ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ









FILOZOFIJA
KONTINUUMA







 


 

SUMNJA, KRITIČKO MIŠLJENJE
I GRAĐANSKA HRABROST
dr Esad Bajtal


Da, Kalame, normalno je što sumnjate i u nedumici ste, jer
nedoumica je nastala iz onog što je sumnjivo.

Zato, Kalame, ne dajte se zavesti onim što se prepričava, ni
onim što je postalo tradicija, ni nečijim tvrdnjama, ni onim što je u
skladu sa svetim knjigama, ni logičkim zaključcima i
domišljanjima, ni zato što se po svemu čini da je tako, ni zato
što vam neko gledište izgleda uvjerljivo, ni zato što tako kaže
isposnik koji vam je učitelj.

Tek onda, Kalame, kada sami uvidite da su određene stvari
nepovoljne i pogrešne, tek tada ih napustite...

A kada sami uvidite da su određene stvari povoljne i
ispravne, tek tada ih prihvatite i slijedite.


Buddha


 

Gornji Buddhin1 savjet, koji je nesebično davao generacijama svojih učenika, objašnjava nam čovjeka kao suštinski mislećeg bića. Za razliku od ostalog živog svijeta oko sebe, samo čovjek misli i ukoliko to bolje čini utoliko je više čovjek. Mišljenje je bît čovječnosti čovjeka. Najumnije glave čovječanstva od Pitagore, Aristotela, Mikelanđela, i da Vinčija do Đordana Bruna, Rene Dekarta ili Alberta Ajnštajna, ostavili su iza sebe ne samo vrijedna djela, nego i časne primjere ljudi koji su misleći svojom glavom i služeći se svojim razumom bili na korist cijelom čovječanstvu.

Čuveni racionalistički poklič Prosvjetiteljstva: Sapere aude!
2, veliki njemački filozof I. Kant (Emmanuel Kant,1724-1804), prevodi upravo tako: kao poziv čovjeku da se hrabro (i bez vođstva nekog drugog), služi vlastitim razumom. Slijediti put vlastitog osjećanja i razumijevanja života jeste istinski ljudski put koji, nerijetko (zavisno od okolnosti i datog društvenog trenutka), podrazumijeva manju ili veću dozu građanske hrabrosti.

Zapravo, kao racionalni odgovor na konformistički mrak srednjovjekovlja (doba vladavine dogme i neporecivih autoriteta koji hoće i priznaju samo ljudsku poslušnost), Prosvjetiteljstvo (baš kao i Buddha mnogo stoljeća ranije), naglašava životni značaj individualnog iskustva i razuma. S Prosvjetiteljstvom nastupa vrijeme uspona ''ideala o liberalnim, svjetovnim i demokratskim zajednicama'' koje nisu moguće bez individualne slobode te racionalne i intelektualne nezavisnosti pojedinca. ''Nasuprot iracionalnom, prosvjetitelji naglašavaju važnost i odsudnost razuma, kritičnost i samostalnost mišljenja, borbu protiv svih spoznajnih, moralnih, pravnih, teoloških i socijalnih predrasuda'' (P. Vranicki).


Ne treba poštovati samo svoju, a odbacivati religije drugih, već ih treba poštovati sve, iz ovog ili onog razloga. Na taj način, čineći uslugu religijama drugih, pomažemo sopstvenoj da raste. U suprotnom kopamo grob vlastitoj, istovremno šteteći i religijama drugih. Ko god poštuje samo sopstvenu religiju, a blati druge, ne čini dobro jer je upravo time smrtno ranjava.

Jedino je ovako razmišljanje ispravno:

'neka svi slušaju i budu voljni da saslušaju učenja koja drugi propovijedaju'.

Ašoka
3


Nije potrebno mnogo mudrosti pa da se shvati kako bi ovaj budistički duh razumijevanja i tolerancije trebalo primijeniti još jednom, hic et nunc (jer smo to već imali kao provjereno vlastito iskustvo), ne samo na planu religija, već i na sve ostalo što čini neodvojivi dio folklornog, konfesionalnog, nacionalnog i idejnog bogatstva, tj. životne raznolikosti Bosne i Hercegovine. Navedeni primjer je za nas u Bosni i Hercegovini od elementarne životne i praktične važnosti, jer


