ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ








FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 



ZANATI,VRIJEME I LJUDI

Esad Bajtal


Riječ zanat odomaćeni je balkanski turcizam arapskog porijekla (ar. zanaat, "vještina, znanje", tur. sanat, santalı, sanatçı), i govorni je produkt esnafske jezičke prakse. Enciklopedijski govoreći, zanatstvo je vrsta privredne djelatnosti (proizvodnja, prerada, razne usluge...), kojom se bavi neko posebno stručno osposobljeno lice, kao pojedinac ili uz pomoć angažovanja manjeg broja pomoćnih radnika koji, zajedno s njim, ručno, izrađuju određeni proizvod namijenjen tržištu.  U pitanju je tradicionalna, veoma uska podjela rada i obavlja se na jednom mjestu (zanatskoj radionici). Upravo zbog te uske podjele rada (okrenute cjelini samo jednog proizvoda), povijesno razlikujemo na desetine različitih zanata, od kojih ova zanimljiva knjiga sabire u sebi (kratko-stripovski praćen) opis njih osamdesetak.
 
Zanat, kao egzistencijalni temelj opstanka pojedinca, porodica i čitavih društvenih grupa, podrazumijeva stručna znanja i određene vještine koji rezultiraju odgovarajućim radnim učinkom, a u službi tržišne, odnosno, životno-upotrebne vrijednost tako dobivenih proizvoda. Stoga su u svoje vrijeme zanati (kao preteča moderne industrijske proizvodnje i tehnološkog razvoja Zapada), imali i posebnu društvenu težinu. "Ima svoj hljeb", ili "ima zlatne ruke", govorilo se nekada (sa jasno naglašenim poštovanjem), za svakog onoga ko je imao svoj zanat, i živio od svog obrta.
 
I obrnuto, uobičajeni način nečije društvene marginalizacije i degradacije bio je karakterizacija dotičnog kao nekoga ko nema "ni (h)alata ni zanata". Tom bi omalovažavajućom formulacijom njegov socijalni status bio negativistički debelo apostrofiran, a on sam profanisan i običajno potkopan kao nebitan, pa čak, i društveno sumnjiv pojedinac; ukratko, probisvijet bez ljudske vrijednosti i bez ikakve egzistencijalno-socijalne budućnosti. Odnosno, i sa druge strane gledano, onaj ko je imao "svoj zanat", imao je osiguranu budućnost i izglednu društvenu perspektivu koja više ničim nije mogla biti dovedena u pitanje. O tome najbolje svjedoči jedan stvarni događaj u široj okolini Sarajeva, i iz njega izvedeni, emotivno snažno obojen rimovani odgovor[1] nekog Bege na činjenicu da ga je zaručnica, sasvim iznenada (baš negdje pred kraj Begina zanata[2]), bez njemu razumljivog povoda i razloga ostavila "na cjedilu", našavši sebi drugog.
 
Inače, esnafi (udruženja) zanatlija bili su temelj privrednog života u gradovima, a same zanatlije činile su veliki dio gradskog stanovništva. Tako npr. najveći dio stanovnika Sarajeva XVI stoljeća bavio se uglavnom zanatstvom i trgovinom, i prema popisu Bosanskog sandžaka iz 1489. godine "60 % muslimanskih domaćinstava imalo je starješine među zanatlijama".
 
Po zakonima toga vremena, zanatska roba prodavala se isključivo na za to određenim mjestima, odnosno prostorno koncentriranim dućanima i radnjicama, tako da su svi srodni zanati bili locirani u istom sokaku, odnosno ulici. Više takvih ulica činilo bi čaršiju, trgovačku četvrt grada (od pers. čārsū, čār "četiri"; i "strana"), a sve zajedno, kao što je slučaj u Sarajevu, činile su Sarajevsku čaršiju, čije ulice su imenovane upravo po tako grupisanim zanatima.
 
