ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ








FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 



ŠTA JE ZAISTA
"VITALNI NACIONALNI INTERES"
GLADNIH I PONIŽENIH BH GRAĐANA


Esad Bajtal


Američka agencija AP u nedavnom komentaru (mart, 2009.), upozorava da stopa nezaposlenosti u BiH iznosi 43%, da je jedna od najvećih u Evropi, i da, osim toga, ima i tendenciju rasta. Odnosno, kako eksperti upozoravaju to znači daljnje pogoršavanje stanja i drastičan pad stope rasta ove i naredne godine, kad svjetska recesija svom snagom pritisne naš region. Istovremeno, Svjetska banka prognozira stvarni pad društvenog bruto proizvoda u BiH ove godine za više od 70%.

Ukratko, čeka nas drastično urušavanje već i onako pretankog životnog standarda.

Međutim, stanje teškog bh siromaštva i bijede poodavno je na sceni i svakodnevno uzima svoj "krvavi danak", potvrđujući učestanošću sramotno bolnih životnih primjera, svu licemjernost pitanja tobožnje "zaštite vitalnog nacionalnog interesa" koje se, već dvije decenije, svakodnevno p(r)ovlači kao neupitni aksiom ovdašnjih etno-oligarhija, odnosno,  ključnih protagonista ovdašnjih etnopolitika.

Za podsjećanje, evo samo par istinski poraznih životnih primjera iz naše svakodnevnice: početkom marta agencije i mediji u BiH prenijele su potresnu vijest iz Prijedora o samoubistvu bračnog para Puzigaća (Nada, 1957 i Dušan, 1952). U kratkom oproštajnom pismu, kao razloge svog samoubistva trovanjem, Dušan i Nada navode svoju nezaposlenost i nemogućnost vraćanja dugova. Odnosno, kako to jedan od agencijskih naslova te potresne vijesti kaže: Supružnici Puzigaća otrovali (su) se zbog neimaštine.

Nešto kasnije, 18. aprila 2009. TV Hayat u svom Centralnom dnevniku (CD) pokazuje nam krajnje potresnu scenu uplakanog 19-godišnjeg Edisa Hodžića, koji, sav u suzama (i grču potpune egzistencijalne skrhanosti), žalosno ponavlja: "željan sam hljeba da se najedem kako treba".

Nažalost, gorenavedeni primjeri nisu jedini ove vrste, i njima sličnih ima na stotine hiljada.

TV serijal Josipa Pejakovića "U ime naroda", već par godina, iz emisije u emisiju, tonom i slikom neporecive istine, pokazuje nezamisliv jad i socijalnu bijedu širom Ove Zemlje. Poniženi, obespravljeni, nemoćni, gladni, i od etno-mesija izigrani i napušteni etno-podanici, pričaju svoje otužne životne priče. S druge strane, i uprkos svemu rečenom, svakodnevno svjedočimo grčevitoj borbi BH i entitetskih parlamentaraca da svu ekonomsku krizu, za koju snose najveći dio krivice, zadržavanjem silnih privilegija (regresi, topli obroci, dnevnice, hotelski i putni troškovi, troškovi za automobile...itd.itd.) i enormnih primanja prevale na (već-do-zemlje) povijena narodna pleća.
  
O kakvoj onda "zaštiti", i o kakvom "vitalnom nacionalnom interesu" se radi, ako njegovi zagovornici žive na visokoj nozi dok narod (odnosno, nacija koja ih je izabrala) nema šta da jede ("željan sam hljeba da se najedem kako treba"), ili se, poput prijedorskog bračnog para Puzigaća, ubija zbog gladi, dugova i neimaštine.

Za samo par hiljada maraka, od onih 3 miliona (i slovima: tri miliona KM) koliko je dao  svom 19-godišnjem sinu, Milorad Dodik, je mogao spasiti život Dušana i Nade Puzigaća. I ne samo njihov. Ako je, kako sam kaže, tim kreditom spašavao svog sina od droge, koliko je drugih (narodnih sinova i kćeri) upravo takvom, nepotističkom i stranačko-kriminogenom politikom (zbog koje se vodi krivična istraga protiv njega), gurnuo na nepovratni put – propasti, droge, prostitucije i kriminala.

