ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ









FILOZOFIJA
KONTINUUMA







 


SA SRCEM SE NIKAD NE ZNA *
Ramo Kolar: N I J A N S E S R C A
Izdavač: Biblioteka grada Sarajeva
Edicija Stvarnost - Sarajevo, 2004.

Esad Bajtal: prikaz


Šezdesetak novinskih tekstova Rame Kolara, kolumniste sarajevskog dnevnog lista "Oslobođenje", po prirodi logike njihova nastajanja, odslikavaju svu izvještačenost i artizam paradoksalnog toka dnevno-političkih zbivanja postratnih godina na tlu daytonske Bosne i Hercegovine.

Možda najbolji početni orijentir razumijevanja (vrijednosni, estetski i etički), s obzirom na specifičnost Kolarova pisanja, budući čitalac može da nađe već na samom početku knjige, tj. u naslovu njenog prvog poglavlja: "Plači slomljena zemljo" u kome, kao i na svim stranicama koje slijede, poimenično raskrinkava dojučerašnje komunističke ortodokse, a sada nacional-aksiološke konvertite koji, u ime "vlasti, slasti i masti", još i danas pričaju svoju staru političku priču, samo (da se vlasi ne dosjete), presvučenu u drugo (nacionalno) verbalno ruho.

Cijela knjiga vrvi primjerima političkog besmisla i prozirnim trikovima ovdašnjih nacionalista kojima je bestidno zamajavanje golog i bosog naroda pod krinkom njegovog spašavanja "od drugih" (pri čemu su svi jedni drugima - Drugi), istovremeno vrlo unosan posao i dobra zabava. Rade to, kako Kolar kaže, "u ime naroda, za svoj račun i s tuđim parama". Naravno, imajući na umu ambijentalni kontekst u kome je takva "politika" jedino moguća, Kolar će pseudopolitičke bosanskohercegovačke mudrijaše bez uvijanja nazvati onako kako i zaslužuju: "upravljačima kaosa", signirajući tako najdirektnije matricu vladanja i način održavanja gole vlasti provincijalnih prevaranata koji sofosticiranu obmanu s jedne, i neskriveni cinizam, s druge strane, rabe kao temeljni modus svoje ublehaško-nacionalističke vladavine.

Upravo zato, jezik kojim se Kolar služi u opisivanju bh političke cirkusijade jeste funkcionalno-zabavna kombinacija visprene žurnalističke dosjetke i provjereno zavodljivog sarajevskog bacačkog slenga koji, cijeloj knjizi, daje notu "podnošljive lakoće nepostojanja" (da obrnemo onaj Kunderin naslov, jer mi, s lakoćom, još uvijek, pristajemo na svoje ne-postojanje) uz pomoć koje ovdašnji akteri vlasti (uprkos poraznom društvenom stanju), i dalje ostaju na površini bosanskoherecgovačke političke baruštine.

Već decniju i pô uspijevaju u tome samo zahvaljujći neselektivnom bacanju zavodljive nacional-ideološke magle. Magle u kojoj je kukavičije jaje "vitalnog nacionalnog interesa" jedini orjentir neobrazovane svjetine i poluobrazovanih inteligenata koji baš u njoj (magli), nalaze svoju karijerističku računicu i šansu. Svu svoju spisateljsku vještinu i energiju dežurnog kolumniste, Kolar artikulira u napor da nam to, iz dana u dan, iz-kolumne-u-kolumnu, što uvjerljivije prikaže i pokaže. I čini se da uspjeva. Prije svega zato što ne robujući uštirkano-sterilnom žurnalizmu "čistih ruku", jezikom dnevnog žargona pokušava da se približi prizemljenom lingvističkom standardu prosječnih čitalaca dnevne novine: konobara, piljara, pekara, taksista, domačica, penzionera, adolescenata, rokera, švercera, automehaničara, ...itd. ne ostavljaući, pri tom, ravnodušnim ni intelektualne sladokusce, zaljubljenike neuštirkanog teksta i lepršavih šatro obrta.

Naravno, Kolarove novinski nekonvencionalne jezičke opservacije nisu same sebi cilj, nego, snažno karikaturalno obojene, funkcioniraju u službi izvlačenja na površinu (političkom frazeologijom) vješto skrivane manipulativne prakse ("bacanjem dumina", kaže Kolar), koja u osnovi teži samo jednom: biti i ostati na vlasti - vječno, i po svaku cijenu.

