ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ












FILOZOFIJA
KONTINUUMA


ORBUS Belgium
 


TRADICIONALNA ISTINA MISTERIJE KAO MODERNA MISTERIJA ISTINE

Esad Bajtal


Drevnom istočnjačkom mudracu, i zapadnom mikrofizičaru današnjice[1], zajedničko je uvjerenje o strukturi stvarnosti Svijeta kao jedinstvenoj nedjeljivoj cjelini. To moderno, zapadno otkriće jedinstva univerzuma (o kome mistici Istoka govore oduvijek), figurira danas kao "jedno od najznačajnijih otkrovenja savremene fizike". Brojnim komparativnim nalazima te vrste ("Istraživanje paralela između savremene fizike i istočnjačkog misticizma" [2]; "Most između materije i uma" [3]), znanstveno je adaktirana tradicionalna zapadna sumnja u pogledu realnih dometa istočnjačkog shvaćanja Svijeta, i Čovjeka kao konstitutivnog elementa tog Svijeta.

Istočnjačka logika uzajamne sapripadnosti Čovjeka i Svijeta upućuje na zaključak da čovjek, činom rođenja, nije ni otkinut ni ostavljen od Prirode (u smislu "još neustanovljene životinje", kako ga, zajedno sa Ničeom (F. Nietzsche), vidi moderna antropologija, i da je sva kulturna i egzistencijalna tragedija zapadnog čovjeka u tome što, još uvijek, nije pronašao put do istinske realnosti kojoj pripada. Još preciznije: što, striktno psihološki gledano, još uvijek nije pronašao put do-samog-sebe pa se, u toj kozmičkoj izgubljenosti, konstantno sudara sam sa sobom, sa Drugima i sa Svijetom.

Mistične tradicije Istoka, uprkos Zapadnom uvjerenju da se radi o biološki nedorečenom i od Svijeta otkinutom "...riskantnom biću, sa konstitucionalnom šansom da propadne" (A. Gehlen), pokazuju čovjeka do te mjere povezanim sa svim živim i neživim bićima kozmosa, da svaki njegov pokret, svaka misao ili uzdah, trenutačno, emitiraju u Svijet bujicu snažno energiziranih impulsa koji pokreću sukcesivni niz lančanih reakcija i vibracija u svakom kutku Univerzuma. I obrnuto: i najmanji energetski impuls Univerzuma tiče se, i dotiče se svakog čovjeka. Stoga nijedna ozbiljna psihologija danas, ukoliko istinski hoće da sagleda i razumije čovjeka, više ne može zaobilaziti tvrdu činjenicu njegove Jednosti sa Svijetom.

Na tragu navedene istočnjačke aksiomatike valja razumjeti i hipotetičku ideju Žorža Lahovskog, po kojoj, "šarm Pariza" nije samo ambijentalni produkt snobovske privlačnosti Pigalle-a, Montmartre-a, Eiffel-ovog tornja i drugih mondenih zanimljivosti tog velegrada, nego je, prije svega, izraz specifične energetske strukture tla na kome Pariz leži. U pitanju je gipsani nanos, vrsta krečnjaka takvih hemijsko-bioloških kvalitetā koje svojim kontinuiranim zračenjem osiguravaju ugodnu "oscilatornu ravnotežu ćelija organizma" u njenim optimalnim granicama. Na isti način, po Lahovskom, da se razumjeti žestoka, gotovo histerična, nostalgija vraćanja Sahari, svih onih koji su, makar i samo nekoliko godina, proveli u dodiru s njenim suhim, užarenim pijeskom. Ogromne pješčane mase, sa karakteristikama izvrsnog prirodnog izolatora, donose ćelijama ljudskog tijela zavodljivo blaženstvo i mir. Osjećaj tako postignute smirenosti sličan je onom koji izaziva konzumiranje opijuma, ali bez negativnih posljedica pogubne intoksikacije organizma nastale usljed upotrebe narkotikā.[4] Itd. itd. To energetsko prožimanje Čovjeka i Svijeta, Meril Ferguson apsolvira analizom procesa biohemijske razmjene i nevidljivih vibracija: Čovjek, taj vrtlog elektrona, začuđujuće je osjetljiv i na svjetlost, na magnetska polja, na statički elektricitet i na vanzemaljske sile. Njegov mozak reaguje na čitav okean radijacija i, svojim reakcijama, zapovjeda svim funkcijama. Čovjek je energetsko polje koje se premješta u širem i nestabilnom sistemu energija. Prema tome, u velikoj zemaljsko-kosmičkoj drami čovjek igra neku vrstu uloge koja je u isto vrijeme i aktivna i pasivna.[5] Čovjek kao homo sapiens, obični je statist, zaključuje M. Ferguson, istovremeno pitajući: "gdje su mu granice"? Odgovor, nesumnjivo, zahtijeva dugu znanstvenu priču koja, poetski kazana, može sva da stane u samo dva reda, koji nam govore da granica, zapravo, i nema. Racionalistički inducirana "vanjskost" i "unutarnjost", na dubljim razinama realiteta isprepliću se do nepostojanja, stanujući zagrljene ispod privida dvojnosti za koji nam se, na poziv pjesnika, konačno, valja osvijestiti, jer

Da carstvo nebesko je u nama treba da se zna

Da carstvo nebesko je van nas nek se spozna

Gornji distih velikog bosanskog pjesnika Maka Dizdara poetizirana je parafraza gnostičke parabole o carstvu božijem u čovjeku ("Božije carstvo je u vama"). Carl Gustav Jung, do danas najbolji Zapadni poznavalac istočnih kultura i psihologijā, na tom će gnostičkom principu, tj. na njegovoj monističko-advaitističkoj matrici: aham brahman asmi ("ja sam jedina stvarnost"), graditi svoju psihološku teoriju i praksu tj. psihoterapiju. A to, u pogledu čovjeka i njegovog personalnog rasta, jungovski govoreći, znači da se: "čovjek može ostvariti u samom sebi, uz pomoć dubinsko-psiholoških procesa saznanja".[6] Istu introspektivnu poziciju čovjeka-u-svijetu zagovara, požurujući nas (Jer je vrijeme blizu), i pjesnik citiranog distiha:


Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu

...

