ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ








FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 




MRŽNJA I NACIONALIZAM

Autor: Nataša Jevtović



Živimo na razmeđu svijetova,

a granici naroda, svakome na udaru,

uvijek krivi nekome.

Na nama se lome talasi istorije,

kao na grebenu.”

Meša Selimović, Derviš i smrt

Izgleda da je savremeni svijet skoro potpuno ispunjen mržnjom, siromaštvom i ratovima. Otprilike 85% ljudi su beznadni, protjerani, odvojeni od društva i bez ikakvih sredstava za život. Nakon građanskih ratova u Africi, Aziji, Latinskoj Americi ili čak Evropi, stotine hiljada ljudi su pobjegli iz svoje domovine, stiskajući se u kamionima ili čak pješke. Postoji jedna “nevjerovatna ujednačenost ljudske patnje” : žene i djeca iz različitih zemalja, svih boja, beže iz svojih domova kako bi se sklonili u izbjegličke kampove i “svi imaju isti pogled, po intenzitetu tako dubok i jak, pogled koji je sve video i koji nas ispituje u tišini.” U jednom intervjuu časopisu Ekspres, poznati brazilski ratni fotograf Sebastião Salgado svjedoči :

Ranije sam vjerovao da čovječanstvo evoluira u pozitivnom smislu, prema progresu. Shvatio sam da mi možemo da krenemo i u drugom pravcu, te da je prava inteligencija ljudskog bića njegova sposobnost za adaptaciju. Ljudi se na svašta navikavaju, uključujući i ono najgore. U Bosni, djeca su svaki dan išla u školu za vrijeme bombardovanja, skoro onako kako i moj sin ide u školu svakog jutra. Bila su se navikla na rat. U Ruandi, video sam kako je jedan otac bacio tjelo svog mrtvog sina na hrpu gdje je ležalo 10.000 mrtvih tjela i zatim otišao na čaj kao da ništa nije ni bilo. I on se takođe adaptirao. Upravo je to ono što me potresa: nevjerovatna sposobnost preživljavanja koju posjeduje ljudsko biće, ali i njegova sposobnost uništenja. Ponekad se upitam da li mi imamo pravu kombinaciju gena i da možda istina o nama ne leži u individualizmu i nasilju.”[1]

Sve te kolone sjena koje bježe, sve te žrtve gladi, rata i siromaštva su u stvari žrtve mržnje. Izgleda da ni jedna zemlja na svetu nije pošteđena te mržnje i straha od drugoga; čak ni veliki demokratski narodi nisu pošteđeni međuetničke mržnje. Jedno istraživanje koje je 1999. godine sproveo institut Luis-Haris za Konsultativnu narodnu komisiju za prava čovjeka (CNCDH) pokazuje kako u Francuskoj 12% ispitanika za sebe smatraju da su “prilično rasisti,” 27% “pomalo rasisti” i 30% “ne baš mnogo rasisti.” Ukupno je samo 29% Francuza izjavilo da “uopšte nisu rasisti.”[2] Francuski zakon inače jako strogo kažnjava rasnu diskriminaciju (Krivični zakonik, član 225-1 i 225-2) novčanom kaznom i zatvorom od dvije godine, pa i pored toga sedamdeset posto Francuza smatra da previše stranaca živi u njihovoj zemlji. Taj rasizam nekako čudno podsjeća na našu nacionalnu mržnju koja je unesrećila balkanske narode.

U međunacionalnim ratovima, mržnja je najvažniji casus belli. Čovjek mrzi onoga koji ga je lišio nekog prava, kao što je pravo da živi na nekoj određenoj teritoriji ili jednostavno pravo da živi slobodno. Mrzi ga jer se nalazi tamo gdje bi i sam želio da bude. On tada seže za osvetom, kako bi otjerao zavojevača i izbacio ga sa teritorije koja ga privlači. On takođe pokušava da se osigura da se neprijatelj više ne vrati tamo gdje su mu sahranjeni preci. Tako dolazi do tzv. etničkog čišćenja.