Druga, ili, bolje reći, prva vrijednost takvog pristupa nacionalrealističkom politikanstvu, je u tome što Kolar čitaoca ne ostavlja bez imenâ i prezimenâ aktera svojih vrckavih priča. Brojni tihići, kalinići, ivanići, izetbegovići, jelavići, šaje, brajkovići, čengići, šarovići, karadžići, mladići, tokići, avdići...zauzimaju svoje mjesto koje im, vlastitom zaslugom u datom trenutku i političkom kontekstu pripada. Pri tom, niko od njih nijednog momenta personalno nije povrijeđen niti ljudski doveden u pitanje. Uspješno izbegavajući logičku zamku balkanski omiljene prizemne kritike "ad hominem", Kolar upire prstom na dnevno-pragmatsku nesuvislost političkih poteza, izjava, nastupa, prozvanih aktera - kao nosilaca javnih dužnosti i funkcija. Zapravo, jezički slengovski pristup bh politikantstvu Kolara i formalno-doslovno potvrđuje u onome što on kao opservator-kolumnista i treba da bude - vox populi, ne prekoračujući pri tome nikad granicu humorne pristojnosti i bontonske etikecije koja, i u svojoj kritičkoj nesmiljenosti (vodeći pri tom računa o vlastitom dostojanstvu i odgovornosti autora kao nosioca javne riječi), još uspijeva da se bontonski vlada i savlada.


Tek tom ozbiljnom neozbiljnošću, koju Kolar šeretski podastire svom čitaocu, moguća je istinski ljudska korespondencija s političkim promašajima, i poraznim društvenim devijacijama; moguće je adekvatno-pristojno nepristajanje na cinizam politike koja, sasvim nekritički, samu sebe misli kao najpametniju ("sami svoji majstori"), pa i onda kada za paradokse vlastitih učinaka nije u stanju da ponudi ni prividnu argumentaciju. Sve što joj, umjesto argumenata, tada preostaje jeste uporna i isprazna retorika ili "šupljiranje", kako to slengovski definira autor.

Egzistencijalni besmisao tog i takvog dnevnopolitičkog "umovanja", jezički se najbolje ocrtava kroz projekciju prividno zbrdozdolisane kolarovštine svakodnevnih opservacija kojima Kolar koli kolo svoje filigranski karikaturalne retorike:

"Živjeti se, eto može i od par vrućih parola. Koje bi otprilike glasile: Umrijet ćemo sigurno. Na ovome svijetu ne trebamo tražiti puno. Osim da, suzdržani od svega, čekamo vječni život, na onome svijetu... Neka naše vođe ovdje imaju sve. Zaslužili su, jer nas vode u rajske vrtove... Plakati s ovim porukama bi se mogli lijepiti po Americi, Švedskoj, Kanadi, Tasmaniji, Australiji, Zanzibaru, Oceaniji...kuda su konzumente ove filozofije, a gladne kruha i slobode, spremili "porukaši".

Ali, ne samo predstavnici domaće vlasti, nego ni predstavnici Međunarodne zajednice ne ostaju izvan dometa Kolarove kritičke opservacije. Njihov konformističko-participativni udio, vođen logikom linije manjeg otpora, razotkriva svjesno ili nesvjesno saučesništvo (inertnih i enormno plaćenih uvoznih bh funkcionera), u kontinuiranom varanju naroda kome je već poodavno "došlo do guše"; i koji se davi u životnim nedaćama, sluđen i nemoćan da se odupre povremenim i taktički umirujuće doziranim saopštenjima o pozitivnim pomacima - kojih nema.

Sve u svemu, ako kritičku opservaciju aktualnih bh prilika Rame Kolara treba da svedemo na najkraći mogući iskaz, onda on sa aspekta domaćih nosilaca vlasti može da se sažme u jedan od uobičajeno provokativnih naslova njegove knjige: "Rušim, dakle jesam". Kao što, s druge strane, sam spisateljski motto autorove etičke pobune može da se iskaže također descartovski intoniranim sloganom: "Kritikujem, dakle jesam".

Kritikovati, da! Ali, kako?