Pa neka otvori oči kto hoće da vidi
Neka otvori uši kto hoće sada da čuje
jednim okom nek odmjeri i žâli i hridi oko nas
Drugim nek zađe u sebe duboko da nađe svoj spas
Jer je vrijeme blizu[7]

Spoznaja, ili, tačnije rečeno samospoznaja čovjeka, kao ključni ljudski zadatak na putu razrješenja goleme misterije života, tipično je istočnjački epistemološki imperativ. Na tle antičke Grčke (gnothi seauton)[8], stigao je kao prvi metodički psiho-spoznajni naputak čijem će ostvarenju Zapad ozbiljno-programski krenuti tek dva i po milenija poslije, tj. u XIX stoljeću, momentom praktične diferencijacije psihologije (izdvajanja iz filozofije), u posebnu eksperimentalnu znanost. Time je načinjen prvi oficijelni iskorak zapadne humanističke misli na dug i još uvijek nedovršen put ljudske samospoznaje. Vremenom, kroz prizmu interkulturalnog dijaloga civilizacija Istoka i Zapada, taj pokušaj će biti dešifriran kao disocijativni, tipično zapadnjački, pristup čovjeku: čovjeku kao izoliranom separatumu Svijeta. U okvirima tako zacrtane epistemopsihologije, zapadni Čovjek i Svijet su pogubno raz-stavljeni i stoje u odnosu opreke i uzajamne nesvodljivosti: "Ja" i "ne-Ja". U temelju te artefaktičke dvo-rednosti nalazi se izravni dictum matematičko-mehanicističke paradigme moderne znanosti shvaćene kao filozofija moći, koja, trend nasilnog vladanja i dominacije čovjeka nad Prirodom, predpostavlja njihovom izvornom jedinstvu. U tom grču specifično zapadne egoističko-pragmatičke vladavine, prepoznajemo odsustvo sluha i duha karakteristične istočnjačke otvorenosti koja, bez-graničnu pomirenost sa Svijetom, tj. primarnu "u-svjetskost" (Heidegger), čovjeka, (ovdje viđenu u smislu njegove Jednosti sa Svijetom), oduvijek njeguje kao svoj životni i kulturni specifikum.

Istočnjačka Jednost, u svojoj izvornoj pomirenosti Čovjeka i Svijeta, za razliku od zapadno dualističke matrice njihovog odnosa, nema nikakve ontologijske potrebe za dijalogom. I to je ono što Zapad ni danas ne razumije i ne može da shvati. Izravna posljedica toga je da savremena psihologija, a prije svega personalisti, egzistencijalisti i Daseins-analitičari (opterećeni vlastitom pretpostavkom "da je ljudsko Sopstvo od svog početka upućeno na dijalog"), još uvijek ne razumiju istočnjački performiranog Junga.

"Živo, personalno Sopstvo čovjeka, prema Hansu Tribu (H. Trüb), i drugim personalistima, u njegovom metafizičkom kvalitetu upoznajemo na pravi način tek u partnerskom susretu: čovjeka s Bogom, čovjeka sa čovjekom i čovjeka sa konkretnim svetom. Premještanjem partnerskog susreta od spolja prema unutra, završava se, prema personalistima, Jungov trud da čovjek shvati sebe; on je u zatvorenom krugu psihološkog povlačenja u sebe, u krugu u kome nestaje čovjekova ličnost, jer ona više ne uspostavlja svoju dijalošku spremnost za susret sa konkretnim partnerom, zbog čega ona i nestaje u odnosu na njega".[9]

Nošen inercijom kulturološke logike svoje zapadnodualističke epistemološke postavke, Hans Trib, na Zapadu široko rasprostranjeni psihosocijalni fenomen neuroze rezignacijski interpretira kao čovjekov "neuspjeli pokušaj da se iznudi samorealizacija na osnovu sopstvene moći". Međutim, mistici Istoka nam, upravo suprotno od Triba, poručuju da je carstvo nebesko unutra, tj. da je naše Sopstvo interiorizirana bît svjetskog bića. Stoga, "moramo da istražujemo dubine naše duše sve dok Istinsko Sopstvo svekolikog postojanja ne otkrijemo u sebi".[10] Otuda, u toj istočnjačkoj sebi-okrenutosti, prisustvujemo konstantnom odsustvu potrebe za bilo kakvim psiho-dijalogom, jer za ovu psihologiju (koja je na Istoku duhovno umijeće, a na Zapadu kultura življenja i profesionalna matematizirana znanost), "ne postoji (nikakvo, E.B.) zasebno Sopstvo odvojeno od svijeta".

Kako objasniti tu fundamentalnu razliku?