Mržnja takođe dolazi od nesposobnosti da se drugi shvati ili da se prihvati činjenica da je on kulturološki ili etnički različit. Neki bivši jugoslavenski autori, kao što je Slovenac Marko Hajdinjak,[3] smatraju kako su njihove komšije postale ksenofobične jer pate od “seoskog sindroma”: tokom procesa industrijalizacije nakon dva svjetska rata, stotine hiljada seljaka sa dinarske visoravni nastanili su se u velikim gradovima u potraži za poslom i sa sobom ponijeli tradicionalni i patrijarhalni klanski sistem. Dok su planinska sela uvjek nastanjena ljudima koji pripadaju istoj etničkoj skupini, veliki gradovi su obavezno višenacionalni i kosmopolitski. Ti došljaci se teško uklapaju u taj šareni melting pot različitih običaja i vjerovanja mirnog gradskog autohtonog stanovništva. Kada je izbio rat, oni koji su bili seoskog porijekla zauzeli su položaje na brdima koja okružuju gradove i odatle počeli da bombarduju, kako bi istjerali višekulturno stanovništvo. Dobar primjer može se naći u opsadi i bombardovanju gradova kao što su Mostar, Sarajevo ili Dubrovnik. Počinjavajući urbicid, znali su da nemaju šta da izgube jer su uvijek mogli da se vrate na svoje njive i u svoja rodna sela, gdje će imati krov nad glavom. Taj sukob između tradicionalnog i modernog je veoma eklatantan kod Radovana Karadžića koji dolazi iz jednog malog sela na Durmitoru u Crnoj Gori, koji je došao u Sarajevo na studije i napisao pjesmu u kojoj kaže da su ljudi sa Durmitora slobodnoga duha i da se on u Sarajevu osjeća kao da je u zatvoru. “Mržnja zapravo ne dolazi od sukoba. Ona je proizvod nesukobljavanja. Ona ne želi da ispravi neku nepravdu, ona želi bijes, traži još veću nepravdu, u ime dobre savjesti etničke ili vjerske čistoće,” objašnjava psiholog Žak Asun.[4]


Definicija mržnje

Izgleda da je historija civilizacije zapravo historija mržnje. Šta je to mržnja – da li je to urođeno osjećanje koje je ukorjenjeno u životu čovjeka, ili je ona proizvod društva, osjećanje koje se razvija kasnije u životu? Da li je mržnja krivac za nepravde i ratove u svetu, ili su možda nasilnici i zločinci motivisani nekim drugim razlozima?

Žan Pol Sartr veli: “Ljubav i mržnja su dvije strane jedne iste medalje.” Bares dodaje: “Mi se mnogo manje vezujemo zbog vrlina ili ukazanih usluga i mnogo više zbog zajedničkih mržnji.” Blez Paskal smatra: “Svi ljudi se prirodno mrze. Služili smo se požudom koliko god da smo mogli kako bi ona poslužila opštem dobru. Međutim, samo smo se pretvarali i prikazivali lažnu sliku dobročinstva, jer je u osnovi sve to bila samo mržnja.”[5] U svom romanu Crveno i crno, Stendal kaže, “Dovoljno sam proživio kako bih primjetio da razlike rađaju mržnju.” Na kraju, u svom filmu Mržnja o ratu između policije i mladih iz pariškog predgrađa, Matje Kasovic opisuje život jednog mladića koji se uvjek protivio nasilju i koji je ipak potonuo u vrtlog osvete. Kada bi govorio, “Nikada nisam video da se problemi rješavaju osvetom,” njegovi prijatelji bi mu odgovarali, “A ja nisam nikada video da se problemi rješavaju sami.”[6] Kraj priče je pokazao da miroljubivi mladić nije bio u pravu i čak je bio primoran da ubije policajca koji je ubio njegovog najboljeg prijatelja.

Mržnja i ubistvo su izgleda urezani u našu podsvijest još od samog početka ljudskog postojanja na zemlji. U svom djelu Mračni predmet mržnje psiholog Žak Asun objašnjava kako je mržnja urođeno i prirodno osjećanje. On daje dva primjera iz mitske istorije stvaranja: konflikt između Kaina i Avelja i konflikt Romula i Rema. U oba slučaja, radi se o dvojici braće blizanaca. On takođe citira Frojda koji deli njegovo mišljenje: “Mi smo svi potekli od jednog dugačkog reda ubica.”