Evo (prema A. Bejtiću), jednog abecednog popisa čaršijskih ulica u Sarajevu  toga doba:
Abadžiluk, Aščiluk, Atari, Baščaršija, Bazerdžani, Berberska čaršija, Bojadžijska čaršija, Bravadžiluk,Čibukčijska čaršija, Čizmedžiluk, Čurčiluk Mali, Čurčiluk Veliki, Fišekčijska čaršija, Gornja čaršija, Halaći, Halvadžiluk, Ibrikčijska čaršija, Kasapi Gornji, Kaukčijska čaršija, Kazandžiluk, Kazazi, Kolobara čaršija, Kovači, Kujundžiluk Veliki, Kujundžiluk Mali, Kulukčije, Kundurdžiluk, Mala čaršija, Mudželiti Veliki, Mudželiti Mali, Nalčadžijska čaršija, Ribarska čaršija, Sagrdžije, Saraj čaršija, Samardžiluk, Sarači, Sarači Mali, Tabaci Donji, Tabaci Gornji, Tahmis, Tarakčijska čaršija, Terzijska čaršija, Tufekčijska čaršija i Zildžiluk.[3]
 
                        Ukratko čaršija se definira kao "... svako tržište, otvoreno i zatvoreno (...)
                        dakle poslovni dio neke varoši u kome se obavlja gradska proizvodnja i
                        razmjena dobara i u kome se sa obje strane nalaze trgovačke ili zanatske
                        radnje".
 
Prve ozbiljnije podatke o stanju zanatstva i gradske privrede u Sarajevu istraživači su našli u popisu iz davne 1530. godine, gdje se pominje četrdesetak zanatskih i trgovačkih zanimanja. Osim zanata za ishranu (pekari, mesari, aščije, burekdžije, bakali, halvadžije...) i dnevne potrebe (potkivači, tesari, krpadžije, svjećari...), tu su i zanati za preradu, kože, tekstila i metala. Zahvaljujući tome, tokom XVI stoljeća Sarajevo će "upravo po sjajnim tvorevinama umjetničkih zanata" (B. Zlatar), postati čuveno i van granica Carstva.
 
Jedna druga informacija sugerira posebnu, socijalno-političku vrijednost i važnost zanata toga vremena, svjedočeći kako su gradovi kao, npr. Kajsarija i Sarajevo, zahvaljujući upravo svojim trgovcima i esnafskim opunomoćenicima dobivali važne carske povlastice kao npr. oslobađanje od nekih nameta (poreza), kao i zabranu vojnim trupama da ulaze u grad. Ta posebna prava (prema jednom izdanju Srpske književne zadruge, Beograd, 1974.) bila su toliko široka da, "pojedini savremeni historičari takva mjesta smatraju slobodnim gradovima, čak gradovima-republikama".[4]
 
Za neke zanate i zanatlije aktivne u Sarajevu tokom XVI stoljeća, kao što su jašmakdžije (platnari), samardžije, bardakčije, mlinari, bostandžije, buzadžijemejhandžije, tarakčije, bojadžije, tufekčije, i kahvedžije, nema zabilježenih podataka da li su bili cehovski organizirani (kao ostali), ili su radili sasvim samostalno. Zanimljivo je, što se ovih posljednjih (kahvedžija) tiče, da je prva kafana u Sarajevu otvorena tokom XVI stoljeća, ali – ne bez osporavanja. Naime, prema pisanju Hamdije Kreševljakovića (Esnafi i obrti u starom Sarajevu) ortodoksna ulema (muslimanski vjerski učenjaci), toga vremena, bila je, po običaju, sumnjičava prema svemu, pa i prema ispijanja kahve, poredeći je sa (vjerski nepoželjnim) pijenjem vina. Međutim, njihovo dogmatsko odbacivanje kahve nije spriječilo da bosanska kafa vremenom postane tradicionalno (čak kultno) i, doslovno, neizbježno piće kod nas,[5] u raznim životnim situacijama i običajima, o čemu najbolje svjedoči sam jezik koji imenuje tri ceremonijalno različite vrste kafe kao što su: ona pri dočeku (dočekuša), razgovoru (razgovoruša), ili na ispraćaju gostiju (sikteruša).
 
Konačno, po jezičkoj inerciji te relaksirajuće prakse, svi privatni i prijateljski razgovori, kao mladenačko koketirajući ili poslovni sastanci, zakazuju se i dandanas kao viđenje – "na kafi". Upravo po tome kahvelenisanju su i "kafići" našeg vremena dobili svoje prepoznatljivo ime. Čaršija je bila i ostala mjesto gdje se ti i takvi razgovori zakazuju i vode, odvajkada pa sve do naših dana.
 