Jedan ad hoc kulturološko komparativni croquis, pokazuje sljedeće: zahtjevna filozofija Upanišada, budući (mentalno) visoko iznad prosjekom ograničene sposobnosti shvatanja indijske gomile, baštinila je tajnost kao sastavni elemenat vlastitog učenja. Upa ni šad znači sjediti pokraj nekog. U prenesenom pedagoškom smislu, izražava poziciju učenika koji sjedi kraj nogu učitelja pri učenju i slušanju svetih tajni. Upanišadi su «ezoterična doktrina» jer se bave metafizikom, filozofijom duše i monoteističkim tendencijama. Programski, riječ je o njegovanju neupitne razlike između para-vidja (ezoterične apsolutne istine), i apara-vidja (egzoterične relativne istine). Oko tih gledišta nije bilo ni spora ni rasprava: Upanišadi su bili tajno, ezoterično učenje za odabrane. Znanje koje je konkretnom polazniku bilo dostupno direktno je zavisilo od "njegovih ličnih kvaliteta, karaktera, morala, emotivne stabilnosti i inteligencije".[11]

S druge strane, grčka filozofija, temelj evropske i Zapadne kulture i duhovnosti, ovakvih kakve su one danas, nije marila ni za kakvu ezoteričnost i bila je otvorena za sve. Također, za razliku od indijske, ona, u fazi svoje maloazijske, demistifikacijske i racionalnokritičke nastrojenosti, odlučno napada grčki politeistički Panteon rušeći njegove antropomorfne mitove i bogove. Upravo to emancipatorno odbacivanje politeizma i olimpijskih bogova, odvešće grčku filozofiju na njenom dugom razvojnom putu u nepremostivi dualizam: vjera i religija ostaće na jednoj, a logika i ratio na drugoj strani. Osjećajnija i tolerantnija Indija, bliža duhovno-psihološkom sagledavanju ukupne stvarnosti, "izbjegla je ovaj kobni rascjep". Evolutivni hod tako sačuvane indijske duhovnosti bio je osnova višemilenijskog razvojnog kontinuiteta koji je živa opreka, ne samo antičkom, nego i modelu ukupnog kulturnog razvoja Zapada sve do danas.[12] Indijski politeizam je, kao eksterno-simbolički signum neintegrisanih ličnosti, dobrovoljno napuštan samo od onih pojedinaca kojima je strukturalno-psihološki bio neprihvatljiv. Ostali su, većina, dakle, dosljedno slijedeći introspekcionistički zov Upanišada, dospjeli u "totalni monizam" koji srž svoga učenja, svodi na tezu o neodvojivosti Apsoluta od čovjeka i prirode. Identitet Sebe (Atman) i Apsoluta (Brahman) iskazuje se, ovdje, kao osnovni princip njegovanog monizma.[13] Zapravo, raspravljajući o saznanju Mandukja-upanišad provodi gorepomenutu identifikaciju Atman – Brahman, smatrajući da se ataman kao tijelo i brahman kao Kosmos stapaju u pojmu Išvare (boga). Upravo ta identifikacija Čovjeka i Univerzuma, makro- i mikrokosmosa, vodila je u spoznajnoj ravni, a po Jungovom definitivnom znanstvenom i ljudskom uvjerenju do najdubljeg proučavanja i razumijevanja ljudske prirode, i to, na način koji (uprkos kolosalnoj moći moderne Zapadne znanosti), još ni danas nije dostignut. Nadovezujući se na tu Jungovu misao, Amori d' Rienkur će ustvrditi da "nijedna druga kultura nije tako duboko ušla u dubinu ljudske duše kao indijska; niko drugi nije tako dobro razumio onaj podsvjesni dio čovjekove psihe, njegove snove i simbole; niko drugi nije otišao tako daleko u uspostavljanju prirodnih veza između fiziologije i psihologije". [14]

Zapad je, tvrdom logikom racionalističko-mehanističkog ustrojstva moderne znanosti, anulirao upravo te veze: prirodne veze Svijeta i Čovjeka, Duha i Tijela. Međutim, Ken Vilber (K. Wilber),* jedan od rodonačelnika transpersonalne psihologije, i jedan od "najčitanijih i najuticajnijih američkih filozofa našeg vremena" (preveden na više od dvadeset jezika svijeta), i dr Alan Vots (A. Watts), zagovornik hinduističke filozofije vedante, u protivstavu spram tradicionalno paralelističke kulture i psihologije Zapada, slažu se da je ljudsko "Ja", kao "korijen i osnova univerzuma", u svojoj empirističkoj izvedbi, zapravo, apsolutno neodvojivo od Svijeta:

"Postoji samo iskustvo. Ne postoji neko ili nešto što doživljava iskustvo! Vi ne osjećate osjećanje, ne mislite misli, isto kao što ne slušate slušanje... 'Osjećam se lijepo', znači da je prisutno lijepo osjećanje. To ne znači da postoji jedna stvar po imenu 'Ja' i druga zasebna stvar po imenu 'osjećanje', pa kada ih dovedete u vezu (onda, E.B.), ovo 'Ja' osjeća lijepa osjećanja. Drugih osjećanja osim trenutnih nema, i 'Ja' je u svakom osjećanju. Niko nikada nije pronašao nikakvo 'Ja' odvojeno od trenutnog doživljaja, ili neki doživljaj odvojen od 'Ja' - što samo potvrđuje da su to dvoje jedna stvar" [15]

Ili:

