvo? Zatim, ima li izgleda da shvatimo samu bit silovanja ako ne znamo šta je zločin kao takav? I najzad, može li ljudski um računati da shvati šta je silovanje jedne žene hiljadu puta ili silovanje hiljada žena, a da ne zna odgovor na temeljno moralno pitanje, ali i pitanje ljudske prirode: šta je zlo? A ovo pitanje očito nije elementarno. 


1. Pravna strana zločina: kazna i odsustvo kazne

Fenomenalnom stranom silovanja pa i masovnog silovanja bavi se pravo. Zbog toga je nemoguće očekivati od prava da napravi konceptualnu, tj. pojmovnu razliku između silovanja i masovnog silovanja. To objašnjava način kako su pravno tretirani slučajevi silovanja, odnosno masovnog silovanja u Iraku, odnosno Bosni. Zločini u iračkom i bosanskom slučaju, naime, imaju nešto zajedničko, ali i ono što ih čini specifičnim.

S jedne strane, ono što povezuje irački s bosanskim slučajem jeste da se u oba radi o silovanju. Razlika nije ni u tome što je američki vojnik osim silovanja počinio i ubistvo. U Bosni su mnoge silovane žene također ubijene. Gospođa Omerović je imala sreću, ili nesreću, kako ona kaže, da je preživjela. S druge strane, između iračkog i bosanskog slučaja postoje tri razlike: a) empirijska razlika; b) kazna; c) pravni sistem.

a) U iračkom slučaju radilo se o silovanju, a u bosanskom o masovnom silovanju. Da razlike nema i da nije bitna, ne bi bilo ni ovog atributa. Jezik nam, srećom, ponekad pomaze da izrazimo i ono što ne shvatamo. Drastična razlika je, međutim, već empirijski dovoljno šokantna. Istina, i pored toga što je razlika između iračkog i bosanskog slučaja očigledna, još nije sasvim izvjesno kuda ide granica koja razdvaja pojedinačno od masovnog silovanja. Silovanje jedne žene od strane jednog vojnika je, jasno, pojedinačno silovanje. Ali, ako su brojevi važni, koji broj determinira silovanje kao masovno silovanje? Silovanje hiljadu žena od strane hiljadu vojnika ili silovanje hiljadu žena od strane jednog vojnika? Koji kriterij određuje silovanje kao masovno: broj silovatelja ili broj žrtava? Ako nastavimo koristiti isti kriterij, broj, možemo doći i do apsurdne dileme: da li je silovanje jedne žena od strane hiljadu vojnika uopće masovno silovanje? Bosanski slučaj potvrđuje da je i takva apsurdna dilema stajala pred pravom. A radi se o najbrutalnijem i najočitijem obliku masovnog silovanja. Brojevi, iako važni, nisu determinirajući.

b) Razlika u kazni američkog i srpskih vojnika je, međutim, još šokantnija. Razlika u kazni je apsolutno disproporcionalna empirijskom utisku o težini zločina i protivna najformalnijoj logici.

Tamo gdje je zločin očigledan, ili dokazan, kako kažu pravnici, kazna mora biti odgovor na zločin; gdje je razlika u težini zločina očigledna i razlika u veličini kazne mora postojati. Kazna bi, dakle, trebalo da bude indikator zločina i njegove težine. U našem slučaju, u slučaju razlike između pojedinačnog i masovnog silovanja, ogromna kazna za masovne silovatelje morala bi biti indikator težine njihovog zločina u odnosu na kaznu izrečenu izvršiocu pojedinačnog silovanja. Zašto? Zato što je, naprosto, jedan plus jedan dvostruko više od jedan! A to znači da je i hiljadu upravo toliko puta veće od jedan. Konsekventno, silovatelji gospođe Omerović su trebali dobiti kaznu proporcionalnu kazni američkog vojnika koji je dobio 90 godina.

Naprotiv, silovatelji gospođe Omerović nisu uopće kažnjeni. Iz toga, opet sasvim logično, moramo izvesti i sasvim suprotan zaključak. Ako je kazna indikator veličine zločina, kao što bi trebalo da jeste, onda zločin počinjen nad gospođom Omerović, mada masovan, jer je hiljadustruk, nije veći od zločina koji je počinio američki vojnik. Štaviše, budući da ni jedan od hiljadu silovatelja nije nikada bio kažnjen, onda njihov zločin uopće ne vazi kao zločin. Nadalje, ako bismo slijedili istu ovu logiku, onda bi silovanje 1.000 žena, ili 20.000, što se također dogodilo u Bosni, bio još manji zločin od onog počinjenog nad gospođom Omerović. Ako je suditi po kazni, a trebalo bi, jer je najveći broj silovatelja žena u Bosni prošao bez kazne, onda je zločin masovnog silovanja upravo tu gotovo prestao da vazi kao zločin.

Ergo, budući da pravo nije u stanju da napravi distinkciju između silovanja i masovnog silovanja, onda se ni kazna ne može uzeti kao pouzdan indikator te razlike. Pošto je razlika u kazni u našem slučaju obrnuto srazmjerna upravo fenomenalnoj razlici između ova dva zločina, zaključiti je da pravo može čak biti i obmanjujuće.

c) U našem traganju za razlikom između silovanja u Iraku i masovnog silovanja u Bosni, na osnovu kazne kao indikatora, posegnimo za još jednim argumentom, prije nego izvedemo konačni zaključak. Postoji, naime, još jedna razlika između ova dva slučaja. U prvom, kaznu je izrekao američki sud, a u drugom, gdje je kazna izostala, nadležan bi trebalo da bude srbijanski (ili bosanski) sud, srbijanski (ili bosanski) tužilac i srbijanski (ili bosanski) istražni organi.

Naravno, naša namjera nije da govorimo o razlici između američkog i srbijanskog pravnog sistema. To bi bilo kao i dokazivati da je hiljadu silovanja hiljadu puta gore od jednog silovanja. Čitalac ne mora proći iskustvo gospođe Omerović da bi to shvatio. Još manje nam je namjera da dokazujemo superiornost američkog u odnosu na srbijanski (ili bosanski) pravni sistem. To bi bilo čak protivno našoj osnovnoj namjeri. Naš problem nije američko ili srbijansko ili bilo koje drugo posebno sudstvo, nego sudstvo uopće i kazna i pravo uopće. Naša namjera je da dokažemo samo to da kazna kao takva ne može biti pouzdan indikator zločina zato što pravo kao takvo nije sposobno da ustanovi šta je zločin, a šta njegova težina. Za takvo što bi nam mogao poslužiti i američki kao i svaki drugi pravni sistem. Naravno, radi se o samoizgrađenoj slici prava i njegovoj neograničenoj sposobnosti da dođe do konačne mudrosti.