Konačno, i istini za volju, Dodik nije sam u tome.

Ni najviši etno-partijski, kantonalno-županijski i entitetski dužnosnici drugog dijela BiH, luksuzno zavaljeni u udobnost svojih velikih, i jeftino "kupljenih" stanova ili sklonjeni iza visoko i dobro ograđenih imanja, zauzeti poricanjem krivičnih optužbi i nadolazećih sudskih procesa, ne čuju (odnosno, ne mogu, i neće da čuju) – bespomoćno ridajući glas gladnih hodžića, puzigaća i drugih nesretnika.

Shodno svemu rečenom, ovdje dolazimo do serije logički neizbježnih pitanja:

Od koga se to ograđuju bh etnoprvaci u etnički čistim okruženjima, ako ne od naroda o čijem "vitalnom interesu" tako zdušno, glasno i svakodnevno "brinu"? Ili još tačnije, koga su pljačkali i od koga se to brane (silnim advokatima), pred narodnim sudovima i u narodnoj zemlji kojoj su na čelu.

I kako to da svaka kritika nereda, pljačke, kriminala i politikantskog licemjerja, biva proglašavana nacionalnom izdajom i neprijateljstvom, a enormno bogaćenje na račun naroda – jedino ispravnom politikom? Odnosno, ko je danas (u besmisleno podijeljenoj i smišljeno zavađenoj BiH), stvarni a ko lažni (idejno fabrikovani) "narodni izdajnik" gladnog i poniženog naroda?

Ako iza preminulih etno-dužnosnika, u ovako siromašnoj, porušenoj i gladnoj zemlji, ostaju desetine miliona maraka imovinske zaostavštine (A. Hadžipašić); ako vjerski poglavari voze najskuplje automobile (reis M. ef. Cerić), ko je onda u njoj stvarni (logički), a ko idejno-projektovani (izvikani) "narodni neprijatelj"?

Ko je ko u Ovoj Zemlji, i šta je stvarni "vitalni interes" naroda u situaciji kad osuđeni kriminalci, javno, pred TV kamerama, tuku građane / građanke u dvorištu najveće sudske instance gdje bi njihova sigurnost MORALA biti zagarantovana, i gdje bi osuđenim kriminalcima, ruke, DOSLOVNO (lisicama), morale biti vezane, a – nisu?  

Naravno, u zemlji slobodnih kriminalaca i lažnih etno-patriota koji ga pljačkaju, tuku, varaju i lažu, samo je narod neslobodan i zguran u svoje etno-entitete, etno-kantone, etno-distrikte i etno-opštine živi svoju životnu dramu. Odnosno, narod je od svojih etno-vlasti zatvoren u tijesne anticivilizacijske etno-samice (etno-škole, etno-medije; etno-kulture; etno-pozorišta; etno-bolnice; etno-praznike; etno-pjesme ... ), i pseudoreligijske klero-zajednice...

Jedini praktični zadatak, i jedini idejni smisao postojanja brojnih etno-rezervatskih institucija u BiH jeste – držanje naroda u mentalnom ropstvu. Sve drugo je samo najobičnija ideološko-politikantska floskula tempirana na to da se brojni oblici neslobode i nametnutog etno-ropstva, nekritički i bez pobune  prihvate i podnose.

Upravo zato, "pobunjeni čovjek", danas, u BiH, nije moguć.

Ili je, kao prezrena i odbačena iznimka, javno žigosan i ekskomuniciran iz etno-crkvenog stada (slučaj N. Sekulović - B. Stevović, Trebinje) čim se pojavi.[1] Nažalost, oni koji bi (po definiciji) trebali da ga zaštite protagonisti su logike nezamjeranja pa, umjesto stvarnih, vode društveno irelevantne polemike na promašene teme i probleme, uzurpirajući tako javni (dakle, zajednički) medijski prostor za potrebe svoje ego-promocije.