Postoji li mislilac koji misli "zbunjen sam"?, pita Ken Vilber, i negativno odgovarajući na sopstveni upit, kaže: u trenutku kad smo zbunjeni, mi nismo svjesni mislioca. Postoji samo zbunjenost. Ako potražimo mislioca misli "zbunjen sam", nalazimo jedino drugu misao: misao o tome da smo zbunjeni. Nema mislioca odvojenog od misli, kaže Vilber.[16]

Naravno, ako se sad vratimo dinamsko-psihijatrijskom tumačenje neuroze, kakvo je općenito prihvaćeno na Zapadu, vidimo da je riječ o sukobu impulsivno-nagonskog dijela ličnosti (Id), s Ego-mehanizmima odbrane, a pod pritiskom zahtjeva Nad-ja (Super-ego). Tako izazvano "znojenje Ega", prikliještenog između snažnih unutarnjih zahtjeva i njihove vanjske neprihvatljivosti, jeste, zapravo, neprijatni izraz kulturološki izazvanog sukoba "Ja" i «ne-Ja» (resp. Čovjeka i Svijeta), koji, u slučaju zakazivanja mehanizama odbrane (potiskivanje, i naknadna sublimacija, kao najvažniji), rezultira pojavom neugodne neurotske simptomatologije. Međutim, ukoliko sve gore rečeno reinterpretiramo u kontekstu advaitističke (advaita, sansk. "nedvojnost", "nedvojstvo", monizam) monističke logike, onda možemo reći da u tom neurotičnom stadiju, Svijet i Čovjek više nisu Jedno. Oni su dvoje, a aktualna neuroza samo je vanjska manifestacija, dramatično-simptomatični signum njihovog neuspjelog dijaloga. Komparativni pogled na "stvar", otkriva nam ovdje uznemiravajuću dimenziju zapadne, konstitutivno-dijaloške matrice čovjeka koju monistička Istočna misao a priori odbacuje**, stojeći čvrsto na tradicionalnom stanovištu doživljaja Jednosti kao jedinom garantu zdravlja, sreće i oslobođenja, tj. probuđenja, prosvjetljenja ili satorija, u terminima budističke i zen-budističke filozofije duše tj. psihologije.

Postoji, međutim, i drugačiji, neortodoksni Zapad, koji se direktno oslanja kako na izvorno istočnjačka učenja poput yoge, buddhizma, zena, tako i na istočnjački tvrdo armirane postavke Zapadnih teoretičara i praktičara poput Junga (C.G. Jung), i Asađolija (R. Assagioli), npr. Već pominjana transpersonalna psihologija predstavlja savremeni psihološko-filozofski izdanak Zapada, koji u svojoj osnovi baštini transcendentalna iskustva (vrhunski doživljaj, mistični doživljaj), i transpersonalne dimenzije ljudskog bića (kosmička svijest, ekstaza, kolektivno nesvjesno, Sopstvo...). Čarls Tart (Ch. Tart), jedan od predstavnika ove psihologije (Transpersonal psychologies,1976.), nošen istočnjačkom epistemološkom osjećajnošću, zamjera okcidentalnim psihologijama evidentnu manjkavost reduktivnog pristupa ljudskoj prirodi. Po njemu, ortodoksna, zapadna psihologija, veoma malo se bavila duhovnom stranom čovjekove prirode tako što je, ili ignorira ili je signira kao nešto patološko. Agonija našeg vremena, po Tartu, produkt je upravo te duhovne praznine. Naša kultura i naša psihologija, kaže on, "isključili su čovjekovu duhovnu prirodu, ali je cijena tog ... potiskivanja ogromna. Zato on traži promptno vraćanje duhovnim tradicijama Istoka: Ako želimo da nađemo sebe, duhovni dio nas samih, nužno je da se osvrnemo na psihologije koje su se time bavile".[17] Jedna u nizu takvih je i drevna taoistička doktrina identiteta, teorija harmonije čovjeka i svemira, koja, u dosljednom držanju između životnih krajnosti yina i yanga vidi, ne statičku fiksiranost za "zlatnu sredinu", nego "prihvatanje ritmičke prirode svijeta". Ukoliko se prakticira, ritmička dinamika Svijeta producira prirodnog čovjeka potpuno svjesnog neumitnosti kretanja i beskrajne mijene života. Životna ravnoteža univerzumske postojnosti, produkt je harmoničnog jedinstva yina i yanga. Ona nije ni u dubini jednog, ni u dubini drugog, a još manje u nekoj statistički srednjoj vrijednosti. Tao je ono što je apsolutno; reverzibilnost procesa je njegova unutrašnja vrijednost. "Suštinska realnost u biti ostaje ista" (L. Wieger),[18] bez obzira na trenutne ritmične promjene i njihov doseg: "...jer čim neka sila dostigne svoj vrhunac i granicu, ona već sadrži svoju simetričnu suprotnost. Dok jedna izbija u prvi plan, druga se povlači, ali se nikad ne gubi, i obrnuto. [19] Evo primjera tog dinamičkog principa onako kako se on životno očituje na funkcionalnoj ravni moderne Zapadne znanosti. Preciznije (i za nas fahovski važnije), na ravni naučne fiziološke psihologije. Njegovo funkcionalno sagledavanje upozorava nas na to da se, na Zapadu uobičajeno, znanstveno logiciziranje života, najčešće pojavljuje kao nepremostiva prepreka njegova razumijevanja. "Svim naučnim iskazima i sistemima se postavlja strog zahtjev da u njima ne bude logičkih protivrječnosti. Logička koherencija je upravo uslov (znanstvene, E.B.), istine. Međutim, stvarno čovjekovo ponašanje je drugačije. Ovdje logika kao da ne igra neku posebnu ulogu. To doživljavamo svakog dana", kaže psiholog Hans Saks (H. Sachsse).

