ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ












FILOZOFIJA
KONTINUUMA


ORBUS Belgium


STANJE I PERSPEKTIVE CIVILNOG DRUŠTVA
U BOSNI I HERCEGOVINI

DUBIOZNA OKVIRNA RAZMATRANJA*

Esad Bajtal


Brojna pitanja trenutnog stanja i budućeg statusa civilnog društva Bosne i Hercegovine, nameću nam se u svoj svojoj kompleksnosti i paradoksalnosti kao problem od čijeg rješenja zavisi kako sudbina svakog pojedinca, tako i bh društva u cjelini.

Gdje je pojedinac danas u BiH?

Postoji li kao takav?

To su dva ključna pitanja na tragu realizacije proklamovane demokratizacije bh društva. Racionalan pogled na njih ide unazad, preko vlastitih ramena, i pada izravno na posljedice prethodno okončanog ratnog sukoba. Evidentno pokidane veze između građana i vlasti s jedne, te uzajamno loši odnosi etno-kolektiviteta s druge strane, direktni su produkt klime postratne nacionalističke pregrijanosti i koncentriranja materijalnih, institucionalnih, ideoloških, medijskih, kulturnih i obrazovnih kapaciteta u okvirima moćnih etno-političkih struktura. U tom smislu, vođenje države eksplicite koindicira sa funkcioniranjem brojnih vlada na raznim nivoima: države, entitetā, kantonā, distrikta... Civilno društvo ostalo je potpuno izvan toga. I samim tim, i izvan mogućnosti znatnijeg uticaja na društvene tokove, a veze građana i vlasti niti postoje, niti se naslućuje neka ozbiljna oficijelna nakana njihovog istinskog uspostavljanja.

Postratno-ekskluzivna vladavina etno-političkih elita, pragmatski sračunato, kontinuirano, i u svrhu apsolutiziranja vlastite nedodirljivosti, samo produbljuje golemi jaz između države i građana (stanovnika). Pitanje kvaliteta života, i životne sudbine društva, snažno je potisnuto izvan horizonta egzistencijalno upitne svakodnevnice tzv. «običnih građana». A to znači da su Država, i ratom etablirane etno-stranke, preuzele  sve ekonomske, političke, kulturne i mnoge druge socijalne funkcije koje su, u modernom demokratskom svijetu, već dugo u nadležnosti civilnog društva. Ovdje, upravo obrnuto, elitističke etno-strukture kaptacijom državnih funkcija, potpuno samostalno, bez pitanja i elementarne odgovornosti bilo kome, odlučuju o svemu: o tržištu, o cijenama, o porezima (PDV, npr), troškovima, prihodima, zapošljavanju, kapitalu, novčanim tokovima. One kontrolišu zdravstvo, kulturu, umjetnost, obrazovanje, sudstvo, religiju ... ukratko cjelinu društvene zbilje.


Koje su posljedice takvog političkog monopola i pod-civilizacijske obespravljenosti bh građana?

Prvo, u pitanju je apsolutna devalvacija značenja i funkcije civilnog društva. Drugo, na sceni je javna ili prećutna, politikantska i idejno-dizajnirana difamacija NVO kao tzv. «plaćeničkih struktura». Treće, na sceni je petnaestogodišnja etno-homogenizacija i dominacija logike isključivosti kao pouzdanog manipulativno-determinirajućeg faktora kontrole globalnih društvenih tokova. Četvrto, javna i etnoobojena stigmatizacija svake ozbiljne društvene kritike dovela je do automatskog potiskivanja  kritičke misli (autocenzura), ne samo građana, nego i inteligencije, a to je, povratno, proizvelo ne samo neodgovornu vlast, nego je, sasvim bezbolno, ustoličilo vladavinu principa neodgovornosti kao nešto po sebi sasvim neupitno i samorazumljivo. Zbirni učinak svega rečenog je da životni interesi masa, bivaju, sa javne scene, potisnuti u mračne katakombe tvz. "vitalnog nacionalnog interesa", koji uvijek iznova aktualizira i dnevnopolitički podgrijava pitanje tobožnje «nacionalne ugroženosti», pravdajući time «potrebu» zagovaranja i održavanja dominantnih etno-struktura, kao nezamjenjivih eks-čuvara ukupnog "javnog dobra".

Na taj način, potencijalna kritička svijest o tome kako briga o "zajedničkom javnom dobru" ne može biti rezervirana ni za kakve političke subjekte, nego, upravo obrnuto – za Građane, biva automatski potisnuta sa javne scene. Demokratski samorazumljivo i aktivno učešće najširih društvenih masa (građana) u društvenoj komunikaciji (koje novija politološka literatura signira imenom civilno društvo), time je skoro potpuno onemogućeno i, logikom idejno fabricirane bogomdanosti, rezervirano samo za vladajuće etno-elite.