Taj duh tolernacije i razumijevanja bio je od samog početka jedan od najcjenjenijih ideala budističke kulture i civilizacije. Otuda ne postoji ni jedan primjer progona ili prolivanja makar kapi krvi radi preobraćanja u buddhizam ili njegovog propagiranja tokom povijesti duge 2.500 godina. On se proširio Azijom na miran način i danas ima više od petsto miliona sljedbenika. Nasilje u bilo kom obliku, bilo kojim povodom, apsolutno je protivno Buddhinom učenju.
4

Moralna agonija i užasni zločini planski počinjeni nad nedužnim ljudima krajem XX stoljeća na našim prostorima, posljedica su upravo nesposobnosti rulje (nacionalno zaluđene gomile) da se, misleći ''svojom glavom'', odupre zavodljivom govoru bolesnih vođa, tj. podloj prevari nacional-fašističkih lidera, koji su svoje lične ambicije i grupno stranačke interese licemjerno prikazivali kao narodne. Tako je, besmislena i nekritički prihvaćena teorija (tačnije: ideološka izmišljotina) ''nacionalne ugroženosti'' postala ključni faktor mobilizacije kojom su neosviještene i izmanipulirane mase sračunato-planski pokrenute u teritorijalna osvajanja i zločine najgore vrste. Bila je to pobjeda prizemnog agresivnog politikantstva (iracionalne politike) nad politikom mirnog dijaloga shvaćenom kao «umijeće mogućeg». A tamo gdje iracionalno pobjeđuje na račun razuma gubitnik je - Čovjek.

Reći unaprijed: 'vjerujem' ili 'ne sumnjam', znači jeftino i nepromišljeno se predati i odreči se svog, rođenjem stečenog (i najvažnijeg) ljudskog i građanskog prava: prava na sumnju. Ukratko, znači odreči se svog ljudskog dostojanstva i nedodirljivog prava na vlastitu odluku i procjenu u pogledu nečega kao životno važnog ili nevažnog; ispravnog ili neispravnog. Posljedice tog kobnog, prevarom iznuđenog odricanja, na prostorima ex-Yugoslavije, danas su svima očigledne, ali, nažalost - i još uvijek - ne i svima jasne.

Još ima onih koji slijepo vjeruju u nevjerovatne priče profesionalnih prevaranata. A «slijepo vjerovati», znači više vjerovati svojim ušima nego svojim očima. I tu, u nekritičnosti slijepog vjerovanja, leži porazni začetak svake ljudske gluposti: jer, ''Prisiliti sebe da povjerujemo i prihvatimo neku stvar bez njezinog razumijevanja, politički je, a ne duhovni i intelektualni gest'' (W. Rahula). Zahvaljujući toj prisili, naša je ljudska budućnost još uvijek sudbinski neizvjesna i hamletovski egzistencijalno upitna. Stoga, vratiti se sebi i postati istinski racionalno biće (homo sapiens), moguće je samo na način izvorne sumnje i kritičkog odnosa spram svega što se vidi i čuje; spram svega u šta nas samozvani spasitelji nacija, svojom slatkorječivom nedorečenošću uporno i licemjerno ubjeđuju.

Građanska hrabrost, kao (sumnjom rukovođena) kritička misao neprihvatanja zavodljivih i prividno racionalnih političkih ideja, istinska je luka ljudskog spasa. Bez građanske hrabrosti nemamo ljudske ni životne šanse. Jeftino ginuti za pogubnu dnevno političku priču od koje prevaranti sasvim dobro i lagodno žive, prva je i najbesmislenija cijena nedostatka građanske hrabrosti i neodlučnosti da se misli svojom glavom. Masovna ekonomska i duhovna bijeda koju živimo danas, porazna je cijena nespremnosti da se bude kritičan spram onih ideja koje su nas, dobro sračunatim i zavodljivim jezikom patritoske patetike, uvukle u neizvjesnu avanturu ratnog meteža i pogibelji. Stoga, intelektualna sumnja, kao jedini ispravan pristup dnevnopolitičkom govoru, podrazumijeva trezven logički ispit svih podataka i «činjenica» uz pomoć kojeg nam valja izbjeći pogubno tempiranu retoričku zavodljivost i emocionalno ishitrenu zasnovanost suđenja.

A to praktično znači:

  • Permanentan intelektualni napor na razlikovanju pouzdanih i
    nepouzdanih izvora informacija;

  • Prepoznavanje stereotipa i predrasuda u informacijama i
    njihovo svjesno odbacivanje;

  • Prepoznavanje bitnih informacija i njihovo suprotstavljanje
    retorici zavodljivog;

  • I konačno, selekcija i kritičko vrednovanje svih informacija u
    odnosu na lično proživljeno iskustvo.