Na kardinalnu neživotnost logike i saznajnu pogubnost modela na njoj zasnovanih, upozorava nas i Fridrih Niče (F. Nietzsche), svojim odlučnim zahtjevom za konačnim odbacivanjem diskurzivnog pojma, ali ne u ime bilo kakvog kritičkog agnosticizma ili pukog iracionalizma. On samo nalazi da je, takva kakva je, "logika neupotrebljiva kao sredstvo saznanja. Stvarnost je tako promjenljiva, sve je u njoj tako krhko i nepostojano da mišljenje bukvalno nigdje ne može naći oslonca: svaki pokušaj učvršćenja umnih sadržaja u pojmu neizbježno 'otuđuje' tu stvarnost od onoga ko saznaje, prikazuje mu je u iskrivljenom ogledalu. [20] Osporavajući joj saznajnu, Niče logici namjenjuje instrumentalnu funkciju, interpretirajući je kroz prizmu neizbježnog samorazumijevanja čovjeka s obzirom na svoju izgubljenost u nepreglednom bezmjerju vječito nemirnog i snažno uskovitlanog kosmosa. "Time što uspostavlja privid bivstvujućeg nasuprot haotičnoj realnosti postajanja, što prikazuje rijeku događaja kao niz čvrstih i odvojenih stanja, logika, po Ničeu, smanjuje strah od slučajnog i iznenadnog, otklanja neizvjesnost, daje osjećanje sigurnosti".[21] U tom smislu, ona je "važan ljudski pronalazak" i "logičke fikcije su korisne za život". Izvan toga "ne postoji nikakva objektivna prinuda na logiku, ništa nas spolja ne prisiljava da mislimo logički. To što haosu pripisujemo red i pravilnost, čisto je subjektivna prinuda. Njen je stvarni osnov praktičke, a ne teorijske naravi". [22]

Ako se sada vratimo logičkoj nedosljednosti ljudskog ponašanja, slijedeći trag analize poetički ustaljene tragičke matrice realističkog romana, koju nam nudi Saks, onda u njegovom zaključku čitamo sljedeće: "Ako neki autor svojim ličnostima dopusti da se ponašaju prema gledištima logike, ako ih prikazuje jasno dobrim ili lošim, mi to osjećamo kao neprirodno i nametljivo. Književnost koristi lom s logikom da bi prikazu dala dubinu i životnu istinu. Uvijek ispadne drugačije nego što mislimo. Pojam tragike je logički teško interpretirati. Između naših misaonih sistema i ponašanja ljudi zjapi ponor", kaže Saks, odmah zatim pitajući: "pa koje zakone slijedi naše (tj. ljudsko, E.B.) ponašanje"? "Humanim naukama, kaže on dalje, teško pada da ovo interpretiraju i da predskažu". Stoga, "one bježe u statistiku, ali statistika daje samo srednje vrijednosti, a ništa ne govori o ponašanju pojedinca" . [23]

Zašto?

U pitanju je sraz unutarnjo-duhovne i vanjsko-perceptivne ravni racionalno kondicioniranog ljudskog bića. "Protivurječno ponašanje čovjeka ima korijen u ambivalentnosti njegovih osjećaja i opažanja. Naši unutarnji glasovi nisu tako jednoznačni kao što su to naša čulna opažanja. Kad reflektiramo, postajemo svjesni toga da svaka ljubav sadrži u sebi mržnju, a mržnja ljubav. (...) Ta ambivalentnost osjećaja... ima fiziološku podlogu. U osnovi našeg nervnog sistema... jeste bipolarno ukopčavanje, što znači da prilikom svih nervnih usmjeravanja jedan spram drugog stoje dva pola, dva centra usmjeravanja. Temperaturu opažaju receptori u koži. Postoje dva sistema, s jedne strane, receptori toplote, koji centru za toplotu u hipotalamusu šalju impulse obogaćene temperaturom od 25°C i više, i s druge strane, receptori hladnog, koji u centar za hladnoću posreduju povećanje gustine impulsa s temperaturom od 40°C do 15°C i niže. Iz ovoga vidimo da hladnoća nije nedostatak toplote, nego je to i sopstveni kvalitet. Takav antagonizam vlada cijelim nervnim sistemom; dva suprotno ukopčana centra održavaju u ravnoteži sve vrijednosti važnih stanja: krvni pritisak, šećer u krvi, tjelesnu temperaturu, napetost krvnih sudova". [24]

Radi lakše uporedbe valja se podsjetiti na ranije navedeni taoistički stav: "...čim neka sila dostigne svoj vrhunac i granicu, ona već sadrži svoju simetričnu suprotnost. Dok jedna izbija u prvi plan druga se povlači, ali se nikad ne gubi, i obrnuto".