Ono što nedostaje pravu, kada istražuje, optužuje i izriče kaznu za zločin, i zbog čega nam kazna upravo i ne može poslužiti kao indikator zločina, jeste da ono, pravo, ne zna šta je zlo, zlo kao takvo, ne zlo u nekom posebnom obliku nego zlo uopće, tj. čisto zlo. A čisto zlo je ono zlo koje se ne prepoznaje kao zlo. Čisto zlo ne zna da je zlo. Zato se čisto zlo i ponavlja, multiplicira i prerasta u masovni zločin. Kada dobar čovjek počini zločin, ili kada čovjek shvati da je počinio zločin, onda se on kaje, ima savjest, priznaje zločin, čak traži kaznu za sebe. Zločinac koji prepoznaje svoj zločin kao zločin percipira kaznu kao svoje pravo. Sokrat kaže da osoba koja čini nepravdu a nije kažnjena je nesretnija i mizernija nego osoba koja čini nepravdu i biva kažnjena. Zato je kažnjavanje ne samo pravo društva, da bi se zaštitilo od zločina, nego i pravo zločinca. Ipak, i zločin koji se prepoznaje kao zločin je također zločin. Zločin koji društvo prepoznaje kao zločin i kažnjava ga, ili zločin koji prepoznaje sam počinilac i čak traži kaznu za svoj zločin, još je uvijek samo poseban oblik zločina. Ni društvo koje kažnjava, ni zločinac koga grize savjest, dakle, ne znaju šta je zločin uopće.

Po tome, po općoj odlici prava da ne može prepoznati zločin uopće izjednačavaju se i američki i srbijanski pravni sistem. Ono što, i pored ogromne razlike, povezuje američki pravni sistem, koji izriče kaznu od 90 godina za silovanje, sa srbijanskim pravnim sistemom, koji ne izriče kaznu ni za masovno silovanje, jeste da se oba ponašaju kao da znaju šta je silovanje, odnosno masovno silovanje, tj. zločin, odnosno zlo.

U prvom slučaju, kazna od 90 godina je dokaz da je američki pravni sistem uvjeren da zna šta je zlo jer kažnjava silovanje kao emanaciju zla. U drugom slučaju, za koji čitaoci, pretpostavljam, razumiju da je ovdje uzet samo kao paradigma općeg stanja u svim pravnim sistemima koji tretiraju masovna silovanja u Bosni, radi se o odsustvu kazne ili pak apsolutno neadekvatnom pravnom tretmanu ove vrste zločina. Odsustvo kazne, dakle kao i kazna, potvrđuje da je srbijanski pravni sistem također uvjeren da zna da silovanje koje je pretvoreno u masovno - bilo višestruko silovanje nad jednom ženom, bilo silovanje mase žena - nije emanacija zla.

Pravni sistem koji pretendira da zna šta je silovanje, kao što je to slučaj s američkim, pretpostaviti je da zna šta je i masovno silovanje, i da je to višestruko tezi zločin od pojedinačnog silovanja. Ako je tako, ako pretpostavimo da američki pravni sistem koji zna šta je silovanje, također zna i da je masovno silovanje zločin, zašto onda taj zločin počinjen u Bosni prolazi bez kazne ili adekvatne kazne? Glavni odgovorni za sva silovanja u Bosni, i sve ostale zločine, su, naime, još uvijek na slobodi, nekažnjeni. Masovno silovanje počinjeno u Americi bilo bi kažnjeno proporcionalno kazni za pojedinačno silovanje. Znači li to da za američki pravni sistem masovno silovanje vrijedi kao zločin samo ako je američki zločin? Znači li to da zločin masovnog silovanja počinjen u Bosni ne vazi kao zločin za američki jednako kao ni za srbijanski pravni sistem? Može li jedan pravni sistem u posebnom obliku biti pravedan a da nije pravni sistem uopće? Jednako kao što je i svaki posebni zločin eo ipso zločin uopće?

Činjenica da je američki pravni sistem kaznio zločin silovanja američkog vojnika sa 90 godina ne oslobađa taj posebni pravni sistem odgovornosti za nekažnjavanje istog takvog, ali multipliciranog, zločina srbijanskih vojnika. Štaviše, takva kazna ga čini još odgovornijim za zločine takve vrste, bez obzira gdje se dogodili. Međutim, činjenica da ga se to ne tiče, jer ne preduzima adekvatne mjere da istraži, optuži i kazni takav zločin u Bosni, potvrđuje da ni kazna koju je izrekao američkom vojniku nije proizašla iz toga što zna nego kao da zna šta je zločin uopće. Izričući kaznu američkom vojniku američki sud potvrđuje da zna šta je zločin izvršen od američkog vojnika; ostajući nijem prema zločinu masovnog silovanja koji je izvršio srpski ili n vojnik, taj isti sistem dokazuje da ne zna šta je zločin silovanja kao takav.

Stvar se ne mijenja čak i ako je posmatrana samo sa pragmatičnog stanovišta. Pretpostavimo da je američki pravni sistem, kažnjavajući američkog vojnika, djelovao isključivo sa stanovišta zaštite sigurnosti američkog društva od zločina. Da vojnik nije dobio 90 godina ili uopće nije bio kažnjen, za vrijeme dok se još vodi rat u Iraku, mnogi od njegovih drugova bi mogli počiniti isti takav zločin, a možda i on sam nastavio da siluje i ubija. Još gore, možda bi to vojnik nastavio raditi i kod kuće, u Americi. Možda je ovo zaista jedini razlog zašto je američki sud drastično osudio američkog vojnika, i to ne u Iraku, nego kod kuće, u Americi.

Pa ipak, to neizbježno postavlja pitanje: zašto američki pravni sistem smatra da i zločin počinjen u Bosni, ili bilo gdje drugdje, ne bi mogao imati isti takav učinak na američko društvo, i da je masovno silovanje u Bosni, ipak, i američka stvar? Prema teoriji haosa američki građani treba da se osjećaju vrlo nesigurni nakon zločina izvršenih i nekažnjenih u Bosni. Zar nekažnjavanje zločina masovnog silovanja, kao što bi i nekažnjavanje pojedinačnog silovanja koje je počinio američki vojnik, neće ohrabriti kriminalno ponašanje u Americi i ugroziti sigurnost američkih građana? Uostalom, problema sa zločincima koji su počinili zločine u Bosni, danas ima čitav svijet, uključujući i Ameriku. Oni pokušavaju, sada kao obični, mirni građani, dobiti državljanstvo mnogih država, ili su ga već dobili. Naravno, takvih problema će najviše imati Srbija i oni dijelovi Bosne u kojima zločinci hodaju nekažnjeni, ali to je već jasno samo po sebi. Ipak, cijenu nijemosti svojih posebnih, državnih pravnih sistema, platit će i građani u mnogim drugim zemljama, čak i u onim u kojima se silovatelji ne kriju. (3)

Ljudska svijest u svom pravnom obliku, dakle, nije u stanju da egzaktno riješi nasu dilemu o masovnom silovanju. Mogu li neki drugi oblici svijesti obezbijediti relevantan odgovor? Prije nego postavimo pitanje da li ljudski um kao takav može pojmiti zločin masovnog silovanja razmotrimo mogućnost da to, možda, može filozofija, odnosno etika, budući se ona bavi dobrom uopće. (4)


2. Filozofska (etička) strana zločina: patološko i normalno

Zbog nedostatka pojma zločina, kao što smo vidjeli u naša dva paradigmatska slučaja, pravo često grijesi i u egzaktnom procjenjivanju i kažnjavanju pojedinih slučajeva zločina. Onim općim se, naime, bavi filozofija. Etika kao filozofska disciplina se, međutim, bavi dobrom. Prije svega općim i najvišim dobrom. Problem koji stoji pred nama je pak zlo. Štaviše, nas interesuje zlo kao takvo, jer bez njega ne možemo razumjeti nikakav zločin počinjen u posebnom obliku. Može li zlo biti predmet filozofije, odnosno etike? Može li ljudska svijest u svom etičkom obliku odgovoriti na naše pitanje o masovnom silovanju?