Naravno, vještina uobičajene manipulantske vladavine ljudima i nad ljudima, podrazumijeva najprije perfidno, a ako ne ide tako, onda otvoreno i nasilno-grubo slamanje svih oblika izražavanja građanske individualnosti u korist nijeme podaničke poslušnosti Tradiciji, Običajima, Crkvi, Sistemu, Partiji, Vođi...

Stoga svaki politički režim, kontinuiranom socijalno-psihološkom propagandom svih vrsta, nastoji (u svrhu što bolje i veće kontrole) razviti neugodno osjećanje krivice svojih podanika (duhovno lijene i nekritički raspoložene većine), tako što stalno preispituje tobožnju «ispravnost» njihovog držanja, javno izvrčući ruglu sve one pojedince čije samosvojno ponašanje odstupa i nije u skladu sa propagiranom dnevno-političkom idejom «ispravnog», tj. očekivanog ponašanja.

Javni ukori i javne osude, te manje ili više neskrivene prijetnje za mišljenje i ponašanje koje se ne slaže sa propisanim ili predpostavljenim držanjem, uz rutinsko pozivanje neposlušnih pojedinaca na odgovornost (tzv. «informativni razgovori»), sve to, čini ljude nesigurnim, pri čemu, time izazvano osjećanje straha, nelagode i krivice služi automatskom paraliziranju njihovog mišljenje i slobodnog izražavanja. Tako, umjesto kritičkog vrednovanja aktualne stvarnosti, dobro smišljenom presijom massmedijske manipulacije, modulira se atmosfera kolektivnog opreza i pojedinačne nesigurnosti (autcenzura) koja producira podaničko, konformističko ponašanje građana. Na taj način aktualni politički poredak se dodatno učvršćuje, ma koliko, inače, sam po sebi, bio iracionalan – tj. logički i ljudski neprihvatljiv.

Prihvatanje političkom kontrolom nametnutog ponašanja, s jedne strane, ustupak je obećavajućoj sigurnosti neuznemiravanja, ali (s druge strane), to ponašanje nužno vodi odustajanju ličnosti od vlastitih ljudskih potencijala, tj. njenom odricanju od kritičkog samoispoljavanja i, konačno, nezdravom povlačenju u sebe i, malodušnom prepuštanju tokova životno najvažnijih pitanja, nepredvidljivoj stihiji politikantske neodgovornosti.

Psihološki: svjesno ili nesvjesno nezadoljstvo zbog sramotnog samoporicanja, čini ljude nesigurnim, sumnjičavim i neprijateljski raspoloženim prema ostatku svijeta; prema svemu drugom i drugačijem, ukratko: prema svemu što 'nije naše'. I to je dubinskopsihološka osnova poslušnički prepariranog ljudskog materijala iz koga vlast (po potrebi iracionalne dnevno-političke računice), regrutira buduće ubojice i zlikovce spremne da, na zapovijed, a u ime tobožnje odbrane Vjere, Naroda i Države, učine doslovno sve što se od njih traži.

Zapravo, nekontrolirano ispoljavanje agresije (verbalne ili fizičke, zavisno od realnih prilika), nezrelih i nesamostalnih pojedinaca, predstavlja način kompenzativnog pražnjenja i oslobađanja negativne psihičke energije nagomilane nezadovoljstvom zbog represivnom kontrolom prigušivane individualnosti, tj. nezadovoljstvom zbog sistematski uskraćivane slobode spontanog ispoljavanja pojedinca.

Takva je ličnost, u svojoj emotivnoj i intelektualnoj prikračenosti (frustriranosti), gotovo uvijek agresivna i (u strahu od moguće kazne), resantimanski
* povodljiva u smislu dosljednog izvršavanja i najnehumanijih naloga kao što su: pljačke, paljenja, silovanja ili zlostavljanja zatočenika i masovna strijeljanja nedužnih i nenaoružanih ljudi, samo zato što, sve to, aktualna politika marketira kao ispravno, tražeći u takvom držanju podanika jasan i nesumnjiv dokaz lojalnosti i «patriotskog» samopotvrđivanja.