Zašto je to baš tako, biva jasno iz Saksove fiziološke analitike:

Ako je prilikom promjene stanja na djelu samo jedna sila, (onda) ona u stanju mirovanja mora biti na nuli. Dvije sile omogućavaju da se uspostavi međusobna ravnoteža, tako da se u slučaju smetnji mogu brže mobilizirati. S dvije ruke bolje vladamo volanom nego s jednom... Stabilnost životnih suprotnosti dinamički kreirana, "omogućava jedan proces koji se šeta oko (momenta, E.B.) ravnoteže, kod kojeg tjelesne vrijednosti stanja podliježu jednoj mijeni koja se dopunjava".[25] (...) Toga da je naše stanje saldo suprotnosti samo smo djelimično svjesni, jer do svijesti najčešće dopire samo rezultat procesa[26], kaže Saks. Tako Zapadna znanost, idući za svojim svrhama, u konačnici svojih strogo znanstvenih objektivacija života, potvrđuje, i ne htijući to, svu istinitost tradicionalnih postavki istočnjačkih mistikā.

Na sasvim drugoj, obuhvatnijoj ontološkoj ravni, opisani princip sugerira ne više samo fiziološko-tjelesnu, nego univerzalno-kozmičku Jednost tipa "sve u Jednom, jedno u Svemu". Stari Mudrac, Čuang Ce, pokazuje nam to slikovitom metaforom jednog svog sna:


Sanjao sam da sam leptir i da letim od cvijeta do cvijeta

uživajući u svojoj leptirskoj slobodi, ne znajući da sam

Čuang.

Probudih se u čudu.

Od tada više ne znam da li sam čovjek koji sanja da je leptir,

ili sam leptir koji sanja da je čovjek? [27]


Kratkom uzvodnom rekapitulacijom /od Zapada ka Istoku/ ključnih psihoterapijskih iskoraka u pravcu optimalizacije i harmonizacije ljudskog bića (kako "u", tako i "izvan" organizma), smisao gornjih primjera poprima, komparativno-kulturološki, znatno jasnije analitičko-psihološko značenje u kontekstu tradicionalne istočnjačke logike Jednosti, koja sve snažnije kuca i na vrata savremenih zapadnih kultura i modernih teorija čovjeka. Idući tragom stratifikacije "spektra svijesti" onakvog kakvog ga nalazimo kod Kena Vilbera:



Persona

Ego


Sveukupni organizam

Transpersonalni pojasevi

Jedinstvena svijest

Univerzum

postaje sve očiglednijim jedan dubinski psiho-kozmički kontinuum na putu čovjekovog ozdravljenja (Zapad), tj. rasta i razvoja ličnosti (Istok). Taksativno, u tri osnovna Vilberova koraka, to izgleda ovako:


1.) Osnovni cilj psihoanalize i "većine pravaca konvencionalnih psihoterapija" jeste prevladavanje jaza Svjesno – Nesvjesno (freudovski imperativ: "gdje je bilo Id, neka bude Ego"). To je borba za "jak i zdrav ego, odnosno (za) ispravnu i prihvatljivu sliku o sebi".


2.) Na razini dubljoj od ove (tzv. humanističke terapije), vodi se borba za prevladavanje jaza između Psihe i Some, tj. između Ega i Tijela. Riječ je o borbi za ukupne potencijale "organizma-kao-cjeline". Otuda naziv "pokret za ljudske potencijale".


3.) Na još dubljoj razini, srećemo nastojanja istočnih i nekih zapadnih psihologijā, da, u okvirima vedante ili zen
buddhizma, napuste granice organizma i da premoste onespokojavajući hijatus organizma i okoline kako bi se
dokučio krajnji identitet - "vrhunsko poistovjećenje sa cjelokupnim univerzumom" kroz ostvarenje "jedinstvene
svijesti", a u okviru "nadindividualnih"; "kolektivnih"; "transpersonalnih" procesa. U tom pravcu svoje napore
artikuliraju brojna nastojanja psihosinteze,* jungovske analize, raznih yoga, transcendentalne meditacije...[28]

Nažalost, snažnijem i bržem uvezivanju kultura Istoka i Zapada sa ciljem uzajamnog obogaćivanja, ispriječio se agresivni evrocentrizam koji sebe doživljava kao "središte univerzuma i svrhu povijesti" (H. Hanafi)[29], a priori ignorirajući ostatak svijeta kao inferironi appendix kojeg treba, ili zapadno "oplemeniti", ili prezreno odbaciti. Zatvoreni um ("closed mind", M. Rokeach), Zapada pokazuje se kao najtvrđa brana prospektivnoj neophodnosti interkulturalnog dijaloga modernih civilizacija. Srećom, nije sve isto. Uvijek je bilo onih koji drugačije misle i dalje vide. Jedan od njih, na uskomešanom mravinjaku modernih psihologijā, bio je C.G. Jung koji je svoj epistemološki kôd, gradio, idući dugo i strpljivo, od Zapada ka Istoku. Jungovo stvaralaštvo vezano za istočne teme (mitologija, umjetnost, književnost, alhemija...), pokriva dugi period od 1929 –1955. godine. Dvije male anegdote iz njegove biografije pokazuju kako on, u svojoj otvorenosti, u istrajnoj potraži za životnom istinom, nikad, nije žurio sa zaključcima, niti je nadmeno odbacivao ono što u datom momentu nije mogao da razumije.