A kako je izgledala sarajevska čaršija na vrhuncu svog razvoja (prva polovina XVII stoljeća), da se vidjeti iz komparativno - nijansiranog i vrlo zanimljivog opisa jednog zapadnog putopisca, viteza Henrika Blunta, koji, nakon posjete Sarajevu, očito zadivljen, piše:
 
Na glavnom trgu i u pedeset ulica uokrug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana s robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupisani su strogo po cehovima (oni ih zovu esnafi) baš kao po zapadnoj Evropi i kao što je doskoro bilo u velikim engleskim gradovima. U kožarskoj ulici, koju zovu "Sarači", možeš vidjeti divne robe od raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od divljih zvijeri. Među njima ima i tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo godina života za jedan ogrtač iz njega.
 
U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane prepune zlatnog nakita kao u haremskih ljepotica i iz indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima te vrste. Naročito su me opčarali srebrom i zlatom vezene bezbrojne lule i lijepo išarani čibuci, poneki dugi tri jarda. ( ... ) U trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe i skupocjene španske i venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučina tanku svilu s prekrasnim mustrama dobavljaju iz Male Azije. Nešto podalje vidimo kako žene oblače na noge čizme od crvene ili kao limun žute kože.[6]
 
Posebno je zanimljiv i vrlo plastičan Bluntov opis neobično tihe atmosfere (za razliku od današnjih bučnih kafića) u tadašnjim (XVII st.) sarajevskim kafanama prepunim dokonih gostiju, koji, mirno sjedeći, šuteći i ravnodušno meditirajući, s uživanjem puše svoje duge i lijepo ukrašene čibuke i nargile, ćeifeći na sebi (rep. sarajevski) svojstven način:
 
Kad uđeš u kafanu i ogledaš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk, ili ga samo dirneš, može te skupo stajati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko (god) je na čaršiji graja u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako huklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kada uđe novi gost, najprije pogleda (okolo) i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda (opet) pogleda desno, lijevo i pravo po gostima (...) pa onda pošutjevši još koji minut, izrekne pozdrav. Zatim opet (nastupa) šutnja kao u katoličkih trapista.[7]
 
 
Zanati su stoljećima održavani i prenošeni s generacije na generaciju, tako što bi roditelji majstorima slali djecu na obuku. Sve se odvijalo po važećim, uzajamno korektnim i jasno definiranim propisima esnafa i čaršije. Majstor se ugovorom obavezivao da će šegrta obučiti zanatu u datom roku, "obično za 1.001 dan" (H. Inaldžik), i za dogovoreno vrijeme obuke, roditeljima bi davao određenu svotu novca. Po istim esnafskim pravilima, učenik (šegrt) je tokom svog šegrtovanja prihvatao i poštovao strogu radnu disciplinu i dugovao majstoru apsolutnu (bespogovornu) poslušnost. Za uzvrat, i sa svoje strane, majstor je bio dužan postupati s učenikom kao sa vlastitim sinom.[8]  "Nekad bilo sad se spominjalo", kaže narodna poslovica.
 
                        A, danas?
                        Danas zanatlija i zanata skoro da i nema.
 
Snažna industrijalizacija Evrope XIX stoljeća, s njom vezano ekonomsko jačanje kapitalizma i neizdrživa tehnološko-ekonomska konkurencija, stjerali su vremenom esnafe i zanatlije u privredni tjesnac osudivši ih na polagano odumiranje i nestajanje. Savremeni razvitak ostavio je zanatstvu uglavnom uslužne poslove, dok se u oblasti proizvodnje i prerade uloga zanata sve više sužavala i praktično gasila. U našim krajevima (u sarajevskoj, travničkoj, gračaničkoj, tešanjskoj, kreševskoj ili visočkoj čaršiji i još ponegdje), postoje još samo rijetki ostaci zanatskog načina poslovanja. Nažalost, i za razliku od nekada, preživjeli zanati predstavljaju danas više muzejsko-turističku atrakciju nego ozbiljnu mogućnost pouzdanog osiguravanja porodične egzistencije.
 