Ujedno, to je praktična cijena lažnog mira personalno labilne i egzistencijalno nesigurne individue. Tj. ''nekritičan, neautentičan odnos prema svijetu posljedica je izbora društvene sigurnosti kao osnovne lične preokupacije'' (R. Bojanović), svugdje tamo gdje je um ''likvidirao sam sebe kao sredstvo etičkog, moralnog i religijskog uvida'' (M. Horkheimer), u realno stanje datog povijesnog trenutka i očigledno nezdravog, patološki deformiranog društvenog poretka. Nažalost, iskustvo nas uči da to nije (kao što obično mislimo), udes samo «malih», neobrazovanih i priprostih ljudi nedoraslih vješto iznijansiranim marifetlucima sofisticirano pedagogizirane političke manipulacije.

Upravo porazno odsustvo etičkog uvida i nedostatak jasne svijesti o prozirnosti njihove pragmatičke orijentacije, nerijetko čini da i intelektualci «od ranga» (???!!!), pisci, naučnici, umjetnici, javni radnici, profesori univerziteta, akademici..., nemoralno-pragmatski slijedeći liniju manjeg otpora i odričući se svog mišljenja, svjesno brane trend trenutnih političkih normi, pa i onda kada se (te norme), slijedom povijesnih događaja, preko noći vrijednosno konvertuju (promijene) prelazeći time u svoju suprotnost. U tom smislu, nije naodmet podsjetiti na to kako su brojni yugoslovenski univerzitetski profesori (narodni učitelji, dakle,) i teoretičari marksizma (teorije internacionalizma) i socijalizma (doktrine ljudske jednakosti i ravnopravnosti), naprasno nekritički postali teoretičari i zagovornici najcrnje naci(onali)stičko-fašističke ideologije isključivosti koja je proizvela seriju krvavih ratova i hiljade neshvatljivo surovih zločina širom daytonskog regiona.

Nažalost, uobičajenu represiju autoritarnih režima u svrhu vlastitog održanja po svaku cijenu (a protiv pobunjenih i kritički nastrojenih pojedinaca), pomenuti konformisti i quasintelektualci «vide» i pravdaju kao sasvim prirodnu stvar. Slijepi za nedostatak vlastite građanske hrabrosti kojom bi se i sami potvrdili kao istinske individue, kao ljudi od uma i pameti spremni da između političke laži i životne istine izaberu ovu drugu, oni, u svojoj idejnoj i vrijednosnoj prevrtljivosti, a u ime očekivane lojalnosti aktualnom režimu - podanički ustaju u njegovu odbranu.

Na taj način, ovi pseudointelektualci, pružaju loš moralni primjer upravo onima (đaci, studenti, omladina), koje bi, vlastitim praktičnim držanjem, (a ne samo verbalno-gimnastičkim šupljiranjem), morali da uče i nauče upravo ljudskom dostojanstvu, građanskoj hrabrosti i pravu na otpor i pobunu u ime Života i javno propovijedanog morala.

Ali, jeftino prodani i profanisani «intelektualci», za tu vrstu (katedarski napadno samoreklamirane) etičke uzornosti nemaju dara. Oni tome očito - praktično nisu dorasli, tako da kod njih sve završava na iskustveno nepokrivenoj priči jalovog retoričkog egzibicionizma: jedno misle, drugo pričaju, a treće čine. Međutim (i srećom), postoji i druga, empirijski svjetlija strana životne medalje: ona koja nam pokazuje jedno bolje, istinskije lice Čovjeka.

Naime, u povijesno prelomnim i egzistencijalno izazovnim situacijama, nerijetko na moralnu uzvisinu života, sasvim neočekivano, izbijaju oni koji svoju građansku i ljudsku hrabrost grade na dostojanstvenoj nepokolebljivosti praktičnog etičkog stava, stava koji, bježeći od njihove dnevno-političke relativizacije, nepogrešivo jasno umije (i hoće) da razlikuje šta je - Dobro, a šta - Zlo.

To su oni pojedinci koji hrabro slijede logiku racionalnog otpora svakom ljudski neprihvatljivom toku stvari. Preciznije: to su oni (nažalost, nemoćna manjina kojoj će povijest tek naknadno dati za pravo) što se nikad ne mire sa postojećim, smatrajući da, čak i kad je sasvim dobar, sistem može i treba (u ljudskom smislu) da bude još bolji.