Primjer prvi:

Kada sam 1925/26., piše Jung, sa jednom ekspedicijom boravio u Maunt Elgonu, razboljela se jedna od naših vodonoša... po svoj prilici od septičnog abortusa, sa visokom temperaturom. Naša oskudna oprema, nastavlja on, nije omogućavala liječenje. Rođaci su odmah pozvali 'uganga' vrača. On je u sve širim krugovima obilazio oko kolibe i njuškao po okolini. Odjednom je stao na jednu stazu koja se spuštala s brda, rekavši da je bolesnica jedina kćerka roditelja koji su umrli mladi i koji sada borave gore u bambusovoj šumi, odakle silaze svake noći i bacaju bolest na kćerku da bi ova umrla i pravila im društvo. Odmah je na toj stazi, sagrađena 'klopka za duhove' u obliku minijaturne kolibe, od gline načinjena figura kao simulacrum bolesnice, a u kolibicu stavljena 'posho' (namirnice), kako bi noću svratili duhovi misleći da su kod kćerke. Na naše bezmjerno čuđenje, piše Jung, bolesnica je za dva dana ozdravila. Da li je naša dijagnoza bila pogrešna? Zagonetka je, kako sam kaže, ostala neriješena.[30]

Primjer drugi:

Jedna druga zagonetka, ali ne više zagonetka za Junga, nego za za nas same. Posljednji san koji je Jung ispričao svojoj njegovateljci Rut Bejli, samo nekoliko dana prije svoje smrti (1961.) glasi ovako:

Ugledao sam, smještenu na jednoj visoravni, ogromnu gromadu okrugle stijene u čijem podnožju su bile uklesane riječi: "I to će biti znak Cjeline i Jedinstvenosti za tebe". Potpuno srećan i nasmiješen poslije ovog sna Jung je nastavio kazivanje: "Sada znam istinu, samo još jedan mali dio nije ispunjen, a kada i njega saznam, umrijeću". Čim je umro, saopštava njegova kćerka, nastala je strašna oluja nad Kisnahtom, kakva nije zapamćena u to doba godine. Grom je raspolutio jedno raskošno stoljetno drvo pod kojim je Jung volio da sjedi i razmišlja. Migel Serano, opisujući dugačak ožiljak na drvetu, uzrokovan nebeskom vatrom, dodaje kako je to bio znak da je Jung dostigao centar univerzalne sile; priroda se pokrenula i odgovorila. Bio je to sinhronicitet, završava Serano.[31]

Pojam sinhroniciteta, o kojem je ovdje riječ, u svom teorijskom opusu Jung kategorijalno primjenjuje "radi tumačenja vremenskog i sadržajnog paralelizma psihičkih i psihofizičkih događaja" sugerirajući time simultanu dvosmjernost relacijā: tijelo – duša, i Čovjek – Svijet, pri čemu fizički procesi (pod nama još nepoznatim uslovima), mogu da prelaze u psihičke, i obrnuto, psihički u fizičke. U poduzetoj analizi takvih zbivanja, Jung konačno dolazi do uvjerenja o istovjetnosti duha i materije videći u njima samo "dva različita spektra jedne iste stvari".[32] Tako se sinhronicitet pokazuje kao "glavni ključ koji otvara vrata učenja o prirodi ljudske sudbine, vrata koja su nam dosad bila zatvorena. U tom pogledu sinhronicitet ima posebnu zaslugu utoliko što nije samo ključ za okultnu dimenziju života, nego je i ključ iza koga leži iskustvo moderne nauke".[33]

Možemo li kao racionalni zapadnjaci izaći na kraj s gornjim i njima sličnim svjedočanstvima vrlo ozbiljnih znanstvenika modernog doba? Teško, i ne baš tako brzo. Čini se, da, civilizacijski, nismo dozreli za tako nešto. Moramo još čekati, svjesni ili nesvjesni gorke konstatacije nad kojom je rezignirano bdio "veliki bengalski pjesnik, mislioc i pedagog" Rabindranath Tagore (1861-1941):

Zatvorili smo vrata da ne prođe misterija, kako sada da uđe istina?



Istina

Da carstvo nebesko je je u nama... i
Da carstvo nebesko je van nas...

To je zajednički epistemološki imperativ Jungove, s jedne, i istočne psihologije s druge strane. Tek kad taj imperativ bude dovoljno ozbiljno shvaćen, korist od kulturološkog susreta Istoka i Zapada biće obostrana i nemjerljivo velika. Sve dok se to ne dogodi, događaće nam se nešto drugo. Događaće se nove Bosne, nove Palestine, novi 11. septembri, novi Ahmići...nove Srebrenice i nove Kostajnice... Živjećemo u svijetu neshvatljivog nasilja i krvi, željni, nemoćni da mu se odupremo.

Najhumaniji princip u povijesti ljudske kulture, đainističko-buddhistički princip ahimse (ahimsā paramo dharmah)***, kao princip totalnog nenasilja koji se, bez izuzetka, važenjski proteže na "svako dahom obdareno biće", moguć je samo na shvatanju da je Sve Jedno, i da smo Svi Jedno. To mora biti aksiom nove kozmopolitske psihologije i kozmopolitske kulture budućnosti. To je jedini putokaz izlaska iz krvavog ćorsokaka Svijeta sazidanog na zločinu, u kome, ljudski poniženi, ne – živimo, nego – životarimo. Životarimo od danas do juče. Jer sutra, u ovakvom svijetu, više nikome nije sigurno ni osigurano. Zašto mi sve to, uprkos krvavom iskustvu povijesti, još uvijek ne shvaćamo?

Ne vidimo?

Ne znamo?

Ne razumijemo?