A kako je nekada bilo, najbolje svjedoči činjenica da se vareški željezni obrt održavao punih dvije hiljade godina u kontinuitetu, radeći, pored ostalog i oružje za rimske legionare što su ga "iskivali (vješti) kovači Varevaliuma, kako Rimljani nazivaše Vareš".[9] O vareškom željeznom obrtu iskusni austrougarski geolog dr. Kacer (Fridrich Katzer), izrekao je svojevremeno (još u pretprošlom stoljeću) vrlo laskavu ocjenu, tvrdeći da su "vareški proizvodi svojom kvalitetom biser gvozdenog obrta u Evropi". O tome najbolje svjedoči nekoliko povijesnih primjera. Švedski proizvodi XVII stoljeća preplavili su Italiju i naše primorje, ali je Mletačka Republika kupovala samo vareške metalne proizvode. Istovremeno, Vareš je naoružavao i turske janjičare širom Bosne, zbog čega je, zauzvrat, bio oslobođen davanja "danka u krvi".
 
                        Međutim, ni to nije sve.
 
Potvrdu Kacerove vrlo visoke ocjene najbolje potvrđuje činjenica da su vareški kovački proizvodi (preko Bukurešta, Tirane, Carigrada i Ankare), dospijevali do Damaska, Kaira, Bejruta i Meke, na Bliskom-, a preko Teherana i Karačija, čak do Bombaja u Indiji, na Dalekom Istoku. Naravno, ni u Varešu više ne cvjeta zanatstvo, ali, srećom, i danas u   Oćeviji (vareško selo na Zvijezda planini), još uvijek vrijedno rade čuvene kovačnice Jozeljića, kujući i danas baš kao nekad – na vodeni pogon – odnosno na isti način na koji to čine već punih tristotine godina.
 
Zbog svega rečenog, i mnogo čega drugog (što nam je prostorom uskraćeno da kažemo), ovakvo izdavačko-knjiško podsjećanje na bosanskohercegovačko zanatstvo kao tradicionalno nezaobilaznu i vrijednu umjetničko-privrednu kategoriju (zlatarski, kazandžijski, ćilimarski i neki drugi zanatski proizvodi, svojim savršenstvom i izuzetnom ornamentikom, važili su, i važe još i danas, kao unikatni proizvodi istinske umjetničke vrijednosti), predstavlja neku vrstu civilizacijskog duga prema našoj kulturi i tradiciji.
 
I na samom kraju, ne slučajno izabrana, strip-forma knjige ima zadaću da naše zanate, tu skoro zaboravljenu djelatnost, ne samo tekstualno, nego i slikom (u svrhu boljeg razumijevanja), otrgne od zaborava i, time ih, vizuelno što više i bolje približi savremenicima – potencijalnim čitaocima ovog neobičnog Rabic-ovog izdanja.


[1] "Mala moja ko ti jebe mater / sad je Bego vodoinstalater", zapjevao je Bego jedne ljetne večeri pod  pendžerima bivše zaručnice, stavljajući joj time do znanja da mu je sada, nakon svršenog zanata, "sve ravno do mora", i da će (kao čovjek od zanata i sa zanatom) bez ikakvih problema naći sebi drugu, čak i bolju.
[2] Ići "na zanat" polovinom XX stoljeća bila je fraza kojom se označavao status polaznika tzv. trogodišnjih industrijskih (zanatskih) škola, nakon čijeg svršetka bi dotični pojedinac, na opšte zadovoljstvo i uobičajeno slavlje porodice i prijatelja, dobivao zavidnu diplomu majstora (bravar, tokar, vodoinstalater, stolar, obućar, električar, mehaničar, limar, obućar ... ), stičući time temeljni preduslov za solidan život i zasnivanje vlastite porodice, kao i zasluženo poštovanje najšire društvene sredine.
[3] A. Bejtić, Stara sarajevska čaršija jučer, danas, sutra, Sarajevo, 1969, str. 23; cit. prema: B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, 1996. str. 149
[4] H. Inaldžik, Osmansko carstvo, izd. Srpska književna zadruga, Beograd, 1974, str. 229
[5] Cf. B. Zlatar, cit. dj. str. 158
[6] H: Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, str. 27-28; Cit. prema B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, Sarajevo, 1996, str. 160-161.
[7] Ibid.
[8] H. Inaldžik, Osmansko carstvo, Beograd, 1974. str. 228
[9] xxx Kovačka zadruga Vareš, izd. Ljiljan, Vareš 1995. (fototipsko izdanje iz 1939.).





27.07.2008.

NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA



Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 27.07.2008. - Last modified: 15.01.2010.