U proteklom ratu zabilježen je niz primjera upravo tih, običnih, «malih» ljudi (na sve strane) koji su, pomažući Drugima u životnoj nevolji (susjedu, prijatelju, pa i nepoznatom čovjeku), rizikujući pritom i vlastiti život, pokazali onu dozu građanske hrabrosti koja zadivljuje. Danas su baš oni najbolji predstavnici svojih naroda, dok tzv. «nacionalni junaci» brukaju vlastiti narod godinama kukavički bježeći od pravde i zakonske i civilizacijske obaveze polaganja računa za ono što su činili, ili, zbog načina na koji su vladali.

Istovremeno, s međunarodno izdejstvovanom promjenom političkog ambijenta, u ratu najradikalniji mediji, sada stidljivo «obrću ćurak» mijenjajući priču: tj. mediji koji su jučer (nekritički i sluganski smjerno), podržavali zlikovce u njihovoj nacionalističkoj isključivosti, danas, pokazivanjem i prikazivanjem trezvenih i razboritih ljudi (koji su godinama pljuvani, prokazivani i optuživani kao «izrodi» i «narodni izdajnici»), i njihovih dobrih djela, žele domaćoj i svjetskoj javnosti, upravo na primjerima njihove trezvenosti, hrabrosti, nesebičnosti i ljudskosti, sugerirati, pokazati i dokazati dostojanstvo, pamet i dobrotu vlastitih narodâ.

S druge strane, knjige poput one «Dobri ljudi u vremenu zla» (čije je izlaženje krađom prvobitno skupljenog materijala trebalo biti perfidno spriječeno), vođene etički i praktički motiviranom potrebom pokazivanja elementarno-logičke istine da ni u jednom narodu «nije sve isto», bave se upravo plemenitim ljudima te vrste. Stranice takvih knjiga pune su didaktički ohrabrujućih životnih primjera koji služe kao neporeciv dokaz da, i u najgorim vremenima, svoj ljudski obraz, svako od nas, uprkos svemu, može sačuvati na jednostavan i svima dostupan način - misleći svojom glavom.

I obrnuto, svi oni koji su nekritički ispunjavajući besmislene zahtjeve drugih činili zlo oko sebe, knjiški su primjer (pod)ljudi koji su, upravo nerazumski sluganskom pokornošću, po/gazili i vlastitu pamet i elementarno ljudsko dostojanstvo.

Jedna od uzornih junakinja gore pomenute knjige (žena, dakle,) sred užasnog ratnog meteža, odvažila se na neposluh, svjesno podnoseći Sodomu i Gomoru upravo od «svojih», jer, kako sama kaže, «nije mislila kao oni».

A zatim nastavlja:

«Istjerivali su me iz reda za hljeb; dobila sam i otkaz na poslu.

Plašila sam se očekujući najgore, jer su bili spremni na sve».
5  Uprkos svemu, vođena vlastitom sviješću o tome šta je Dobro, a šta ne, nepokolebljivo je slijedila Zov Razuma. Danas, zahvaljujći uspravnosti vlastitog dostojanstva, ta hrabra skromna žena («radim u školi kao kuharica»), Katica Romić, časno hoda ulicama svog grada kao uzorni primjer građanske hrabrosti i ljudske odvažnosti kojoj mnogi «muškarci» i priznati «intelektualci» mogu, i treba, sa stidom - da pozavide.

Srećom, nije jedina.

I upravo zato, zahvaljujući samo toj i takvoj vrsti ljudi, i njihovoj građanskoj i ljudskoj čvrstini, još ima nade i vjere u mogućnost zajedničkog življenja koje je stoljetni ures i jedina velika Istina života Ove Zemlje.

Sve drugo je licemjerno smišljena Laž u koju vjeruju samo oni koji su vlastitu pamet, svjesno, bestidno i karijeristički jeftino, žrtvovali na oltar ideologije i politike iracionalne mržnje. Dakle, oni koji su u ime mizerije i laži politikantsko-ideološkog Ništa spremno žrtvovali svoje ljudsko Sve (solidarnost, savjest, hrabrost, razum, dostojanstvo...), prodajući, logikom dvoličnog beščašća, krvavu političku bajku za posljednju životnu Istinu.

Kao da se obraća upravo njima, jedan, tada mladi bosanski pjesnik,
6 davne 1970. godine, kao apriorni intuitivni odgovor na buduće, tek nadolazeće dnevno-političke laži, odbojno i mladalački samouvjereno odmahujući rukom, tada još nevidljivom naratoru-lažcu, kritički otporučuje:

Ama ne pričaj mi bajku
Majku mu ljubim
Pa nisam ni ja
Cijelog života
Uz dobru platu
Iz bunara vukao
Samo uže
I praznu kantu

Tako pjesnik!