Čini se da i etika, kao ipak ljudski oblik znanja, prilazi čovjeku, pa i onom koji čini zločine, sa antropofilnog stanovišta. To će reći, sa stanovišta koje do izvjesne mjere opravdava čovjeka i oslobađa ga odgovornosti za ono što on kao zločinac čini. Uostalom, upravo etika, naglašavajući da se prije svega bavi dobrom, prejudicira da je čovjek određen prije svega dobrom, a mnogo manje zlom, jer je to ono što je aberacija, devijacija, i najzad perverzija čovjeka. Sa tog stanovišta činjenje zločina je patološko dok je ne činjenje zločina normalno. Zbog toga filozofija, tj. etika, radije patološko prepusta psihijatriji i psihologiji, ostavljajući sebi da se bavi onim normalnim, dakle dobrom. (5) Da, ali šta ako nije tako, i ako su oboje, i dobro i zlo, u bilo kojem omjeru, ono što definira čovjeka? In medias res: šta ako je i činjenje zločina normalno, a ne samo nacistički, staljinistički ili balkanski fenomen?

Ljudska svijest na nivou predstava i predrasuda upravo to voli da kaže: zločine čine ljudi, ali samo u svom patološkom, tj. nacističkom, staljinističkom ili balkanskom obliku. Ipak, razloga da postavimo gornje pitanje možemo naći i u samom iskustvu: patološki tipovi među ljudima čine zločine, nedvojbeno – oni muče, ubijaju, siluju, ali obično one pojedinačne. Masovne zločine, uključujući i silovanja, međutim, ne organiziraju i ne čine bolesni ljudi. 

Od filozofija, tj. etike, se ipak očekuje nešto pouzdaniji odgovor o antropološkim korijenima zločina, dakle o dilemi čovjeka: da li su zločin i zlo ono normalno ili patološko? Pokušajmo taj odgovor pronaći u Aristotela, dakle ne samo klasika etike, nego i, po nekima, utemeljitelja psihologije.

Govoreći o praktičnoj filozofiji kao ”filozofiji o ljudskim stvarima” (6) Aristotel ima na umu etiku, ekonomiku i politiku. Filozofiju čini praktičnom upravo to što se bavi čovjekom. To znači da i etika i ekonomika i politika mogu računati da budu praktične samo utoliko ukoliko se, istražujući čovjeka, bave realizacijom čovjeka.

Budući je čovjek svrha svekolikog svog djelovanja, a naročito praktične filozofije, u sve tri njene navedene discipline, vrlo je važno ustanoviti šta je to čovjek. Kao svrha samoga sebe, tj. kao samosvrha, čovjek je najviše dobro. Zato se etika bavi prije svega čovjekom, tj. najvišim dobrom. Čovjekom se bave i ekonomika i politika, jer je svrha i ekonomike i politike čovjek. Zato se i ekonomika i politika bave dobrom, te su obe etičke, odnosno filozofske discipline. Za Aristotela je ekonomika vještina vođenja domaćinstva (porodice ili države, svejedno) čiji cilj nije bogaćenje nego ”pravo ili prirodno bogatstvo”, a ovo se sastoji u ”imanju koje je dovoljno za dobar život” i koje ”ne obuhvata neograničeno mnogo stvari”. (7) Kao takva, ekonomika je praktična filozofija, dakle i etika. Dobar obućar, jer pravi cipele potrebne za dobar život čovjeka, ne pravi samo cipele, nego i čovjeka doprinoseći njegovom dobrom životu. Politika je također praktična. Štaviše, dok obućar čini pojedinačno dobro, praveći cipele, dotle državnik čini najviše dobro, jer pravi zakone koji šine dobro svim građanima. I kao što svrha obućarskog rada nije tek samo cipela, nego dobar život čovjeka, tako ni svrha politike, u ovom slučaju zakonodavstva, nisu samo dobri zakoni nego i dobri građani. (8) Kao takva, i politika je dakle etika. Iz toga treba zaključiti da svrha etike, dakle nauke o dobru, pa i ekonomike i politike, nije samo da sazna šta je dobro kao takvo, dobra cipela ili dobra država, nego i da čovjeka učini (u smislu činidbe ili praxis) dobrim čovjekom.

Nažalost, kao što znamo, upravo su ekonomika i politika sfere života u kojima se događa najveća nepravda i čini najveće zlo. To je zato što ni ekonomika ni politika u stvarnosti nemaju mnogo šta ni praktičnog ni filozofskog, tj. etičkog, u sebi. Cilj ekonomike odavno nije pravo bogatstvo, tj. bogatstvo koje je dovoljno za dobar život i koje ne obuhvata neograničeno mnogo stvari. Cilj ”ekonomike” je, uglavnom, a posebno danas, bogatstvo bez granica, zbog čega u njemu uživaju samo neki, dok mnogi drugi nemaju dovoljno ni za život, a kamoli za dobar život. Zbog toga ni život onih koji imaju neograničeno mnogo nije dobar: umjesto da uživaju u životu oni uživaju u suvišku. (9) Za takvu ”ekonomiku” su stari Grci imali i poseban naziv – zvali su je hrematistika. (10) U politici se događa nešto slično: prave se zakoni koji nas dijele na one kojima ti zakoni čine ne samo dobro nego i suviše dobro, i one kojima ti zakoni čine manje ili nikakvo dobro, zakoni koji nas dijele na većine i manjine, na ”Grke”, tj. državljane, i one koji su pribjeglice (Eshil), stranci (kao u Atini), Skiti, ili barbari. Ukratko, politika pravi zakone koji nas dijele na građane prvog, drugog, trećeg ili ”n” reda, a ponekad i zakone koji nas potpuno obespravljuju. Zbog toga ni ekonomika ni politika najčešće nisu djelatnosti praktične filozofije, tj. ne čine dobro, bilo u obliku dobre cipele bilo u obliku pravedne države. Naprotiv, upravo ”ekonomika” i ”politika” navikavaju ljude na poroke podstičući u nama zlo i praveći od nas loše ljude.