Međutim, civilizacijska i ljudska neprihvatljivost takvog stanja dolazi otuda što politologija savremenih, demokratski razvijenih društava, upozorava da niko nije besprizivno kompetentan, a još manje ovlašten, da sām (jednostrano-monopolistički) reprezentira egzistencijalne aspiracije svih stanovnika datog vremena i prostora. Tipičan primjer te plemenske uzurpacije "javnog" predstavljaju slučajevi brojnih neuspjelih reformi gdje, sračunato odsustvo "političke volje" životne interese najširih slojeva društva neodgovorno potiskuje na marginu dnevnopolitičkih zbivanja. Pomenuto "odsustvo političke volje" (što je vješto sročeni eufemizam za nadmenu etnopolitičku samovolju i njome legalizirano bezakonje), samo pokazuje da Država (kao dobro plaćeni servis građana), ne radi upravo ono što bi trebala, čak morala da radi, tj. da funkcionira u službi realiziranja najšireg društvenog interesa koji bi bio u službi «javnog dobra» za sve. Bez snažnog i razvijenog civilnog društva, zahvaljujući odomaćenom političkom kalopizmu (retoričkom prikrivanju stvarnosti), tako idejno osmišljena, i masmedijski podupirana izdaja javnog interesa može nekažnjeno (u smislu očekivane detronizacije s vlasti onih koji se neodgovorno ponašaju), egzistirati beskrajno dugo.

Upravo zbog svega toga, izgradnja moderne države koja odbija logiku bilo čije (uključujući i samu sebe) parcijalne dominacije, nije moguća bez snažnog civilnog društva kao jedinog i najkompetentnijeg reprezentanta ukupnog javnog dobra. Logikom savremenih teorijskih shvaćanja, država je samo eksponent i nosilac izabrane političke nominacije, a civilno društvo jedini legitimni predstavnik «političkog odobravanja», jer samo simultanom koordinacijom države i civilnog društva moguće je artikulirati proces optimalnog upravljanja zajednicom na najbolji način, tj. u skladu sa bitnim interesima najšire javnosti. Prevedeno, država je ta koja «predstavlja strukture upravljanja, a civilno društvo stvara vrijednosti i normativni okvir tog upravljanja».


Kako, u tom pogledu, stoje stvari danas u Bosni i Hercegovini?

Svojom dominacijom država je (resp. etno-stranke) uzurpirala (narodnim jezikom: poklopila), ključne elemente materijalne osnove civilnog društva kao što su: zemlja, voda, šuma, i tim poklapanjem potpuno delegalizirala njegov institucionalni temelj, te tako, već ionako nerazvijeno civilno društvo, marginalizirala na stupanj neobavezujućeg debatnog kluba. Istovremeno, intenzivnim kleronacionaliziranjem javnog prostora,  prisvojila je i ideološku osnovu (marksistički govoreći, nadgradnju) civilnog društva. Naime, sistemom otvorene ili prikrivne (tihe) idejne represije, aktualne vladajuće elite kontroliraju intelektualnu strukturu zajednice gušeći time inicijalni kritički potencijal društva. Sve to ograničava građanska (ljudska) prava i onemogućava stvarno učešće ljudi u oblikovanju svoje životne sredine i realizacije životnih vrijednosti. Država i njene upravljačke elite funkcioniraju kao dominantni društveni faktor, a civilno društvo, u svojoj nerazvijenosti i podcijenjenosti, ne samo da je cinično marginalizirano, nego, još gore od toga: izmanipulirano i nevidljivo po-stavljeno u direktnu zavisnost od etno-političkih vrhuški.

 Direktna posljedica toga je permanentno ugrožavanje ljudskih prava i njihovo reduciranje na neke pro-forma varijante koje, javno prakticiranim ritualizmom, samo simuliraju glasno zagovaranu demokratizaciju, dok objektivno sprečavaju njenu praktičnu realizaciju. Kontinuiranom quasipatriotskom i patetičnom masmedijski opetovanom nacionalnom retorikom, te papagajski istrajnim naglašavanjem kolektivnih prava, etno-elite sofisticirano i sasvim nevidljivo isključuju pojedinca iz procesa odlučivanja koji se tiču kako njegove lične, tako i ukupne društvene sudbine. Radi se o vještom odvraćanju pažnje pojedinca od njegovih bitnih prava čije ostvarenje nije moguće bez snažnog reduciranja enormnih vlastodržačkih kompetencija i eliminacije socijalno pogubne moći aktualnih etno-elita.