Prvi sukob se spominje na prvim stranicama Starog Zavjeta. Roditelji dvojice blizanaca bili su Adam i Eva, prvi ljudi na zemlji koji su izbačeni iz raja jer su došli do spoznaje o golotinji, negaciji, vremenu i smrti; već na početku, njihova porodična historija teško se nosila na plećima. Kain i Avelj su obožavali Boga svaki na svoj način, prinoseći mu na žrtvenik ono najbolje što su znali da proizvedu. Naravno, zemljoradnik Kain je prinio najbolje plodove, dok je pastir Avelj žrtvovao jednu životinju. Iz sebi poznatih razloga, Gospod je prihvatio Aveljevu žrtvu i odbio onu koju je prinio Kain. Užasno ljut, Kain je ubio Avelja jer ga je ovaj lišio božije pažnje.

Sljedeći sukob se tiče Romula i Rema, sinova jedne vučice i mitskih osnivača grada Rima. Romul je želio da izgradi Rim na brdu koje se nazivalo Palantin, dok je Remu izgledalo da je pogodnije brdo Aventin. Rem je preskočio rov koji je kopao njegov brat kako bi ogradio i simbolički zaštitio budući grad, želeći time da mu dokaže koliko je ta smiješna zaštita bila slaba, pa ga je Romul ubio radi počinjenog svetogrđa. Sahranio ga je upravo na Aventinu, mračnom predmetu Remove želje. Kasnije će Romulovi potomci, dakle potomci jednog ubice, nastaniti grad Rim.[7] Žak Asun se pita:

Zašto je u praskozorje čovječanstva bilo potrebno da dođe do ubistva – i još gore, bratoubistva? Zašto je trebalo da jedan sin, voljen od strane samog božanstva, umre bez ijednog potomka, a da drugi, ubica, izbjegne kaznu i ostavi iza sebe potomke i osnivače prestižnih dinastija po društvenom položaju – sveštenika, svirača harfe, kovača, pa čak i pjesnika?” [8]

Prema njegovom mišljenju, objašnjenje tog izvornog nasilja ne nalazi se u padu iz raja nego u ubistvu, koje je bilo potrebno kako bi se “čovječanstvo uvehlo u socijalizaciju i odvojilo od božanskog.”

Na Balkanu, pedeset godina komunizma i ateizma koje je potpomagala država nisu uspjeli da iskorijene prastara vjerovanja u život poslije smrti i u kult grobova, koja su ostala urezana u kolektivnu svijest naroda. Ako su mu preci živjeli na nekoj teritoriji, homo balcanicus će pokušati da je okupira i zauvijek zadrži za sebe. Upravo odatle potiče neslomiva volja Hrvata da povrate Krajinu i grad Knin, staru prijestonicu hrvatskih kraljeva; odatle i riješenost Srba da sačuvaju Kosovo iako je nastanjeno devedeset procentnim albanskim stanovništvom. Odatle i masovne grobnice, iskopane u velikoj tajnosti kako bi se spriječili preživjeli da pronađu nestale i podignu nadgrobne spomenike, kako bi obilježili trag genocida svojih bližnjih i sačuvali uspomenu na njih. Ako se ne ostavi nikakav trag postojanja neke neželjene populacije, može se desiti da se preživjeli neće vratiti kako bi tragali za nestalim bližnjima. Na taj način, etnički čistači će biti ostavljeni na miru.

Među balkanskim populacijama, samo komunisti i muslimani nisu očuvali kult grobova. Komuništi su praktikovali kremaciju koja simbolizuje njihovo odbijanje u vjerovanje u zagrobni život, dok muslimani smatraju da su njihovi mrtvi i dalje živi i da borave kod njihovog Gospodara.[9] Njihov način sahranjivanja mrtvih je najveći dokaz za tu teoriju: preminuli se goli i omotani u bijele čaršafe polažu na najobičnije daske a zatim direktno u zemlju, bez ikakvog kovčega, kako bi se tjelo lakše raspalo i definitivno vratilo u zemlju. Na Sudnjem danu će i onako biti ponovo proživljeni iz same prašine. Ostali narodi su nepokolebljivo vezani za svoja porodična groblja– ponekad srpske izbjeglice sa Kosova čak otkopavaju grobove svojih bližnjih i prenose ih sa sobom, kako bi izbjegli eventualnu profanaciju.