Zašto je to tako? Po svemu sudeći, sve je naopako zbog toga što su nosioci i etike, i ekonomike, i politike, samo ljudi. Čovjek, naime, nije dat po prirodi ni kao dobar ni kao loš. (11) Ono što definira i determinira čovjeka je sloboda. Čini se da se u tome i nalazi izvor našeg problema. Ako je sloboda ono determinirajuće onda čovjek može da gomila bogatstvo bez granica ili da pravi zakone koji nisu dobri ili da ne primjenjuje one koji su dobri. Kao slobodan čovjek može i da ubija, ili čak da ubije samoga sebe (12) Kao takav, slobodan, može i da siluje, pa i masovno siluje, nešto što čak ni Hegel, govoreći o protivurječnom karakteru slobode, i terorizmu koji iz nje proizlazi, nije pretpostavljao. (13)

Jednom riječju, sloboda stoji iza svakog čovjekovog zločina. Pa ipak, zločin, uključujući silovanje, nam se skoro aksiomatski prikazuje samo kao ono patološko. Međutim, žena je također čovjek i kao takva također determinirana slobodom, a u njenom, kao i u slučaju muškarca, ova podrazumjeva i pravo da ne prihvati seksualni akt, pogotovo ne u nasilnom obliku. Zbog toga Hegel, baš kao i Aristotel kada govori o pravom bogatstvu, upozorava da sloboda ne može biti bez granica. Da bi bila sloboda ona mora, kao i bogatstvo, biti prava. Jer, kao što neograničeno bogaćenje sprečava druge ljude da dođu do pravog bogatstva, tj. onog bogatstva koje im obezbjeđuje dobar život, tako i sloboda bez granica, uključujući i seksualnu slobodu, ograničava slobodu drugih ljudi. Prostitucija, bludništvo, pornografija su oblici neograničene seksualne slobode koja ograničava slobodu drugih ljudi da uživaju u seksualnom životu kao obliku dobrog života. Silovanje je najgrublji oblik slobode bez granica, pa prema tome i ugrožavanje seksualne slobode i prava na pravi seksualni život. Ali i nešto mnogo više. Zato je silovanje, kao ugrožavanje slobode, zločin per se, ali i najviši zločin per se.

Iako već hiljadama godina predmet praktičke filozofije, tj. etike, politike i ekonomike, čovjek kao da ne postaje bolji nego naprotiv sve gori. Iza sve većih zločina stoji čovjek kao izvršitelj, baš kao što iza ekonomike u njenom izopačenom obliku hrematistike, ili iza politike u njenom izopačenom, levijatanskom obliku, također stoji čovjek. Čovjek, očito, zloupotrebljava slobodu pretvarajući je u apsolutnu slobodu. Pa kao što je imati cipele ili živjeti u zajednici s drugim ljudima prirodna i normalna (prava) stvar, tako i imati neograničen broj cipela ili iskorištavati druge ljude, pa i one u istoj državi, također postaje prirodna i normalna stvar, jer je stvar njegove slobode. Apsolutna sloboda obuhvata kako sredinu tako i krajnosti, tj. kako vrlinu tako i poroke. Nigdje se ta protivurječna priroda slobode ne potvrđuje tako očitom kao u spolnom odnosu. I kao što je spolni odnos prirodna stvar, prirodnija i od dobra koje pružaju cipele i od najvišeg dobra koje pruža zajedništvo u državi, tako se u društvu koje počiva na izopačenoj ekonomici i izopačenoj politici, i taj najprirodniji čovjekov odnos pervertira u različite oblike, pa i u silovanje ili čak masovno silovanje, dakle čisto zlo. Sa silovanjem, a posebno masovnim silovanjem, ne samo da ono prirodno, najprirodnije, postaje zlo, nego zlo postaje prirodno.

Upravo bosanski slučaj pokazuje da masovno silovanje nije zločin jedino zato što je masovno. Spolni odnos jeste prirodna stvar i stvar dobrog i čak, mnogi će danas reći, zdravog života. Seks je stoga stvar i prava na slobodu. Međutim, kao što je u društvu masovne potrošnje pravo na neograničen broj cipela stvar apsolutne slobode, tj. ugrožavanja nečije tuđe slobode, dakle nesloboda ili negativna sloboda (Hegel), tako je i pravo na seks bez pristanka druge osobe izopačena sloboda ili negativna sloboda. Zato i država, tj. pravni sistem, bilo srbijanski bilo američki, koji ne kažnjava silovanje samo zato što je masovno, inaugurira apsolutnu slobodu silovanja. Ako američki pravni sistem kažnjava zločin silovanja s ciljem da reducira broj silovanja, samo zato što je zločinac Amerikanac, onda mora računati da će i nekažnjavanje zločina masovnog silovanja, ma gdje da se ono dogodi, doprinijeti povećanju broja silovanja baš u Americi. Ako srbijanski pravni sistem ne kažnjava zločin masovnog silovanja samo zbog toga što su silovane žene ne-Srpkinje, onda on mora računati s tim da će i srpske žene biti ugrožene ne samo od silovatelja Bošnjakinja.

Ako je jedina razlika između iračkog i bosanskog slučaja – masovnost, zbog čega i razlika u kazni, onda se iz toga jedino može izvesti sljedeći zaključak: kada zločin postane masovan, dakle široko prihvaćen oblik (a)socijalnog ponašanja, onda on postaje normalnost. A ono što je normalno ni u jednom društvu se ne kažnjava. Tamo gdje svi kradu, teško je naći sudiju; tamo gdje se masovno siluje, teško je reći ko će biti sljedeća žrtva. Tamo gdje je sloboda apsolutna, bez granica, makar i samo u jednom periodu, ili pod izuzetnim okolnostima (rat), teško da će ičija sloboda ostati neugrožena. Autor ovih redova je nedavno (deset godina nakon rata) boravio u Foči, gradu u istočnoj Bosni, u kojoj su počinjeni masovni i užasni seksualni zločini nad muslimanskim bošnjačkim ženama. Razgovarao sam sa Srbima koji nisu učestvovali u tim zločinima. Danas, kada u Foči više ne žive ne-srpske žene, i oni se boje za svoje žene, svoje sestre, svoje kćerke. Boje se normalnosti silovanja. Nažalost, i oni, kao i američki pravni sistem, neosjetljiv na zločin i žrtvu uopće, reagiraju slično: percipiraju zločin samo u specifičnom obliku. Dok su silovatelji silovali tuđe žene, sestre i kćerke nisu reagirali na adekvatan način.