Stoga, poznavaoce problematike ljudskih prava ovih prostora, muči sasvim praktično pitanje: kako pomiriti ljudska i već obogotvorena kolektivna prava. Jer, ljudska prava pretpostavljaju jednakost u pravima za svakog konkretnog, ovde-i-sada, pojedinca (bez obzira na njegova socijalna ili biološka svojstva). A kolektivna prava, u bh etno-izvedbi, upravo isključuju tog pojedinca (građanina),  podrazumijevajući etno-kolektiv kao jedinog nosioca prava. To, idejno-svjesno mistificirano stanovište gubi iz vida (bolje reći smišljeno prešućuje), neotuđivo pravo svakog pojedinca da sam «traga za grupnim identitetom, da ga po volji mijenja, ili da ga, pak, sam definiše», odnosno da, u krajnjoj liniji, istovremeno participira u više različitih kolektiva. U tom smislu  samo pojedinac je realni i istovremeni nosilac ne samo ljudskih, nego i kolektivnih prava, i morao bi, kao takav, biti apsolutno uvažavan i poštovan.

Međutim, realitet etno-dizajnirane društvene klime u Bosni i Hercegovini danas je takav da, po inerciji dirigovane post-ratne «Mi» osjećajnosti, kolektivna prava još uvijek nadmoćno-neupitno stoje iznad individualnih ljudskih prava. Tako, uprkos kakvoj-takvoj svijesti o svojim pravima, najveći broj pojedinaca, u trenutku kolizije (sudara) individualnih i kolektivnih prava, biva spreman da se mirno povuče i da, mazohistički,  kolektivno stavi iznad ličnog, ili, preciznije govoreći – Državu iznad sebe. Upravo to zahtijeva urgentno postavljanje najvažnijeg pitanja:

Šta naši građani znaju o svojim ljudskim pravima, ili,

koliko su stvarno svjesni svojih ljudskih prava ?

Bez empirijski zasnovanog odgovora na ta pitanja nije moguće artikulirati realističnu sliku stanja civilnog društva bh zajednice danas. Zapravo, bez te svijesti, bez jasne svijesti građana o svojim individualnim ljudskim pravima – nema uspostave istinski učinkovitog civilnog društva koje će biti spremno da kreira svoj put u ljudsku budućnost, budućnost koja će biti u skladu sa najvažnijim životnim interesima svih (tačnije, većine) njegovih građana.

Rezultati istraživanja u susjednim zemljama pokazuju da ispitanici pravo na život; pravo na bezbjednost i slobodu; pravo na jednakost pred zakonom, izdvajaju kao tri najznačajnija ljudska prava, ali je pravo na rad, najčešće bila prva asocijacija i prvi odgovor koji je anketiranima padao na pamet. Također, neizostavno pitanje koje valja postaviti, u situaciji kada se vlast krije iza paravana deklarativno važeće legislative, jeste pitanje o tome koliko je zaštita prava životno stvarna,  suštinska, a koliko samo formalna, papirnata floskula? Ili, kolika je svijest prosječnog pojedinca o pravu na pravično suđenje?; koliko je povjerenje građana u sudove?; postoji li svijest o slobodi mišljenja i izražavanja, svijest o zavisnosti (nezavisnosti) medija; svijest o političkim pravima?; koliki je stupanj uvjerenosti građana da izabrani predstavnici zastupaju njihove (građana), a ne svoje vlastite interese? Tu su i pitanja stvarne kažnjivosti nasilja, diskriminacije, korupcije, zloupotrebe položaja ...itd. Kategorizacijom navedenih problemskih pitanja u oblasti ljudskih prava, markiramo nekoliko životnih polja koja treba istražiti kako bi se snimilo postojeće stanje stvari, i na osnovu toga povukao pravac i strategija djelovanja civilnog društva BiH.


1) odnos deklarativnog (norme, dokumenti, zakoni), i stvarnog; realno stanje institucija (praksa) čiji je zadatak da štite ljudska prava građana; pitanje praktičnih postupaka u slučajevima kršenja ljudskih prava; kažnjavanje nasilja, diskriminacije, trgovine ljudima, uzurpiranje imovine ...;

2 pitanje stanja pravne svijesti u BiH, kao pitanje povjerenja građana u bh institucije, s obzirom na gornje stanje stvari: šta i koliko građani znaju o međunarodnoj legislativi i dokumentima koji BiH obavezuju na zaštitu njihovih prava; za koje od tih dokumenta znaju (npr. Deklaracija UN o ljudskim pravima, Evropska konvencija; Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima ... itd. itd); da li, i koliko, ti dokumenti realno funkcioniraju u našoj zakonodavnoj praksi, ili su samo zgodan paravan u službi interesa politike i političara koji se iza njih vješto kriju; u kojoj mjeri (kvantitet) se ta prava ostvaruju (sva prava; veći dio prava, samo neka prava); da li je, u slučaju uskraćivanja nekog ljudskog prava, u cilju njegovog ostvarenja bolje tražiti zaštitu institucija (suda, domaćeg ili međunarodnog), ili se stvari bolje rješavaju «preko veze» (obraćanje «uticajnim ljudima», «političkim moćnicima»), ili građani uopšte ne znaju kome se mogu obratiti;