Definicija nacionalizma

Koja je definicija termina “nacija”? Evo šta kaže Pjer Bear, profesor na Sarskom univerzitetu i specijalista za centralnu i orijentalnu Evropu:

Življenje na zajedničkom prostoru – stvarajući šire ili uže zone komunikacije, odnosno zajedničke interese koje brane ili gube – stvara kod čovjeka osjećanje da pripada jednoj zajednici.”[10]

Pjer Kend, direktor studija na pariškom Narodnom savjetu za naučna istraživanja (CNRS) i na Sveučilištu za visoke studije društvenih nauka (EHESS), specifične karakteristike istočnoevropskog nacionalizma su insistiranje na etničkoj pripadnosti i vraćanje u prošlost. On pravi razliku između političke nacije, koja je “zajednica narodâ istorijski sakupljenih na jednoj teritoriji, skupina koji se politički organizuje prema građanskom modelu dostupnom svima,” i etnokulturološke nacije, koja je “rezervisana samo za jednu određenu zajednicu koja se definiše prema kriterijumu krvi ili neke zajedničke kulture – jezika, religije – kojoj nijedan stranac ne može da pristupi, osim ukoliko mu se ukaže vanredno pomilovanje.” U centralnoj i orijentalnoj Evropi, ta etnička pripadnost je donijela podjele između naroda ili različitih etnokulturoloških zajednica koje žive na jednoj istoj teritoriji.

Nestanak komunizma ostavio je ideološku prazninu i uloga nacije je postala jedini mogući teren na kome se može razvijati identifikovanje u smislu zajednice. “Tako je jačanje etničke svjesnosti posljedica slabosti demokratije i građanskih vrijednosti,”objašnjava Pjer Kend.[11]

U svom djelu Govori i konferencije iz 1887. godine, Ernest Renan objašnjava svoje shvatanje nacije:

“Čovjek ne pripada ni svom jeziku ni svojoj rasi: on jedino pripada samome sebi, jer je on slobodno i moralno biće. On više ne prihvata da se progone drugi ljudi kako bi se primorali da promjene vjeru; progoni kako bi drugi promjenili jezik ili domovinu takođe nam djeluju užasno […]. Švajcarska je možda i najlegitimnije konstituisana evropska nacija, jer broji tri ili četiri jezika, dvije ili tri vjere i sam Bog zna koliko rasa. Jedna nacija, to je za nas jedna duša, jedan duh, jedna duhovna porodica koja je rezultat proteklih uspomena, žrtvovanja i slave, često i zajedničkih tuga i žalovanja; u sadašnjosti, ona je rezultat želje da se nastavi živeti zajedno. Ono što čini jednu naciju, to nije korišćenje istog jezika ili pripadnost istoj etnografskoj grupi, nego svijest da smo zajedno postigli nešto veliko u prošlosti i volja da se postigne još više u budućnosti.”[12]

To objašnjava razloge iz kojih je moguće svojevoljno prihvatiti francusku kulturu, gdje može biti Francuz svako onaj ko je socijalizovan u francuskom kulturnom prostoru, što isključuje bilo kakvu rasnu, religioznu ili etničku dimenziju. Čovjek odabira svoju nacionalnost i postaje Francuz sklapanjem braka sa nekim drugim francuskim građaninom, što je još uvjek skoro nezamislivo na Balkanu. Kako bi se svima zagarantovala ista prava, potrebno je preći sa prava krvi (jus sanguinis) na pravo tla (jus solis).