U društvu u kome je zločin postao normalnost, zločin može postati čak preferirani i cijenjeni oblik ponašanja. Da bi zločin postao normalnost traže se izvanredne okolnosti. Tako masovno silovanje počinjeno u ratu čini silovatelje, nažalost i protivno svakom zdravom razumu i etici, herojima. Time se potvrđuje da je i masovno silovanje, počinjeno u ratu, samo dio politike - doduše, vođen vrlo specifično drugim sredstvima. Iako odgovara stvarnosti, Karl von Clausewitzeva definicija rata je u stvari najbesmislenija definicija politike i aberacija njenog pravog etičkog značenja. Rat nije nikakva politika, nego pervertirana politika, baš kao što je i silovanje, a posebno masovno silovanje, makar počinjeno u ratu, pervertirani oblik spolnosti – i kao takav nema nikakve veze sa istinskom spolnošću. Zločin silovanja počinjen u ratu je nastavak politike kao zločina. Zato za silovatelja rat nije olakšavajuća, nego otežavajuća okolnost. (14)

Iza ovakvog stanja ekonomike i politike ne može stajati potpuno nevina etika. Ako je etika, kao praktička filozofija, umijeće realizacije dobrog čovjeka, onda je ona odgovorna i za stanje ekonomike i politike. Kao što u potrošačkim društvima bogatstvo nije sramota, nego je sramota siromaštvo, a u izopačenim državama stvar prestiža pripadati većini, a sramota i predmet stigmatizacije biti pripadnik manjinske grupe, tako i masovno silovanje počinjeno u ratu nije sramota nego stvar časti – nacionalne, vojničke, crkvene ili neke druge - zavisno od toga u čije se ime vodi rat-zločin. Etika koja rat uzima kao olakšavajuću okolnost za silovatelja je isto što i pravo koje blaže kažnjava silovatelja djece od silovatelja odraslih žena (15): oboje proizvode ljude koji se navikavaju na silovanje i inauguriraju silovanje kao normalan oblik ponašanja. Oni se, i etika i pravo, čak više i ne trude da silovanje opravdaju proglašavajući ga patološkim.

U okolnostima u kojima je ekonomika postala hrematistika, a politika ili državništvo se pretvorilo u levijatanstvo većine, očekivati od etike da bude praktička filozofija je iluzorno. Ali, to smo već utvrdili. Nas sada interesuje da li etika može spoznati šta je zlo ili zločin, pa prema tome i spoznati šta je zločin silovanja i zločin masovnog silovanja. Ako etika nije uspjela da učini čovjeka dobrim, što se bjelodanim pokazuje i u ekonomici i u politici, može li se barem za nju reći da je naučila šta je dobro?

Svrha etike, po njenom vlastitom (Aristotelovom) priznanju, nije samo da spozna dobro, nego i da ljude učini dobrima. Najbolji dokaz da ni etika, baš kao ni pravo, nije shvatila šta je dobro jeste činjenica da ljudi ni nakon toliko vremena, od kada su dobili zakone, nisu prestali da ih krše i budu zli.

A da li je onda, etika shvatila šta je zlo?

Kako od etike očekivati da shvati šta je zlo ako nije shvatila ni šta je dobro, nešto što bi trebalo biti lakše shvatljivo. Dobro je naime ograničeno, dok je zlo neograničeno, kako pretpostavljaju pitagorejci. ”Lako je promašiti cilj, teško je pogoditi ga.” (16) Ako je dobro cilj, onda je dobro u sredini, a sve ostalo je loše ili zlo. ”Ljudi su dobri jednim načinom, zli svakovrsno.” (17)

Po svemu sudeći, ljudi, dakle, čak ni kao filozofi, ne mogu znati šta je zlo, ili zločin, pa dakle ni zločin silovanja ili masovnog silovanja. Kad bi ljudi samim tim što su ljudi bili pravedni, onda nam ne bi trebali ni zakoni ni sudije, pa ni filozofi etičari, ni njihovi moralni sudovi. Ne treba čak ni reći da bi ljudi tada sudili sami sebi. Jer kad bi ljudi znali šta je zlo ne bi ga ni činili. Činjenica da ljudi čine zlo dokazuje da su zli. Baš kao što čineći dobro dokazuju da su i dobri. A činjenica da čine i zlo i dobro dokazuje da nisu svjesni uzroka ni jednog ni drugog. Pa ipak, ma kako nesavršeni, i pravo i etika su nam potrebni i zbog pravne i zbog moralne kazne.

Greške u kaznama, kako onim u naša dva slučaja, tako i onim moralnim - u filozofskim "mudroslovima” (18), međutim, potvrđuju da je ljudima potreban i konačni Sud.


3. Metafizička (antropološka) dimenzija zločina: ljudsko ili satansko

Čovjek je jedino biće koje čini dobro i zlo. Iz toga bi trebalo zaključiti da je i porijeklo i dobra i zla antropološko. Već smo rekli da ljudi nisu ni dobri ni zli po naravi, nego to postaju tek čineći dobro, odnosno zlo. (19) Ako ljudi nisu dati da budu ni dobri ni zli, a to ipak postaju, onda je i porijeklo dobra i zla dato uzrocima koji stoje izvan čovjeka. Čovjek je, naime, metafizičko biće čija stvarnost nije samo fizička, ovostrana i ovosvjetska. Zato je nužno, i nimalo suprotno egzaktnosti kao principu nauke, postaviti i pitanje o metafizičkoj strani i dobra i zla.

Sam je Aristotel, tragajući za Dobrom, morao priznati da se do njega ne može doći bez oslona na Boga. (20) ”Neviđenim zanosom Aristotel ocrtava najviše ljudsko dobro kao mjesto susreta čovjeka s božanstvom; kao čovjek on ostaje čovjek, ali makar i na tren biva sličan i blizak božanstvenome bitku…”, kaže Danilo Pejović. (21) Mada smatram, za razliku od Pejovića, da čovjek ne može biti sličan Bogu ni na tren – ne zbog toga što to ne bi bilo dobro, nego zbog toga što ne bi bilo dobro da Bog ima ista ljudsko – ostaje da vjerujemo, kao što kaže Aristotel, ”da je počelo i uzrok dobara nešto časno i božansko” (22). Ako čovjek nije uzrok dobra, onda mu samo preostaje da vjeruje da zna šta je dobro, i da vjeruje da zna šta čini. Ovo neprihvatanje da čovjek ima sposobnost da je sam uzrok dobra, čak i kada ga čini, nam je potrebno zato da povjerujemo da ljudska djela nemaju samo božansko, nego i šejtansko počelo i uzrok.

Ako je dobro božanski dar, onda, zar ne, i zlo mora imati metafizičko porijeklo. Činiti zločin, pa i silovati ili masovno silovati, je satanski čin. Iz tog razloga čovjek, i pored uma, i onog pravnog i onog filozofskog, nije u stanju da odgovori na pitanje šta je zlo, zašto čini zločine, i najzad šta čini kada siluje.

Jer, silovanje je spolni odnos. A spolni odnos je prirodni čovjekov odnos. Štaviše, to je najprirodniji odnos jer je parenje uslov opstanka života. A život je čudo o kome čovjek, kao ni o bilo kojem drugom čudu, ne zna i ne može znati ništa bitno. Kao uslov opstanka života spolni odnos je, međutim, proizvodnja pojedinačnog života ili života u nekom posebnom, specifičnom obliku. Ni jedno živo biće, pa ni čovjek, nije u stanju proizvesti život kao takav, nego samo pojedinačni život u nekom specifičnom obliku. Zato je život uopće, život kao takav, pa prema tome i u svakom specifičnom i pojedinačnom obliku, čudo.