Još gore, u tobožnjoj hiperobjektivnosti, neki od njih su napustili pravno-aksiološku i etički priznatu dihotomiju krivca i žrtve, te, u ime pseudodemokratskog prava političkih i drugih krivaca na javne laži, direktno staju u njihovu odbranu. U bezmu(r)dosti tako sračunatog kriptorhizma, i neosporno sporni "jezik mržnje", prikazuje se spornim samo u svojoj nekontroliranoj emotivno-medijskoj re-akciji, ali ne i u svakodnevnoj, sofisticiranoj, etno-medijskoj akciji, koja konstantno producira klimu društvene entropije i nereda koji su reaktivnom "jeziku mržnje" prethodili.

Naravno, "jezik mržnje" NIJE, NITI IKADA MOŽE BITI PRIHVATLJIV.
Odnosno, sam po sebi "jezik mržnje" zaista spada u najgore od svih mogućih jezika, ali još uvijek – nije najgori!

Gori od njega je još samo umiveni, kripto-racionalizirani jezik dnevne politike i njenih massmedija. Jezik prešućivanja, iniciranja i apologetike etnoideologiziranih praksi koje su producirale ne samo "jezik mržnje", nego i mržnju svakog onog jezika koji kritički gleda na njihove povijesne učinke i diskurs kontinuirane dnevno-obmanjivačke logike. Dakle, one logike koja od društvenih kritičara pravi izdajnike, dok, najveće prevarante i stvarne krivce svenarodne bijede i nevolje – licemjerno opisuje kao mesije i etno-spasitelje.

Intelektualac koji svjesno ili nesvjesno pristaje na to, okrenuo je leđa ne samo istini i moralu, nego – i prije svega – vlastitom intelektu. Njegov verbalni uzmak pred očigledno vidljivim, pragmatski je ustupak hedonizmu estradnog samoljublja narcisa, kome (u ogledalu narcisoidne samodopadnosti i karijerističkog uspona), svijet istinskog bola i očigledne nevolje, nejasno izranja tek iz zadnjeg perceptivnog plana – daleko negdje iza vlastitih ramena.

Dakle, s one strane obraza i elementarnog ljudskog dostojanstva.

Srećom, živimo u vremenu u kome nikakvo skrivanje više nije moguće.
I u kome se svaki naš gest zrcali na zdrobljenim krhotinama poodavno zgaženog i idejno prezrenog kritičkog uma. Uma, pred kojim nikakva sofisterija quasiobjektivistički retuširane i politikantski "nedorečene slatkorječivosti"  – više ne pomaže.

Htjeli ne htjeli – ogledamo se!

Međutim, povijest će tek sutra pokazati – a narod, nažalost (i po običaju prekasno), konačno shvatiti – o čemu se zaista danas radilo.


[1] Potpisnik ovog teksta i sam je prošao slično iskustvo, kada je, zbog svojih kritičkih opservacija (zbog onog zločina u Konjicu), od strane Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), javno, s pečatom i potpisom njihove tadašnje predsjednice, dr. Sabire Hadžović, proglašen za "primjer dobrog antimuslimana" i "primjer dobrog antibošnjaka". Šire o tome (tekst i faksimil pisma VKBI br. 01-28/03; Sarajevo, 10.03.2003. i moj odgovor) zainteresirani čitalac može naći u knjizi: Esad Bajtal, DUPLO GOLO, izd Mauna-Fe, Sarajevo, 2007., str. 90-117. Odnosno u časopisu Revija slobodne misli br. 38 i 39 (izd. Asocijacija nezavisnih intelektualaca, Krug 99, Sarajevo). Pomenuti brojevi Revije i odnosni polemički tekstovi dostupni su i na internet stranicama u svojoj elektronskoj formi.



23.05.2009.

NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA



Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 29.03.2009. - Last modified: 15.01.2010.