ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ












FILOZOFIJA
KONTINUUMA


ORBUS Belgium
 


PRILOG FILOZOFIJI NEVIDLJIVOG

Esad Bajtal


Već sam naslov i podnaslov nove knjige profesora Uge Vlaisavljevića: Rat kao najveći kulturni događaj – ka semiotici etnonacionalizma, sami sobom govore da je ovdje riječ o jednom interpretativnom novumu, o svojevrsnoj semantičkoj reinterpretaciji ratnog iskustva kao socijalnog iskustva kulturne autentičnosti za koju važi aksiom hermetičke zatvorenosti i apsolutne neprenosivosti drugima. Strancima. Fenomenološka nekonvencionalnost redeskripcije tog epskopolitički determiniranog iskustva, sagledana u kategorijama moderne psihologije stvaralaštva, svoje pojavljivanje u našem tvrdom, etno-epigonskom vremenu, očigledno duguje izrazu krajnje nestereotipnog mišljenja i promišljanja ratnog dogoda općenito, i nedavno minulog, posebno.

Za podsjećanje, stvaralačko mišljenje, kako nas uči savremena psihologija kreativnosti, nije moguće bez specifične diskurzivne nastrojenosti koja vlastita iskustva svijeta sabira i interpretira u ključu potpune misaone otvorenosti. A da bi bio i ostao misaono otvoren, svaki stvaralac, a interpretator iskustva zajedničke socijalne zbilje prije svih, mora obuzdati uobičajena prosuđivanja i narativno ustaljena tumačenja svijeta kome pripadamo. Na planu hermeneutičke otvorenosti to podrazumijeva fluentnost ideja kako u verbalnoj, tako u asocijativnoj i ekspresivnoj izvedbi (sposobnost razvijanja i organiziranja ideja u sasvim nove epistemološke sisteme i strukture). Riječ je o onom modusu duhovne «proizvodnje» koji ne priznaje repetitivni pristup semiotički naizgled samorazumljivoj, ali semantički uvijek skliskoj stvarnosti koja nas zavarava snagom idejno podastrte zavodljivosti inercije tradicionalno-skaskujuće metanarativne matrice. Dakle, one običajno sviknute matrice koja permanentno oblikuje i diriguje polit-pragmatski dopadljivu, ali epistemološki promašenu i neuvjerljivu sliku epski podgrijavanog svijeta kojim se Vlaisavljevićeva knjiga bavi. U pitanju su igra jezika i jezik političke igre u okviru koje «izraz dominacije jedne kulture upućuje na razmjere političke moći koja bi svagda htjela da bude prirodna i postojana...», što autora vodi ključnom pitanju semiotike etnonacionalizma: «šta je dominacija jezika po mjeri jezičke kultivacije kao svojevrsne meliorizacije oplođenog tla».



Upravo tim pitanjem začinje se jedna epistemologija koja nas osvješćuje za neslućene mogućnosti jezičke geotropije u okvirima apsolutizacije etnokulture kao svojevrsne agrikulture koja nam se u svojoj ispolitiziranoj quasiprirodnosti uporno izdaje za «reljef i floru 'doslovne stvarnosti'». U idejno-logičkom smislu, na stranicama neobičnog Vlaisavljevićevog rukopisa, slijedimo epistemološki trag još uvijek padajućeg komunizma koji je, zapravo – pao samo retorički, da bi na mjestu svog tobožnjeg pada, ponovo, idejno premunduren, i shodno zovu etno-vremena, vaskrsnuo u svoj svojoj sv(j)etograditeljskoj ortodoksnosti i ideološkoj nepomirljivosti spram Drugog i drugačijeg. Etnonacionalizam bi, zaključuje Vlaisavljević tragom tog uvida, bio samo «na zemlju oboreni komunizam», koji se, u svojoj idejnoj žilavosti, pokazuje kao «nešto što bi trebalo da je realnije (i) od 'realnog socijalizma'». Taj pseudopad komunizma, takav kakav je u svojoj nikakvosti, porađa dijalektički uzorno pitanje vremensko-logičke prirode: «Kako može 'stvar budućnosti' postati 'stvar prošlosti', a da to ne bude «pitanje vremena» kojeg, po autorovom uvidu više nema. «Nema više vremena. Vrijeme je na izmaku. Ili, ipak, ima još vremena koje ćemo provesti očekujući veliki pad. Pad na vrijeme? Možda pad vremena? Na našem prostoru, svugdje samo na 'našem' (sada samo sub auspiciis etno-uma, E.B.), kolektivno reapropriranom prostoru». Slijedeći fenomenološki trag vlaisavljevićevski idiomatskog izraza i analognog inovativno-specifičnog iščitavanja povijesti u njenoj historijskoj zamršenosti, dolazimo, zajedno s njim, do pitanja historičnosti jednog epistemološki krajnje sumnjivog dogoda, čiji znaci u svojoj ideološkoj istrošenosti, više ne fukcioniraju. Naime, kad prevlada označeno, sam znak, unutrašnjom logikom događajne samoraskrivenosti zbilje postaje suvišan. Predstoji još samo svojevrsna rückwärts pedagogizacija jedne očiglednosti kao neizbježni proces «naknade etničke socijalizacije»; ili, psihološki tačnije govoreći, proces socijalizacije odraslih kao re-socijalizacije i pre-socijalizacije već socijaliziranih koji se, igrajući na kartu inercije imena, vrši «u ime predaka» i preko predaka. Ta repedagogizacija odraslih, kao «etnokomunitarna reforma» naciona, uključuje neizbježnost mentalne tranzicije koja, zahvaljujući «prirodnosti» diskursa epsko-predačke samorazumljivosti, ne ostavlja mjesta ni sumnji ni kritičkim pitanjima. Grobljanska semiotika kao idejno sračunata etnopatristika na koju se iskustveno pouzdano računa, jeste učinkovito provjereno sredstvo premošćivanja vremena i prostora s ciljem dospijevanja u najneposredniju blizinu davno preminulih, koji, uprkos pradavnoj preminulosti, figuriraju kao još živi ideološki oslonac politikantske reetnizacije mirom («mir je za male narode gori nego rat»), uspavanog etnosa.