Smrt, međutim, nije čudo. Sva živa bića umiru; mnoga i ubijaju radi opstanka vlastitog života. I čovjek je uzrok smrti drugih živih bića. I sve dotle dok je smrt drugih bića uslov života, tj. sve dotle dok je život svrha ubijanja, i ubijanje je prirodni proces opstanka i proizvodnje života.

Ali, čovjek ubija i kada svrha nije opstanak života, kada vodi ratove, vrsi genocide ili kada ubija samoga sebe. Smrt čija svrha nije život više nije ni prirodni proces. Takva smrt, ubijanje čija svrha nije život, je zločin. I tek kao takva smrt je također čudo o kome čovjek ne zna i ne može znati ništa. Čovjek ne može znati zašto ubija kada ne ubija radi života. To je zločin protiv života. Pa ipak, samoubistvo i zločin ubistva, pa i masovnog ubistva, je zločin protiv pojedinačnog života ili života u specifičnom obliku, recimo istrebljenje jedne životinjske vrste, ili bombardovanje Guernike, ili Holokaust, ili genocid nad jednom etničkom ili religijskom grupom, kao što se nedavno dogodilo u Bosni. To su sve užasni masovni zločini. Ali, ni jedan od tih zločina još uvijek nije zločin protiv života kao takvog.

Čovjek je, nažalost, sposoban i za zločin nad svim zločinima, zločin protiv života uopće, života kao takvog.

Čovjek je jedino biće koje siluje, a u određenim okolnostima i masovno siluje. Iako i samo spolni odnos, silovanje je zločin protiv spolnosti kao pretpostavke života. Silovanje je stoga pervertirani spolni odnos. Ali perverzivnost (izopačenost) silovanja nije neki posebni oblik izopačenosti, nego izopačenost kao takva. Sodomija je, recimo, izopačenost koju takvom čini predmet spolnog odnosa. Međutim, silovanje žene, dakle predmeta spolnog odnosa kao takvog, tj. silovanje najprirodnijeg predmeta spolnog odnosa, je pervertiranje samog odnosa. U subjekt-objekt odnosu u kome žena uživa i dostiže najviši stepen blaženstva (sreće) pružajući isti takav stepen blaženstva (sreće) muškarcu, žena postaje objekt. Ponekad i žrtva, kao u bagdadskom ili stotinama bosanskih slučajeva. Ali, ono što je krajnja žrtva silovanja jeste sam odnos spolnosti kao pretpostavke života. Ili, budimo sasvim precizni: žrtva silovanja je život kao takav. Žena je pretpostavka života, ona je subjekt odnosa čak i u subjekt-objekt odnosu, kakav je parenje. Svrha je silovanja žene, međutim, mržnja prema samoj sebi kao tom subjektu života. Zato je silovanje žene eo ipso zločin protiv života kao takvog.

Može li biti ista gore od silovanja žene? Donedavno, mislio sam da ne može. Ali, od kako su se dogodile prisilne trudnoće silovanih žena u Bosni, sada znam da postoje čuda nad čudima. Kao što je zločin čudo, a silovanje zločin nad zločinima, tako je i prisilna trudnoća silovanih žena ili silovanje djece, čudo nad čudima. I kao takvo nedostižno ljudskom umu. Srećom, u njemu nema ništa divinskog. To je satansko čudo. Zato nam i treba metafizički odgovor: ideja đavola. (Nije nevjernik samo onaj koji čini zlo, nego i onaj koji ne vjeruje u satanski izvor zla.)

Metafizički odgovor na naše pitanje o silovanju i zlu je, dakle, nužno da bi se došlo do prave spoznaje. A prava spoznaja se sastoji u odustajanju od zla i silovanja. Kao što je besmislena svaka ideja o dobru sve dotle dok ljudi uporno ne prestaju činiti zlo, tako i spoznaja zla kao zla počinje tek kada nas ona potiče da činimo dobro. Za odviku od zla je potreban Strah. Tačno je da je strah izvor agresivnosti i kao takav često pokretač zla. Međutim, odsustvo bilo kakvog straha je izvor odsustva bilo kakve svijesti o razlici između dobra i zla. Tada se događa da čovjek koji se ničega ne plaši percipira dobro kao zlo ili, još gore, zlo kao dobro. Pa, kao što čovjek bez straha gomila bogatstvo bez granica, ili pravi izopačenu državu u obliku tiranije, oligarhije ili diktature većine, tako čovjek bez ikakvog straha i siluje umjesto da vodi ljubav.

Različit pravni i etički odnos prema silovanju, u naša dva slučaja s početka, iračkom i bosanskom, već je ranije otvorio neizbježno pitanje da li je silovanje porok ili vrlina. Da bismo na njega odgovorili moramo istražiti ulogu straha kako u odustajanju od poroka tako i u navikavanju na vrlinu.

Pretpostavimo da onaj koji siluje čini to ili iz straha ili iz odsustva straha. Zbog toga nam se čini da je silovanje ne samo u vezi sa strahom nego i sa hrabrošću. A hrabrost je, uz pravednost, jedna od osnovnih vrlina u Aristotelovoj etici. Nisu li, stoga, silovatelji zaista hrabri momci, a masovni silovatelji, u stvari, heroji, kao što neki tvrde? Kao vrlina, prema Aristotelovoj definiciji, hrabrost je sredina između dvije krajnosti: suviška hrabrosti i pomanjkanja hrabrosti. Obje krajnosti su poroci, to veći što su udaljeniji od sredine. Zato treba ponoviti pitanje: ko su silovatelji? Oni koji imaju suviška hrabrosti ili oni koji je nemaju nikako, ili pak oni koji su hrabri u sredini? Drugim, ali još provokativnijim riječima: je li silovanje posljedica poroka ili moralne vrline (ćudoredne kreposti, kako bi rekao Tomislav Ladan)?

Po mom mišljenju, a na temelju Aristotelova učenja o vrlini i porocima, postoje dva oblika silovanja i dvije vrste silovatelja.

a)      Silovanje je uvijek oblik agresivnosti, a agresivnost je posljedica straha. Čega se silovatelj boji? Žene! Silovatelj koji siluje iz straha od žene mora i može da dođe do žene samo ako je degradira i negira kao ženu. Silovanje se pokazuje kao jedini put da se dođe do žene za onoga koji nema hrabrosti da ima ženu. Onaj koji se plaši svega, pa i žene, a katkada najviše žene, tj. silovatelj, je kukavica, strašljivac. ”Onaj tko pretjeruje u strahu taj je strašljivac; on se boji i onoga čega i ne treba i kako ne treba…” (23) Silovanje kukavice je dakle silovanje koje proizlazi iz poroka pomanjkanja hrabrosti.

b)      Silovanje kao oblik agresivnosti može proizaći i iz odsustva straha, a odsustvo straha je uvijek suvišak hrabrosti. Za pametne ljude problem inače ne proizlazi samo iz manjka nego i iz viška. Magister dixit: i visak hrabrosti je porok. Oni koji siluju često su ”drznici”, oni koji pretjeruju u neustrašivosti. (24) A ”onaj tko se ničega ne plaši” je ”ili pomamnik ili bešćutnik” (25). Zbog toga se može reći za silovatelje ove vrste nešto što neće biti lako razumjeti. Ni silovatelj koji se ničega ne boji nije hrabar, jer je hrabar samo onaj ”koji se boji onoga čega treba i zbog čega treba…” (26) Silovanje drznika je dakle silovanje koje proizlazi iz pomanjkanja straha. Zato se i za njega može reći da on ne siluje zato što je hrabar, jer se hrabri uvijek boje onoga čega treba.