U aktualnom bh kontekstu (gdje su tzv konstitutivni narodi na jednom prostoru većina, a istovremeno, na nekom drugom manjina), upravo praktični odnos prema manjinama predstavlja «validan indikator odnosa prema ljudskim pravima» općenito, pa bi istraživanje tog momenta imalo smisao legitimnog praktičnog uvida u ono što već iskustveno, uglavnom, svi znamo.

Povijesno gledano, društvenu scenu ovih prostora karakterizira masovna podanička svijest oblikovana stoljećima, kako sultanskim fermanima i carskim ukazima, tako i boljševičkim dekretima, papinskim bulama, nacionalnim imperativima...itd. Izlazak iz tako nastale podaničke, poslušničke svijesti, na ravan građanske, individualno-autonomne samosvijesti, moguć je samo uz pomoć snažnog (sada sporo narastajućeg), civilnog društva. Međutim, i odnos samih građana prema civilnom društvu još je neiskristaliziran, a u psihološkom smislu – ambivalentan i može se, obzirom na držanje pojedinaca i grupa (NVO, npr.) posmatrati na psihodinamičkom kontinuumu aktivno – pasivno.


1) Prema nekim nalazima, početnički «prirodnija» je pasivna, konstitucionalna ili defanzivna, pozicija u okviru koje civilni sektor stidljivo nastoji da se nekako zaštiti od pravnih i političkih centara moći, kao i zloupotrebe vlasti koja uvijek ide na račun ljudskih prava.

2) Druga je pozicija aktivna, tj. prepoznatljivo participativna ili ofanzivna u okviru koje akteri civilnog društva, svojim javnim, združenim i jasno formuliranim zahtjevima vrše snažan pritisak na centre političke moći s ciljem povratka uzurpiranih ljudskih i građanskih prava i sloboda. [1]

Također, vrlo važno pitanje, obzirom na naglašenu i neskrivenu politizaciju religije i religizaciju politike u BiH, jeste pitanje koje sasvim razložno pita: «da li Crkva može biti akter civilnog društva i zaštitnik ljudskih prava i ravnopravnosti etničkih i inih manjina»? [2] Može li njena aksiološka vertikala, u svojoj misionarskoj pretenziji na sveobuhvatnost, pokriti potrebe svih građana obzirom na njihovu konfesionalnu raznolikost i (njoj analogno) vrijednosno-ljudsko šarenilo? Tim prije što, čak i u slučaju konfesionalno-idealne homogenosti neke društvene zajednice (a takve uglavnom iskustveno ne poznajemo), pravila civilnog društva nalažu jednu, od crkvene potpuno drugačiju, ne-fatumsku logiku kretanja: kretanja od religijski proskribirane podređenosti apsolutu, ka individualnim pravima i slobodi, ili, fahovski preciznije: «kretanje od religije sudbine ka religiji izbora» (religiji slobode, s jedne, i slobodi religije, s druge strane).

Naravno, neinformiran i slabo informiran građanin, objektivno, ne može ni tražiti ni braniti svoja ljudska prava i slobode. Dakle, formalno-puko postojanje zakona o slobodnom pristupu informacijama, nije dovoljno. Treba istražiti opseg i način njegova funkcioniranja u realnoj ravni, ravni životnog fakticiteta građanske svakodnevnice. Jedno je zakonsko pravo i sloboda pojedinca, grupe ili ustanove da od predstavnika vlasti traži informacije od javnog interesa, a sasvim drugo je koliko on uspijeva da ih stvarno dobije onda kada se odluči da ih traži. Tek stvarnom realizacijom ovog prava moguća je transformacija države od institucije koja inercijom tradicionalne kolektivističke «samorazumljivosti» štiti interese vlasti, u instituciju koja, na tragu legitimnih zahtjeva civilnog društva, pruža usluge građanima i štiti njihova ljudska prava.[3] Samo realizirano pravo na informiranje artikulira demokratski put uspostave realne kontrole građana (civilnog društva) nad vršiocima javnih funkcija. To je ujedno i način eliminacije etno-samovolje, i konačno, svojevrsni lijek protiv korupcije i zloupotrebe vlasti zasnovane na principu kafkijanski misteriozne, i birokratski netransparentne svemoći državne administracije. Samo u istinski civilnom društvu građanin ima, ne samo pravo, nego i realnu mogućnost da:

  1)   dobije svaku traženu informaciju od javnog interesa,

  2)   da dobije informaciju o tome gdje se tražena informacija nalazi; i konačno,

  3)   pravo na obrazloženje u slučaju uskraćivanja tražene informacije.