Time dolazimo do ključnog pitanja Knjige i načina njenog pisanja: Kako pisati o zemlji i u zemlji u kojoj politiku i demokratiju kroje prizemno politikanstvo i nalickani demokratizam, kao njihove karikaturalne forme. Zbog primitivnog politikanstva ova zemlja je ne samo na ekonomskom, nego i na civilizacijskom izdisaju: Besmislom skrhano truplo BiH izdiše na očigled njenih zavedenih građana. Ova knjiga njima se obraća. Pokušava da ih dozove iz letargičnog bunila. Da probudi svjetinu. Da osvijesti neosviještene. Ali, teško to ide u vremenima dominacije nacionalne ortodoksije.

Nesreća je što biti nacionalno ispravan u Ovoj Zemlji znači ljudski biti nesvjestan. A upravo nacionalno ispravna, ili još bolje, nacionalno isprana gomila, svojom apatijom drži sve u svojim rukama. Kad će i da li će nacionalno ispravni i isprani postati svjesni svojih zabluda, svojih promašaja i svoje propasti? Džordž Orwel bi rekao: ne mogû postati svjesni sve dok se ne pobune, a pobuniti se ne mogu sve dok se ne osvijeste.

U paklenom krugu tog bunila sve ide naopako: nenormalno je normalno; a, normalno je nenormalno. U svijetu izvrnutih vrijednosti niko nikog ne čuje i ne razumije. Pa zar ne govorimo jednim jezikom? Govorimo. Ali, govoriti jednim, ne znači govoriti istim jezikom. Baš kao što govoriti istim ne znači govoriti jednim jezikom. Oficijelna politika jezika i jezik oficijelne politike udaljuju nas međusobno. A sve zajedno od vlastitog dobra. Nesreća nam je zajednička. Za sad samo ona. Zato Kolar mjesto mogućeg razumijevanja traži na nekoj drugoj zajedničkoj ravni. Ravni neoficijelnog jezika. Ravni žargona, slenga, argoa i šatro jezika, za koji predpostavlja da ga, na fonu zajedničke nevolje, svi jednako razumiju.

Stoga on i piše jezikom groteske gdje kritički duh poniženih i uvrijeđenih, samo inercijom urođenog cinizma (a ne rada svijesti), još donekle drži do sebe samog. Uz to, zavedeni duh gomile, tek pod plaštom neozbiljne šatro varijante stiče odvažnost da čuje i ono što inače u regularnoj jezičkoj formi "kao da" ne čuje, "prečuje" ili odbija da čuje.

Tek taj jezički iskorak, taj verbalni pomak ka apsurdnom nagovještavaju već sami naslovi tekstova knjige. Evo nekih: Evolucija koja peče; Rušim, dakle jesam; Zemlja koja Bosne nema; Viza za ahiret; Kad na vrbi rodi grožđe; Radnička klasa ide u raj; Plači slomljena zemljo; Prosinac cijele godine; Bijelo roblje, crni dani; itd. itd.

Osim toga, jezik groteske, žargona, argoa i šatre, freudovski, već sam po sebi, strukturiran je kao otpor. Otpor svakodnevnom, uvriježenom, uobičajenom. Otpor vjerovanjima i predrasudama. Otpor le-se-fer logici otuđenog svijeta u kome uhodana inercija navike blokira ne samo građansku pobunu nego i samu svijest o mogućoj pobuni. Pobuni protiv obezvrjeđivanja života. Protiv njegovog obesmišljavanja na način koji tom užasnom besmislu pokušava pridati vrijednost životnog smisla. Zato je izbor ovog jezika - pravi izbor. Jer, prosječna svijest izmanipuliranih u oba 'blentiteta' (Kolarov izraz), nije sposobna da se sama probije iz obruča logike svoje kolektivističke čahure. Potrebna joj pomoć. Potreban joj je neki stimulans; neki nekonvencionalni podsticaj kadar da šarmom logičke nepredvidljivosti uzdrma pojedinca, i pokrene proces njegove mentalne reorganizacije. Reorganizacije mišljenja kao kritičkog zahvata u svijet ideološki preparirane i totalitarno ispolitizirane zbilje naše svakodnevnice. Upravo jezičkim obratom, Kolar pokušava da se probije do svijesti intelektualno rigidne i konformistički nivelirane gomile.

O čemu je riječ?