Čini se, ipak, da je suvišak hrabrosti opet samo kukavičluk. U stvari, tako se to potvrdilo i na djelu. Onaj sa suviškom hrabrosti, drznik, često je ”i hvastavac i prijetvoran prema hrabrosti” i ”želi da se pokaže” (27). U Bosni se jedan silovatelj, hoteći da se pokaže i pred muzem i djecom buduće žrtve, i pred svojim vojnicima – zakazao, ostao impotentan, a onda, bijesan, ispalio čitav šaržer svog revolvera u žrtvin stomak, kao da je ona kriva što je on nije mogao silovati. Srećom, ženi su život spasili ljekari. Srpski, treba naglasiti, kako se ipak ne bi pomislilo da je silovanje srpski etnički fenomen. Čitaoci razumiju, siguran sam, da i kada govorim o srpskim silovanjima bošnjačkih žena, govorim o silovanju kao metafizičkom, satanskom fenomenu.

Silovatelji čiji je porok strah od žena, su dakle akteri običnih, pojedinačnih silovanja. Silovatelji čiji je porok suvišak hrabrosti, dakle oni koji se ničega ne plaše, su međutim akteri masovnih silovanja. Teško je reći, jer ne govorim sa stanovišta žene, nego sa stanovišta muškarca - i to sa stanovišta onoga koji se, vjerujem, niti plaši žena, a i boji kad treba i od kojih treba, ali mi se čini da je ovaj drugi način silovanja gori od onog prvog. Sa stanovišta silovane žene možda razlika i ne postoji. Zato ih molim da mi oproste i ne zamjere na mom spekuliranju.

Eto zašto je Strah važan, a vjerovanje u vrhovni Sud i konačnu Kaznu potrebno i sa etičkog i sa pravnog stanovišta. Radi toga da bi se i hrabri imali čega bojati – ”onoga čega treba…”, tj. Njega. Eto, također, zašto je najveća hrabrost, dakle - najveća vrlina, priznati da mi ljudi ne možemo znati šta je zlo, pa ni silovanje, sve dok ne priznamo da su zlo i silovanje nespoznatljivi. Čovjek nikada neće znati sve i najviše što može da sazna jeste priznanje postojanja nespoznatljivog. Zbog toga je otkriće vjere, dakle onog što se bavi nespoznatljivim, tj. priznanje granice do koje ljudska spoznaja može doseći, najviši oblik spoznaje.

Volio bih da sam barem malo pomogao da priznaju da se ne može znati sve i onima koji misle da znaju šta je i gdje je uzrok zla. Pa ga zato vrlo lako nalaze i upiru prstom u njega. Kako ih ne bi stigla biblijska prijetnja. Čovjek se mora pomiriti sa stvarnošću koja obuhvata i postojanje onog što nikada neće znati i što je nesaznatljivo. Ljudsko biće koje ne bi pristalo na to bilo bi bog. A bogovi među ljudima, kao što to dobro znamo, uopće nisu tako rijetka pojava.

Zaključak

Pitanje: Može li ljudski um spoznati prirodu zla i zločina?, se ne postavlja, dakle, samo iz kognitivnih razloga. Priznanje da zlo i zločin ne možemo spoznati nam je potrebno zato da bismo shvatili da se ono može dogoditi i tamo gdje je ”normalno” da se ne dogodi. Tako se podrazumjeva da su samo Nijemci mogli počiniti Holokaust; podrazumjeva se i da tako nešto nisu mogli počiniti oni koji su istrijebili i civilizirane ili necivilizirane starosjedioce Novoga svijeta. Podrazumjeva se da su se nedavni zločini u Bosni mogli dogoditi samo na Balkanu; podrazumjeva se također da se tako nešto ne može dogoditi u Zapadnoj Evropi. Za razliku od onih za koje se podrazumjeva da znaju, ja, međutim, ne znam zašto su se u Bosni dogodila masovna silovanja, jer vjerujem da silovatelji nisu ni Srbi ni pravoslavci, a ni zato što su sa Balkana, nego zato što su zlo, silovanja pa i masovna silovanja, satanski posao, a ovaj ne zna za geografske, etničke, religijske, rasne, ideološke ili državne granice. Ja se, dakle, ne bojim reći da ne znam samo zato što vjerujem. Upravo zbog toga što ne znam šta je zlo ja znam da se takvi zločini mogu dogoditi bilo gdje. Za razliku od uobraženog britanskog diplomate, savjetnika Lorda Owena, a ranije britanskog ambasadora u Beogradu, sir Peter Halla, koji sve zna dok piše svom premijeru: ”Predsjednice vlade, prva stvar koju trebate znati o ovim ljudima jeste da oni vole da hodaju okolo i odsijecaju glave jedni drugima.” (28) Sir Hall, naravno, nije znao da je u vrijeme dok je on službovao u Beogradu, broj ubistava u ondašnjoj mu zemlji domaćinu, uključujući i Srbiju, prema podacima UN i Johna B. Allcocka (29), bio manji nego u njegovoj vlastitoj zemlji. A budući da on zna sve, jer zna zašto se zločini događaju na Balkanu, njemu vjerovanje i ne treba.

Dobro je, međutim, znati da ima nešto što se ne može znati. U čitavoj riznici znanja to je najdragocjenije. To je ono što i Strahu daje smisao: ”Strah Gospodnji biće blago tvoje.” (30)