Samo istinska realizacija zakona o slobodi pristupa informacijama, vodi stvarnoj transformaciji od apsolutističkog principa vladanja u demokratski princip upravljanja bez koga nema ni ljudskih prava ni civilnog društva.

I obrnuto, bez snažnog civilnog društva i najbolji zakoni ostaju samo kozmetički ukras na malignom tkivu pseudodemokratije kao – manje-više vidljivog (ili nevidljivog) – totalitarizma. A samo upravljanje, kao realno funkcionalizirani modus (ko)operativnog zajedništva građana i vlasti, vraća povjerenje u institucije i čini da sama vlast, realno, bude odgovorna civilnom društvu u čije ime je postavljena (izabrana) da upravlja.

Međutim, smišljenim cijepanjem bh građanstva na etno-konfesionalne korpuse, uz stalno masmedijsko podgrijavanje postratnog nepovjerenja i međunacionalnih napetosti, te srozavanjem politike na mesijansko politikantstvo, blokiran je potencijalni «socijalni kapital» civilnog društva, kao onog segmenta društvene zajednice u okviru koga, i uz pomoć koga, moderni demokratski svijet planira, organizuje i sprovodi društvene promjene u skladu sa zahtjevima vremena i na tragu interesa najšireg građanstva.

Tro-etničko rastakanje energije idejno pocijepane opšte (građanske) volje, ima za cilj da razbije sinergetske potencijale i potrebe civilnog društva, te da apsorbujući nivo njegove političke volje, kanalizira priču o ljudskim pravima sa individualne na etno-kolektivnu ravan, gdje se ona (ostajući samo deklarativna), praktički i doslovno – gube. U tom smislu, borba za civilno društvo znači borbu za temeljnu društvenu kategoriju na kojoj se zasniva teorija i praksa savremene demokratije.

Nažalost, u konstelaciji aktualnih međunacionalnih politika i odnosa, civilno bh društvo još nije istinski zaživjelo da bi oslobodilo svoju kreativnu energiju i time postalo kritični faktor oblikovanja neophodnih političkih reformi. Prava čovjeka još se ne naziru ispod crne koprene koncepta komunitarnog bh konstitucionalizma koji, nesporno pravo nacija i zajednica, utemeljuje na račun prava pojedinca i građanstva kao cjeline. Time je izvorno pravo građana podređeno izvedenom pravu kolektiva, što je, slijedeći semantički smisao izbornih apstinencija stvorilo razočarane, malodušne, politički apatične i indolentne građane, koji, u svom ontološki zasnovanom nepovjerenju spram državnih institucija, svoje goruće životne probleme rješavaju ilegitimno: tj. na način prećutno institucionaliziranog mita, korupcije, rodbinskih veza, prijateljstva...

Stoga je jačanje civilnog društva – u pravcu oslobađanja pojedinca i njegove transformacije iz pasivnog etno-podanika u aktivnog građanina, koji se, po brojnim socijalno-egzistencijalnim osnovama i logikom svojih životnih interesa, sasvim slobodno udružuje sa drugim građanima radi zaštite svojih ličnih, grupnih, kolektivnih i građanskih prava i sloboda – temeljni momenat realne demokratizacije svake društvene zajednice.

Urgentno snaženje civilnog kapitala imperativ je aktualnog bh trenutka koji zahtijeva seriju ozbiljnih istraživanja radi dubinskog skeniranja datog, a u svrhu prelaska u novo, liberalno-demokratski zadato stanje, buduće, postmoderne bh zajednice u kojoj će, njene stvarne, i danas ideološki zloupotrebljavane razlike, konačno postati zbirna tačka kreativnih potencijala u službi oslobađanja individue i neophodne demokratizacije cijelog društva bez koje put BiH u EU objektivno nije izvodiv.

U tom smislu, zatečeno i za radikalnu promjenu sazrelo stanje stvari, podrazumijeva uspostavu sasvim novih odnosa države i civilnog društva, a u skladu sa redefiniranjem već postojećeg, nedopustivog i neodrživog odnosa državne dominacije. Teorijska racionala te preformulacije, onako kako je vidi referentna literatura iz domena problematike civilnog društva našeg vremena, podrazumijeva transformaciju u tri ključna pitanja kao što su: pitanja Odgovornosti; Posredovanja i Redefinicije 'javnog' (Rajesh Tandon). [4]

Pitanje odgovornosti

Država i sve njene administrativne strukture (brojne agencije i institucije), moraju biti odgovorni civilnom društvu. To podrazumijeva saobražavanje države, njenih institucija i praksi «kulturi, moralu, vrijednostima i normama» vlastitog civilnog društva.