U balkanskim zemljama, patriotizam se previše često naziva nacionalizmom, iako se radi o dva dijametralno različita termina. Po mišljenju Žila Delanoa iz francuske Narodne fondacije za političke nauke, nacionalizam se ne smije miješati sa patriotizmom. Peten je bio nacionalista, ali se odrekao patriotizma kolaborišući sa nacističkim zavojevačima. On dodaje da je negiranje nacionalizma ili popustljivost pred njim najbolji način da se on ojača. On predlaže sljedeće rješenje:

Biti uz Voltera i smatrati da postoje kulture koje su podobnije od drugih, te da nacionalna veličina nije jedini kriterijum vlasti, ili biti uz Rusoa i kritikovati dominantnu kulturu koja guši bilo kakav vid otpora i priznati autentičnost i zajedničkog i samačkog života. Stajati na dvije noge kao Volter ili ići četveronoške kao Ruso mogla bi biti skica pravog rješenja. ‘Evo dvije plemenite životinje : čovjeka i lava’ (San jedne ljetnje noći, V, 1).”[13]

Koji bi politički i kulturni model trebalo da promovišemo i razvijamo na bivšim jugoslavenskim prostorima, kako bismo izbjegli bilo kakvu ratnu opciju u narednim godinama? Da li je evropska integracija čarobno rješenje kako bi se smirio Balkan?

Možda nećemo moći da odmah pronađemo to čarobno rješenje, ali smo sigurni da nacionalizam nije pravi odgovor za problem bivše Jugoslavije i da će svaki politički sistem koji počiva na etničkoj osnovi zasigurno dovesti do propasti, na pragu novog milenijuma u znaku liberalizma i globalizacije.

Autor: Nataša Jevtović

Ovaj tekst je objavljen na francuskom u knjizi “Les racines de la haine nationaliste aux Balkans” (Korijeni nacionalne mržnje na Balkanu), izdavačka kuća Le Manuscrit (www.manuscrit.com), Pariz, 2008.


[1] Dominique Simonnet, "Pouvons-nous réconcilier la planète des hommes ?" – l’entretien avec Sebastião Salgado, L'Express, le 9. mars 2000, pages 24-28.

[2] Isabelle Monnin, Un racisme de plus en plus ordinaire, le Nouvel Observateur, 16 mars 2000, p. 78.

[3] Marko Hajdinjak, Former Yugoslavia: War, State building and demographic fears – Discussion, in Forced ethnic migrations on the Balkans: Consequences and rebuilding of societies, conference organised in Bulgaria on 22-23 february 2005 by the International Centre for Minority Studies (IMIR), Sofia, and Meiji University, Tokyo, Conference proceedings, p. 217.

[4] Jacques Hassoun, L’obscur objet de la haine, éditions Aubier, Paris 1997, page 54.

[5] Jean-Paul Sartre, Les Mots, 1; M. Barrès, ‘Du sang, de la volupté et de la mort,’ La haine emporte tout; Pascal, Pensées, 210, in Olivier Millet, Dictionnaire des citations, éditions Livre de poche, Paris, 1992.

[6] Mathieu Kassovitz, Jusqu’ici tout va bien, Actes Sud, 1995, p. 59.

[7] Jacques Hassoun, L’obscur objet de la haine, éditions Aubier, Paris 1997, p. 58.

[8] Ibid, str. 57.

[9] Kur’an, II:154.

[10] Pierre Béhar, Vestiges d’empires – la décomposition de l’Europe centrale et balkanique, éd. Desjonquères, Paris 1999, page 14.

[11] Pierre Kende, Du nationalisme en Europe centrale et orientale, in Alain Gresh (sous la dir. de), A l’Est, les nationalismes contre la démocratie?, éd. Complexe, Bruxelles, 1993, pages 15-21.

[12] Ernest Renan, Discours et conférences, in Pierre Saly (et al.), Nations et nationalismes en Europe 1848-1914, éditions Armand Colin, Paris, 1996, page 117.

[13] Gil Delannoi, Le nationalisme et la catalyse idéologique, in Serge Cordelier ed. al, Nations et nationalismes, éd. la Découverte, Paris, 1995, pages 39-49.


22.01.2010.



NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 22.01.2010. - Last modified: 12.05.2013.