Notes

(1) GI gets 90-year term in Iraq rape and murder, “International Herald Tribune”, November 18-19, 2006, p. 7
(2) Tasić, Dževad, (interview) Život nakon pakla, “Bosanska posta”, Godina/År 11, Nr. 23, 11. novembar 2005, str. 10-11.
(3) “The notion of extreme violence is an index pointed against events that we should not hide and in relation to which we cannot remain indifferent.” Consuelo Corradi, Identity  and Extreme Violence. Some Elements for a Definition of Violence in Modernity, in R. Cipriani and A. Cavalli (eds.) Issues and Trends in Italian Sociology. Rome: Scriptaweb, 2007 (forthcoming)
(4) Partikularni karakter pravne svijesti se, čini se, konacno potvrdio u nedavnoj presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu. Sud je, naime, odlučio (13:2) da je masakr u Srebrenici bio genocid, odvajajući tako ono što je neodvojivo – masakr u Srebrenici od genocida počinjenog u - Bosni. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/6399319.stm
(5) Esad Bajtal, Filozofski korijeni psihologije, Svjetlostkomerc, Sarajevo 2006, str. 104.
(6) Danilo Pejovic, Aristotelova praktična filozofija i etika, predgovor, u Aristotel, Nikomahova etika, Globus, Zagreb 1988, str. V, Eth. Nic. X, 10, 1181 b 15
(7) Aristotel, Politika, A. I, 1256b 26, 30; Džemal Sokolović, Kapital i socijalizam, IDP Sarajevo, 1991, str. 22
(8) Aristotel, Eth. Nic. II, 1103 b 5
(9) Aristotel, Politika, A.I, 1258a 5
(10) Marx je u ”Kapitalu” počeo svoju kritiku kapitalizma polazeći od Aristotelovog stava o hrematistici.. Marx, Karl, (1974) Capital, Moscow: Progress Publishers, p. 150, footnote 2
(11) Aristotel, Nich. Et. 1103a 18-b2; 1106 a 10
(12) G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, Uvod, str. 35-45
(13) Džemal Sokolović, G.W.F. Hegel o G.W. Bushu i Osama bin Ladenu (U stvari, o slobodi i terorizmu): http://www.orbus.be/zbornik/oslobodi_i_terorizmu.htm; ”Zarez”, Zagreb, br. 178., 20.04. 2006: http://www.zarez.hr/178/z_sadrzaj.htm
(14) Dzemal Sokolovic, How to Conceptualize the Tragedy of Bosnia: Civil, Ethnic, Religious War or...?, War Crimes, Genocide & Crimes Against Humanity, Volume 1, no.  1, (Jan. 2005): 90-101 (http://www.war-crimes.org)
(15) Barnevoldtekt straffes mildere, an interview with Cecilie Gulnes, ”Bergens tidende”, 10. decembar 2006. http://www.bt.no/innenriks/article322531.ece
(16) Aristotel, Nikomahova etika, II, 1106 b, 30
(17) Nepoznati autor, prema Aristotelu, Nikomahova etika, II, 1106 b, 35
(18) Aristotel, Nikomahova etika, II, 1105 b, 10
(19) Aristotel, Nikomahova etika, II, 1106 a 10
(20) Aristotel, Nikomahova etika, I, 1099 b 10, 1102 a, 35
(21) Danilo Pejovic, Aristotelova praktična filozofija i politika, predgovor Nikomahovoj etici,  str. XXXVI
(22) Aristotel, Nikomahova etika, I, 1102 a 35
(23) Aristotel, Nikomahova etika, 1115 b 30
(24) Aristotel, Nikomahova etika, 1115 b 25
(25) Aristotel, Nikomahova etika, 1115 b 25
(26) Aristotel, Nikomahova etika, 1115 b 15
(27) Aristotel, Nikomahova etika, 1115 b 30
(28) Brendan Simms, Unfinest Hour, Britain and The Destruction of Bosnia, Allen Lane, The Penguin Press, London, str. 241
(29) John B. Allcock, Explaining Yugoslavia, Hurst, London, 2000, str. 383
(30) Biblija, Knjiga proroka Isaije, 33, 6


Bibliography

Allen, Beverly (1996) Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia, Minneapolis and London: University of Minesota Press
Aristotel, Nikomahova etika, prijevod Tomislav Ladan, predgovor Danilo Pejović, Globus, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988
Aristotel, The Nicomachean Ethics, Penguin Books, London, 2004
Aristotel, Politika, prijevod Tomislav Ladan, Globus, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988
Bajtal, Esad, Filozofski korijeni psihologije, Svjetlostkomerc, Sarajevo 2006
Cigar, Norman, (1995) Genocide in Bosnia: The Policy of “Ethnic Cleansing”, Texas A&M University Press
Cohen, Philip J., (1996) Serbia’s Secret War: Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press
Consuelo Corradi, Identity and Extreme Violence, Some Elements for a Definition of Violence in Modernity,
Doubt, Keith (2000) Sociology after Bosnia and Kosovo, Rowman & Littlefield Publishers, Inc.
Doubt, Keith, (2006) Understanding Evil: Lessons from Bosnia, Fordham University Press
Gow, James (2003) The Serbian Project and its Adversaries, London: Hurst & Company
G. W. F. Hegel, G. W. F., (1989) Osnovne crte filozofije prava, Predgovor, Sarajevo: Logos, Sarajevo, 1989
Hunt, Swanee, (2004) This Was Not Our War: Bosnian Women Reclaiming the Peace, Durham, NC: Duke University Press
Henderson, Michael, (1994) All her paths are peace, Women pioneers in peacemaking, West Hartford: Kumarian Press
Lentin, Ronit, ed. (1997) Gender and Catastrophe, London and New York: Zed Books
Marx, Karl, (1974) Capital, Moscow: Progress Publishers, p. 150, footnote 2
Mestrovic, Stjepan, (1997) The Conceit of Innocence: Losing the Conscience of the West in the War against Bosnia, Texas A&M University Press
Michas, Takis, (2002) Unholy Alliance, Greece and Milosevic’s Serbia, Texas A&M University Press
Neuffer, Elisabeth, (2001) The Key to My Neighbor's House: Seeking Justice in Bosnia and Rwanda, New York: Picador
Sander, H. and B. Jor (1992) Liberators and the Liberated, War, Rape, Children, Munich: Antje Munatman
Simms, Brendan, (2001) Unfinest Hour, Britain and the Destruction of Bosnia, London: The Penguin Press
Sokolovic, Dzemal&Bieber, Florian, eds. (2001) Reconstructing Multiethnic Societies: The Case of Bosnia-Herzegovina, Aldershot, U.K.: Ashgate
Dzemal Sokolovic, Hegel o Bushu i bin Ladenu, ”Zarez”, Zagreb, br. 178., 20.04.
2006; http://www.zarez.hr/178/z_sadrzaj.htm
Sokolovic, Dzemal, (2006) Nation vs. People: Bosnia is just a Case, Newcastle: Cambridge Scholars Publishing
Sokolovic, Dzemal, (2006) Nacija protiv naroda, Beograd: Biblioteka XX vek
Sokolovic, Dzemal&Kuhnle, Stein, eds (2003) The Balkans: Searching for Solutions, Bergen: Rokkansenteret
Staub, Ervin (1989) The Roots of Evil: The Psychological and Cultural Origins of Genocide and Other Forms of Group Violence, New York: Cambridge University Press
Stiglmayer, Aleksandra (Ed.) (1994) Mass Rape: The War Against Women in Bosnia-Herzegovina, Lincoln: University of Nebraska
Tanovic-Miller, Naza, (2001) Testimony of a Bosnian, Texas A&M University Press
Tasic, Dzevad, (interview) Zivot nakon pakla, Bosanska posta, Godina/År 11, Nr. 23, 11. novembar 2005, str. 10-11.
Vetlesen, Arne Johan (2005) Evil and Human Agency: Understanding Collective Evildoing, Cambridge University Press
International Herald Tribune, November 18-19, 2006, p. 7

Difesa Sociale 2-2007 Sokolovic (English) in pdf-format
Difesa Sociale 2-2007 Sokolovic (Italiano) in pdf-format



 

NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be

©Copyright by ORBUS®

Page Construction: 23.04.2007.. - Last modified: 07.12.2010.