Zašto vlastitog?

Zato što bi apliciranje stranih modela i praksi, te nekritičko pozivanje na njih, vodilo praktičnom pravdanju i realnom odsustvu neophodne odgovornosti. Zagovarana odgovornost države nezamisliva je bez realne i legalne mogućnosti kritičkog mišljenja, racionalnog preispitivanja, javnog debatiranja i, konačno, stvarne mogućnosti odbijanja «politika, programa, pristupa i odluka države, njenih agencija, agenata i službenika», ukoliko vrijednosno iskaču iz okvira dogovorno zacrtanih vrijednosnih kategorija civilnog društva.  Civilno društvo, po definiciji svog statusa u savremenom demokratskom svijetu, mora biti iznad države. Upravo zato, sve ono što država zamisli i planira mora, prije svoje realizacije, biti odobreno i potvrđeno od civilnog društva. Ali, da bi ta potvrda bila racionalno relevantna, mora joj prethoditi mogućnost pristupa civilnog društva bitnim informacijama, o čemu je već bilo riječi.

S druge strane, svoju opstojnost i opravdanje civilno društvo duguje svojoj kritičnosti, bez koje ono gubi svaku svrhu i svoj raison d' etre. Praktična validnost te kritičnosti proizlazi iz objektivne snage združenih nevladinih organizacija (NVO), volonterskih skupina, susjedskih grupa, građanskih inicijativa ...

Pitanje posredovanja

Kao konglomerat raznih i dobro uvezanih administrativnih formacija i struktura u zemlji, svaka država (kao makrocjelina), djeluje na makro-planu, dok civilno društvo seže do samih dubina porodičnih mikro-odnosa. Stoga, logika uravnotežavanja te široke interaktivne društvene mreže, podrazumijeva stvaranje društveno učinkovitog balansa između države i civilnog društva. Upravo zbog potrebe tog balansa između  mikro- i makro plana (porodice i države), civilnom društvu su potrebne posredničke institucije kao što su susjedske grupe, volonterske skupine, NVO i religijsko-običajne strukture, koje svojim uravnotežavajućim posredovanjem prigušuju vlastodržačku zahuktalost i uobičajeno totalitarne tendencije samodovoljne države.

Pitanje redefiniranja 'javnog'

Međutim, nema uravnotežavanja odnosa civilnog društva i države bez redefiniranja uobičajenih značenja pojmova «javno» i «privatno». Tradicionalno, «privatno» se izjednačava sa onim što je unutar porodice, a «javno» je sve ono što se tiče vlade i države. U takvoj podjeli interesnih zona prostor je ili privatni (porodica), ili javni (vlast). Mjesta za civilno društvo, očigledno, nema i to je ono što traži neodložno semantičko-pojmovno redefiniranje «privatnog» i «javnog», tim prije što «privatno» ne pripada nužno samo porodici, kao što, s druge strane, upravo to privatno figurira kao samorazumljivi «osnov za razvijanje javne pozicije», povezujući time i samu privatnost za interesne sfere najšire zajednice. Sve što je od javnog interesa podrazumijeva brigu cjelokupne javnosti, odbijajući time svaki monopol i isključivu kontrolu Države i njenih agencija. Samoosvješćujućom spoznajom da «javno» spada u domen civilnog društva, Država stvara i osigurava uslove i mehanizme civilnog 'upravljanja' javnim poslovima. Na taj način, lokalne potrebe, interesi i želje, nalaze svoje mjesto unutar interesnog korpusa najšire društvene zajednice, čime se udovoljava aspektu pluralnog sagledavanja i kontroliranja svih društvenih tokova. To je ključni uteg na životno neophodnom balansiranju lokalnog i posebnog spram totalitarnog, jedinstveno-homogenizujućeg trenda Države. U tome je praktični i esencijalni smisao demokratizacije tradicionalno totalizirajuće zajednice i društva. To je trenutak «povlačenja» Države sa pozicije dominantnog upravljanja čak i u tako važnim sferama kao što su zdravstvo i obrazovanje. Umjesto da sama upravlja, ona sada stvara uslove i kreira instrumente kojima civilno društvo zadovoljava specifične potrebe ove vrste, a u okviru svojih regionalno-lokalnih zajednica. Jer, «Država omogućava, a ne obezbjeđuje», nedvosmisleno naglašava R. Tandon.