Zato što je razumijevanje danas ustupilo mjesto nakupljanju znanja, a samo znanje razdijeljeno... u bezbroj specijalizacija. Na taj način, naše znanje, o svemiru i nama samima, postajući sve tanje i razlikovnije, gubi smisao svog šireg konteksta. Postaje znanje bez značenja i razumijevanja. A jasno je da različita područja našeg znanja moraju na dubljoj razini imati značajne uzajamne odnose. Način na koji sagledavamo svemir ima direktan uticaj na naše svakodnevno ponašanje. "Naša se 'psihologija' ne može razlikovati od cjelokupnog poretka i prirode društva u kojem živimo. Filozofija, psihologija, znanost, umjetnost i religija, sve izranjaju iz dubokog ljudskog odgovora na svemir i ne može ih se odvojeno slijediti, nego ih se uvijek mora sagledavati unutar mnogo šireg konteksta".[34] Konteksta bezgranične realnosti, Svijeta bez granica, onakvog kakvog ga sanja, naš savremeni bosanski pjesnik Velimir Milošević:

Ljudi su ušli u ptice

Ptice su ušle u ljude

Na nebu granice nema

Na zemlji nek je ne bude[35]


[1] Tekst predstavlja nešto prošireno i modificirano uvodno izlaganje šta ga je autor (pod naslovom: Psihologija između misterije i istine), održao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u okviru International Conference "Contributions of Eastern Cultures to Contemporary Psychology", održanoj od 13-16. 03. 2003. godine.
[2] fraza predstavlja podnaslov čuvene komparativne studije F. Capre: The Tao of Physics, 1976.
[3] podnaslov studije S. David Peat: Synchronicity, 1987.
[4] Šire o toj logici svejedinstva u: E. Bajtal, Sve u jednom, jedno u svemu, Fondeko svijet, 4/1998. str. 6
[5] Cf. N. Marković, Bioenergija - moć isceljivanja, Beograd, 1987. str. 89
[6] V. Jerotić, Jung između Istoka i Zapada, Beograd, 1990., str. 140
[7] Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 1966. str. 51
[8] "Spoznaj samoga sebe"; natpis na hramu starogrčkog boga Apolona u Delfima, a pripisuje se Talesu, filozofu iz Mileta, VI st. p.n.e.
[9] V. Jerotić, Jung između Istoka i Zapada, Beograd, 1990. str. 140-141
[10] Ken Wilber, No boundary, prev. D. Paripović, Bez granice, Beograd, 2002. str. 66
[11] Cf. Amori d' Rienkur, Duh Indije, Motovun, 1991. str. 31
[12] Ibid. str. 32
[13] Ibid. str. 32-33
[14] Ibid. str. 34
* Tu su još Čarls Tart, Fritjof Kapra, Danijel Goleman, Stanislav Grof...
[15] K. Wilber, cit.dj. str. 64
[16] Ibid. str. 63
** U tom je smislu duhovna kultura Istoka monološka (gr. mono...+ logos, govor nasamo sa samim sobom), što je značenjski adequatum praxisu meditacije (lat. meditari - razmišljati, snovati, udubljivati se u neki problem u tišini, na osami...), načinu oslobođenja i dostizanja blaženstva u stapanju sa Apsolutom, Univerzumom, Bogom..., dok je kultura Zapada dominantno dijaloška (gr. diálogos - razgovor dvojice). Dijaloška paradigmatičnost Zapadne kulture čini da svako osamljivanje individue (izvan tradicionalno priznatih formi monaštva), biva interpretirano kao čudaštvo i nepočudnost opasna po okolinu i društvo.

[17] Cf. Calvin S. Hall, G. Lindzey: Theories of Personality, pogl X, prev. D. Pajin, Beograd, 1983. str. 335
[18] Anton Kjels, Le Taoïsme, Paris, 1984.; prev. I. Đorđević, G. Milanovac, 1988. str. 65-66
[19] Ibid. str. 46
[20] M. Đurić, Niče i metafizika, Beograd, 1984. str. 109-110
[21] Ibid. str. 104
[22] Ibid.
[23] H. Sachsse, Zur Physiologie der Wahrnehmung und des Verhaltens, Der Zwang zum Vertrauen. Prev. S. Novakov, in: Filozofija modernog doba, III, (ur. A. Šarčević), Sarajevo, 1991. str. 326
[24] Ibid. str. 326-327
[25] Ibid. str. 327
[26] Ibid.
[27] Anton Kjels, Le Taoïsme, cit. izd. str. 91
* Radi se o "zdravom i efikasnom pristupu transcendentalnom sopstvu u sigurnim uslovima". Osnivač psihosinteze je R. Assagiolli (Psychosyntesis, New York, 1965.)
[28] Vidi detaljnije: K. Wilber, No boundary, cit. izd. gl. I
[29] Znakovi vremena, časopis za filozofiju, br. 1, Sarajevo, 1998. str. 20
[30] C.G. Jung, Dinamika nesvesnog, odbrana dela, N. Sad, 1978. knj. 4. str. 410-11 (f.n. 2)
[31] V. Jerotić, Jung između Istoka i Zapada, Beograd, 1990. str.20-1
[32] Cf. H. Hark, Lexikon Jungscher Grundbegrife, prev. Z. Jovanović, Beograd, 1998. str. 107
[33] I. Progoff, Jung synchronicity, & Human destiny, prev. J. Stakić, Beograd, 1994. str. 19
*** "Ne činiti nasilje vrhovni je zakon".
[34] F. D. Peat, cit. izd. str. 250
[35] V. Milošević, Kući se vraća Kućanski, pjesma, in: Bosanska vila, br. 23/2003. str. 20

23.04.2007.

NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA



Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 23.04.2007. - Last modified: 07.12.2010.