A mi?

Da smo (kao što nismo), kojim slučajem, svi (ili barem nužna većina), slijedili stihom zacrtanu dozu neophodne intelektualne kritičnosti spram narativne zavodljivosti ratno-huškačke retorike zapjenušanih nacionalista, ko zna gdje bi nam danas bio (k)raj? To ne znam. Ali, pouzdano znam nešto drugo: da rata, ovakvog i ovako prljavog kakav je bio, sigurno ne bi bilo.

Međutim, kako krvavi trag ludačkog nasilja 1992-'95. zorno pokazuje, ne samo da nismo imali povijesne sreće, nego ni spasonosne građanske hrabrosti (dakle, «do nas» je), da budemo ono što treba da budemo – ljudi «na Božju sliku i priliku». Uprkos tome, puna su nam usta Boga i Religije; i puna usta Mira i Ljubavi spram «bližnjeg svoga». Međutim, «prazna ne puca», tj. od svega toga na djelu ništa ne bi.

Otuda neizbježnost ozbiljnog moralnog pitanja koje svaka individua (kojoj je stalo do vlastite Svijesti i Savjesti), mora sebi da postavi: Ko tu koga laže - Politika Religiju, ili - Religija Politiku?

Ili Čovjeka obje - zajedno!

Na taj, etički krajnje neugodan upit, samo Svevišnji (onaj što: sve vidi, sve čuje i sve zna), može pouzdano da nam odgovori. Ali, On, iznova nas kušajući, božanski mudro šuti, nudeći nam (upravo tom šutnjom), moralno otrježnjujuću šansu i priliku da sami, vlastitom pameću koju nam je činom rođenja dao (R.Descartes), dokučimo ono što bi nam Sam rekao. A to nije ni teško, ni nedokučivo. Uz samo jedan uslov: da svako od nas, sam za sebe, smogne dovoljno građanske hrabrosti da, post festum, u ime bolje budućnosti, odgovorno, i pokajnički nijemo, pogleda i Sebi i Drugima – u oči.

Ali, prije svega Sebi, i samo - Sebi!

Problem je samo što upravo to treba nekako shvatiti.

Međutim, objektivno gledano, ni to nije neizvodljivo, jer, kako već pomenuti pjesnik reče:

Bog je uistinu

Život

Jednostavno skovo

Ako shvatiš jedan tren

Ništa ti više nije novo
 


1 Siddharta Gautama Buddha (563-483, p.n.e.), religiozni vođa i filozof stare Indije, osnivač budizma, istinski zagovornik nenasilja i vjerske tolerancije koji nas uči da uslovi za vrlinu i moralan život pojedinca ne leže u vanjskom svijetu niti su njime uslovljeni. «Mala je razlika u tome šta ste, plemić ili seljak, jer svi su nesavršeni. Važan je jedino častan i pošten život». Sve je, dakle, do nas samih. Bez odmjerenosti, samilosti i ljubavi prema svim bićima, život je smrt već u svojoj osnovi, poručuje Buddha, zahtijevajući tako pravo na (ko)egzistenciju i elementarno poštovanje života i dostojanstva «svakog dahom obdarenog bića».

2 lat. «usudi se biti mudar» (Horacije); «imaj snage da se služiš vlastitim razumom» (Kant); «pokušaj biti pametan»; kod nas, ponegdje: «Sad, popo, pokušaj biti čovjek!

3 Ašoka, vladar Maurjanskog carstva u sjevernoj Indiji (III st. p.n.e.), ponukan neprijatnim iskustvom vlastitih krvavih osvajanja, postao budista i zagovornik mira, tolerancije i suživota vjera i ukupnog indijskog životnog šarenila.

4 W. Rahula: Čemu je Buda poučavao, N. Sad, 1989. str. 15

* ressentiment, fr. zlopamćenje, bolno sjećanje na neku neugodnost, tajna, tiha, nesvjesna mržnja, zavist i želja za osvetom, koja u situaciji kontinuirane frustracije i potiskivanja, postaje dio životnog stila i način odnosa prema životu i ljudima.

5 Cf. Svetlana Broz: Dobri ljudi u vremenu zla, treće izdanje, Sarajevo, 2002. str. 334

6 Ahmed Muhamed Imamović: Od jada zarada, drugo izdanje, Sarajevo, 1970. str. 33

 




NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA


Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 15.08.2005. - Last modified: 15.01.2010.