I na kraju, još jedna spoznajno i operativno važna distinkcija: redefiniranje nema smisao puke decentralizacije (na kojoj se u BiH tako napadno i savim smišljeno insistira s nekih strana), jer bi, u tom slučaju, decentralizacija podrazumijevala samo nastavak ranije državne uloge i državne «igre», sada samo na lokalnom nivou. Redefiniranje «javnog», o kojem ovdje govorimo, znači da sve što je «javno» ne mora, i ne može, biti nikakvo «ekskluzivno pravo vlade», te, u tom smislu, permanentno jačanje kapaciteta civilnog društva (CD), privodi ovo (CD) sve većoj sposobnosti vođenja i upravljanja javnim poslovima.


Šta da se radi?

Reformuliranje odnosa Civilno Društvo – Država podrazumijeva  jačanje Civilnog Društva, a to znači reinterpretaciju pozicije NVO-a u okvirima Civilnog Društva. Nije NVO = CD, nego su NVO samo jedan dio  Civilnog Društva, i shodno tome treba ih (nevladine organizacije) posmatrati kao javne institucije Civilnog Društva koje su uključene u proces jačanja Civilnog Društva u odnosima sa državnim elitama naglašava Tandon. To praktično znači da NVO uzimaju na sebe prosvjetiteljsku ulogu i pedagošku zadaću osvješćivanja građana za temeljne životne vrijednosti i razvijanje jasne, praktične svijesti građana o pravu na svoja ljudska prava kao opća prava, prava za sve, koja, danas u bh praksi, postoje samo retorički, kao deklarativno-kozmetički ures na tijelu nepotpune, tj. lažne demokratije isporučene javnosti u vidu slatkorječive nedorečenosti o tobožnjoj nezamjenjivosti etno-demokratije.

Međutim, nikakva etno-demokratija objektivno nije moguća u ovako složenim društvima poput bh društva. Stvar je sasvim logički jasna: «ili nacionalizam, ili demokracija, tertium non datur. To jednostavno znači da se nacionalizam i demokracija isključuju». [5] Demokratija je demokratija za sve, dakle, na cijelom prostoru društvene zajednice, ili to apsolutno nije. Djelimična, ili neka polovna demokratija – nije demokratija.

Da bi obavljale svoju pedagošku zadaću, skopčanu sa nizom praktičnih akcija i uz kontinuiran angažman experata za civilnu problematiku, NVO moraju, prije svega, biti materijalno snažne i osigurane. Reduktivističko shvaćanje NVO sektora kao trećeg, neprofitnog sektora, ideološka je podvala Države koja ih time, već nominalno, praktično svodi na neobavezna, i neodgovorna folklorno-politički amaterska društva čija je misija svedena na povremene, kozmetičke izlete u stvarnost (od donacije do donacije), a svo ostalo vrijeme je samo tavorenje u pukoj zabavljenosti sobom i svojom materijalnom anemijom.


Filozofija razvojne strategije NVO

U savremenom kontekstu, i u skladu sa pozitivnim praksama razvijenih demokratskih društava, jačanje Civilnog Društva znači «jačanje njegove materijalne, institucionalne i ideološke baze», koja NVO locira unutar Civilnog Društva kojemu pripada pozitivnazakonski osigurana pozicija superiornosti «u odnosu na državu i vladajuću elitu». Samo ta pozicija može da eliminira uobičajenu retoriku ideološkog devalviranja i stigmatiziranja NVO kao sumnjivih «plaćeničkih» grupa. Samo u preciznom ozakonjavanju i materijalnom jačanju djelatnosti NVO, stvara se pukotina proboja na put nepovratnog jačanja Civilnog Društva. To u praktičnom smislu znači osiguravanje (dakle, proces), stalnog jačanja kontrole lokalnih zajednica i građanskih skupina nad raspoloživim resursima. U skladu s tim i intervencija čiji je cilj jačanje vlastitih kapaciteta i institucija Civilnog Društva, i njihovo pravo da javno, jasno i glasno, lege artis (dakle, po slovu zakona), kritikuju razvojnu paradigmu, ali i legitimno pravo predlaganja «vlastite paradigme orjentirane na ljude, zajednicu i građane». To je novi modus (su)djelovanja NVO koristan za sve, a na tragu ideje (re)aktiviranja građana u pravcu vlastitog samooslobađanja i demokratiziranja ukupnih društvenih odnosa.

Danas to još nije tako.

A to znači da, niti je ovo što imamo Civilno Društvo, niti su ovakve (razbijene) NVO društveno funkcionalne, tj. sposobne frontalno aktivirati (sve) građane u pravcu artikuliranja jedinstvenih, općih vrijednosti unutar okvira bh različitosti. Osnovna zadaća NVO-a je: hrabriti građane u pravcu mentalnog osamostaljivanja i vlastitog samorazumijevanja kao aktera i stvaralaca kulture, ideja i životnih vrijednosti budućnosti.