O tome da nekritički mentalitet svjetine, koliko god da ne razumije jezik argumenata, toliko, u svojoj svakodnevnoj prizemnosti nesvjesno pada na argument (bliskog mu), prizemljenog jezika. Svjestan toga, sasvim pragamatički proračunato, autor ideologiziranoj svijesti čitaoca vješto podastire upravo tu vrstu jezičke stilizacije. Ponesen lepršavom neozbiljnošću jezika i oslobođen straha od narušavanja pomodnog quasi nacionalnog integriteta, ne shvatajući ozbiljnost jezičke zamke, konformistički podešeni malograđanin može bezbolno da se upeca. Upravo ta šatro bezbolnost, makar i trenutno, funkcionira kao nevidljivi nagazni mehanizam pripovjedačkog minskog polja Rame Kolara.

Dakle, na licemjernu lukavost političke frazeologije Kolar odgovara karikiranim, iščašenim i iskeženim jezikom ulice. Jezikom asfalta nezaposlenošću obezglavljenih i egzistencijalno mrzovoljnih podanika koji, u zastrašujućem beznađu današnjice nesvjesno prepoznaju (bolje rečeno: osjećaju), politikantski produžetak krvave jučerašnjice.

Međutim, konformistički gluhi za istinu očiglednog oni i dalje istrajavaju na apatičnoj varijanti zaglušujuće kakofonije nacionalnog i konfesionalnog troglasja. Zahvaljući tome četvrti glas, glas zdravog razuma i elementarne životne logike već više od decenije ne dopire do njih. Mnogi su pokušaji, da se to dogodi, bespovratno propali. Uprkos tome, nošen sirenskom nadom da će ga ipak čuti, naš autor se ovom knjigom upustio u neizvjesnu avanturu nadvikivanja sa onima čije su uši još uvijek debelo začepljene voskom uvezenog nacionalnog ludila 1990. godine.

Međutim, teško da će u tom nadvikivanju uspjeti, ako ostane sam. Tj. ako i mi, zajedno s njim, ne budemo vikali iz sveg glasa. A to, ko će s Kolarom vikati, a ko neće, ne zavisi samo od Kolara. To direktno zavisi od civilizacijskih "nijansi srca" svakog pojedinca osobno. S velikim nadama te vrste, "Nijanse srca" su srcima našim namijenjene. Samo, sva nevolja je u tome što se (kako u medicini, tako i u politici), sa srcem nikad ne zna.

Srce, voli da izda!

Vidjeli smo to izborne 1990: neke sasvim nove, crno-bijele političke pjesme, pjevali su stari pjevači. Čast izuzecima! Ali u crno-bijelom registru suludog i ideološki obesmišljenog svijeta devedesetih, boje životnog šarenila gomili više nisu značile ništa. U svojoj idejnoj svedenosti i ideološkoj ispra(z)nosti, one su, pascalovski govoreći bile još samo imaginarne nijanse srca o kojima zavedeni razum ništa nije htio da zna. A tamo gdje se, u dobrovoljno izabranoj zaumnosti, život odvija razumu iza leđa, hara nagonska, izbezumljena osjećajnost podsvjesnog. Pojedinačni otkucaji srca nestaju u bìlu kolektivnog ritma. I, eto, nevolje. Nošeni zanosom tog Velikog Srca, vjerujući više svojim ušima nego očima, bespovratno stigosmo tamo gdje danas jesmo - u predjele tamne zavičajnosti beznađa ("malo znamo al je znano") i Makove poetizirane rezignacije: "...iza šutnje iza tmače / gdje pijetlovi ne pjevaju / gdje se ne zna za glas roga / i još huđe i još luđe / iza uma iza boga". Stigosmo, prije vremena, na obale modre rijeke. Osviješten gorkom spoznajom, da je Tu Gdje Jest, poneki od nas bi i da se vrate. Ali iz prašnjavog vrtloga zaglušujućeg stampeda euforizirane gomile nije moguće nazad.

Svaki san o povratku ostaje samo San.

Valja nama preko rijeke.

A, zar već nismo?!
 

* Tekst predstavlja sintezu recenzije i besjede ovog potpisnika izgovorene na svećanoj promociji knjige održane 19. XI 2004. u prostorima Multimedijalnog centra - Mak, Sarajevo.



NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 15.08.2005. - Last modified: 12.05.2013.