«U takvom prizoru ogromnog raspona između različitih koljena istog roda, u oči pada još samo ime, nikakvog lika više nema, slici se gubi svaki trag. Vlastito ime jeste jedino sredstvo premošćivanja tako neizmjerne distance, čak brisanja samog vremena, onostranog zbližavanja s pretkom». Na sceni je geotropizacija imena, njegovo uzemljenje sve do pukog pozemljenja u kome, kao spasonosni otok (prirodno-zemni oslonac sred oceana podivljale povijesti), još samo ime postaje pouzdano zbirno mjesto kulturno ugroženih etno-brodolomnika. Osvješćivanje imena kao utemeljujućeg fizisa etnosa i reduciranje općeg na «samo naše», povijesno se artikulira kao teritorijalna geo-otimačina izvodiva u kulturološki cizeliranom mediju rata kao čina simultane reteritorijalizacije životnog i agrarizacije kulturnog prostora. Živjeti u znaku imena i postati ime znaka etno-vremena isto je. Kulturološko oživljavanje mrtvih kroz dvostruko ubijanje živih (žrtvovanje Svojih i egzekucija Drugih) u ime neumoljive logike uzemljenja imena, ustupak je «etnokomunitarnoj reformi» koja, logikom podrazumijevane «našosti» uključuje «autentično» življenje evidentno-uzorno ovjeravano kroz «autentično» govorenje i odgovaranje na implicitni i nepopustljivo uporni upit: «Šta bi rekao predak da je živ»?

Na behavioralnom planu tako viđene i epski zasnovane pravosti i pravovjernosti, samorazumljivim biva biti bliže smrti nego životu. Blizina idejno podrazumijevane smrti, figurira kao jedini i običajno nesumnjiv dokaz podrazumijevane etnopravosti i patriotizma. Autorovim jezikom govoreći, «niko ne zaslužuje da mu ime postane neki markantan toponim kao onaj ko je dao svoj život za 'našu zemlju'. Samo on je dostojno isplatio najveći narodni dug. Vlastito tijelo, ono što je najstvarnije od svakog pojedinca, postaje apsolutno stvarno, stvarno kao kamen u zemlji, u činu apsolutne plantifikacije. Tim činom se, u ceremonijalu sahranjivanja, pogotovo veoma istaknutog pojedinca, objelodanjuje da je svaki narod negdje ukorijenjen, da njegov jezik ima svoj vlastiti teritorij, da se narodna tradicija svagda negdje rasprostire. Vlastita imena su ta koja ukopavanje pretvaraju u ukorjenjivanje». Odatle opori zaključak koji bi mogao figurirati kao epistemološka vertikala Vlaisavljevićeve semiotike: «Nema uspješne etnopolitike bez kulta mrtvih. (...) Mrtvi su ti koji traže rađanje, što neumjerenije. Mrtvi vode demografsku politiku, jer ona služi održanju njihovog imena. Nije čudo da ta politika svoje prave efekte postiže tek ratom». Uprkos uobičajeno semantičkoj aporetičnosti naslova knjige, upravo tom iščašenom blut-afirmacijom etno-tradicije, rat se, kao moralno-egzistencijalni promašaj, promeće u svojevrsni «kulturni događaj». Masovno žrtvovanje živih u ime idejnog oživljavanja mrtvih, potvrđuje etnonacionalizam kao «moderni kult mrtvih». Otuda logika krvavljenja današnjice u ime pojučerašnjavanja sutrašnjice. Poštovanje mrtvih kao šizofreni imperativ vremena: budimo ono što smo (već) bili. Tako se tom aksiološki retrogradnom pedagogijom, bježeći iz svojeg juče, pompezno najavljivano «bolje sutra», praktično izvrgava u svoje prekjuče. Matična knjiga mrtvih, u retrogradnoj etno-optici «agroreformatora kulture» fungira kao jedino neupitna gruntovnica «naše zemlje», ali «naše» u smislu vlasničke zaokruženosti ukupnog geo-prostora znakovito zasijanog nagriženim kostima predaka. «Ime, vlastito ime, je dakle», pokazuje Vlaisavljević, «i sjeme i biljka i plod. Zato je svaka kultura u svom izvornom – ili u svom «naturaliziranom» obliku – agrikultura. Što znači kultura uzgajanja i njegovanja vlastitih imena».
Ugo Vlaisavljević
Ugo Vlaisavljević