Ukratko, strateška uloga razvojno orjentiranih NVO je:

širenje i sistematiziranje demokratskih znanja građana; širenje socijalne kontrole nad obrazovanjem i naukom; organiziranje filozofski-racionalnih debata o problemima od javnog interesa; ohrabrivanje civilnih artikulacija o parametrima društvenog i ekonomskog upravljanja resursima i idejama; promoviranje ideja o socijalnoj distribuciji moći i odgovornosti države civilnom društvu.

 Sve rečeno spada u korpus jačanja ideološke baze Civilnog Društva, koja je depresirana logikom etno-manipulacije i, kao takva, danas ne postoji izuzev u formi iluzornih, hajd-parkovski apstraktnih sloboda govora koje nikoga ni na šta ne obavezuju.

 Naredna, također, iskustveno potvrđena strateška NVO dimenzija jeste «potreba za jačanjem međunarodnog uvezivanja civilnih društava» u «međunarodno civilno društvo», što je idejni pandan sve snažnijem uvezivanju međunarodnog privatnog kapitala (multinacionalne kompanije) i državnih institucija («novog svjetskog poretka»). Samo snažne NVO, uz pomoć svojih međunarodnih veza, mogu pomoći facilitiranju veza u okviru «međunarodnog civilnog društva», koje se samo uvezano može oduprijeti manipulantsko-totalitarnoj tendenciji «novog svjetskog poretka (vlade)», i sve uvezanijeg međunarodnog kapitala koji, u tijesnoj sprezi s politikom, ljude masovno žrtvuje svojim sebičnim, profitom rukovođenim interesima.


Filozofija funkcionalne institucionalizacije NVO

Redefiniranje uloge NVO u smislu preorijentacije odgovornosti – od države ka civilnom društvu – podrazumijeva potrebu izgradnje mehanizama te odgovornosti. To uključuje aktualiziranje problema materijalne baze NVO, kao i promjenu monopolske pozicije države na novom, širokom frontu demokratizacije društvene zajednice. Od «pružaoca usluga» država mora preći na «onoga koji omogućava» pružanje usluga. Naravno, rizik administrativne samovolje države mora biti obesnažen zakonskim kodeksom obaveznosti. Radi se o prihvatanju standarda koje zastupaju NVO strukture a u skladu sa međunarodnim kodeksima djelovanja. Samo sa jednom važnom ogradom: specifične strategije i njihove praktične artikulacije na terenu Civilnog Društva moraju varirati u skladu sa specifičnim potrebama od zajednice do zajednice (odnosno, od države do države), i u tome je i principijelni i stvaralačko kreativni izazov njihovog konkretnog i odgovornog djelovanja na terenu.

Cilj toga djelovanja mora se projektirati u «otvoreno društvo», i izvan bilo koje forme apriorne idejne zakovanosti. Nijedan autoritet, prirodom logike ljudske pogrešivosti, nije neprikosnoven. Stoga samo otvoreno društvo može biti vrijednosni ideal djelovanja civilnih struktura i NVO-a kao njihovih isturenih, javnih i društvu, a ne državi, odgovornih institucija. Ta odgovornost automatski uključuje i opravdava učešće NVO u materijalnoj, redovno-budžetskoj (a ne ad hoc i povremenoj), raspodjeli poreskih sredstava koja dolaze upravo, i samo, iz džepova građana (tj. Civilnog Društva). Time bi dosadašnja voluntaristička (idejno-pristrasna) raspodjela sredstava NVO sektoru, poprimila formu zakonske distribucije po unaprijed utvrđenim kriterijima građenim u interesu cjeline Civilnog Društva, a ne pojedinih NVO menadžera i njihovih državno-administrativnih satelita koji rade na održanju statusa quo, i opstaju zahvaljujući svojoj blizini i odanosti aktualnim, tj. vladajućim etno-strukturama (vladine "N"VO)


[*] Redakcijski zahvat izmjene naslova "OKVIRNA RAZMATRANJA" u "DUBIOZNA OKVIRNA RAZMATRANJA"
[1] Lj. Despotović, Nacionalna država i građansko društvo...,in: Civilno društvo i multikulturalizam na Balkanu, izd. SVEN, Niš, 2004. str. 29 i dalje
[2] D. Đorđević, Crkveno-religijski kompleks kao akter civilnog društva, ibid. Str. 35
[3] Z. Jovanović, Značaj zakona o slobodnom pristupu informacijama, ibid. Str.37
[4] Rajesh Tandon je prvi koordinator Društva za učesničko istraživanje u Aziji (PRIA), Nju Delhi.
[5] Milan Kangrga, Nacionalizam ili demokracija, Zagreb, 2002. str. 5


26.11.2007.

NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA



Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 26.11.2007. - Last modified: 15.01.2010.