Samo tako rat realno postaje i ono što objektivno nije.

Koliko god destruktivistički jednoznačan, toliko fenomenološki polisemičan, pojam rata, logikom semantičke reinterpretacije minulog iskustva, dozvoljava Vlaisavljeviću razvoj jednog, koliko filozofski samorazumljivog, toliko zdravorazumski sablažnjivog viđenja u smislu paradoksalnog razumijevanja rata «kao najvećeg kulturnog događaja» (naravno, na tragu jednog etnopsihijatrijskog ocrta kakav je valerski (iz)nijansirano dat u petom poglavlju ove knjige), koji kao «događaj unutar horizonta antropologije i etnologije», producira potpuno nove društvene stvarnosti, nove ideologije, nove gramatike, nove jezike, nove umjetnosti, nove književnosti...itd. U svojoj vremenitosti i jednokratnosti život bi zapravo trebao biti jedna kultura smisla, ali se on psihodinamskom logikom stereotipā potisnutih u tamu kolektivne etnosvijesti, uz pomoć apstrakcija politikantski posuvraćene ideje etnosa, izvrće u besmisao žrtvovanja izmanipuliranih masa.

Kultura života ustupa mjesto kulturi smrti.

U svojoj poraznoj etno-optici, «historija i nije drugo do defile lažnih Bezmjernika, beskrajni niz hramova podignut sumnjivim povodima, te ponižavanje duha pred Nevjerovatnim» (E. Cioran). Rezignirajući nad logikom tog besmisla, Cioran će ustvrditi kako je čovjekova potreba «za izmišljotinama i mitologijom jača od očiglednosti i ismijavanja: za sve njegove zločine kriva je sposobnost obožavanja...» A obožavanje etnosa u formi idejno preformirane sakralizacije ratne žrtve, kako nam implicite p(r)okazuje Vlaisavljevićeva knjiga, pripada inventaru apsurdne aksiologije koja se svakom novom pogibijom, svakom novom žrtvom, samo – učvršćuje. Dok je grobljanske semiotike i kulturološki osmišljavane logike rata i ratovanja, Drvo Života, cioranovski govoreći, neće dočekati svoje proljeće: njegovo je stablo suho; od njega ćemo tesati mrtvačke sanduke za naše kosti, snove i bolove. U naše je meso prodro zadah davnih strvina raštrkanih tokom minulih milenija. Njihove kosti su nas opčinile. Na groblju duha pokopana su načela humanizma i ljudskosti. Ljepota življenja sahranjena je u ime sveproždirućeg etnosa. Sa njom zajedno počivaju Istina, Dobro i Znanje; Istorija je vjetrometina na ledini zahuktalog etnosa; na njoj su raspršena njihova velika slova. Na okorovljenom međuprostoru ratova điklja kultura smrti, dok tu, tik pod njenim nogama, obitavaju «svete kosti» predaka koji nas mame sebi.

Upravo zato, kao semiotički osvješćujući dogod, čitanje ove knjige ne smije ostati na pukom čitanju radi čitanja. Vlaisavljevićeva knjiga traži jedno opetovano-studirajuće iščitavanje i kao takva ne treba nikakve vanjske preporuke. Čak ni recenzentske. Kao svojevrsna, i zasad jedina filozofija nevidljivog kod nas, ona se izdavaču preporučuje sama sobom.

Sutješčica, 15. 04. 2007.

NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA



Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 23.04.2007. - Last modified: 12.05.2013.